Muslimani i nauka
Autor: Nedim Kadrić”Bolje učiti gimnaziju, nego ići u Aziju.” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902)
Uvod
‘’Koji su opći uzroci koji su doveli do nazadovanja muslimana, partikularno muslimana na Javi i Malajskom poluotoku u svim sferama života, kako vjerskim tako i svjetovnim? Zar ugled ne pripada Bogu, poslaniku i vjernicima (63:8)? Ovo su Božije riječi koje čitamo u Kur’anu. Gdje je danas ugled vjernika? Dok vjernik ostaje ponižen i prezren, te ne posjeduje ništa što mu daje pravo na čast, osim ovih Božijih riječi, koliko je ispravno tražiti tu čast za sebe? Koji su uzroci velikog napretka naroda Europe, Amerike i Japana? Mogu li i muslimani napredovati kao oni ako ih oponašaju u stvarima koje vode progresu, držeći se čvrsto svoje vjere islama?’’
Prije otprilike 100 godina ovo pitanje je pristiglo u egipatski prosvjetiteljski časopis El-Menar, te nam ono predstavlja svojevrsni lajtmotiv za ovaj tekst. Sadržaj ovog pitanja je još uvijek aktuelan, te se može primijeniti i u današnjem kontekstu. Muslimanska društva imaju ozbiljnih političkih, ekonomskih i drugih problema. Svako traži razloge za nazadovanje, ali se čini da pravog i potpunog odgovora nema. Na ovo pitanje je odgovorio Emir Šekib Arslan, te je štampano u vidu brošure pod naslovom ‘’Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali’’. Kasnije ćemo se referisati na sami sadržaj ove knjižice.
Diskusija
Pred početak 20. stoljeća, islamski svijet se našao u očajnom stanju. Osmansko carstvo je bilo u finalnoj fazi raspadanja, te su skoro sve države u kojima su živjeli muslimani bile kolonizirane. Nakon epizode sa krstaškim ratovima, muslimanski svijet na Bliskom istoku se opet našao oči u oči sa ‘’Francima’’. Međutim, za razliku od krstaških ratova koji su imali promjenjivi tok sreće, te na kraju rezultirali pobjedom muslimana, ovdje to nije bio slučaj. Prostori na kojima su živjeli muslimani su padali kao kule od karata pred puno nadmoćnijim neprijateljem. Taj prodor je zadao težak udarac muslimanskom tkivu i ostavio duboke psihološke traume. Prema Kariću: ‘’Uspjesi evropskih zemalja u kolonijalnom pohodu na Istok i potčinjavanje muslimanskih zemalja poljuljali su uvjerenost muslimana u vlastitu superiornost i snažno podstakli potrebu za samopreispitivanjem.’’ Umjesto kompleksa superiornosti, muslimani su sada počeli osjećati kompleks niže vrijednosti jer su bili poraženi pred vojničkim, te kulturno-civilizacijskim dostignućima Zapada. Stoga, nije uopće čudno što sa područja jugoistočne Azije dolazi pitanje koje smo naveli u samom uvodu.
Tek poslije drugog svjetskog rata će doći do procesa dekolonizacije i krojenja vlastite sudbine od strane muslimanskih naroda, mada je i ta teza upitna. Kako god, nećemo se na njoj zadržavati. Možemo konstatovati da je situacija kudikamo bolja danas. Turska postiže sjajne rezultate u vojnoj industriji i turizmu, zemlje Zaljeva izvoze naftu i gas, te su također turistički i tehnološki centri. Naravno, situacija nije bajna i nekoliko pozitivnih primjera ne oslikavaju činjenično stanje. Mnogi muslimani se bore sa siromaštvom, nemaju pristup pitkoj vodi, zaposlenju i zdravstvenoj zaštiti, te se suočavaju sa manjkom slobode i ljudskih prava u svojim matičnim državama. Migracija muslimana na Zapad zbog nabrojanih razloga u velikoj mjeri mijenja demografiju, te također ima implikacije na razumijevanje islama i njegovu reprezentativnost u ovom dijelu svijeta. Ako se Evropa ne vrati svojim starim navikama i ne inicira nove Bartolomejske ili Kristalne noći, biće posebno zanimljivo pratiti dinamiku razvoja muslimanskih zajednica na Zapadu.
Važno je napomenuti da se čak i u vremenima rivalstva, ispitivanja snaga i ratovanja, Evropa gledala kao uzor koji treba slijediti. Poznati reformator Muhamedu Abduhu je nakon svog boravka u Evropi određeno vrijeme navodno izjavio:
‘’Otišao sam na Zapad i vidio islam, ali ne i muslimane; vratio sam se na Istok i vidio muslimane, ali ne i islam.’’
Dakle, on primjećuje važan detalj ovdje; on u evropskim društvima vidi vanjsko očitovanje islama, tačnije socijalnu dimenziju koju islam zagovara kao što su rad, red, disciplina, učenje, organizacija, pravičnost i sl. Povratkom u Egipat on vidi upravo suprotno; vanjsku manifestaciju islama u području obredoslovlja sa vrlo slabom ili nikakvom socijalnom dimenzijom. Taj trend možemo primijetiti i danas. Vjera je prisutnija više nego ikad u javnom životu, ali naša društva pate od mnogobrojnih društvenih bolesti.
Karčić navodi primjer Azmi efendije koji je bio ambasador u Berlinu od 1790-1792. On je bio zaprepašten organizacijom pruske vlade, vojnom snagom, kompetencijama činovnika, te je predlagao slične reforme i Osmanskom carstvu. To će na kraju biti i urađeno sprovođenjem reformi poznatih kao nizami-džedid (novi poredak) sredinom 19. stoljeća, ali one nisu naišle na veliko oduševljenje masa. U Bosni kao najzapadnijoj provinciji Osmanskog carstva koja je bilo nerazvijena i zapuštena u svakom smislu što i jeste osobina graničnih područja, ove reforme su dočekane na nož i prozvane kao nizami-Jezid (Jezidov poredak) aludirajući na emevijskog vladara Jezida poznatog po mnogim nedjelima.
No, da se mi vratimo našem glavnom pitanju i ostalim kojim iz njega proizilaze? Koji su uzroci nazadovanja muslimana? Koji je uticaj nauke kao glavnog alata kojim se uspostavlja dominacija i civilizacijski trendovi? Postoji li jaz između islama i nauke? Je li islam uopće ikakav faktor ili drugi faktori utiču na naučni razvoj i civilizacijski napredak? Je li kriva ulema ili obični narod? Kako to da muslimani kod kojih su prve riječi Svete knjige bile ‘’Čitaj’’ nisu postali lučonoše pozitivnih promjena i naučno-tehničkih dostignuća? Gdje su naš humanizam i renesansa? Ili riječima Bernarda Lewisa čija se knjiga bavi ovom tematikom: ‘’Šta je krenulo po zlu?’’
Prije svega, važno je napomenuti da se ovo pitanje ne može posmatrati jednostrano, niti se može dati jednodimenzionalan odgovor. Dakle, potreban je holistički pristup ovoj tematici. Hiljade knjiga i članaka su napisane na ovu temu od mnogo stručnijih ljudi, te moja malenkost smatra i da ne može dati precizan i definitivan odgovor, ali može uvaženim čitaocima pružiti dublji uvid u ovu problematiku.
Također, zbog odsustva holističkog pristupa, svaka grupacija će ponuditi različite odgovore koji većinom odgovaraju njihovom narativu. Ti odgovori su jednostavni, te se na prvi pogled čini da rješavaju Gordijev čvor, uspostavljanju dijagnozu sadašnjeg stanja i nude recept za ozdravljenje. Selefije će tako reći da je uzrok nazadovanja zato što smo napustili Kur’an i Sunnet, šije da smo ostavili Poslanikovu porodicu na cjedilu i da nas nesreća prati od samog početka, mu’tezilije da nismo razum stavili na istu ravan s objavom, modernisti će okriviti Gazalija; tačnije ortodoksiju koju je uspostavio, orijentalisti će naći grešku u samom islamu i njegovoj ‘’fatalističkoj prirodi’’, glorifikaciji onosvjetskog nad ovosvjetskim, itd.
Islam se pojavio u 7. stoljeću u periferiji Arabije, području koje nije bilo zanimljivo ni Romejskom, niti Perzijskom carstvu u doba njihove žestoke konkurencije na Bliskom istoku. Pred samu smrt Poslanika, nova religija će osvojiti područje Arabijskog poluotoka, te se širiti u zonama uticaja Bizantije i Perzije. Brojni su kur’anski ajeti, te hadisi koji se pripisuju Poslaniku u kojima se naglašava vrijednost znanja i njegovog sticanja. Kako god, ne možemo govoriti o naučnoj revoluciji u to vrijeme.
Poslanik a.s. je živio u izričito polarizovanom društvu u kojem je vladala asabijja (plemenska pristrasnost), te koje se oslanjalo na trgovinu u Jemenu i Šamu tokom godine. Također, Poslanik a.s. je bio prvenstveno donosilac Božije objave, te je taj poziv shodno društveno-ekonomskim prilikama koje su tada vladale bio njegova osnovna zadaća. No, to ne znači da nije bio otvoren za nove ideje van konteksta objave, a koje se odnose na svakodnevni život.
Bitka na Hendeku to najbolje ilustrira. Pred trećim okršajem sa Mekkelijama koje su sada definitivno krenule u konačni obračun sa malobrojnom muslimanskom zajednicom, te dilemom da li ići u direktni sukob kao ranije na Bedru i Uhudu, muslimani na prijedlog Selmana Perzijanca kopaju kanal oko Medine koji spriječava prodor kurejšijske vojske.
U toj odbrambenoj bici trpe neznatne gubitke, te se neprijatelj nakon nekog vremena povlači pred ovom nesvakidašnjom i lukavom strategijom koja mu je bila potpuno nepoznata. U ovom primjeru vidimo otvorenost rane muslimanske zajednice u primjenjivanju tuđih korisnih ideja u vlastite svrhe; ili inicijativi da se ratni zarobljenici Bedra otkupe tako što će naučiti nekoliko muslimana da čitaju i pišu.
Sredinom 7. stoljeća pod vlast muslimana će pasti Perzija, te će se Romejsko Carstvo svesti na Malu Aziju. Muslimani kao autsajderi iz periferije Arabije su za samo nekoliko desetljeća porazili 2 znatno nadmoćnija protivnika sa dugom tradicijom što i dan-danas predstavlja enigmu, te je predmetom istraživanja mnogih historičara. Kao konačan rezultat, na ovim prostorima će doći do stvaranja islamske kulture i civilizacije.
Ovdje je važno napomenuti da ne mislimo puritanski kada koristimo epitet islamska. Kao što je helenistička kultura nakon Aleksandrovog prodora u Aziju predstavljala mješavinu grčke sa azijskim kulturama, tako i islamska označava interakciju i spoj sa drugim kulturama koje su bile udomaćene na tom prostorima. Prema nekim tumačenjima, to je imalo uticaja i na same postulate vjere i određene prakse koje su bile predmet diskusije na ovom blogu.
Emevije su se uglavnom oslanjale na praksu Bizantije, dok su Abasije kopirale Perzijsko carstvo. Shodno tome, kao novi igrači na svjetskoj sceni bez prijašnjeg iskustva, muslimani su u velikoj mjeri preuzeli vojno-administrativni aparat, oporezivanje, legislativne i druge prakse od dvaju carstava koje su pokorili. Ova sinergija će stvoriti plodno tlo za ono što se u historiji naziva kao Zlatno doba islama koje je trajalo od sredine 8. do sredine 13. stoljeća ili po nekima do kraja 10. stoljeća.
Muslimani su sačuvali blago antike od zaborava tako što su ga preveli na arapski i perzijski, te dali vlastiti doprinos u njegovom tumačenju. Kasnije je ono prevedeno na latinski, te je imalo krucijalnu ulogu tokom humanizma i renesanse u Evropi; možemo slobodno reći da je upitno kako bi se ti procesi odvijali da muslimani nisu bili posrednici. Abasijski halifa Me’mun je 825. godine dao sagraditi Kuću mudrosti kao intelektualno središte filozofa, učenjaka, doktora, astronoma i ostalih stručnjaka. Opet, i ova institucija jeste bila kopija Gundišapurske akademije koja je postojala u kasnoj antici kao intelektualni centar Perzijskog carstva.
Da budemo jasni, i zlatno doba islama je bilo puno građanskih ratova, progona i proklinjanja neistomišljenika, te da ga uopće ne glorifikujemo, ali možemo reći da je ostvaren ogroman kulturno-civilizacijski napredak. U čemu je bila onda tajna progresa?
Kako mnogi istraživači tvrde, tajna je bila u otvorenosti prema drugom i drugačijem. Znanje je gledano kao univerzalno nasljeđe čovječanstva bez ičijeg monopola. Muslimani su imali dovoljno samopouzdanja, te umjesto zatvaranja u svoju sliku svijeta su izabrali interakciju sa vanjskim svijetom i njegovo unaprijeđivanje. Prosto rečeno, muslimani nisu forsirali komunističko viđenje svijeta koje kaže da svijet počinje od njih i da sve što je bilo prije nema nikakvu vrijednost.
Naprimjer, arapski brojevi koje danas svakodnevno koristimo su ustvari indijski brojevi koje su Arapi modifikovali i predstavili svijetu. Jedan od najpoznatijih matematičara srednjeg vijeka Fibonači ih je prenio u Evropu, te su tako naišli na široku upotrebu. Ova historijska lekcija je posebno važna danas kada je nauka dostigla eksponencijalni razvoj u odnosu na srednji vijek jer vidimo redukcionističke poglede na svijet od strane muslimana. Tome je doprinio i projekat islamizacije znanja koji je započeo osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa smo tako dobili islamsku ekonomiju, islamsku medicinu, i sl. Cinici će reći da samo još čekamo islamske prirodne nauke.
Period od 11. do 13. stoljeća će dovesti do fragmentacije islamskog tkiva zbog križarskih ratova, ali i u tome teškom periodu će doći do civilizacijske razmjene između Istoka i Zapada. Pustošenje Bagdada i rušenje Kuće mudrosti 1258. od strane Mongola se smatra zvaničnim krajem Zlatnog doba islama, mada su se znakovi dekadence pojavili i ranije kao što smo naveli. Pored križarskih ratova i najezde Mongola kao eksternih faktora, prisutan je trend traženja krivice u unutrašnjim faktorima koji su do dekadence doveli.
U tom kontekstu se često spominje Ebu Hamid el-Gazali (1057-1111), posebno u zapadnim akademskim krugovima. On se vidi kao glavni uzročnik dekadence islamskog svijeta. Kao poznati učenjak, njegov rad i djelo je ostavilo širok uticaj na muslimanske mase. Međutim, njegovi ”grijesi” su sljedeći: prvo je zanegirao uzročnost između događaja, te tako spriječio razvoj prirodnih nauka kod muslimana; a zatim kumovao alijansi između zvanične vlasti i uleme koja je i dan-danas prisutna u mnogim državama sa muslimanskom većinom.
Harari konstatuje da su sve predispozicije bile da se naučna revolucija dogodi u islamskom svijetu. Po njemu, islamski gradovi su bila središta multikulture; bili su liberalni raj u odnosu na zapadnu Evropu u kojoj su bjesnili vjerski ratovi i netolerancija prema drugom. U svom Sapiensu detaljno analizira zašto su Evropljani uspjeli da učine veliki skok naprijed u odnosu na ostale; ovdje je važno napomenuti da nije samo islamska civilizacija ostala u raskoraku. Ova prevlast Zapada od 18. stoljeća u literaturi se naziva Velika divergencija.
Prvenstveno, usvojen je princip ignoramus (lat. mi ne znamo) gdje je zapadni čovjek priznao svoje nedostatke i ograničenost u razumijevanju svijeta. Onda se posvetio sticanju znanja kroz izučavanje prirodnih fenomena, te njihovom definisanju kroz matematičke formule. Na kraju, stečeno znanje je upregnuto i iskorišteno za sticanje moći i razvijanje novih tehnologija. Prosto rečeno, Bejkonova izreka ”Znanje je moć” je primjenjena u praksi.
Materijalni i drugi resursi nisu više posmatrani kao igra nulte sume – gdje dobitak jedne osobe u određenom iznosu nužno znači gubitak druge osobe u istom iznosu kao što je to bilo u feudalizmu. Razvijena je institucija kredita u poslovne svrhe, a iza toga je je stajala čvrsta vjera i nada u bolju budućnost. Otkrivanjem novih pomorskih ruta, Sredozemno more je izgubilo na značaju. Također, pojava kompanija sa ograničenom odgovornošću je mitigirala rizik koji preuzima pojedinac u poslovnom poduhvatu. Kolumbovo moljakanje po evropskim dvorovima za ekspediciju se može uporediti danas sa pičevima koje osnivači startapa predstavljaju investitorima. Oni mogu ponuditi ideju i rad, dok investitor nudi novac, te također čvrsto vjeruje u ideju, tačnije benefit koji će mu donijeti u budućnosti.
Na drugoj strani, ništa od ovog se nije dešavalo kod muslimana i različita su tumačenja istraživača na ovu temu. Prof. Kuran zaključuje: ”Bliski istok je ostao iza Zapada jer je kasnio sa usvajanjem ključnih institucija moderne ekonomije. To uključuje zakone, propise i organizacione forme koje su omogućile ekonomske aktivnosti koje se sada uzimaju zdravo za gotovo.”
Možemo slobodno reći da se ne radi samo o usvajanju institucija, nego i običnih inovacija koje znatno olakšavaju svakodnevni život. Na uvođenje štamparskog stroja se čekalo tri stoljeća. Konzervativna ulema, ali i jak sindikat pisara su onemogućili dolazak ovog stroja do 1729. godine. Dakle, skoro 3 stoljeća ovaj izum koji je znatno uticao na pismenost i širenje znanja je bio nepristupačan muslimanima en masse.
Sada se nameće pitanje odgovornosti islamskih učenjaka; u kojoj mjeri su oni doprinijeli stagnaciji. Prvo da kažemo, primarna zadaća islamskih učenjaka jeste izučavanje i tumačenje vjerskih propisa. To naravno ne znači da oni nemaju pravo iskazati svoj stav o društveno-političkoj zbilji, ekonomiji, prirodnom fenomenu i sl.
Međutim, brojni primjeri iz historije nam pokazuju da njihovo mišljenje može nekada imati pogubne posljedice na progres društva, te usvajanje korisnih praksi. Kao što je Crkva niz stoljeća držala monopol ne samo nad onosvjetskom istinom, tako je i vjerski establišment kod muslimana kočio pozitivne procese. Kao proteže politike, iz vlastitog interesa ili jednostavno nerazumijevanja konteksta u kojem se nalazi, ulema je nerijetko bila brana progresu. Ranije smo naveli primjer prihvatanja štamparskog stroja. Imamo također slučaj opservatorija iza kojeg je stajao osmanski polihistor Tekijudin. I on je srušen do temelja na osnovu fetve iz 1580.
Helmut von Molke, šef pruske armije tokom boravka u Istanbulu u 19. stoljeću je u svom dnevniku zapisao sljedeću rečenicu zbog negativnog uticaja uleme u suzbijanju zaraznih bolesti:
”Das Pest wird bestehen, so lange es Ulema gibt.” Kuga će postojati sve dok je uleme.
Za razliku od zapadnjaka koji su na svaki način pokušavali da nešto saznaju i inoviraju, te to iskoriste za vlastiti benefit, muslimani su bili statični. Posebno su simpatična 2 primjera koja se spominju u literaturi, a koja pokazuju šok i rezerviranost muslimana prema korisnim inovacijama. Bizbek je bio ambasador u Osmanskom carstvu sredinom 16. stoljeća. Tokom putovanja ka Istanbulu, njegovi turski vodiči su često pravili greške jer su pravili pogrešne procjene oko zore, te polaska u rano jutro. Lažne uzbune oko spremanja stvari i polaska su remetile njegov san. Tek kad im je rekao da ima sat na koji se može osloniti i da nema potrebe da ga bude do tačno određenog vremena, oni su ga ostavili na miru nakon što su se uvjerili da ne kasni.
Da bi navikli muslimane na autopsiju i seciranje tijela, francuski naučnici u Alijevom Egiptu su ove eksperimente radili u tajnosti. Da bi ih odobrovoljili, prvo su uzeli nemuslimanskog psa (koliko god to paradoksalno zvučalo), te na njemu vršili autopsiju. Malo-pomalo, muslimani su se počeli navikavati i oslobađati predrasuda, te su tako prešli na ljudska tijela i stekli uvid u anatomiju. Također, istovremeno su bili i frapirani i oduševljeni hemijskim eksperimentima koje su francuski naučnici izvodili, te enciklopedijama u kojima se nalazilo skoro sve znanje poznatog svijeta (od slika i opisa raznih životinja, realizma u umjetnosti, pa čak i poglavlja o njihovoj vjeri islamu).
Murad Hofmann, poznati njemački konvertit koji je preselio prije nekoliko godina će konstatovati da se Bog objavio ljudima u dvije knjige; knjigu Objave-Kur’an, te knjigu Prirode. Muslimani su se posvetili prvoj, dok su zapostavili drugu. Tokom Zlatnog doba islama, muslimani jesu pokušavali razumjeti svijet oko sebe, te su prevodili, pisali knjige, medicinske priručnike (sjetimo se Kanuna od Ibn Sine koji je dugo vremena bio nezaobilazan na Zapadu), ali nakon 13. stoljeća došlo je do nagle promjene. Usko razumijevanje vjere i društveno-političke okolnosti su uticale da muslimane uopće ne interesuje svijet u kojem žive.
Taj fenomen je također primijetio i naš slavni reis Čaušević. Zbog svojih prosvjetiteljskih stavova je često bio na meti oponenata, te je optužen da pokušava instalirati ”kemalistički‘‘ mezheb u Bosni. Na jednom mjestu on kaže:
„Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi. U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru, drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada i truda, to drugi izvršavaju“.
Konačno, koje stvari se trebaju promijeniti u našoj percepciji kako bi ostvarili materijalni i naučni napredak na ovom svijetu?
Prvo je da moramo popraviti odnos prema životu. Dunjaluk je jedna od naših stanica, te bi se trebali odgovornije ponašati. Muslimani su konzumenti raznih tehnologija i sadržaja, ali slabo šta inoviraju i proizvode. Štaviše, većina tehnoloških dostignuća koja nam uveliko olakšavaju i spašavaju život nisu razvijena od strane muslimana. Naravno, to je teško promijeniti preko noći, ali dosta činjenica ukazuje da u budućnosti dolazi do Velike konvergencije i sustizanja Zapada od strane civilizacija koje su izgubile ovu bitku u 18. stoljeću.
Muslimani moraju mijenjati navike i redefinisati vrijednosti u životu. U oficijelnom diskursu, siromaštvo i skromnost su predstavljene kao ultimativne vrline; na učenje se gleda kao na gubljenje vremena, dok se na bogatstvo gleda s nekom dozom podozrenja i zavisti. Iz takve sredine teško može poniknuti novi Tesla ili Ford. Nečiji uspjeh u muslimanskoj sredini je danas više eksces, a ne rezultat planskog rada i strateškog upravljanja od strane roditelja, škole i države. Shodno tome, u mlađe generacije treba usaditi da imaju visoke ciljeve i standarde u svom životu, te takve poruke moraju što češće čuti u krugu svoje porodice, škole i minbera. Poznat nam je slučaj Sulejmana a.s. čija poznata dova glasi : ‘’Daj mi vlast koju nikad niko nije imao, niti će imati prije mene.’’ Bog ga nije pokudio zbog te želje, štaviše udovoljio mu je.
Na drugom mjestu imamo savjet Poslanika a.s. da kada radimo neki posao da ga upotpunimo/dovedemo do perfekcije. Uglavnom, sve pozitivne navike kao što su disciplina, marljivost, organizovanost su nam se negdje izgubile, a one su preduslov bilo kakvog napretka.
Kalvinisti su usvojili princip ”Ora et labora”– Moli se i radi. Rad i uživanje u njegovim plodovima su posmatrani kao Bogu ugodno djelo. To je i motivisalo Webera da 1905. objavi poznato djelo ‘’Protestantska etika i duh kapitalizma’’ gdje tvrdi da je upravo pozitivan stav prema materijalnom sa religijskog aspekta doveo do osnaživanja kapitalizma i akumuliranja bogatstva. Zbog tog odnosa prema radu i bogatstvu, industrijska revolucija se najbolje primila u Engleskoj i Holandiji kao protestantskim zemljama.
Prije desetak godina Acemoglu i Robinson su objavili knjigu ‘’Zašto nacije propadaju’’ koja je totalno promijenila način razumijevanja ovog problema. Po njima, glavni preduvjet progresa jesu institucije koje moraju biti inkluzivne, a ne služiti samo jednoj određenoj grupi i njihovim uskim interesima. Politička sloboda, nepovredivo pravo na privatno vlasništvo i raspologanje imovinom, autonomija univerziteta, pravo na fer suđenje, uspostavljanje jednakih pravila za sve u tržišnoj utakmici, itd., kreiraju jedan ambijent koji osnaživa ekonomski, kulturni i svaki drugi progres.
Religija, ili protestantska etika u Weberovom primjeru mogu igrati pozitivnu ulogu u motivisanju pojedinca, ali postoje i katoličke i ateističke države koje su osigurale inkluzivnost institucija, te danas cvatu. Većina muslimana živi danas u državama sa ekstraktivnim institucijama, te masovno sele na Zapad u potrazi za boljim životom. Nekoliko muslimana koji su dobili Nobelovu nagradu u sferi prirodnih nauka su najveći dio svog istraživačkog rada proveli u inostranstvu. U matičnim državama nisu imali dovoljno resursa za razvoj, te je u njima također postojala velika opasnost za slobodu i imovinu pojedinca zbog ekstraktivnosti institucija. Da sumiramo, naučni i svaki drugi progres ne ovisi toliko o inteligenciji i supremaciji jednog naroda ili rase, nego ambijentu u kojem se živi i radi.
Stoga, muslimani moraju usvojiti kozmopolitsku sliku svijeta, te iskazati pozitivan stav prema politikama, praksama i inovacijama koje su korisne bez obzira od koga dolazile. Samo otvoren stav prema znanju kao zajedničkom nasljeđu čovječanstva može uticati da i muslimani dadnu svoj doprinos u kreiranju boljeg svijeta.
Šekib Arslan je boravio u Bosni 1932., te je tada izjavio da je sreo najnaprednije muslimane na svijetu. Naši preci su sarkastično odgovorili da ako smo mi najnapredniji, kakvo li je tek stanje u ostatku islamskog svijeta.
U jednom dijelu svog odgovora na pitanje u uvodu on kaže :
‘’Muslimani su zabacili i napustili sve, ili većinu onoga što im je naredio Kur’an (u tom pravcu), a pouzdali se da će zaslužiti Božiju pomoć samo time što su muslimani, što vjeruju u Jednoga Boga i misle da im je samo to dosta a da se ne bore životom i imetkom. Kad bi Bog ikoga pomagao bez ikakva rada, sigurno bi pomogao svoga poslanika Muhammeda a.s., a ne bi učinio potrebnim da ratuje, da se bije i bori i da se podvrgava prirodnim zakonima za postignuće cilja.’’
Prosto rečeno, Šekib Arslan govori muslimanima da se moraju riješti mesijanskog kompleksa ako žele naprijed. Bog je postavio prirodne zakone koji su za sve isti, te ne postoji prečica do uspjeha. Principi i pravila su isti za sve. Znanje je univerzalno, te muslimani moraju učestvovati u njegovom kreiranju i dijeljenju. Nema izabranih naroda i pojedinaca, rezultati zavise od nivoa podnesene žrtve koja je potrebna da se cilj ostvari.
Mozda je problem taj sto se u gotovo cijelom kur anu spominje da bog pravi covjeka u maternici, da bog salje kisu, vjetrove, da cini da bijke niknu iz zemlje, da bog daje imetak, djecu ovo ono, bukvalno to sve bog radi a ljudi samo cekaju da im bog dadne. Muslimani to nisu shvatili kao metaforu. Mozda te metafore i nema i bukvalno je tako kako pise?
Ja zapravo smatram da je odgovor poprilično jednostavan.
Sve ste vi to dobro razradili, možda već i sami znate odgovor koji vas je zadovoljio ali kojeg niste napisali da ne bi bili možda, pogrešno shvaćeni.
Pored ovoga svega što ste dubokoumno i činjenično ispisali, ja smatram da su (kao što ste to i vi rekli) muslimani prilikom preuzimanja granica Rimskog i Perzijskog Carstva, morali da se aklimatiziraju na novonastalim granicama, da se ono, prilagode.
S tim imajući na umu, narod ne možeš vječno tlačiti, kontrolisati.
Malo pomalo, počeli su usvajati strane običaje, možda zbog lakšeg prihvaćanja, možda u neznanju, možda zbog interesa, nebitno, ali slično stanje imamo i dan-danas. U većinom ruralnim područjima se prenose sa koljena na koljeno ili rađaju novi običaji, tradicije, pa onda imamo sujevjerja i sl.
Onda pored tog lakšeg prihvaćanja što sam spomenuo, morate imati na umu da je mala Poslanikova grupa muslimana eksponencijalno rasla. U “moru” muslimana, teško je znati da li su svi ti muslimani doista “muslimani”. Špijuni, munafici, nebitno, sa vremena na vrijeme dođe među njima “učeni” čovjek, kaže ovo je tako, ono je tako, i to se prihvati jer je “učen” i pored toga i njihov, odnosno “musliman”. To je ta supremacija koju ste spomenuli, ovdje sam se samo nadovezao na to. Slično poput jevreja i katolika, i muslimani su postali uvjereni da su odabrani narod i da ih Allah štiti na svakom koraku.
Onda tu dakako imamo i neznanje glede Kur’anskih ajeta, recimo to ovako: Istina oko tih ajeta je sigurno bila poznata u vrijeme Poslanika, to jeste, ajeti su bili jasni, ali svako pravo značenje se gubi sa vremenom, pogotovo poslije više vijekova. Ili se isto značenje malo pomalo, primjetno-neprimjetno mijenja usljed vanjskih uticaja (špijuni, vrijeme, ne znam šta još).
Muslimansko društvo je “naraslo”, lidera Muhammeda više nema, ashaba više nema, Poslanikovog nasljeđa više nema (djeca, hadisi), ostaje samo Kur’an – bez značenja koje se izgubilo kao što sam napisao, ili je postalo nejasno usljed nerazvijenosti civilizacije i umova, odnosno nepismenosti i tako se širilo dalje, čak i do pismenih muslimana koji su povjerovali da je to doista tako, ta što bi neko kao ono, lagao da je tako a nije? Jer je to Božija riječ, znate već na šta mislim.
Mislim da se na ovaj tekst može vezati i onaj tekst o nafaki. I tu imamo dosta odgovora: zašto bilo šta raditi kada Bog već sve određuje i sve zna? Pogrešna interpretacija kur’anskih ajeta, pouka i poruka, pogrešna ulema i pogrešna vladavina dala je današnji rezultat.
Pa reci nam onda zasto tacno tako pise u kuranu da bog daje i uzima koliko on hoce, da daje i uzima imetak, djecu, plodove, nista se mi tu ne pitamo. U svvakom ajetu pise izricito naglasenim tonom da “bog salje kisu, vjetrove, da bog pravi insana od sperme i sl.” i nigdje se ne spominje prirodni tok stvari, vec samo bog da to radi
Ne treba namma promena imamo mi boga tu je on da nam posalje kisu, vjetrove da se pobrine da se covjek oblikuje u maternici da osigura covjeku imetak i da ga oduzme, sve to u lijepom kuranu stoji i onda dodjete vi da izvrcete bozije rijeci
Odlična tema i važna pitanja. Mislim da se ova pitanja ne odnose samo na islam (muslimane), već na sve religije. Činjenica je da je postotak ateista među naučnicima puno veći nego u općoj populaciji. Također, teško je govoriti o nauci u smislu onoga što nauka danas znači prije 15. stolječa. Nauka u vrijeme “Zlatnog doba muslimana” (8. – 10. stoljeće) je fundamentalno različita od onoga sto danas podrazumjevamo pod naukom. Moderna nauka je manje-više nastala oko 15. stoljeća (npr Galileom), mnogo nakon što je “zlatno doba” završilo.
Postoje određena pitanja koja su donekle nespojiva između religija (uobičajenog tumačenja) i moderne nauke, kao što su evolucija (uključujući čovjeka), determinizam (temeljno za razumijevanje moderne znanosti) i nespojivost aristotelovske teleologije s modernom naukom. U muslimanskom svijetu vrlo malo se govori o ovome.
Kršćanstvo se već donekle “sudarilo” sa naukom. Islam se tek nalazi pred tim putem.
Čitajući tvoj komentar stekao sam dojam da ti nekako, nauku postavljaš na sami vrh neke svoje ljestvice, možda ljestvice za cijelo čovječanstvo. Ovo zadnje što si rekao, kako se je kršćanstvo (u dobrom smislu) sudarilo sa naukom da zajedno koegzistiraju, nekako sam (osim ako nisam pogrešno shvatio) stekao utisak da je to trebalo (a trebalo je, ne kažem da nije) biti obavljeno odavno, s tim da je nauka i dalje primarna dok bi religija trebala biti sekundarna barem koliko sam shvatio iz tvog komentara. Komentar ti idiše nekom vrstom supremacije, egoizma, ne znam kako bih još to opisao.
Sve u svemu, nauka i religija ne trebaju biti primarni ciljevi za čovječanstvo, ipak je opstanak najvažniji i bio je od pamtivijeka. Jednostavna potreba za hranom, vodom, skloništem i razmnožavanjem. Za to ti (primitivno gledano) ne treba nauka. Kao npr. zamisliš se u koži neandertalca pa izađeš i kušaš plodove iz prirode, koji ti se ne dopadne baciš, koji ti se dopadne pojedeš ga. Ili se otruješ lol. No, valjalo je svakako znati koji je plod dobar a koji otrovan pa je i tu ležala nauka, istraživanje koje su provodili ti naši preci. Svakako ne pobijam nauku i u njoj vidim samo korist. U jednom komentaru sam svakako opisao problem oko svih religija, a to je što postoje. Ni u jednoj poznatoj svetoj knjizi nije bilo zapisano da se osniva nova religija i svaka je poruka bila ista: klonite se zla, činite dobro, vjerujte u Boga (zbog nade, boljeg života, osjećaja duševnog smiraja i sl.) no kao što sam i tamo rekao, ljudi žele da se odvajaju jedni od drugih i da sve politiziraju.
No kako god, pametovanje (iako u dobroj namjeri) ne vodi ničemu. Vjera je vjera, vjeruješ ili ne vjeruješ, ako želiš vjerovati vjeruj, ako ne želiš ne moraš. Lično smatram da te nevjerovanje u Boga ako si dobra duša, ne vodi u pakao, previše je to pojednostavljeno mišljenje, treba se to malo bolje istražiti, doći do same srži, nastanka takvog mišljenja, prijevoda ne znam šta još. Odgovore nećeš pronaći na internetu niti u prirodi, nalaziš ih u samom sebi eto ako sam te malo pogurao, ne znam jesi li ateist ili ne ali eto. Nisam ni ja 100%tni vjernik, odnosno nisam religiozan, ali nadam se da Bog postoji i smatram nekako, vjerujem, da postoje dobri izgledi da On postoji. Ja sam svoju dušu smirio
Ovo vezano za Zlatni Period Islama, muslimani su doista potpomogli u tom periodu i začetnici su mnogih ideja koje su kasnije “otkrivene” ili prisvojene od strane kršćanskog Zapada kada su poslije “oslobađanja” Evrope, poput islamizirane Španije, muslimane prikazivali kao barbarine, poput Vikinga. Štošta su muslimani bili otkrili i primjenjivali u svoje vrijeme dok im izumi nisu bili preoteti od strane Zapada. Kafa, vjetrenjače, tepisi, sapun, nalivpera.. Imaš o tome brojne dokazane članke sa provjerenih tabloida. A tvoj pojam “moderne” nauke je malo poglup. Ipak kao što sam navodio primjer u prijašnjem komentaru oko neandertalca naučnika, tako su i poslije dolazili narodi koji su se “modernizovali” u svoje vrijeme: stambena gradnja, nasipi, septičke jame, kanalizacija, vodovod, papir i sl. u svoje vrijeme tokom više hiljada godina su predstavljali vrhunac tehnologije tog doba no vjerujem da ti to već znaš, samo kažem da smo i mi došli do nekog svog vrhunca, po novim metodama jesmo drugačiji od svojih prethodnika, ali ti prethodnici su bili drugačiji od svojih prethodnika i sl. Nismo mi došli do kraja puta pa da imamo neku primitivnu i sada modernu nauku kako je ti zoveš. Nauka je nauka, mijenjaju se samo metode proučavanja i mijenjaju se narodi kroz historiju. Štaviše da nije naših prethodnika, mi ne bismo ni zagazili u “moderno” doba nauke i prosperiteta, jer smo trebali početi na osnovu već prethodno naučenog sadržaja i napredovati sa vremenom, nadograditi
Danijele,
Hvala ti na komentaru. S obzirom na to da si dotakao više tema i dao više primjedbi, odgovaram konkretno na svaku od njih jednu po jednu.
“Čitajući tvoj komentar stekao sam dojam da ti nekako, nauku postavljaš na sami vrh neke svoje ljestvice, možda ljestvice za cijelo čovječanstvo.”
Zavisi o kojoj ljestvici govoriš (ljestvici čega?). Kada je riječ o spoznaji svijeta oko nas, moderna nauka se smatra najuspješnijom (najpouzdanijom) metodologijom i stoga je na vrhu te ljestvice kao način spoznaje svijeta. Nauka (prirodna) nije na vrhu drugih ljestvica – npr kada je riječ o uspostavi vrijednosti moralnog sistema. Ona je izvorno poprilično beskorisna u tom kontekstu.
“Ovo zadnje što si rekao, kako se je kršćanstvo (u dobrom smislu) sudarilo sa naukom da zajedno koegzistiraju, nekako sam (osim ako nisam pogrešno shvatio) stekao utisak da je to trebalo (a trebalo je, ne kažem da nije) biti obavljeno odavno, s tim da je nauka i dalje primarna dok bi religija trebala biti sekundarna barem koliko sam shvatio iz tvog komentara. Komentar ti idiše nekom vrstom supremacije, egoizma, ne znam kako bih još to opisao.”
Mislim da je važno raspravljati o odnosu između religije i nauke, što pretpostavljam da je i smisao autora bloga. Bez obzira na to da li je to dobro ili loše, to je neminovnost koja će se dogoditi (ne znam da li je bolje da se desi ranije ili kasnije). Kao što sam gore spomenuo, nauka ima svoje prednosti u određenim područjima, dok je beskorisna u drugima. Nisam siguran da potpuno razumijem komentar o egoizmu.
“Sve u svemu, nauka i religija ne trebaju biti primarni ciljevi za čovječanstvo, ipak je opstanak najvažniji i bio je od pamtivijeka. Jednostavna potreba za hranom, vodom, skloništem i razmnožavanjem.”
Nisam sigaran da bih se slozio sa ovim. Kao ljudska vrsta, donekle smo se izdigli izravnih posljedica evolucije i razvili smo filozofiju, umjetnost, religiju i druge aspekte koji nisu izravno vezani uz naše osnovne potrebe poput hrane, vode, skloništa i razmnožavanja. Ove dimenzije ljudskog iskustva mogu se povezati s našim socijalnim i kulturnim razvojem. Moguće je pronaći veze između filozofije, umjetnosti, religije i socijalne evolucije. Pretpostavljam da je pitanje o tome što je važnije subjektivno, slično kao i pitanje o tome je li bolji dug ili sretan život. Svaka osoba može imati svoje vlastite vrijednosti te tako odrediti što smatra važnijim.
“Za to ti (primitivno gledano) ne treba nauka. Kao npr. zamisliš se u koži neandertalca pa izađeš i kušaš plodove iz prirode, koji ti se ne dopadne baciš, koji ti se dopadne pojedeš ga. Ili se otruješ lol. No, valjalo je svakako znati koji je plod dobar a koji otrovan pa je i tu ležala nauka, istraživanje koje su provodili ti naši preci.”
Slažem se s tvojim stavom da su sve generacije ljudi (kao i životinje) “radile nauku” u smislu spoznaje svijeta oko nas. Ključna razlika, međutim, leži u metodologiji koja se koristi. Nauka prije 15. stoljeća nije bila ono što danas nazivamo nacunim metodom. Bila je manje sistematična, manje precizna i više “ad hoc”, usko povezana s konkretnim uskim slučajevima.
No, u posljednjih 5-6 stoljeća razvili smo naučnu metodu koja je fundamentalno različita – kako po svojoj osnovi, tako i po učinku. Ne bih se složio s tvrdnjom da nam moderna nauka nije potrebna i važba. Konkretno za opstanak – napredak moderne nauka rezultirao je ogromnim rastom ljudske produktivnosti i poboljšanjem kvalitete života, te životne dobi. Na primjer, od 1. do 19. stoljeća, ljudska produktivnost je uglavnom stagnirala, dok se od 19. stoljeća globalni bruto domaći proizvod (GDP) povećao za više od 5000 puta. Ovo je izravna posljedica razvoja moderne znanosti, a ono što je prethodilo tom razdoblju nije moglo dovesti do takvog napretka.
(Napomena: Ako te više zanima histogram GDP-a možeš lako naći – stavio bih link ali mislim da je protiv pravila bloga.)
“Vjera je vjera, vjeruješ ili ne vjeruješ, ako želiš vjerovati vjeruj, ako ne želiš ne moraš.”
Ako pod vjerovanjem misliš na uvjerenje da je nešto istinito, onda se ne bih složio da je vjerovanje rezultat želje. Smatram da vjerovanje proizlazi iz objektivnih razloga (“dokaza”) i razmišljanja o njima. Kada prikupljamo relevantne informacije, procjenjujemo argumente i promišljamo o različitim činjenicama, možemo formirati uvjerenja koja su utemeljena na dostupnim dokazima. Vjerovanje nije samo rezultat želje, već i procesa kritičkog razmišljanja o informacija koje su nam dostupne. Ja ne mogu povjerovati da ću sutra postati milijarder bez obzira na moju želju, jer sve informacije ukazuju na suportno.
“Ovo vezano za Zlatni Period Islama, muslimani su doista potpomogli u tom periodu i začetnici su mnogih ideja koje su kasnije “otkrivene” ili prisvojene od strane kršćanskog Zapada kada su poslije “oslobađanja” Evrope, poput islamizirane Španije, muslimane prikazivali kao barbarine, poput Vikinga. Štošta su muslimani bili otkrili i primjenjivali u svoje vrijeme dok im izumi nisu bili preoteti od strane Zapada. Kafa, vjetrenjače, tepisi, sapun, nalivpera.. Imaš o tome brojne dokazane članke sa provjerenih tabloida”
Naravno, sve je to istina – ali sve je ovo došlo prije razvoja moderne nauke (specificnije naučne metode).
“A tvoj pojam “moderne” nauke je malo poglup.”
Pojam “moderne nauke” definitivno nije “moj”. Ovo je općeprihvaćeni termin koji se veže za znanstvenu revoluciju u 16. stoljeću. Lično se potpuno ne slažem da je termin “glup”, već smatram da je vrlo koristan i specifičan. Ako te zanima više, lako je pronaći više pod pojmom “znanstvena revolucija” (scientific revolution).
“A tvoj pojam “moderne” nauke je malo poglup. Ipak kao što sam navodio primjer u prijašnjem komentaru oko neandertalca naučnika, tako su i poslije dolazili narodi koji su se “modernizovali” u svoje vrijeme: stambena gradnja, nasipi, septičke jame, kanalizacija, vodovod, papir i sl. u svoje vrijeme tokom više hiljada godina su predstavljali vrhunac tehnologije tog doba no vjerujem da ti to već znaš, samo kažem da smo i mi došli do nekog svog vrhunca, po novim metodama jesmo drugačiji od svojih prethodnika, ali ti prethodnici su bili drugačiji od svojih prethodnika i sl. Nismo mi došli do kraja puta pa da imamo neku primitivnu i sada modernu nauku kako je ti zoveš. Nauka je nauka, mijenjaju se samo metode proučavanja i mijenjaju se narodi kroz historiju. Štaviše da nije naših prethodnika, mi ne bismo ni zagazili u “moderno” doba nauke i prosperiteta, jer smo trebali početi na osnovu već prethodno naučenog sadržaja i napredovati sa vremenom, nadograditi”
Još jednom se ne bih složio. Nauka se, naravno, kontinuirano usavršava, ali postoji kvalitativna razlika prije i poslije razvoja znanstvene metode (15. – 18. stoljeće). Stoga je definicija “moderne nauke” izuzetno korisna (ponovno, ovo nije moja definicija). Kvalitativno, “nauka” iz 1. ili 14. stoljeća je prilično slična. Međutim, kvalitativna razlika između “nauke” u 14. i znanosti u 16. stoljeću je ogromna. S druge strane, kvalitativna razlika između nauke u 19. i 21. stoljeću je znatno manja, gotovo da ne postoji.
Hehe ma možemo mi debatirati do sutra ako hoćeš brate, nisam ja ništa loše mislio svakako. Sve to stoji što si rekao i sve ja to znam kako je napretkom nauke prosperiralo i čovječanstvo, produžio se životni vijek i sve to, ja sam ti samo naznačio da je svaki narod u svakom stoljeću sa nekim svojim izumom predstavljao vrhunac nauke i tehnologije tog doba, tako i za naše doba se isto odnosi. Samo su se metode proučavanja i istraživanja promijenile kao što sam govorio o tome ranije. A vjera je rezultat unutrašnje želje. Npr. ti si rekao da ti želiš, odnosno vjeruješ da bi sutra postao milijarder ali sve ukazuje na suprotno. Ne ukazuje to ništa na suprotno, ti ako to stvarno želiš, i čvrsto vjeruješ u to da ćeš sutra postati milijarder, onda fino danas uložiš u neke dionice koje si pomno istražio (iako riskantno) ili kladiš se utakmicu za utakmicu i konstantno dobitkom poslije dobitka povećavaš ulog i time povećavaš dobitak, ili uzmeš laptop pa hakuješ banku, nekog milijardera lol uglavnom, nije lako za dan postati milijarder, znam da si želio samo dati jedan primjer ali voljom i trudom se u životu sve može postići. Pa i ako si beskućnik i nemaš nikog svog opet možeš napredovati, sve je to lako dostupno, samo trebaš uključiti mozak, usavršavati se itd. Poput life coacha, ljudi govore da je to glupost ali nije lol. Bukvalno svako može postati bogat, samo je nekima ugodno na poslu na kojem su, ne žele napuštati sigurnost i riskirati i sl. A i eto ja mogu ti reći kako vjerujem u ovo, vjerujem u ono, ali zapravo, eto recimo za Boga, smatraš da za vjerovanje trebaju dokazi, za npr. Boga nema fizičkih dokaza. Ja vjerujem odnosno nadam se da postoji, jer zašto ne, isto kao što je privlačna ideja da npr. tamo negdje u svemiru postoji troglavo 40metarsko čudovište sa laserima na glavi koje pluta svemirom, koje može preživjeti u vakuumu hehe, poput sci fi filma, za takvo što nema nikakvih dokaza, to je samo naša imaginacija, sad, ne kažem da je Bog imaginacija također ali ako je imaginaran ne znači da ne može biti stvaran. Ipak, mi svijet posmatramo materijalnim očima i osjećamo ga čulima, svjesna smo bića, ali to ne znači da ne može postojati nešto van dosega naših rekao bih, primitivnih čula ako znaš na šta mislim. To je to, nastavi sa svojim istraživanjem, dobar si ti 😁
A opstanak je itekako najvažniji aspekt ljudskog života. To se najviše prenosi genima sa generacije na generaciju. Da npr. sutra bude smak svijeta, apokalipsa, neka vrsta reseta, pa ostane šačica ljudi na svijetu koji se od danas do sutra bore da prežive u novom, okrutnom svijetu, samo će ih opstanak, odnosno nagon za preživljavanjem ostaviti u životu. Potreba za hranom, vodom, skloništem pa razmnožavanjem u sigurnom okolišu. U takvom svijetu nema mjesta za umjetnike, filozofe ili šta već ne. U takvom svijetu treba samo preživjeti dan i dočekati sutrašnjicu.
Danijel,
Ukratko, imam nekoliko napomena jer čini se da se udaljavamo od teme bloga. Mislim da nisi shvatio suštinu promjene koja se dogodila kroz nekoliko stoljeća u načinu na koji se pristupa naučnoj metodologiji. Poenta nije da se nauka neprestano razvija i da svako razdoblje ima svoj naučni vrhunac – to je očigledno, ali ja govorim o jasnoj razlici između dva razdoblja, ne svakog razdoblja, već samo dva – prije i poslije naucne revolucije.
Također se bojim da nisi shvatio poantu koju sam pokušao prenijeti o vjerovanju i želji. Ne radi se o tome da će želja ili vjerovanje učiniti da nešto postane više ili manje istinito, već o činjenici da nitko ne vjeruje zato što to želi, nego zato što misli da ima dobre dokaze da bi vjerovao. Mislio sam da je moj primjer očit kao nešto što je praktično nemoguće (nema nikakve veze sa mojim aktivnostima), ali da situacija bude još očitija – nitko ne može početi vjerovati da će se sutra probuditi na Marsu samo zato što bi to želio.
Zašto ne bi postojali fizički dokazi za Boga? Što je s Kur’anom?
Tvoj scenario o apokalipsi značajno mijenja situaciju. Ja govorim o uobičajenoj situaciji ljudi u 21. stoljeću koji žive bez brige za osnovno preživljavanje. Naravno, situacija se mijenja kada je preživljavanje dovedeno u pitanje (sumnjam da ljudi u Ukrajini trenutno uživaju u kazalištu i operi kao prije rata).
Udaljavamo se od teme. Ono sto je meni interesatno je šta ljudi smatraju da islam ima, a da druge religije nisu imale / nemaju u odnosu na nauku.
Brate, pametan si. Ne moram da ti non stop nešto objašnjavam. Očigledno sam sebe uvjeravaš da ti za vjerovanje trebaju dokazi, kao da ljudi vjernici (u šta god da vjeruju) u sebi drže/gaje neke svoje dokaze/uvjerenja, kao npr. za muslimana je dokaz njegove vjere upravo Kur’an kao što si ti to spomenuo. A eto npr. za mene lično, vjerujem da postoje dobri izgledi da Bog postoji makar se radilo o 0.0000000…1% izgleda, iako za takvo što nemam apsolutno nikakvih čvrstih dokaza. Ne smatram Kur’an apsolutnim dokazom jer imam podosta pitanja na koja nemam odgovora, niti smatram sve ostale svete knjige dokazima, niti smatram naučne činjenice dokazima. Jednostavno želim vjerovati, želim da se nadam. Eto ako si to želio znati, ja u sebi ne nosim nijedan dokaz, nijednu činjenicu da Bog postoji niti da ne postoji. Jednostavno se nadam i želim da vjerujem.
Mislim da si pobrkao pojmove. Vjera može sadržavati dokaze, u tom slučaju je vjera ojačana i ništa je ne može slomiti. Primjer su ti brojni “vjernici” danas koji čvrsto brane svoju vjeru, svoja uvjerenja. Npr. smatraju da je Bog pucnuo prstima i “paf” dogodilo se, dok na drugoj strani nauka govori drugačije. Dakle takvu vjeru ne može ništa slomiti. Ni ako ti vjernici nisu oni “glasni” koji vole da se prepiru sa ateistima, oni u sebi govore nešto tipa “ne brini se, oni ba lažu, ne mogu te slomiti” a znam to jer mi je to otac jednom prilikom ispričao kad mu je jaran objašnjavao evoluciju a on (otac) je samo šutio pred njim.
Sa druge strane, vjera koja ne sadrži nikakve dokaze predstavlja nadu, želju.
Jer da vjera sadrži apsolutne dokaze onda to više ne bi bila vjera već činjenica koja se ne može pobiti.
Vjera i činjenica su dva različita pojma.
Danijel,
Unatoč mogućem ponavljanju ove teme:
“Ne moram ti stalno nešto objašnjavati.”
Ne razumijem tu izjavu – nisam tražio objašnjenje. Ukazao sam na propuste u razumijevanju specifične poente. .
“Vjerujem da postoje dobri izgledi da Bog postoji, čak i ako se radi o 0.0000000…1% izgleda.”
Mislim da imamo različite definicije “vjerovanja”. Pod vjerovanjem ja podrazumijevam uvjerenje na temelju određenih razloga. Ne razumijem kako izgledi mogu biti “dobri” ako su “0.00000000…1%”. To bi bilo poput tvrdnje da su izgledi da Bosna i Hercegovina ove godine pošalje ekspediciju na Jupiter “dobri”, iako su 0.00000…1%. Ne vidim kako ove dvije stvari nisu kontradiktorne.
“S druge strane, vjera koja ne sadrži nikakve dokaze predstavlja nadu, želju.”
Ja pod “vjerovanjem” ipak mislim na nešto drugo. Koristeći definiciju vjere koju ti koristis, izražavam vjerovanje da će Bosna i Hercegovina postati najbogatija zemlja svijeta u narednih 5 godina, vjerujem da će osvojiti svjetsko prvenstvo u nogometu 3 puta uzastopno te vjerujem da će dobiti najmanje 5 Nobelovih nagrada u narednih 10 godina.
Predlažem da ne nastavljamo daljnju prepisku. Možda će se netko drugi uključiti i napisati svoje mišljenje.
Hvala ti.
Izražavaš vjerovanje da će BiH ofo ono, to je vjerovanje na osnovu dostupnih materijalnih dokaza koje predočavaš svojim čulima, svojim evolutivno najsavršenijim očima i mozgom. Za Boga ne postoje materijalni dokazi osim naravno svetih knjiga koje ni one nisu čak dovoljne mnogim ljudima, zato postoji nešto drugo zar ne? A i šta ti znaš, možda sam ja milijarder i danas-sutra uložim u sve navedeno što si napisao i to se i obistini za nekoliko godina. Ali to je materijalni svijet, ne znam zašto ga konstantno porediš sa nevidljivim svijetom znaš već čega. Samo zato što ga mi nismo otkrili ne znači da ne postoji odnosno da ne može postojati. Nepostojanje nemogućeg nije dokaz sam po sebi bar ljudski gledano.
Dobro jutro autorima bloga.
Procitao sam clanak i sjajan je, nemam rijeci, kao i za ostale clanke na blogu.
Imam pitanje usko vezano za (sve poznate) navodne poslanike u svim religijama. Da li je i u svim dobima svih poslanika bio izrazen pojam ludila ili halucinacija? Kako su poslanici znali da im se obraca Bog a da nije halucinacija ili da pomisle kako lude, kako se neki drugi covjek ono sprda sa njima koji bi se sakrio u recimo zbunju i pretvarao se da je bog, ili da je obracanje boga neka vrsta poruke iz buducnosti ako je vrijeme relativno i moze ici naprijed nazad ili da je obracanje zapravo vanzemaljsko poput onih sivih mrsavih sa po tri prsta na rukama i nogama a mi ljudi smo im predmet zajebancije ili neka vrsta eksperimenta vezano za pojam religije? Da ti tad neko kaze da mu se bog obratio, vjerovatno bi ga ismijao, onda kad bi ti pokazao bibliju, kur’an, torah, bilo bi to kao “wow ovo je magija” i sl. u smislu kako je to znanje vanserijsko, vanzemaljsko, kako je nemoguce da to covjek ne moze napisati, ali to je u stvari jednostavno cisto neznanje, neukost svih proslih naroda. Mozda su ti navodni poslanici doista bili umno inteligentni i zeljeli su “opametiti” svoj glupi, priprosti narod. Bas poput modernih naucnika i njihovog doprinosa izgradnji modernog svijeta.
Moze li jedna tema oko kurban bajrama i (po meni) bespotrebnog klanja stoke u danasnje doba kad se siromasima moze pomoci na druge nacine (novac, odjeca, druga hrana) a porodici ne treba meso od stoke (kurban) ako dobro zive, mislim ne vidim svrhu u tome da se dijeli po mahalama meso koje se na kraju nece ni pojesti, moji starci ga prokuhavaju satima i poslije jedva pojedu kao kazu da se cuje, odnosno da smrdi. Pola se baci ili ne pojede
Naravno da treba imati dokaze, sam pojam ajet i znaci znak – dokaz, bio materijalni, razumski…