Ašura

Tabu: Ašura je običan dan kojem je data religijska simbolika. Šije su na osnovu njega izgradile čitav vjerski narativ, dok ga sunije smatraju odabranim i poste taj dan na bazi mnogih kontradiktornih predaja.


10. muharem je datum koji kod različitih islamskih frakcija budi različite emocije. Također, različiti obredi se vežu za ovaj dan, među kojima je najvažniji post tog dana. Naime, prema poznatoj predaji, Poslanik a.s. je zatekao Jevreje u Medini kako poste taj dan kao vid zahvale Bogu zbog spasa od faraona, te je isto naredio mladoj muslimanskoj zajednici. Jevrejski praznik kojim se obilježava izbavljenje iz ropstva se naziva Pesah, ali činjenica danas jeste da ga Jevreji ne obilježavaju postom. Štaviše, oni postom obilježavaju druge praznike – Yom Kippur i Tiša B'av. Poredeći gornju predaju sa činjeničnim stanjem, nailazimo na kontradiktornost jer ona sadrži karakteristike i Pesaha (izbavljenje od faraona) i Yom Kippura ili Tiša B'ava (post). Stoga, u ovom tekstu ćemo dati kratak osvrt na ovaj datum i simboliku koju nosi.

Diskusija

Kao što smo već naveli u uvodu, Ašura ima različitu interpretaciju kod muslimana. Sunije je obilježavaju postom i u zavisnosti od grupacije/regiona, postoje različiti običaji. Na području Sjeverne Afrike se radi o danu općeg veselja sa adekvatnim programom, dok sunije u ostalim dijelovima svijeta dosta skromnije obilježavaju ovaj dan. Sufije prave specijalno jelo od 77 sastojaka evocirajući uspomenu na Nuhove saputnike na lađi. Na drugoj strani, šije koje se nominalno pozivaju na Poslanikovu porodicu, taj dan provode u općoj žalosti evocirajući uspomenu na hazreti Huseina i njegovo mučeništvo na Kerbeli često odlazeći u krajnost čineći akte samokažnjavanja.

Posmatrajući 2 najveće islamske grupe (sunije i šije) možemo utvrditi da je za jedne to najveseliji dan u godini, dok je za druge najtužniji. Postavlja se pitanje, ako je Ašura univerzalna, kako je moguće da je jedan datum koji bi trebao biti ujedinjujući za sve muslimane dobio tako različite konotacije? Kako to da se u Magribu pjeva i veseli, dok se u jednom dijelu Bliskog istoka tuguje i plače. Ili ono što još više intrigira, od 365 dana u godini, kako se najveseliji i najtužniji događaji baš poklapaju na isti dan?

Prije nego analiziramo predaje o Ašuri, red je da se osvrnemo na historijski tok islama. Za razliku od kršćanstva koje je nekoliko stotina godina bilo progonjena religija od strane države, islam se stopio s državom već u medinskom periodu. Tek u doba Konstantina kršćanstvo će postati slobodna, a u doba Teodozija državna religija. Šizme koje su se kasnije desile u kršćanstvu, te rezultirale mnogobrojnim saborima su bile doktrirarne prirode (o prirodi Isusa, nastanku Svetog Duha).

Islam je prošao sasvim drugačiji razvojni put, na samom početku imamo politička neslaganja o tome ko treba voditi zajednicu muslimana nakon smrti Poslanika a.s. Vremenom, politička razilaženja koja su rezultirala i oružanim sukobima su dobila teološku dimenziju/opravdanje. Shodno tome, svaka grupacija je tražila uporište u izvorima islama. Uzmimo npr. današnje ibadije koje nastanjuju Oman. Oni su mutirali iz haridžija, te su se vremenom pacifikovali. Njih danas ima jedva 3 miliona, ali imaju svoju verziju historije baziranu na ovim događajima. Priznaju prvog i drugog halifu, a ostale ne priznaju, te imaju ideoloških razlika i sa sunijama i sa šijama.

Dakle, rana muslimanska povijest je krvava. Drugi, treći i četvrti halifa su ubijeni. Treći je bio pod opsadom 40 dana u svojoj kući, te je ubijen od strane pobunjenih muslimana. Četvrti halifa je prošao kroz 3 građanska rata u 5 godina (muslimani protiv muslimana), te je na kraju ubijen od haridžija koji su se od njega odvojili nakon bitke na Siffinu. Njegov sin Hasan je otrovan, a nešto kasnije je ubijen i njegov sin Husein što je važno za ovu temu.

U doba Jezida je Ka'ba oštećena tokom opsade Mekke, dok je poslije bitke na Harri 683. godine Medina u potpunosti devastirana. Prema dostupnim izvorima, Jezidov vojskovođa Muslim ibn Ukbe je dao svojoj vojsci 3 dana da čini što želi. Ljudi su pobijeni, a među njima su bili mnogi ugledni ashabi, hafizi, te je njihova imovina opljačkana. Mnoge muslimanke su silovane, te se spominje da je oko 1000 djece rođeno kao posljedica čina silovanja. Čak ni sama Poslanikova džamija nije bila pošteđena. Dakle, ovdje govorimo o periodu neposredno nakon smrti Poslanika a.s. (nekih 50-70 godina).

Često slušamo na predavanjima o „sretnom stoljeću“, međutim kada se pogleda islamska historija uopće nije bilo tako. Štaviše, vidimo atentate, zavjere, te progone političkih i drugih neistomišljenika. Velika većina muslimana i dan-danas ima romantizirani pogled na ovaj period, međutim svaka objektivna ličnost kojoj je stalo do istine će uvidjeti drugačije. Riječima Fazlur Rahmana, iako izrečenim u drugom kontekstu – „branimo tu našu prošlost kao da je naš Bog“. Muslimanska historija je prvenstveno ljudska historija – sa svim svojim vrlinama i mahanama, momentima koji izazivaju ponos, ali i gorčinu. Događaji i raskoli koji su se desili u prvim stoljećima islama nesumnjivo su imali odjek, te uticali i na samo oblikovanje različitih verzija ispovijedanja islama.

Nije stran slučaj da je vladajuća kasta pokušavala da nametne svoj svjetonazor kao kanonski. Naprimjer, mu'tezilije (muslimanski racionalisti) su stekli naklonost abasijskog halife Me'muna i pokrenuli Mihnu (inkviziciju) protiv tradicionalista, te im se to vratilo kao bumerang nekoliko desetina godina kasnije. Abasijski halifa Harun er-Rešid je htio da institucionalizira malikijski mezheb, tačnije vladanje po Muveti- kapitalnom djelu Imama Malika.

Još ranije, Emevije kao prva islamska dinastija su u ranom ideološkom sukobu o slobodnoj volji između džebrija i kaderija (determinista i indeterminista), podržali ove prve jer je to odgovaralo njihovoj agendi, tj. Božijem predodređenju njihovog namjesništva na zemlji. To učenje je također bilo dobar paravan za opravdavanje zločina i progona političkih rivala. Ustvari, sama pojava kaderija, koji su otišli u drugu krajnost i u potpunosti zanegirali Božije određenje, je ustvari protuodgovor na emevijsko protežiranje džebrijskog stava – da Božije predodređenje ima kao krajnji rezultat prisiljenost čovjeka na određene akcije. Dakle, čovjek je prisiljen od Boga jer je tako zapisano, ne može uraditi ništa protiv sudbine i zbog toga je indiferentan prema svojima djelima.

Do sakralizacije Jerusalema u islamskom svijetu je došlo u vrijeme Druge fitne. Naime, emevijski halifa Abdulmelik je kontrolirao područje Šama, dok je Abdullah ibn Zubejr kontrolirao Hidžaz. Godišnji odlazak hadžija sa područja Šama je bio neizbježan, te je postojala opasnost da dođu pod politički utjecaj Abdullaha ibn Zubejra prilikom hadžskih obreda. Da bi to spriječio/umanjio, počinje gradnja  Kupole na stijeni kako bi se ljudi djelimično odvratili od posjete Svetim mjestima u Hidžazu, te se citiraju hadisi koji naglašavaju vrijednost Jerusalema i Mesdžidul-akse (za mnoge se tvrdi da su izmišljeni kako bi podržali ovu agendu).

U literaturi se spominje da su ljudi čak i tavafili oko ovog objekta, te im je bio zamjena za hadžske obrede. I Ibn Tejmijje, ličnost koju uvažavaju selefije, podržava ovaj narativ, te oštro osuđuje praksu tavafa u Jerusalemu, umjesto u Mekki.

Konačno, dolazimo do Ašure. Tog 10. muharema, emevijska vojska pod komandom Omera ibn Sa'da (inače sinom poznatog ashaba Sa'da ibn Vekkasa) je izvršila strašan masakr na Kerbeli. U predajama se navodi da je stradalo 72 osobe, od toga 17 članova Poslanikove porodice, a među njima nekolicina maloljetnih. Dakle, 50 godina poslije smrti Poslanika a.s. dolazi do nasilne smrti njegovog unuka i to od strane muslimana.

Učenjaci različitih islamskih frakcija jednoglasno osuđuju ovaj čin, veoma mali broj kroz historiju je tvrdio da se radi o pobuni protiv vladara (hurudž). Također, sama uloga zvanične vlasti (je li se radilo o direktnom naređenju, spletu nesretnih okolnosti, samovolji komandanata, izdaji stanovnika Kufe koji su garantovali bezbjednost Husejnu, pa ga iznevjerili dok su se neki okrenuli protiv njega) ostaje predmet sporova i dan-danas. U zavisnosti koje izvore gledamo, stičemo drugačiji utisak o Jezidu. U jednima kudi svoje vojskovođe i kune ih što je stvar izmakla kontroli, a u drugim udara štapom u Husejnove zube dok likuje nad njegovim mrtvim tijelom.

Šije, čija formativna priča revolvira oko događaja na Kerbeli, su naravno otišle najdalje u i ovome vide personalni obračun Emevija sa Poslanikovom porodicom, tj. klana Benu Umejje koji je bio rival klana Benu Hašim iz kojeg je Poslanik a.s. u predislamskom periodu. Posljedično, sami praznik Ašure po njihovom tumačenju je emevijska tvorevina koja je imala za cilj simbolično obilježavanje pobjede nad Poslanikovom porodicom (dan Ašure za dan Bedra, jer su na Bedru stradali ugledni članovi klana Benu Umejje na strani Kurejša od klana Benu Hašim na strani muslimana). Alija je ubio Velida ibn Rebi'u, Hamza Utbu ibn Rebi'u, te Ubejde ibn Haris Šejbu ibn Rebi'u. Utbe ibn Rebi'a je bio Jezidov pradjed, Šejbe je bio brat od Utbe, a Velid sin od Utbe. U njihovim predajama se spominju i stihovi po kojima je Jezid javno uznevjerovao nakon masakra na Kerbeli:

„Kamo sreće da su moji preci koji su stradali na Bedru živi i da vide kako su njihovi protivnici potisnuti, vrisnuli bi od radosti: O Jezide! Neka se tvoje ruke nikad ne umore. Mi smo ubili njihovog vođu i na ovaj način se osvetili za Bedr. Niti je Vijest došla, niti je bilo Objave, Benu Hašim se samo sa vlašću igrao.“

Da se razumijemo, ni sunijska ulema nije štedila Jezida. Neki kao Alusi analizirajući njegove postupke su ga smatrali nevjernikom, dok su se Sujuti, Ševkani, Taftazani, Zehebi, Ibn Hadžer el-Askalani, Ibn Kesir i ostali žestoko obrušili na njegov karakter, javne grijehe koje je činio, te zločine za koje je odgovoran.

Vijest o Husejnovoj smrti je pokrenula talas nezadovoljstva među muslimanima. Pored svega ostalog, to im je bio dodatni razlog neligitimnosti emevijske vlasti koja se u svojoj bici za opstanak ne libi čak ni ubiti Poslanikovog unuka. Neki muslimani bez obzira na ideološko opredjeljenje su se počeli grupisati  na antiemevijskoj bazi (Abdullah ibn Hanzala u Medini, Abdullah ibn Zubejr u Mekki, Muhtar Sekafi koji je lično gonio Huseinove ubice, pokret tevvabuna-pokajnika iz Kufe jer su ostavili Huseina na cjedilu, a pozivali ga da dođe tamo).

Huseinovo ubistvo se desilo na jedan od ”najodabranijih dana u godini” i većina muslimana gleda na to kao puku slučajnost. Tu koincidenciju bi bilo lakše prihvatiti da nemamo mnoge predaje o važnosti i postu Ašure koje se oprečne sa historijskog, kalendarskog, kontekstualnog i drugog aspekta što podiže sumnju u veselu prirodu tog dana i posta koji se prakticira, te implicira druge razloge za postojanje ovih predaja. Ako nema političke pozadine (koristeći Okamov žilet dolazimo do zaključka), onda se pitamo zašto imamo toliko predaja o Ašuri koje nude informacije koje nisu sihronizovane. Da se također razumijemo, ako taj dan nema veselu prirodu, ne znači automatski da ima tužnu, pogotovo ne na onaj način na koji je šije doživljavaju. Huseinova smrt nema danas političke i druge reperkusije koju je imala tada, ali predaje koje govore o danu Ašure su (p)ostale dio našeg naslijeđa. Stoga, kao tragačima za istinom nam je stalo da znamo da li je nešto predmet obredoslovlja ili su drugi faktori igrali ulogu u nametanju vjerskog svjetonazora o određenom pitanju.

U narednom dijelu ćemo spomenuti najpoznatije predaje o Ašuri i postu tog dana, te najčešće kritike koje su iznose:

Predaje:

Prenosi se od Ibn Abbasa da je Allahov poslanik, s.a.v.s., zatekao medinske židove kako poste ovaj dan. Upitao ih je: “Šta je ovo?” Ovo je poseban dan, rekoše, u njemu je Allah spasio Benu Israil od njihovog neprijatelja te ga je Musa zbog toga postio. Reče im: “Ja sam preči Musau od vas!” Pa je postio taj dan i naredio je drugima da ga poste.“

Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., da je Poslaniku, a.s., nakon što je postio i naredio ashabima da poste Ašuru rečeno: “O Allahov Poslaniče, to je dan koji obilježavaju Židovi i Kršćani!” Rekao je Poslanik, a.s.: “U narednoj godini ćemo inšallah postiti i deveti dan!” Pa on nije dočekao narednu godinu, jer je Poslanik, a.s., preselio te godine!”

“Kurejšije su za vrijeme džahilijjeta postili Ašuru, i Poslanik je taj dan postio. Nakon što je učinio hidžru u Medinu opet je postio taj dan i naredio je drugima da ga poste. Kada je propisan post ramazana, rekao je: “Ko hoće da ga posti neka to i dalje čini, a ko neće neka ga ostavi.”

Kada su ga pitali o danu Ašure, Allahov Poslanik je rekao da je post Ašure uzrok praštanja grijeha učinjenih u protekloj godini: “Post ašure je uzrokom praštanja grijeha koji su učinjeni protekle godine!”

“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je naređivao post na Ašuru, a kada je objavljena obaveznost posta u ramazanu, niti nam je naređivao niti nam je zabranjivao, da postimo Ašuru.”

Kontradiktornosti:

  1. Nepodudaranje praznika i posta kod Jevreja što smo već spomenuli u uvodu. Predaja koju smo naveli implicira da Jevreji poste na Pesah, međutim to nije tačno. Ako pogledamo jevrejski kalendar, primijetićemo da oni poste na Yom Kippur i Tiša B'av. Yom Kippur je najsvetiji dan kod Jevreja i to je ustvari dan iskupljenja/pomirenja. Obilježava se 10. tišrija postom, intenzivnim molitvama i pokajanjem. Tiša B'av je njihov najtužniji dan i njime se oživljava sjećanje na tragedije koje su zadesile jevrejski narod, pogotovo rušenja Prvog i Drugog hrama (od Nabukodonosora 586. pr.n.e. i Rimljana 70 n.e.). On se obilježava 9. ava.
  2. Dok nije progovorio s Jevrejima, Poslanik a.s. nije saznao ovu informaciju niti putem Objave, niti preko drugih izvora. Onda, oni su naveli samo Musa a.s., ali u muslimanskoj tradiciji imamo masu drugih događaja koji se vežu za druge poslanike. Prema tome, Poslanik a.s ne zna za ovaj događaj sa Musaom, ali prema drugoj predaji zna za Ašuru svih ostalih poslanika među kojima je i spomenut i Musa a.s. Ovu predaju nismo naveli ovdje, ali je općepoznata stvar da Ašura ima naziv ”praznik poslanika” jer su im se navodno baš taj dan desili važni momenti u životu.
  3. Poslanik a.s. tako važan obred kao post ustanovljava samo zato što je vidio Jevreje kako to čine i dodaje jedan dan da bi se razlikovao. Kao prvo, postavlja se pitanje ko je onda Poslanik i ko koga treba da slijedi. Muslimani imaju i drugih sličnih propisa/običaja kao Jevreji, ali nigdje osim u ovom primjeru nije korišten alibi blizine Musa a.s. kao argument za propis, niti je naređen na ovaj način. Drugo, ako je odabran dan i zajedničko naslijeđe monoteističkih religija, pa čak i Kurejšija što neke predaju kažu, zašto se onda razlikovati i dodavati još jedan dobrovoljnog posta, jer deveti i jedanaesti dan sami po sebi nemaju vrijednost.
  4. U jednoj od predaja koje smo naveli gore se kaže da je Poslanik a.s. postio samo deseti dan i da je planirao postiti deveti dan, ali ga je smrt spriječila u tome. Znači na samom početku Poslanik a.s. naređuje muslimanima da poste i dodatni dan, ali to sam ne radi, nego planira tek iduće godine. Da stvar bude još kontradiktornija, on umire sljedeće godine, pa onda ispada da je boravio u Medini samo jednu godinu. Također, u istoj predaji se spominje da kršćani poste ovaj dan, međutim između kršćanstva i Ašure tek nema nikakve poveznice.
  5. Sama Ašura ima dosta sličnosti sa Yom Kippurom. U oba slučaja se radi o 10. danu mjeseca (muharema i tišrija). Yom Kippur je najodabraniji dan kod Jevreja, dok je Ašura prema predajama visoko cijenjena kod velikog broja muslimana. Zbog posta na Yom Kippur Jevreji se nadaju da su im oprošteni prošli grijesi, dok i muslimani također očekuju oprost grijeha. Ali opet, kada se uporede 10. tišri i 10. muharem, nema podudaranja te godine kada je Poslanik a.s. stigao u Medinu. Zanimljivo je da su se podudarili 2018. godine. Postoje tvrdnje da se Ašura tada podudarala sa 9. avom, ali onda je to najtužniji dan kod jevreja, a ne najsretniji. Taj dan bi Poslanik a.s. zatekao Jevreje kako žale, a ne kako se vesele.
  6. Ako je to jedan od najodabranijih dana dobrovoljnog posta, kako to da niko nije postio tog kobnog 10. muharema? Od svih dotadašnjih 10. muharema, taj 10.muharem 61. hidžretske godine je u tančine opisan od učenjaka, historičara i ostalih, ali nigdje nema spomena da je Husejn postio sa svojim drugovima, emevijska vojska na drugoj strani, niti iko drugi. Kako to da prve generacije ne slijede ovako važan sunnet?
  7. U predajama se spominje da su mušrici u Mekki postili ovaj dan. Ne postoji razlog zašto bi idolopoklonici poštovali ovaj dan, ali ako uzmemo i da je Ašura bila praktikovana od strane Mekkelija, kako onda da to Poslanik a.s. ne zna prilikom dolaska u Medinu i u čuđenju pita Jevreje zašto poste. Dakle, ako je Ašura dio i predislamskog naslijeđa, kako on koji je proveo 53 godine u Mekki ne zna za to uopće, nego pita druge da mu objasne.
  8. Abdullah ibn Abbas, čije se ime najčešće veže za predaje o Ašuri, je imao svega 3 godine kada je navodno naređen post Ašure. On je rođen 619. godine, a Hidžra je bila 622.
  9. Učenjaci su složni da je post mjeseca ramazana propisan 2. godine po hidžri po slovu Kur'ana. Predaja navedena gore sugerira da je Ašura bila obavezna do naredbe ramazanskog posta, te da je nakon toga postala dobrovoljni post. Po ovome je Ašura bila na snazi jedva godinu dana prije nego je postala dobrovoljni post. Dakle, imamo slučaj da je prvi obavezni post muslimanima naređen od Poslanika a.s. na bazi interakcije s Jevrejima, a ne od Boga. Dalje, samo nakon 9 mjeseci dolazi Božanska instrukcija o postu ramazana, tako da obavezni post Ašure uopće nije imao priliku da dobije na značenju. U odnosu na derogaciju ili postepenost objave ostalih propisa (u zavisnosti kako ko tumači ovo pitanje) čini se baš kratak period. Konačno, u predajama se spominje nesvršeni vid glagola u prošlosti- ”Poslanik a.s nam je naređivao da postimo Ašuru”, kao da se radi o dugom vremenskom periodu, a ustvari Poslanik a.s. je mogao po ovome izdati naredbu koja važi samo jedanput.
  10. Predaja indirektno sugerira da čim je Poslanik a.s. stigao u Medinu, imao je razgovor s Jevrejima o ovome. Međutim, on je ušao u Medinu u rebiul-evvelu (septembru 622.), a ne muharemu, stoga je trebalo proći 9 mjeseci do ovog razgovora. Dakle, događaj se onda nije baš desio tokom prvih dana u Medini, već boravka u njoj 9 mjeseci. Muharem je izabran kao prvi mjesec hidžretskog kalendara, ali Poslanik a.s. nije ušao u Medinu u tom mjesecu što je uvriježeno mišljenje. Poredeći s prethodnom tačkom, onda bi post trebao biti 10. rebiul-evvela.

Zaključak

  • Političke elite su kroz historiju favorizirale ona tumačenja vjere koja odgovaraju njihovim ciljevima, te aktivno učestvovale u kreiranju istih.
  • Ašura je do 680. godine bila običan dan. Husejnovim ubistvom, ovaj datum postaje općepoznat i dobija novu dimenziju.
  • Zvanična vlast je gledala da umanji razmjere ovog zločina ili da skrene pažnju s njega dajući Ašuri religijsko značenje. Šije su otišle u drugu krajnost i na bazi ovog događaja napravile vlastitu dogmu (postoje i mnoge njihove apokrifne predaje o Ašuri koje nisu tema ovog teksta).
  • Muslimani su netom poslije smrti Poslanika a.s. utjerivani u predeterminizam, tavafili su u Jerusalemu, tako da kada analiziramo neko pitanje, nikako ne treba isključiti historijski i kontekstualni aspekt istog.
  • Predaje o Ašuri su kontradiktorne da osoba skromnog poznavanja islama može uočiti mnoge nelogičnosti.

 

 

 

 

4 komentara
Napomena: Web linkovi i ofensivne riječi su automatski blokirane. Komentar koji sadrži iste biće zadržan na moderaciji.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

P A Ž NJ A

Ovaj blog sadrži kontroverzna tumačenja Islama koja su djelimično ili potpno oprečna zvaničnim stavovima i vjerovanjima Rijaseta IZ na našim prostorima.

Autor ovog bloga poštuje sve stavove i sva mišljenja, kao i ulemu svih mezheba, ali neminovno ne slijedi specifičan šerijatsko-pravni mezheb niti definisani akaidski pravac Autor se bazira isključivo na subjektivnim istraživanjima. Autor argumentovano navodi svoje devijacije od općeprihvaćenih stavova ili vjerovanja, uz dužno poštivanje istih.

Ovaj blog strijemi objektivnosti i nema za namjeru ničije omalovažavanje ili diskreditovanje.

Tekstovi u ovom blogu NISU za vjersku poduku, već imaju za cilj da podstaknu čitatelje na daljnje istraživanje i samostalno promišljanje.


Bitno je da čitatelja ne iritira nečije drugačije mišljenje ili stav, te da izgradi svoj lični stav i mišljenje.

Ukoliko smatrate da bi, eventualno, drugačija shvatanja ili rezultati istraživanja mogla poljuljati Vašu vjeru ili Vas pak udaljiti od džemata muslimana, preporučujemo Vam da odmah napustite ovaj blog klikom na dugme ispod.


Sve dobronamjerne kritike su dobrodošle, a ponajviše one koje argumentovano pokušavaju približiti autora boljem i ispravnijem.

***  HVALA ZA 50,000+ POSJETA  ***