Musa a.s. i faraon

Tvrdnja: Ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet faraona iz perioda Musaa a.s. zbog nepodudaranja između činjenica navedenih u Svetom Tekstu i rezultata do kojih je došla egiptologija. Alternativno tumačenje ove priče sugerira da se događaj nije desio u Egiptu.

Uvod

Priča o Musau a.s. i faraonu je jedna od centralnih priča u Kur’anu koja se u različitim intervalima pojavljuje u mnogobrojnim kur’anskim surama. Nijednoj priči nije dat toliki značaj, niti je tako u detalje opisana kao što je ova. Ranije smo spomenuli da Kur’an nije opterećen historijskim detaljima, niti navođenjem imena, nego izvlačenjem pouke iz događaja koji su se desili. S vjerskog aspekta, uopće nije važno ko je faraon, važan je njegov modus ponašanja. On je predvodnik despotskog režima zasnovanog na strahu i eksploatisanju drugih; režima koji se ne libi čak ni ubijati tek rođenu djecu u svojoj borbi za opstanak. Stoga, nama uopće nije važan njegov identitet, nego da izbjegnemo sve one negativne osobine koje je ova ličnost imala i koje su je dovele do propasti na ovom i budućem svijetu. Naravno, to nas ne spriječava da danas analizirajući određene kur’anske ajete, te dostupne historijske izvore pokušamo odgonetnuti o kome se tačno radi.

Diskusija

Musa a.s. i faraon su živjeli u drevnom Egiptu. Znamo da su drevne civilizacije nastale u dolinama velikih rijeka i egipatska je sigurno najpoznatija. Aludirajući na njegov značaj, Egipat je poznat još kao Ummu-l-Dunya (Majka svijeta) u arapskom govornom području. Historija drevnog Egipta je sistematizovana u 10 razdoblja (od preddinastičkog do rimskog), te pokriva period oko 3000 godina. Shodno tome, istraživači stavljaju Musaa a.s. u jedno od ovih razdoblja.

Prije nego analiziramo islamsku perspektivu, treba spomenuti da i druga knjiga Biblije (Izlazak) govori o ovoj temi. Iako Biblija za razliku od Kur’ana nudi mnoge detalje, zanimljivo je da i ona ne spominje ime faraona iz ove priče. Stoga, njegov identitet je zaintrigirao prvenstveno mnoge kršćanske apologete. Kao što ćemo kasnije vidjeti, Kur’an aludira da se radi o jednom faraonu, dok biblijski istraživači većinom navode 2 ili više faraona koji su se izmijenjali tokom Mojsijevog života (faraon koji ga je prihvatio, faraon od kojeg je pobjegao u Medjen, faraon od kojeg je pobjegao sa svojim narodom)

Važno je istaći da postoji i drugi kamp koji u potpunosti negira postojanje Mojsija ili ima drugačiji narativ o njegovom životu i djelu. Za većinu istraživača priča o Izlasku je izmišljotina, a Mojsije je mitska ličnost. Najveći uticaj na ovo razmišljanje ima knjiga Mit i rođenje heroja njemačkog psihoanalitičara Ota Ranka koja je objavljena 1909. Poslije analiziranja rođenja i životnog puta poznatih historijskih ličnosti (među njima i Mojsija), on detektira zajedničke crtice koje se mogu odnositi na svakog od njih:

”Heroj je dijete vrlo uglednih roditelja, i obično sin kralja. Njegovom postanku prethode poteškoće, kao što su seksualna apstinencija, produžena neplodnost ili tajni snošaj roditelja zbog vanjske zabrane ili prepreka. Tokom ili prije trudnoće, proročanstvo, u obliku sna ili predskazanja, upozorava na njegovo rođenje, obično prijeteći ocu. Stoga je novorođeno dijete, obično na poticaj oca ili njegovog zastupnika, osuđeno na smrt ili razotkrivanje. Po pravilu se predaje vodi, u kutiji. Tada ga spašavaju životinje, ili ljudi nižeg društvenog statusa (pastiri), a doje ga ženka životinje ili žena nižeg društvenog statusa. Nakon što odraste, svoje ugledne roditelje pronalazi na razne načine. On se sveti svome ocu, s jedne strane, a priznaje se, s druge strane, da postiže veličinu i slavu.”

Pošto mnogi poznati heroji iz mitova imaju sličan životni put koji smo naveli u gornjem paragrafu, pojedini tvrde da se u određenim slučajevima radi o jednoj ličnosti koja je samo prilagođena drugom području shodno društvenim i drugim okolnostima. Npr. neko u Epu o Gilgamešu nalazi podlogu za potop u periodu Nuha a.s., dok neki naglašavaju sličnosti između Sargona Akadskog i Mojsija. Sargona je majka bacila u rijeku Eufrat, te je kasnije postao poznati vladar na području Mezopotamije.

Frojd je pred samu smrt napisao knjigu Mojsije i monoteizam u kojoj potvrđuje njegovo postojanje, ali ne prema službenoj verziji. Po njemu je Mojsije bio odbjegli svećenik Amenhotepa IV. (Eknatona) o kojem će biti riječi kasnije. Odrastao je u egipatskoj porodici, a ne na kraljevskom dvoru. Njegovi sljedbenici koji su migrirali s njim su ga ubili, te su se kasnije vratili njegovom učenju o monoteizmu zbog kolektivne krivice koja ih je proganjala. Tomas Man, poznati njemački književnik i žestoki oponent nacizma je također pisao o ovoj temi. Inspirisan Starim zavjetom napisao je prvo 4 romana o Josipu (Jusufu a.s.) i njegovoj braći. U svom djelu Zakon znatno odstupa od biblijskog narativa i tvrdi da je Mojsije ustvari unuk faraona Ramzesa II. Također, posebno naglašava dupli identitet koji Mojsije ima (egipatsko-jevrejski), te njegovu ”govornu smetnju” kao važne faktore u poslanju. Na jednom mjestu kaže (navodeći razgovor između Boga i Mojsija): ”Upravo što si im samo polurod, ti si onaj koji može da ih kultivira/preodgoji i da mi ih učini svetim narodom.”

Nije samo postojanje Mojsija i opisa njegovog života dovedeno u pitanje od strane historičara, nego i ostalih poslanika koji su živjeli u periodu koji je bliži nama. U 19. stoljeću se pojavila škola historijskog Isusa, koja je imala za cilj da rekoinstruira njegov život prvenstveno na osnovu dostupnih historijskih izvora, a ne na osnovu evanđelja. Štrausovo djelo iz 1835. Isusov život, kritički obrađen je šokiralo kršćansku Evropu, te je debata na ovu temu i danas aktuelna. Knjiga Zelot: Život i vrijeme Isusa iz Nazareta koja je objavljena 2013. je ponovo uzburkala duhove i naišla na opće oduševljenje/kritike u zavisnosti od čitalačke publike.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se formirala posebna Revizionistička škola islamskih studija. Orijentalisti su se već ranije bavili islamom, ali su oni većinom ispoljavali kritiku koristeći islamske izvore. Revizionisti se primarno oslanjanju na neislamske izvore u svojim istraživanjima jer islamske smatraju netačnim/pristrasnim i kao u prethodnom slučaju sa Isusom se oslanjaju na historijsko-kritičku metodu.

Da zaključimo, iako se protive zvaničnim religijskim verzijama o Isusu i Muhamedu, historičari su saglasni o postojanju Isusa i Muhameda zbog mnoštva dokaza koji se nalaze van religijskih izvora. Patriša Krone, koja je bila poznati proponent revizionističke škole, u jednom intervjuu odgovarajući na pitanje o Muhamedu a.s. kaže: ”Dobro, znamo da je postojao. Znamo da je bio aktivan negdje u Arabiji…”

Pošto je Mojsije živio mnogo ranije i historijski izvori na ovu temu su opskurni, historičari su doveli u pitanje njegovo postojanje, te posljedično čitavu priču koja se formirala oko njega. Egiptologija je zasebna nauka i danas se izučava na mnogim svjetskim univerzitetima, te možemo konstatovati da je učinjeno mnogo na rasvjetljavanju historije drevnog Egipta, prvenstveno zahvaljujući dešifrovanju hijeroglifa, otkriću grobnica, gradova i artefakata.

Međutim, nigdje nema spomena o jevrejskom djetetu koje je naraslo na dvoru i bilo uzrok propasti Egipta u jednom periodu. Nigdje se ne spominju kazne koja su zadesile Egipćane (poplave, skakavci, žabe…) Stoga, većina istraživača je na stavu arheologa Yitzhaka Paza:

”Kao arheolog i naučnik, mogu suditi samo prema nalazima, a nalazi ne podržavaju mit o Izlasku. Činjenica je da još nije pronađen nijedan egipatski dokument koji opisuje historijski događaj Izlaska iz Egipta takvih razmjera. Ljudi su otišli, ljudi su se vratili, ljudi su pobjegli, ali u vrlo malom obimu, a ne u onom obimu opisanom u Bibliji.’’

Ako ova priča nema potvrdu u historijskim izvorima, ne mora značiti da se nije desila. Još mnogo toga iz historije drevnog Egipta je neistraženo i uzimajući u obzir veliku populaciju i ubrzanu urbanizaciju Egipta, postoji bojazan da neke stvari nikad neće biti pronađene zbog nedostupnosti. Drevni Egipat je u određenim fazama također prošao kroz ”mračno doba” i ne mora značiti da je sve bilježeno, a pogotovo onaj narativ u kojem su Egipćani poniženi. Prema tome, ovaj događaj može biti namjerno izostavljen ili izbrisan, jer vlastodršcima nije u interesu da opišu kako ih je uništio Bog naroda kojeg su porobili. Nekima se može činiti kao teorija zavjere, stoga ovdje navodimo jedan citat iz rada Spasenovskog koji govori o zatiranju nekih detalja egipatske prošlosti među samim faraonima:

Horemheb je prije svega bio zagovornik povratka Egipta u stanje kakvo je bilo prije Eknatonovih reformi. On je zaslužan za brisanje, ne samo Eknatona, već i Smenkarea, Tutankamona i Aja iz egipatske povijesti, pa tako mnogi kasniji egiptolozi kao Maneto, Josip Flavije i sl. uopće niti ne spominju vladare razdoblja Amarne u svojim listama egipatskih faraona.

Poznata izreka kaže: History is his story.Iako je historija drevnog Egipta u velikoj mjeri sistematizovana kao što smo naveli, postoje mnoga otvorena pitanja, te brojna sporenja oko detalja koji se tiču pojedinih vladara, događaja, usklađivanja kalendara, itd. Pismena građa je najviše rezultat pojedinačnog truda klasičnih autora dok većinu onog što znamo o drevnom Egiptu dugujemo prvenstveno arheologiji, tako da se čitava egiptologija prvenstveno zasniva na pokušaju rekonstrukcije/definisanja onog što je pronađeno.

Sada ćemo se fokusirati na kur’ansku rekonstrukciju ove priče. Razumljivo je da ona nekim čitaocima nije relevantna jer predstavlja argumentum ab auctoritate (pozivanje na autoritet). Kako god, muslimani vjeruju narativu koji je prezentovan u Kur’anu, te ajeti koji govore o ovim događajima nisu ”priče naroda drevnih” kako su idolopoklonici često odgovorali Poslaniku a.s. kada bi ih on navodio. Za razliku od drugih kur’anskih priča, ovdje nema prostora za metaforičko tumačenje, nego se radi o slijedu događaja koji su se desili u određenom periodu. Kršćanski i muslimanski konkordisti su uložili velike napore da identifikuju faraona, ali to je izuzetno težak zadatak. Mi danas možemo suziti listu na nekoliko potencijalnih kandidata, ali ne možemo sa sigurnošću tvrditi da smo identifikovali pravog faraona zbog nepodudaranja narativa navedenih u Kur’anu i rezultata do kojih je došla egiptologija. Također, Kur’an govori uopćeno u faraonu, te se neke sekvence ponavljaju, tako da to dodatno otežava pokušaj njegovog profilisanja.

Misiju Musaa a.s. je nemoguće razumjeti bez priče o Jusufu a.s. koji je ustvari prvi sin Israila (Jakuba a.s.) koji je došao u Egipat. Nakon uspješne misije u kojoj je spasio Egipat od gladi, doveo je svoju braću i roditelje u Egipat i od tada počinje jevrejska epopeja u Egiptu. Prema starozavjetnoj verziji koja preovladava u teološkom diskursu, oni se su se vremenom namnožili, tako da je oficijelna vlast u njima vidjela prijetnju, te ih je porobila. Za razliku od Biblije, Kur’an ne spominje razloge ovog kopernikanskog obrata prema Jevrejima od strane Egipćana, nego samo konstatira da se faraon uzoholio i počeo tlačiti nedužne. Iako se  razlog porobljavanja eksplicitno ne spominje u Kur’anu, može se izvući isti zaključak na osnovu drugih ajeta – da se radi demografskoj opasnosti koju je Benu Israil predstavljao. Ono što je zanimljivo za ovu temu jeste da se vladar Egipta u doba Jusufa a.s. u Kur’anu ne oslovljava titulom faraon. I historijska istraživanja to potvrđuju, naime ta titula se počela tek koristiti u vrijeme Novog kraljevstva (18. dinastija, 1550-1292 pr. n.e). Uzimajući u obzir kur’ansku činjenicu i historijska saznanja koja se u ovome podudaraju, onda Jusufa a.s. možemo smjestiti u period prije ovog tituliranja, a Musaa a.s. u period poslije.

Dalje, iako se obojica poslanika vežu za Egipat u različitim razdobljima, na prvi pogled je teško naći poveznicu između njih, štaviše stiče se zaključak da je uopće nema. Međutim, Kur’an spominje jedan fascinantan detalj koji nam pomaže da sastavimo mozaik. Naime, radi se o tajanstvenoj ličnosti koju Kur’an oslovljava sa Vjernik iz faraonove porodice. Ova osoba je pripadala uskom krugu faraonove porodice, te je skrivala svoje vjerovanje kako Kur’an veli. U jednoj intenzivnoj diskusiji sa faraonom i njegovom svitom je rekao:

”Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ’Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja.” (40:34)

U ovim ajetima vidimo ključnu poveznicu, nije se Musa a.s. tu pojavio iz vedra neba, niti je poruka islama bila sasvim nepoznata egipatskom narodu. Ona je bila itekako poznata, a Jusuf a.s. je kao i mnogi poslanici bio neshvaćen i omalovažavan. Dalje, Egipat je bio ozbiljna država u to vrijeme i u njihovim arhivama, ali i usmenoj tradiciji je sigurno postojala priča o ministru finansija-poslaniku koji je spasio Egipat od gladi. Ajet gore aludira da je Jusuf a.s. ostavio oporuku da će se pojaviti poslanik poslije njega i to su učesnici sjednice na kojoj se raspravljalo o Musaovoj sudbini vrlo dobro znali dok ih vjernik iz faraonove porodice podsjeća na negiranje poslanstva poslije Jusufa a.s.

Dakle, osim fizičkog porobljavanja i eksploatisanja Benu Israila zbog ekonomske koristi, na osnovu ovog ajeta se može zaključiti i da se radilo o samom spriječavanju ispunjenja Božije odredbe od strane faraona i njegove svite.

Sada ćemo kratko opisati potencijalne kandidate za faraona spomenutog u Kur’anu. Mnogo imena je opticaju, ali ova 3 su najpoznatija:

Ramzes II.

Većina biblijskih i kur’anskih istraživača smatra da se radi o Ramzesu II. Dakako, historijski portret Ramzesa II. najviše odgovora kur’anskom opisu iz sljedećih razloga:

  • Dug život i vladavina

“I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: ‘On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti’, a oni ništa ne predosjetiše.” (28:8-9)

“Zar te među nama nismo odgajali dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?”, reče faraon. (26:18)

Ovaj faraon je živio 92 godine, te je vladao 67 godina (1279.-1212. pr. n.e). Ajeti navedeni gore aludiraju da se radi samo o jednom faraonu tokom života Musaa a.s. i Ramzes II. jedini ispunjava taj preduvjet. Kada je posinio Musaa a.s. ovaj faraon je morao već biti u zrelim godinama (sa 25 godina je sjeo na prijestolje). Musa a.s. je odrastao na njegovom dvoru, te na osnovu događaja u kojem je Musa a.s. ubio čovjeka možemo zaključiti da je on iz nekog razloga već ranije pao u nemilost faraona (prije poslaničke misije), jer se sam šetao po gradu među običnim narodom. Nakon što saznaje da je donesena odluka da se ubije (kao ”član” vladarske porodice nije amnestiran što govori u prilog gornjoj tezi), on bježi u Medjen u kojem provodi desetak godina, te se kasnije vraća i izaziva faraona. Njegova misija se tu ne završava brzo, jer su opomene koje su poslane faraonovom narodu trajale određeno vrijeme. Dakle, hronološki red događaja naveden u Kur’anu od rođenja Musaa a.s. do prelaska mora sa svojim narodom nam govori da se radi o periodu koji je trajao nekoliko desetljeća-prema konzervativnoj procjeni najmanje 50 godina. Stoga, taj faraon je morao dočekati duboku starost.

  • Smatranje sebe božanstvom

“O velikaši,” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene…‘‘ (28:38)

“Ja sam gospodar vaš najveći!”, on je rekao. (79:24)

Ovo je glavni argument koji Kur’an navodi, te historijski izvori to potvrđuju. U egipatskoj tradiciji su postojali sed festivali koji su označavali godišnjicu stupanja na prijesto. Oni su se obilježavali nakon 30 godina vladavine, te nakon toga svake 3-4 godine. Bilo je i slučajeva da se ovaj vremenski okvir nije poštovao. Na svom prvom sed festivalu, on se proglasio božanstvom. Faraoni su se svakako smatrali namjesnicima i posrednicima bogova na Zemlji, ali Ramzes II. je otišao korak dalje i izjednačio se sa ostalim bogovima. Njegova ogromna statua u Abu Simbelu koja se nalazi uporedo sa Ptahom (bogom Memfisa), Amonom (bogom Tebe) i Raom (bogom Heliopolisa) govori u prilog njegovoj božanskoj prirodi.

  • Građevinski poduhvati

“O Hamane – reče faraon – sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza,

staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac… ” (40:36-37)

Ovaj faraon se s pravom može nazvati faraon-graditelj. Nijedan drugi faraon nije ostavio građevinsko naslijeđe poput njegovog, a među njima su i mnogi lični spomenici i statue koji potvrđuju prethodnu stavku. Danas postoji oko 350 njegovih statua. Što se tiče spomenika, najznačajniji su Veliki i Mali hram u Abu Simbelu, Rameseum, te grad Per-Ramzes. Stoga, njegovu instrukciju Hamanu da napravi toranj do Musaovog Boga možemo razumjeti doslovno, kao realan zahtjev jer su već imali ogromno iskustvo u izgradnji velikih objekata.

Dakle, to su 3 glavna uvjeta za kur’anskog faraona i Ramzes II. ispunjava sva 3. Međutim, postoje i određene razlike. Iako se smatrao ravnopravnim ostalim božanstvima, egiptologija ukazuje na to da je poštovao ostale egipatske bogove. Kur’an zanimljivo ne spominje njegov politeizam ili politeizam egipatskog društva, nego samo atakuje na njegovo proglašavanje bogom. Također, deifikacija faraona je bila prisutna i kod drugih kao što je Amenhotep III., Ramzes II. nije izuzetak. Što se tiče njegove smrti, nemoguće je danas dokazati da je umro od posljedica utapanja. Poznati egiptolog Hawass kaže:

“Nismo mogli utvrditi da li je Ramzes II bio Mojsijev faraon ili nije. Budući da CT skeniranjem nije moguće utvrditi da li je mumija umrla utapanjem, jedino što dokazuje ovo su pluća i ona nisu prisutna u mumiji”.

Shodno tome, ustaljeno mišljenje u akademiji jeste da je Ramzes II. umro od artritisa.

Merneptah

Drugi kandidat za faraona jeste Merneptah. On je jedan od mnogobrojnih sinova Ramzesa II. tako da ga je naslijedio. Izvori ukazaju na to da je vladao oko 10 godina, od 1212.-1202. pr. n.e. Ono što je zanimljiv detalj za ovog faraona jeste navodno spominjanje Israila na steli iz njegovog doba koja je otkrivena 1896. godine. Tu je ugraviran tekst o njegovoj pobjedi nad drevnom Libijom. Na samom kraju se spominje i njegov pohod na Kanaan i većina istraživača za jedan dio hijeroglifa smatra da označavaju Israil što se smatra prvom izvanbiblijskom aluzijom na Jevreje u to doba.

Osoba koja je popularizirala mišljenje da je on ustvari faraon iz perioda Musaa a.s. jeste Maurice Bucaille (1920-1988). On je bio francuski doktor koji se smatra jednim od najpoznatijih konvertita u islam u 20. stoljeću (mada postoji mišljenje da uopće nije konvertirao). Učestvovao je u obdukcijama mumija Ramzesa II. i Merneptaha na osnovu saradnje francuske i egipatske vlade. To se desilo sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća, a proces je trajao oko 7 mjeseci. Njega je posebno interesovalo kako su ovi faraoni umrli. Na kraju je došao do zaključka da se Merneptah utopio ili stradao od nasilnog šoka prije utapanja. Medicinskim rječnikom kazano, stradao je od asfiksije. Do njega je došlo da Kur’an potvrđuje ovu činjenicu, tako da ga je ajet ispod dojmio, posebno posljednji dio koji govori da će njegovo tijelo ostati sačuvano i biti primjer generacijama koje dolaze:

”I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!’ ‘Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe’, ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.” (10:90-92)

Da stvar bude još interesantnija, našao je tragove soli u mumiji, te je to bio dodatni dokaz u prilog njegovoj hipotezi. Njegovo najznačajnije djelo jeste knjiga Biblija, Kur’an i nauka koja je stekla izuzetnu popularnost na našem području u komunističko doba. On je ustvari inspirisao čitav jedan pokret koji nastoji da pomiri Sveti Tekst i saznanja do kojih je došla nauka, koji je po njemu dobio naziv bukajizam. Međutim, njegov rad je naišao na kritiku kako nemuslimanskih tako i muslimanskih istraživača, čak je i optužen za pseudonauku. Što se tiče teme faraona, tu nailazimo na 2 glavne kritike; prisustvo soli je rezultat procesa mumifikacije, dok je njegova hipoteza da se radi o Merneptahu pod uticajem biblijske verzije koja protežira 2 faraona. Naposlijetku, Merneptahov životni put do kojeg je nauka došla ne odgovara kur’anskim kriterijima za faraona koje smo naveli gore.

Amenhotep IV. (Eknaton)

Eknaton je deseti vladar iz 18. dinastije. Vladao je od 1353. do 1336. godine pr.n.e. Poznat je još kao faraon-heretik. Naime, on je odbacio egipatski politeizam i uveo atonizam-kult sunčevog diska Atona. I raniji faraoni su pravili ”diskriminaciju” između bogova, ali su ih redom poštovali. Međutim, ovdje imamo prvi slučaj da je jedan bog proglašen vrhovnim, dok je štovanje svih ostalih postalo zabranjeno. U akademiji je još aktuelna debata o naravi samog vjerovanja, tj. da li je Eknaton zagovorao monoteizam, monolatriju (vjerovanje u postojanje drugih bogova, ali štovanje samo jednog) ili henoteizam (štovanje jednog Boga, ali prihvatanje validnosti obožavanja drugih bogova od strane ostalih). Bez obzira na razlike u tumačenju, mnogi istraživači ga smatraju prvim monoteistom. Napustio je Tebu i prijestolnicu prebacio u Amarnu koju je dao izgraditi samo za tu svrhu. Izgradnja je trajala samo 2 godine i postoji mišljenje da su Jevreji korišteni kao roblje na ovom projektu. Nakon njegove smrti, primijenjen je princip damnatio memoriae tako da je njegovo naslijeđe izbrisano o čemu je bilo govora ranije. Medeni mjesec atonizma koji je trajao dvadesetak godina je završio tragično, te se Egipat vratio svom tradicionalnom politeizmu. Danas ne postoje jasni dokazi koji ukazaju zašto je Eknaton posegnuo za religijskom reformom, koji je bio njegov krajnji motiv, zašto je novu prijestolnicu smjestio na periferiju i sl.

Kako god, postoje mnogi materijalni dokazi iz njegovog perioda. Najpoznatiji su Pisma iz Amarne koja daju uvid u tadašnje političke prilike, te Velika himna Atonu.

U jednom dijelu himne se kaže:

”O jedini Bože, osim kojeg drugog Boga nema

Stvorio si zemlju kako si htio, ti Jedini…”

Miriam Lichtheim veli da je himna ”prelijepo svjedočenje doktrine jednog Boga”, dok je neki zbog sličnosti povezuju sa Psalmom 104.

Atonizam kao unikatna egipatska monoteistička religija je dala poticaj istraživačima da tu nalaze korijene monoteizma u judaizmu. Jevreji pored Jahve koriste ime Adon za Boga, dok ga Eknaton oslovljava sa Aton. Obrezivanje je praktikovano u drevnom Egiptu, ali i od strane Jevreja. Herodot navodi da su Egipćani izbjegavali svinjetinu. Postoje paralele između hvalospjevova Bogu navedenih u gornjem paragrafu. Dakle, na toj osnovi su Frojd i njemu slični razvili mišljenje o Mojsiju kao Egipćaninu koji dolazi s modifikovanom verzijom atonizma nakon reinstitucionaliziranja tradicionalnog egipatskog politeizma. Donald Redford, koji je stručnjak za ovaj period i inače negira biblijsku verziju Mojsija se pak ne slaže da  postoji poveznica između atonizma i monoteizma abrahamovskih religija. Na jednom mjestu kaže:

”Postoji malo ili nimalo dokaza koji podržavaju ideju da je Eknaton bio rodonačelnik potpunog monoteizma koji nalazimo u Bibliji. Monoteizam hebrejske Biblije i Novog zavjeta imao je svoj poseban razvoj – onaj koji je započeo više od pola milenija nakon faraonove smrti”.

Ahmed Osman je otišao najdalje i on tvrdi da je Eknaton ustvari sam Musa a.s. U svojoj knjizi Stranac u dolini kraljeva tvrdi da je Jusuf a.s. Juja, poznati činovnik koji je služio Amenofisu III., ocu Eknatona. Njegove teze su odbačene, kako od teologa tako i od egiptologa. Stephen Rosenberg smatra da su Eknaton i njegov sin Tutankamon faraoni spomenuti u Bibliji. Eknaton ih je zlostavljao, dok su pobjegli pred Tutankamonom.

Kada stavimo ovog faraona pod kur’ansku lupu, također vidimo da se njegov životni put (onako kako je opisan u historijskim izvorima) ne uklapa u kur’anski narativ. Kao prvo, nije živio dovoljno dugo da bi ispratio Musaa a.s. u svim životnim razdobljima. Doduše, kao i u prethodnim slučajevima možemo naći neke poveznice. On je također preduzimao velike infrastrukturalne projekte, te njegovo proglašavanje jedinim posrednikom između Atona i ljudi, tačnije njegovom manifestacijom na Zemlji bi se moglo podvesti pod 79:24 – “Ja sam gospodar vaš najveći!”, on je rekao.

Alternativno tumačenje – radnja van Egipta?

Umjesto da zaključimo ovaj članak, na kraju navodimo alternativno tumačenje koje odudara od mainstreama i koje ukazuje da ni faraona niti Musaa a.s. ne treba tražiti u drevnom Egiptu, nego negdje u planinskom predjelu Arapskog poluotoka (prostor Jemena). To tumačenje povlači mnoge posljedice jer prema tome ni Jusuf a.s. ne pripada Egiptu, a i sama riječ Misr onda ima drugo značenje. Ovdje ćemo navesti osnovne postavke ove hipoteze kako bi uvaženi čitaoci stekli uvid i u ovo tumačenje koje je manje poznato javnosti, ali ipak postoji u akademskom diskursu:

  • Kur’an spominje samo jednog faraona i to tiranina u doba Musaa a.s. Ova imenica se ne spominje ni prije ni poslije, niti je ikada izražena u množini.
  • Faraon je vlastita imenica, te se u Kur’anu nikada ne spominje sa određenim članom što i jeste glavna odlika vlastitih imenica. U 7:104, Musa a.s. se direktno obraća faraonu. Da se radi kojim slučajem o tituli, imali bi određeni član u njegovom obraćanju, kao npr. kada se Jusufova braća obraćaju njemu kao velikodostojniku (12:78). Konačno, faraon je spomenut zajedno sa Hamanom i Karunom u jednom ajetu. S lingvističkog aspekta, nije praksa spominjati titulu i 2 vlastita imena jedno pored drugog tokom nabrajanja u običnom govoru, kamoli u Kur’anu. Dakle, ili svima spomenuti titule ili vlastita imena. Ili, ako se već zajednička imenica spominje pored vlastitih, onda mora postojati određeni član uz tu imenicu. To nije slučaj u ovom primjeru, te nam i to govori da se radi o vlastitom imenu. Skoro svi prevodioci prevode po značenju, tj. riječ faraon smatraju zajedničkom imenicom: ”Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim , faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Čarobnjak i lažov!” (40:23-24)
  • Sama imena egipatskih vladara su izražavala pohvalu određenom božanstvu što je u suprotnosti sa kur’anskim faraonom koji sebe smatra božanstvom (79:24). Ramzes II. koji je najozbiljniji kandidat za faraona i za kojeg postoje indicije da se proglasio bogom je opet na kraju ”sin boga Ra”, Eknaton je ”koristan Atonu”, itd.
  • Ashraf Ezzat je napisao knjigu Egipat ne poznaje faraona niti Mojsija. On ne negira autentičnost Izlaska, ali navodi argumente kako bi ga dislocirao iz Egipta. Autor ima i personalne motive koji donekle utiču na objektivnost, jer je njegov glavni cilj da skine ljagu sa svojih predaka koji su nepravedno oklevetani kao zli faraoni. Pobjednici pišu historiju, pa su po njemu ključnu ulogu odigrali Grci koji su pokorili Egipat u 4. stoljeću pr.n.e. Naime, u Aleksandriji je u to doba iniciran prvi prijevod Starog zavjeta sa hebrejskog na grčki, tzv. Septuaginta. Time je postignut  dvostruki efekat: vladar Ptolomej II. je izišao u susret Jevrejima koji su se nastanili u Egiptu i bili njegovi saveznici, a Mizraim (Misr) i njegov faraon spomenut u Svetim spisima je zamijenjen Egiptom i njegovim vladarima koji su kao pokoreni narod demonizovani od strane osvajača. Također objašnjava porijeklo riječi faraon koja se uopće ne uklapa u fonetiku staroegipatskog, te je smatra naknadnim umetanjem kako bi opravdala narativ. Naime, riječ pr-aa od koje navodno potiče titula faraon i koja znači ”velika kuća” je po njemu uvijek označavala vladu, a ne titulu vladara kako se tvrdi. Komparacije radi, isto što je nekada bila Porta u Osmanskom carstvu ili danas kad kažemo Elizejska palača, Bijela kuća, 10 Downing Street. Time označavamo vladajući establišment određene države i taj naziv se ne koristi kao titula osobe koja obavlja izvršnu funkciju.
  • Etimološko značenje riječi Misr jeste zemlja, podneblje, prostranstvo. U rano doba islama, Egipat je bio poznat kao Qibt, znamo da je Poslanik a.s. poslao pismu Mukavkisu kao namjesniku Qibta, te da je Poslanikova žena bila Marija Qibtijja. Niko tada nije oslovljavao Egipat kao Misr, niti stanovnike te zemlje zvao Misrijjunima. Arapi su usvojili dakle grčku verziju imena (Aegyptus), te zemlju zvali Qibt i narod Aqbat. Glagolska imenica tamseer znači pretvaranje jednog područja u urbani centar. Svi gradovi su prošli kroz ovu fazu. U abasijskom periodu, za prijestolnicu Egipta Fustat se počeo upotrebljavati naziv Misr, te se kasnije proširio i počeo koristiti kao zvanično ime Egipta. Stoga, ako je naziv Misr za Egipat institucionaliziran nekoliko stoljeća nakon objave Kur’ana, onda Kur’an govori o drugom Misru.
  • Biblija spominje cifru od 600 000 ljudi koji su izišli iz Egipta što je sa logističkih i drugih aspekata pretjeran broj ljudi da se pokrene za jednu noć i napravi značajan progres. Međutim, Kur’an svjedoči da je faraon rekao: ”Ovih je zaista malo/Oni su zaista neznatna skupina“ (26:54), te je pozvao ljude da mobiliziraju ostale po gradovima kako bi krenuli u potjeru za Musaom a.s. Stoga, ili je to rekao potcjenjivački ili je stvarno bio mali broj ljudi koje je trebalo stignuti (nekoliko stotina ili nekoliko hiljada). Postavlja se pitanje onda zašto faraon koji je vladar tako moćne države kao Egipat, koji ima svoju stajaću vojsku i vodi ratove van granica Egipta treba mobilizirati ljude iz drugih gradova da bi sustigao neznatnu skupinu”. Je li faraon vladar Egipta ili jedan lokalni moćnik koji vlada Misrom i okolicom?!
  • ”Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” (26:61)  Ovaj ajet je ključan, jer ukazuje da se prelazak desio tek nakon što su dvije suprostavljene strane bile toliko blizu da su mogle vidjeti jedne druge. Poslije toga je Musa a.s. udario štapom, te su se Izraelćani spasili, a faraon i njegovi ljudi su potopljeni. Tradicionalno tumačenje da se radi o prelasku preko Crvenog mora je onda na udaru zbog brzine slijeda događaja koji su se desili od ovog momenta, te distance koju je potrebno preći. Ljudsko oko može u najboljem slučaju vidjeti oko 5 km ako je horizont čist, pa ako uzmemo da je distanca između njih bila tolika, opet ostaje malo vremena za prelazak mora čija je širina 20-30 km u Sueckom ili Akapskom zaljevu. Dakle, ovdje uzimamo najveću moguću udaljenost između njih i najmanju širinu mora kao referentne vrijednosti, ali se scenarij prelaska opet čini nemogućim. Izraelćanima treba 5-6 sati da pređu tu distancu što je i više nego dovoljno da ih faraon stigne. Stoga, događaj Izlaska se desio na kopnu, a faraon se utopio u nekoj kopnenoj vodi (najvjerovatnije rijeci jer se koristi izraz jemm u Kur’anu) zbog kratke distance između dva tabora i potrebnog vremena da se pređe put.
  • ”I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih, eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi.” (26:57-59) Ovi ajeti ukazuju da je Benu Israil naslijedio faraonovu zemlju, međutim tradicionalni opis Izlaska je karta u jednom pravcu iz Egipta.
  • Priča o Jusufu a.s., tačnije njegovo tumačenje sna vladaru govori o tome da će doći kišna godina: ”Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.” (12:49)   Dakle, u regionu u kojem je boravio Jusuf a.s. samo uzgajanje kultura je ovisilo o kiši kao u većini dijelova svijeta. Međutim, u Egiptu su uveliko koristili rijeku Nil za navodnjavanje, tako da kiša nije igrala ključnu ulogu. Prosjek godišnjih kišnih dana u Egiptu je najviše 10, stoga je teško zamisliti da bi kiša mogla padati cijelu godinu. Naposlijetku, obilna kiša dovodi do plavljenja Nila što izaziva kontraefekat.
  • Što se tiče samog regiona, onda to mora biti područje koje se oslanja na kišu za uzgoj kultura i koje ima više rijeka koje presuše ako ne bude dovoljno padavina. Dakle, ne radi se o Egiptu gdje ima jedna velika rijeka Nil ili Mezopotamiji gdje imaju Eufrat i Tigris, tj. velike rijeke koje ne presušuju i od kojih zavisi čitava ekonomija jednog područja. Kur’an kaže: ”I faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj’ – reče on – zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li?” (43:51) Imenica koja je korištena je enhar (rijeke), tako bi prijevod glasio ”i ove rijeke koje ispred mene teku”. Većina autora prevodi po značenju aludirajući na rukavce Nila, ali je činjenica da Kur’an koristi množinu ”rijeke”. Dakle radi se o mnogim planinskim rijekama i potocima koji mogu vrlo lahko presušiti ako ne bude dovoljno padavina tokom godine. One su presušile u Jusufova doba, dok su tekle u Musaovo doba.
  • Jakub a.s. je živio blizu trgovačke rute gdje su prolazili karavani. Braća su Jusufa bacila u bunar, te su ga oni koji su ga pronašli ”prodali za nekoliko groša” što implicira da im je cilj bio da ga se što prije riješe. Put do Egipta je dalek, a troškovi hrane i pića za dječaka uveliko bi prelazili njegovu cijenu na tržištu. Po tome, Jusuf nije mogao stići daleko, te je završio u Misru (urbanom centru tog ili susjednog područja) gdje je karavana odmarala. Nakon svih iskušenja koja su ga zadesila, postao je desna ruka vladaru, te upravljao resursima pred predstojeću sušu. Čitajući kur’anske ajete, možemo primijetiti kako braća s lahkoćom ulaze u Misr, iako su navodno stranci iz druge zemlje, a zatim bez problema stupaju u kontakt s Jusufom a.s. Također, primjećujemo da je Jusuf a.s. direktno nadgledao čitav proces i bio dostupan ljudima. Drevni Egipat je u doba Ramzesa II. imao 2-3 miliona stanovnika, te se sa protokolarne strane čini manje izglednim da je osoba koja zauzima ministarsku poziciju u jednoj moćnoj državi kao što je Egipat tako dostupna ljudima. U ovom slučaju, Jusuf a.s. direktno komunicira s braćom i određuje im mjeru koju trebaju dobiti što opet kažemo nije karakteristično za osobu na tako visokom položaju. Taj administrativni posao bi trebali obavljati njegovi pomoćnici. To nam ukazuje da se događaji odvijaju u nekoj manjoj zajednici, a ne milionskoj državi kao što je Egipat. Naposlijetku, i Jusuf a.s. i braća su osjećali posljedice suše, te iz toga proizilazi da su morali živjeti relativno blizu i da krajnja destinacija nije Egipat.
  • Kada im Jusuf a.s. kaže nakon njihovog dolaska sa roditeljima “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!” (12:99), on ih poziva da se presele iz ruralnog u urbano područje, te da ostave pastirski život i bave se zanatom, trgovinom i drugim zanimanjima karakterističnim za gradove.

Naravno, i ovo tumačenje ostavlja mnoga otvorena pitanja; ako su braća živjela u blizini, kako nisu čula za Jusufa i njegove reforme, ako se radi o rijeci, onda ona mora biti granična rijeka kao što je bila Rajna između Galije i Germanije (jer poslije prelaska nailaze na narod koji se klanja kumirima), itd.

Zaključak

U ovom tekstu smo analizirali 3 glavna kandidata za faraona. U literaturi se spominju još Amasis I., Seti I., Tutmozis II., i dr. Za svakog se nalaze određeni dokazi koji aludiraju da je jedan od njih faraon spomenut u Kur’anu.

Iako Ramzes II. pretenduje za kur’anskog faraona, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o njemu. Štaviše, dolazimo do zaključka da je nemoguće pomiriti Sveti Tekst i rezultate do kojih je došla egiptologija.

Alternativno tumačenje nam daje potpuno novi uvid u kur’ansku priču o Musau a.s. i faraonu. Akteri i događaji ostaji isti, samo je lokacija druga, te se radi o događajima znatno manjeg obima i intenziteta u odnosu kako su predstavljeni u tradicionalnom diskursu.

10 comments

  • Meli

    Pozdrav.
    Imam nekolicinu pitanja (za koje se nadam da mi možete uspjeti bar nekako odgovoriti) iz vašeg inače sjajno obrađenog članka na ovu intrigantnu temu.
    Dobro onda za početak, kažete:
    “Dakle, na toj osnovi su Frojd i njemu slični razvili mišljenje o Mojsiju kao Egipćaninu koji dolazi s modifikovanom verzijom atonizma nakon reinstitucionaliziranja tradicionalnog egipatskog politeizma.” – Koliko je ustvari moguće da je ovo zapravo tačno? Valjda nisam nešto poslije što ste naveli dobro razumila, a znam da je prve historijske monoteističke dokaze (ako uzmemo u obzir da atonizam nije začetak monoteizma) teško pronaći i vjerovatno ih nećemo nikad ni pronaći jer su zapravo izgubljeni ili izbrisani, ali ako je Eknaton uistinu začetnik monoteizma, da li bi to onda značilo da su svi Kur’anski i NeKur’anski opisani Poslanici zapravo iskoristili začetničku Eknatonovu ideju o jednom Bogu i jednostavno je modifikovali zarad boljitka cijelog čovječanstva (jer je politeizam bio “pregust” da tako kažem, postojalo je više lažnih bogova a ideja o jednom Bogu bi pojednostavila čitavu stvar i jednostavno ujedinila cijelu ljudsku rasu). Kao što ste i sami rekli na početku članka, brojni islamski a i neislamski izvori su netačni ili “pristrasni”. Ovo “pristrasni” je fascinantno odabrana riječ a i sigurna sam (poznavajući svoje gradivo iz historije) da su se brojne monoteističke kao i politeističke religije čvrsto branile kroz historiju. Tako da, kako uopće možemo znati da je Kur’an uistinu “nepogrješiv”, da ga je teško prevesti, da riječi imaju višestruka značenja koja se mogu upotrebljavati da bi jednostavno manipulirali prijevodima na brojne jezike u modernom dobu i kako bi manipulisani prijevodi odgovarali naučnim i historijskim saznanjima opisanim u Kur’anu? Kako biti nepristrasan i nepristrasno prevesti Kur’an bez osude, bez prisnosti bilo kojoj religiji, jednostavno biti neutralan? Da li je takav Kur’an već preveden i ako jeste na koji jezik (ne mora biti bosanski, nek bude ako treba francuski, italijanski i slično koji se mogu prevoditi na bosanski) ili je u pripremi za neutralno prevođenje ako imate informacija?

    Nadalje, ako je “Faraon” vlastita imenica a ne može kao što ste rekli biti titula u istoj rečenici sa vlastitim imenima Hamanom i Karunom, da li to znači:
    – Da je postojao Faraon pod imenom “Fir’avn” kao što piše u Kur’anu ali ga još nismo pronašli u historijskim dokazima a vjerovatno ga nećemo ni pronaći? To bi bilo fascinantno da u Kur’anu već ne postoji odlomak u kojem se kaže da “će njegovo tijelo poslužiti kao primjer onima poslije”. Ali to ipak ne isključuje ovu moju prvu hipotezu, možda su “oni poslije” narod doba recimo +- 100 ili 200 godina poslije smrti tog Faraona, ili su narod koji je mumificirao tog Faraona (a ne moderni ljudi) i trebali su se promijeniti, tj. njihov mrtvi Faraon bi ih trebao potaknuti na razmišljanje i na sklanjanje od politeizma no ipak, ustrajali su u svom starom načinu života. Sve je ostalo po starom. Ustvari ne znamo da su “oni poslije” moderni istraživači i naučnici.
    – Ili su Haman i Karun zapravo također titule a ne vlastita imena? Da li postoje historijski dokazi da su Haman i Karun vlastita imena a ne titule?
    – Također kao što ste već naveli, kolika je vjerovatnoća da je ustvari riječ “Faraon/Fir’avn” zapravo riječ za vladu, ili moćnika/grupu moćnika koji vladaju zajedno (vjerovatno u odsustvu vladara)? Tome bi u prilog išla vaša opaska da bi bilo čudno što bi Faraon kao vladar velike zemlje poput Egipta morao mobilisati borce iz druge gradova kako bi “ganjali malu/neznatnu Musaovu skupinu”.

    Za kraj, sjajna vam je hipoteza koja se tiče Musaovog prelaska mora. I sama sam se dugo vremena pitala kako je bilo moguće preći toliko more sa više hiljada ljudi za vrlo kratko vrijeme i za koje bi ih Faraon sa vojskom lako sustigao. Osim naravno ako nije bila riječ o moru. Da li se izraz “jemm” koristi u Kur’anu za to “more” i da li se stvarno alternativno prevodi kao rijeka ili kopnena voda?

    P.S. stvarno je nevjerovatno da se za svakog Poslanika od 3 najzastupljenije monoteističke religije (Kršćanstvo, Judaizam, Islam) moraju vezati prosto nezamisliva “čuda”. Isus Krist je hodao po vodi, izlječivao slijepce i invalide, pretvarao vodu u vino, i na koncu razapet na križu. Umro je da bi se “iskupio” za naše grijehove što je logički smiješno jer niko ne bi trebao odgovarati za tuđe grijehove, a pogotovo umrijeti za njih. Također, to je u Kur’anu objašnjeno. Pa Mojsije je svojim štapom izvodio “čuda” pred Faraonom i tim istim štapom je “razdvojio” more na dva dijela i za kratko vrijeme je uspio prebaciti preko mora više hiljada Izraelaca prije nego ih je Faraonova vojska sustigla. Ponovo, logički nemoguće. I kao da su Isus Krist i Mojsije već i sami bogovi kad su činili neljudske stvari? I naposljetku Muhamed koji je bio “nepismen, neobrazovan”. Tu su još (vjerovatno iskrivljene kroz historiju) priče o Noahu (Nuhu) koji je izgradio barku i od baš svake životinje po par u tu barku stavio, pa je stigao potop i prekrio je čitavu planetu. Poslije su se nasukali čudom na neki otok do kojeg nije došao potop i tu se naselili i slične priče o drugim Poslanicima.

    • Nedim Kadrić

      Hvala Meli 🙂 Da, osim vjerskih spisa teško možemo naći monoteizam (izuzev atonizma) jer je čitava historija svijeta politeistička pozornica. Preporučujem ti knjigu od Reze Aslana:”Bog-ljudska historija” koju sam i sam kupio prije nekoliko sedmica na Beogradskom sajmu. Tu možeš pronaći summary koncepta Boga i shifta koji se desio sa politeizma na monoteizam. Dakle, tek dolaskom abrahamovskih religija imamo monoteizam koji danas poznajemo (ipak je Eknatonov posvećen Suncu, a ne nevidljivom Bogu). Kao što sam naveo u tekstu, postoji veliko razilaženje u akademiji između 2 kampa koja sam naveo gore; onih koji zagovaraju da se uticaj desio i onih koji ga odbacuju kao što je prof. Redford. Nemam dovoljno znanja da branim argumente ni prve, niti druge grupe. Ne zaboravimo, kao što neko tvrdi da je judaizam derivat atonizma, tako neki tvrde da je islam derivat judaizma i kršćanstva. Što se tiče prijevoda, neutralnost je najmanje bitna. Hoću reći, ne možeš biti neutralan, prevodiš kako i šta piše. Pravo pitanje je kako prevesti, te biti najbliže značenju Svetog Teksta zbog polisemičnosti, stilskih figura koje se koriste, usklađivanju prijevoda sa poznatim tumačenjima iz tefsira, itd. Haman postoji u judaizmu kao negativac u Esteri, a što se tiče islama postoji uistinu mišljenje da se radi o visokom svećeniku Amona.
      “McAuliffe’s Encyclopaedia of the Qurʾān among other sources relates “Haman” to be the Arabized form of “Ha-Amana,” a title which roughly translates to incarnate of (the God) Amun or King of Amun and was utilized by the high priest.”
      Kako god, problem za takvo tumačenje predstavlja što se nikad ne spominju sa određenim članom, vjerujem da znaš koju ulogu određeni član ima u arapskom, francuskom, engleskom i dr. jezicima. Ako govorimo o faraonu s alternativnog aspekta, više sam za tumačenje da ga gledamo onda kao srednjovjekovnog feudalca. On drži moć u tom Misru (tvrđavi, citadeli), jer Jusufova braća par stotina godina ranije ulaze na različite kapije Misra po slovu Kur’ana. Faraon ima svoje sužnje, te svoju svitu i velikaše na dvoru. Također, ima upravu nad susjednim gradovima, kao neka grofovija ili county u srednjovjekvlju. Dakle, ako simplifikujemo, više ga vidim takvog kao primusa inter paresa (prvog među jednakima), nego kao neku zajedničku vladu. Sam Izlazak, a i prelazak su pod uticajem Starog zavjeta, tako da muslimani nisu imuni na to tumačenje, te stoga ne čitaju svoje izvore i ne pokušavaju drugačije interpretirati. Slično je sa Ibrahimovom žrtvom o kojoj je bilo riječi ranije. Jemm se ne koristi za more, nego je to izraz za rijeku/potok u Kur’anu. Koristi se samo u slučaju Musaa a.s. i to samo u kontekstu straha ili kazne. Mati ga iz straha baca u jemm, faraon se utapa u jemmu, Musa a.s. baca ostatke zlatnog teleta koje je napravio Samirija u jemm. Zasigurno jedna zanimljiva riječ koju vrijedi posebno analizirati i dekontekstualizarati. Na blogu je već bilo govora o potopu biblijskih razmjera, možeš pronaći tekst na temu. Islam ne poznaje Istočni grijeh Adama i Eve, niti Isusovo iskupljenje. Na blogu je također bilo govora o tumačenju termina umijj koji se odnosi na Poslanika a.s., a pogrešno prevodi kao nepismen. S logičke strane, kao što ćeš i naići u knjizi koju sam spomenuo, kako da bude nepismen čovjek koji se bavi trgovinom i boravi u Šamu, vodi karavane, uzima zaloge, potpisuje ugovore; mora imati neku elementarnu pismenost.

      • Meli

        Šta mislite, lično, da li najstarijih zapisanih (na papiru, kamenu…) monoteističkih dokaza uopće ima ili je bilo kroz historiju pa su potom zagubljeni ili namjerno/nenamjerno izbrisani, uništavani (a da nije riječ o abrahamovskim svetim knjigama i atonizmu)? Ja lično mislim da tih dokaza zapravo i nema, jer ako uzmemo u obzir da svi Poslanici kroz historiju pozivaju u vjeru u Jednog Boga, dakle Boga koji nije jedan od kipova, koji nema druga (drugih bogova kao što je On) i slično, onda se svjetina nema čemu klanjati i samim tim nema dokaza o Njegovom postojanju (kao npr. kipovima koji su poslije pronađeni i oni su jedini dokaz politeizma, jer monoteistički Bog nema isklesanog kipa, idola).
        Ali kako onda objasniti crteže prethistorijskih ljudi u pećinama koji su ostavili trag o njihovom postojanju, kako to onda da počevši od Adema a.s. nije pronađen nijedan zapisani ili nacrtani dokaz o monoteizmu sve do Ibrahima a.s.?

        A što se tiče prevođenja Kur’ana, recite mi, šta mislite da li biste momentalno prestali sa prevođenjem ako biste naišli na nelogičnosti, pogreške ili čudna značenja u ajetima koja bi ukazivala na propuste kojim se ne bi smio i ne bi mogao dičiti Svemogući Bog, odnosno ukratko koji bi ukazali da je ajet djelo ljudske ruke a ne Božije? Da li biste prestali sa prevođenjem, ili biste nastavili prevoditi tako što biste tako nešto ignorisali ili promijenili kako ne bi narušili ravnotežu ili biste prevodili sa određenim uvjerenjima (npr. vjerujete u Boga i stoga prihvaćate prijevod za svaku riječ koja odgovara vašim uvjerenjima a odbacujete potencijalni mogući prijevod koji bi se kosio sa vašim uvjerenjima)?

        I kako sad za ono o Faraonu, Hamanu i Karunu? Rekli ste da zajednička imenica za Faraona ne može da se sa lingvističkog aspekta veže u istoj rečenici sa vlastitim imenicama Hamanom i Karunom a niste objasnili šta može da onda znači ta imenica za Faraona. Zato sam spomenula (a niste mi odgovorili) ako je Faraon zajednička imenica/titula onda Haman i Karun moraju biti također titule. Ili je Faraon vlastita imenica kao što sam spomenula, jer bi Fir’avn spomenut u Kur’anu mogao označavati ime nekog čovjeka u tadašnje doba ali koji nije bio Egipatski Faraon, nešto poput moćnika što ste na kraju dodali, ali mu je to bilo ime – Fir’avn. Šta mislite?
        I zašto se upotrebljavaju pogrešni prijevodi za Kur’anske termine poput “umijj” za nepismenog Poslanika ili “jemm” za more? Da li su ti prijevodi iz starih rječnika a u današnje doba su (kao što sam rekla) izmanipulisani, odnosno dodaju se brojni potencijalni prijevodi za svaki termin u Kur’anu kako bi se izbjegle konstatacije o greškama u Kur’anu. Kako vjerovati novijim rječnicima?

        • Nedim Kadrić

          Prvo, važno je napraviti distinkciju između monoteizma, henoteizma i monolatrije kada govorimo o ovoj temi. Drugo, ako uzmemo da je atonizam forma monoteizma, onda možemo reći da imamo materijalne dokaze koji su ostali (himna Atonu, itd.). Također, Tales i drugi grčki filozofi su imali monoteistička razmišljanja. Neki smatraju i zoroastrizam monoteističkom religijom, ako ništa u svojim počecima. Pretpostavljam da imaju i drugi primjeri, tako da se ne može baš reći da nema tragova monoteizma. Ako misliš na ostatke islamskog ili ademovskog monoteizma, njih nemamo do pojave Ibrahima a.s. Većina naroda ustvari nisu povjerovali u poruku o jednoći Stvoritelja koju su poslanici donosili, te stoga ne možemo očekivati da imamo ostatke monoteizma poznatog u nebeskim religijama. Još jednom, preporučujem ti knjigu koju sam ranije naveo, ona manje-više slijedi put koji je trasiran od strane njemačkih istraživača u 19. stoljeću, tzv. Religionsgeschichtliche Schule. Religija se tu posmatra kao društveni fenomen, te prolazi faze od animizma, totenizma, politeizma, itd. sve do monoteizma. Ne znam zašto bih stao, kao tragač za istinom bih pristupio kao i svakom drugom štivu, tj. prevodio najbolje što mogu. Postoje mnogobrojna neslaganja oko značenja nekih riječi, pojedini prevode doslovno, dok neki daju prioritet prijevodu na osnovu tumačenja u tefsiru; radi toga postoje različiti prijevodi. Već sam gore odgovorio na to pitanje, ne vidim u čemu je problem. Faraon može da se veže kao zajednička imenica, ali mora onda imati određeni član ako su Karun i Haman vlastita imena. Kao i u engleskom, ne možeš reći King, Haman and Karun, nego the king, Haman and Karun. Ako uzmemo da su zajedničke imenice kao što navodite, gdje im je određeni član ako se spominju toliko puta u Tekstu, onda bi trebalo biti the king (misleći na faraona), the priest (Haman), itd. Stoga, odsustvo određenog člana odbacuje mogućnost da se radi o zajedničkim imenicama. Prvenstveno se upotrebljavaju jer su u skladu sa tumačenjem iz poznatih tefsira. Što se tiče koncepta umijja, postoje 2 kampa koja se pozivaju na određene kur’anske ajete i tumače ih shodno svom narativu. Argumenti druge strane koja smatra da Poslanik a.s. ima elementarnu pismenost mi se čine jačim. Rečeno je u Kur’anu da je Musa a.s. preveden preko bahra (koje se inače prevodi kao more što ne mora nužno značiti, Kur’an spominje i slani i slatki bahr što ne odgovara našoj definiciji mora), ali je faraon potopljen u jemmu. To je zadatak za lingviste i druge istraživače, već sam ranije spomenuo specifičnost izraza jemm u kontekstu Musaa a.s.

          • Meli

            Hvala vam na pojašnjenju. No, da li postoje dokazi za ove filozofske oblike, tj. za animizam i totemizam ili su proizvod kritičkog i logičkog razmišljanja, odnosno pretpostavke? Dosad sam naišla samo na “tvrdnje” da vuku porijeklo iz paleolika i neolita ali dokaze još nisam pronašla. Možda pogrešno biram ključne riječi za pretraživanje. Hvala na predloženoj literaturi, uskoro ću je ako Bog da i kupiti. A što se tiče ovoga oko Faraona, složiti ćemo se sada da u Kur’anu nema određenog člana uz tu imenicu pa stoga ne može biti zajednička imenica. Da li onda preostaje samo da je riječ o vlastitoj imenici ili je riječ o pogrešci? Ili ako tefsiri potvrđuju da je riječ o vlastitoj imenici onda koliko možemo vjerovati tim tefsirima i da li je moguće samostalno (ako već niste) odgonetnuti direktno iz Kur’anskog teksta? U svakom slučaju, hvala vam na odvojenom vremenu, nemojte misliti da sam nezahvalna ili drska ako sam vas kako uvrijedila. Samo nastojim kao i svako drugi, valjda, da posložim sve kockice.

          • Nedim Kadrić

            Vjerujem da ćeš pronaći odgovore u knjizi koju sam preporučio, chapter 2 bas govori o paleolitu i neolitu. Također, preporučujem i ”Case for God” od Karen Armstrong koja također obrađuje koncept Boga od prahistorije do danas. Faraon se spominje 74 puta u Kur’anu i nikada sa određenim članom što je kažem nagnalo proponente alternativne teorije da ovu riječ smatraju vlastitom imenicom. Prevodioci i većina mufessira je smatraju zajedničkom imenicom i to je uticaj starozavjetne verzije, ali isto tako i zvanične egiptologije koja titulira egipatske vladare faraonima. Dakle, to je toliko rasprostranjeno tumačenje da muslimani i ne pokušavaju da prouče kur’anske ajete dublje i dođu do drugih zaključaka. Vjerujem da si u mektebu ili nastavi vjeronauke učila o Musau a.s., gledala crtić ili film 10 zapovijedi. Jednostavno si rasla s tom pričom, još je vizualizirana i teško je sad nekome ko je i školovani teolog ili lingvista da ponudi alternativno tumačenje, tačnije i ne pokušava jer to smatra općepoznatim činjenicama (Musa a.s. je bio u Egiptu, tu su vladali okrutni faraoni, rijeka je Nil, prelazak je preko Crvenog mora, itd.)

  • Ajla

    Ne znam je li tvoje lično istraživanje i opažanje ili si malo doradio, ali tekst je za 10 i čestitam ti.
    Oduševljena sam pristupom ovom događaju i ta alternativna historija bi mogla imati smisla. Samo malo me zbunjuju visoke zgrade koje faraon naređuje Hamanu da pravi: “(…) a ti, o, Hamane, peci mi opeke (cigle od gline) i sagradi mi Sarh (toranj, visoka kula ili palača) da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on [Musa (Mojsije)], zaista, lažac!” (Al-Qassas, 38).
    Uglavnom, istraživači su potvrdili i njihova novija istraživanja to dokazuju da piramide, odnosno njeni kameni blokovi nisu prirodne oklesane stijene. Nakon analize elektronskim mikroskopom, kamenje je rezultat brze interakcije između gline, krečnjaka i vode na visokim temperaturama. Odnosno, ti kameni blokovi su pečena glina, prosto rečeno. Nikakvo klesanje ni tumbanje stijena nije u pitanju.
    Ono što hoću da kažem, takva tehnika pravljenja blokova je bila samo faraonskim graditeljima poznata. Navodno, to je jedna od nadnaravnosti Kur’ana, gdje Allah dželešanuhu spominje glinene opeke i faraona u istom ajetu. Tu visoku kulu ne možemo sada naći jer ih je Allah uništio: “(…) a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.” (Al-E’araf, 137).
    Vidiš, sada i ja nešto razmišljam: a zar Musau i njegovom narodu Allah nije mogao razdvojiti Nil, pa da faraon i njegova vojska budu u Nilu potopljeni?
    I njegov leš sačuvani kao opomena .. još jedna misterija.
    I ja samo na glas razmišljam. U svakom slučaju, hvala što si me potakao da malo istražim i ovu temu i pogledam je drugim očima. Još da spomenem ono što si rekao za manu i prepelice, prije će biti da je opskrba i blagoslov (šta si već naveo) u pitanju nego neko bajno jelo i ptice. Mada može biti i jedno i drugo.
    Mahsuz selam.

    • Nedim Kadrić

      Hvala na javljanju 🙂 Slučajno izbrisah duži komentar, sada moram biti kraći, halali. Ja sam napisao prvi dio kao sublimaciju pročitanog na ovu temu (osim određenog dijela o Ramzesu II. gdje sam preuzeo neke stavke jer on najviše odgovara i po kur’anskim kriterijima-mnogi su o tome pisali), dok sam alternativni dio sažeo iz studije na ovu temu; moje izlaganje gore to implicira. Piramide otpadaju prvenstveno zbog vremenskog okvira, oko 2500 pr.n.e. i u najboljem slučaju je tad Jusuf a.s. mogao boraviti ako Egipat uzmemo za mjesto radnje. Što se tiče materijala, koristi se bukvalno izraz ‘ mud hardened by fire”, “O Haman, fire-up the clay”. Ovdje stavljam isječak iz studije koja zagovara Jemen kao mjesto radnje:
      The culture of South Arabia (‘Asir and Yemen) was – and still is – famous worldwide for its skyscrapers made from mud. These buildings, some of which have been standing for over 700 years, have continued to baffle tourists and architects alike, who have visited those regions. In fact, one of the most famous Yemeni cities of the Ḥaḍramawt province, Shibām, was nicknamed “The Manhattan of the Desert”, because of its tall buildings constructed from plain mud, some of which reach over thirty meters in height. The ancient Egyptians did not build their temples, pyramids, or tombs from clay. They built them from solid rock.

  • Arnela

    A znate li zasto se u kuranu spominje da je ovaj zivot samo igra i zabava kobejagi, a toliki ljudi obole od svakakvih bolesti, muce se da zarade za komad hljeba ili zive u siromastvu i sl. Gdje je igra i zabava za njih?

  • Arnela

    A sad baš čitam, jedna cura od 20 godina dobila rak jer joj je otac imao i umro od raka. Eto genetske predispozicije. Koliko je samo Bog nepravedan da curi ni kriva ni duzna oboli i vjerovatno i umre od raka. A da ne spominjem druge defekte i urođene bolesti. Gdje je tu Bog? Gdje je tu pravda?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *