O tebi

Mislim da je najveća kušnja da insan na kraju života skonta da je bio prevaren i zaveden.

Od kolijevke pa do groba, programiranje u svako doba

Biološki gledano, čovjek svoje sposobnosti, jezik, sistem vrijednosti, način razmišljanja, mentalitet, vjeru i ubjeđenja stiće od svoje okoline tokom odrastanja. Svako se rađa prazan i spreman za programiranje. Um će okupirati prva vojska koja dođe. Ko prije djevojci njegova je!

Programiranje je postupak serviranja gotovog znanja bez plaho obrazloženja. Dakle, dobiješ već smišljeno znanje o kojem više ne treba razmišljati. To ljudi često nazivaju edukacija/obrazovanje/odgoj. Taj proces je uglavnom neophodan za preživljavanje, i ljudi su svjesni toga. Svi mi svijesno usvajamo većinu svog znanja od nekoga (roditelja, učitelja, medija…) servirano na tacni, ali većina nije svjesna posljedica takvog pristupa znanju. Programiranje je princip crno-bijelo…gdje je samo jedan odgovor tačan, a sve ostalo je pogrešno.

Blizak primjer su škole. Đaci se programiraju da budu crno-bijele kopije svojih učitelja (ili sistema) gdje će svi imati isto znanje, iste informacije, isti mentalitet, isto rezonovanje,…asimiliacija. Odvajanje djece od života tokom 12, i više, godina školovanja je najveća šteta za civilizaciju. Čovjek je skup navika, a navike stiče u praksi. Tolike godine bez sticanja korisnih navika vodi čovjeka ka ne-produktivnosti. Klasična edukacija, ne samo da je beskorisna, nego je i štetna po čovječanstvo. Navika koju naraštaj stiče tokom školovanja je destruktivna, a to je da bude pasivan primalac informacija i poslušni sluga sistema, bez prava na vlastito mišljenje ili opoziciju. Katastrofa!

Da, napredak civilizacije jeste direktno povezan sa asimilacijom, i sociološka i kulturna pripadnost jesu jedna od osnovnih nagona čovjeka, …ali u isto vrijeme potop za njegovu individualnost. Čovjek nestaje i stapa se u krdu, postaje nevidljiv i zanemariv.

Banalan primjer programiranja je “Supa se jede kašikom.” Niko više ne razmišlja niti pokušava da smisli bolji ili efektivniji način konzumiranja supe… jer već postoji program za to. Neće se ništa puno promjeniti čak i ako neko smisli bolji način… ali aplikacija ovog razmišljanja na mnogo višem nivou dovodi do katastrofe, kao na primjer “Moraš završiti fakultet ili ćeš biti smećar”, ili “Pametan je samo onaj ko prođe odličnim uspjehom u školi.”… ili “Šehid će u Džennet bez polaganja računa, a da bi bio šehid moraš poginuti dok ubijaš pripadnike drugih vjera!”… vidiš li sada gdje ovo vodi?

Ako se slučajno neko osvjesti, odluči da promisli svojom glavom, biva markiran kao odmetnik, prijetnja, neprijatelj… ali, pogledamo li iskreno historiji u oči vidjećemo da su baš ti odmetnici zaslužni za razvoj i rast civilizacije i dobrobit čovječanstva. Logički gledano, samo svjesno probuđeni ljudi mogu doprinjeti promjenama.

Vjersko programiranje

Mnoge dogme u Islamu su programirane i slijepo prihvaćene bez kritičkog osvta ili istraživanja. To je dovelo do toga da su neki programirani vjerski autoriteti svojim pokušajima da dokažu neke (pogrešno shvaćene) dogme napravili još veće probleme, stvarajući nove neosnovane dogme kao potpora i zakrpa onoj prvoj. Danas imamo izmišljotine i bajke u islamu koji imaju više šerijatskih dokaza nego namaz ili post.

Svako znanje koje steknemo programiranjem je (uslovno rečeno) netačno… sve dok ga lično ne spoznamo. Program je informacija, a ne znanje!
To znači da poznavanje neke teme ne čini spoznaja iste, sve dok svojim mentalnim procesom ne dokučimo da je to, doista, tako.
Informacije same po sebi nikoga nikada neće dovesti do znanja ili spoznaje, niti informacije mogu osloboditi um. Pozitivne rezultati jedino dolaze tumačenjem tih informacija i ispravnom primjenom istih.

Fanatizam, crno-bijeli princip, u kojeg mi muslimani neumorno jedni druge pozivamo, je rezultat fanatičnog ubjeđenja, a takva ubjeđenja se jedino mogu programirati. Fanatični stavovi nikako ne mogu biti rezultat spoznaje. Do ubjeđenja se također može doći kroz istraživanja i poimanja, ali ovo ubjeđenje je došlo sumnji preko leđa, što automatski guši ekstremizam i ima kontra-efekat, a to je razumjevanje i poštivanje inteligencije drugih i drugačijih. Što je neki narod na nižem nivou svijesti, rupe popunjava snažnijim ekstremizmom.

Istinski istraživač, po bilo kojem pitanju, uvijek tvrdi da je u pravu, ali uvijek s vjerovatnoćom da možda i nije.

Poslanici i vjerovjesnici su bili osvješteni ljudi koji su pozivali čovječanstvo na otrgnuće od okova socijalnog programa i oslobođenje intelekta. U cijeloj priči o svim poslanicima najviše se ističe Allahovo kuđenje ekstremista koji nisu htjeli da misle svojom glavom nego su grčevito branili program svojih očeva i djedova, odnosno socijalno naslijeđe, te se odupirali novom i drugačijem. A ko su bili junaci priče? Pa naravno oni koji su se otrgli, koristili svoj um, kritički se osvrnuli na instalirani program, i doprli do istine – ashabi i pomagači poslanikâ.

Nauka, ma kakva bila, je subjektivna. Sve što ljudi podučavaju jedni druge je nečije subjektivno iskustvo s tom materijom, i nikako ne znači da je to apsolutna istina. Isto tako historija. Ona je iluzija. Dokaz tome su historijske priče, ili kako ih često nazivaju “činjenice”, koje su oprečne u ovisnosti ko ih opisuje. Ista tkz. činjenica dobiva dva ili više lica. Šta je onda tačno? Isto je sa svim informacijama koje primamo…sve je relativno!

Oslobađanje od iluzije i okova intelektualnog naslijeđa je dužnost svakog pojedica. To je izvodivo samo onda kada svako skonta da živi u iluziji. Prvi korak ka rješavanju problema je spoznaja da problem postoji.

Zapitaj se zašto niko ne može da bude inovativan na polju misli ili kulturnog nasljeđa? Primjetićeš da su jedine ljudske inovacije na polju tehnologije, rada, zanimanja, financija, preživljavanja, industrije, itd. To zato jer je kolektivni mentalni sklop jedno veliko klatno koje po svojoj prirodi teži da uništi bilo kakvu promjenu.

Programi uvijek bivaju van dosega kritičkog uma. Čovjek nikada ne obraća pažnju na svoje programe. To je zaštitni mehanizam, jer ukoliko dođe do deinstalacije programa bez alternative, dolazi do nervnog sloma i ludila. Bolje sretan magarac nego lud čovjek.

Međusobni sukobi i nadmetanje nas spriječavaju od oslobođenja uma od iluzije, a time od galopa ka unaprijeđenju civilizacije. Ne učenjem o drugima, ne slušanjem njihovih stavova i razmišljanja, ne čitanjem o drugačijem, dovodimo sebe u situaciju da nam jedino oružje u raspravi bude psovanje i prepirka.

Svaka generacija ljudi je imala prosvjetitelje, no većina je pozivala u svoj program. Moj cilj je lociram bitne aspekte svog života, a potom da deinstaliram programe vezane za njih. Sam ću sebe programirati. Tek kada se oslobodim tuđeg kôda, biću u mogučnosti da svjesno vidim istinu i savjesno odaberem svoj program.

Firewall

Čovječanstvu je potrebano re-programiranje na slobodu misli i samozaključivanje. Dakle, instalirati sebi firewall (vatreni zaštitni zid), svjesni program koji ne prihvata tuđe programe.
Dokaz inteligencije je samokritika i kontradikcija samome sebi, jer to je put učenja i spoznaje, a time se razvija um. Biti kontradiktoran ex-sebi nije mahana, jer Allah nas uči tome kroz primjer Ibrahima a.s. koji je mentalno sazrijevao kroz samokritiku i kontradikciju sebi, sve do vrha gdje ga je čekala istina.

Pad sistema, odnosno odbacivanje postojećih programa, neminovno će natjerati čovjeka na iznalaženje alternative. Kod onoga čija je svijest niža, alternativa će biti samo neki drugi program…dok kod onoga čija je svijest viša, alternativa će biti put ka sopstvenom programu.

Što je čovjek svjesniji veći je istraživač, a samim tim više informisan i veći znalac, a samim tim objektivnijeg stava, a samim tim otvorenijeg uma, čime dolazi do najvišeg stepena – razumjevanje drugih i prihvatanje drugačijeg.

Jedino korisno znanje koje nam je ostalo u glavi iz škole je zapravo ono koje smo naučili iz potrebe, a nikako ono stečeno zbog natjecanja u razredu. Mi bi to svakako spoznali na isti način i bez destruktivnog školskog sistema. Ne kažem da škole ne trebaju, samo kažem da je trenutni način školovanja pogrešan. Sistem bi morao da sadrži samo-zaključivanje, samo-istraživanje, i slobodu pri odabiru tema za izučavanje. Nisam stručnjak, samo iznosim svoje mišljenje…

Kao musliman, koji slijedi poslanike i prve vjernike, moram biti otvorenog uma i srca, jer je to jedini način da dođem do istine. Ebu Bekr i ashabi su oslobodili svoj um od okova kurejšijskog programa, ali to su uradili za sebe. Ja, danas, nisam vjernik jer je Ebu Bekr osobodio njegov um, ne… nego sam vjernik jer sam JA oslobodio SVOJ um.

Većina ljudi je to što jeste zato što su tako isprogramirani. Mnogi će urlikati na mimberima kako mi nemamo šta razmišljati ili sumnjati…ashabi su već sve izsumnjali i odrazmišljali…mi samo treba da idemo njihovim stopama… i eto ga, dobiješ novi program, samo malo bolja verzija.

Protivim se i kažem: Ashabi su sumnjali, potom razmišljali, potom se oslobodili okova i spoznali istinu, i to su uradili za sebe, a ne za mene. Za mene se moram pobrinuti lično ja. Svako mora za sebe da dokuči istinu. Zato ne prihvatam da mi se vjera servira u obliku informacija koje sebi treba da instaliram zdravo za gotovo. Sve dovodim u pitanje, sve preispitujem, sve sumnjam… kako se prenosi u hadisu da je Poslanik a.s. rekao: “Mi smo preći da sumnjamo od Ibrahima.”*

Trauma spoznaje

Najteže je pobjeći iz zatvora sopstvenog uma! Slobodan si tek onda kada te vlastita ubjeđenja ne forsiraju da nešto voliš ili mrziš.

Lično smatram da je vjera, ma kakva ona bila, pa čak i vjerovanje da nema vjere, sastavni dio svakog momenta čovjekovog života. Ona je neodvojiv filter za svaku misao, namjeru ili čin. Svjesno ili podsvjesno, naša ubjeđenja oblikuju naše ličnosti, a time i sve što se reflektuje na svijet i bića oko nas. Svaka naša riječ ili djelo rezultat je naših usađenih ubjeđenja. Ne samo po pitanjima vjere i dina, nego po svim pitanjima vezanim za pogled na život i svijet.

Ako misliš da imaš potpunu kontrolu nad sobom, grno se varaš. Od malena smo programirani da autoritetima vjerujemo i prihvatamo zdravo za gotovo.
Što je autoritet veći, to je prihvatanje lakše i tolerantnije na besmislice. Na primjer, ovo što se trenutno dešava ljudskom rodu (pisano April 2020 g.). Političari sa maskama na licu, legitimizirani doktorima u bijelim mantilima za leđima, panično upozoravaju svijet: “Pojavio se opasan virus Covid19 (Korona) i svi treba da bježe i da se sakriju! Napustite svoje živote, poslove, obaveze, porodice…”. A ja nam strategije, grne rane.
Kolika je vjerovatnoća da bi tu informaciju neko primito zdravo za gotovo da je taj isti političar to rekao za stolom u kahvani !? Veoma mala.
Svjetini nije svejedno ko je rekao i kako je rekao, ali jeste svejedno šta je rekao!

Ne znam kada ovo čitaš, ali sam siguran da je već jasna sramota čovječanstva u 2020-oj gdje smo obmanjeni pandemijom izgubili mentalno i fizičko zdravlje, ekonomiju i, što je najgore, svoju slobodu, …a sve za nečije vele-ciljeve!

Tako i u vjeri – šejhova brada, turban, hodžino džubbe, ahmedija… sve su to alati za programiranje masa. Ne kažem da je to samo po sebi loše, samo kažem da insan mora biti svjestan da je podložan programiranju. Kada shavtimo svoju ranjiovost, znaćemo način zaštite.

Da ne bude zabune, mi smo programirani na svašta nešto. Haman svaki insan danas povjerava svoje najličnijije i najintimnije domene života drugima. Cijeli naš život je skup tuđih ubjeđenja, odluka i nameta. Moje zdravlje je odluka doktora…. moja vjera je odluka šejhova… Moja pamet je odluka psihologa… Moje znanje je odluka školstva… Moje tijelo je odluka društva…. Moje porijeklo je odluka historičara…. Moj imetak je odluka banaka… Moje zanimanje i posao je odluka tržišta… Moje prebivalište je odluka države… Moja prava i dužnosti su odluka sudstva… Moja sloboda je odluka policije… Moje mišljenje je odluka medija…itd.

Iole svjesni, kada čujmo neku logičnu informaciju koja kontrira našem trenutnom ubjeđenju doživljavamo kolebanje i nesigurnost. Socijalni psiholozi tu rezultujuću pojavu nazivaju kognitivna disonanca.

Primjer kognitivne disonance kod jednog muslimana, vjernika, je kada mu neki vjerski autoritet usađuje neku dogmu (nameće mu vjerovanje), a sa druge strane dokazi i zdrav razum mu govore da to ne može biti istina, da nešto ne štima,… on tada gubi tlo pod nogama i osjeća nesigurnost, postaje ranjiv i zbunjen. Kada su naša vjerovanja pred izazovom, stvara se strah i uznemirenost. Odgovor tome su naše psiho-odbrane, i one nas štite od tih emocija.

Eh, kada neko ili nešto pokuša da poremeti taj program, nastupa poricanje, vjerovatno najprimitivnija psiho-odbrana. To će biti prva reakcija. Naš um se iskljući kao prebukiran kompjuter. Većina će pokušati da se drži zvaničnih dogmi poricajući dokaze samo kako bi vratio prirodni ekvalibrijum ili ravnotežu.

Druga, mnogo teža stvar koju možemo uraditi, kao alternativa poricanju, jeste da sagledamo sve dokaze i budemo iskreni prema sebi, otvorenog uma. O tome ti ja pričam.

Prekretnica

Ne sjećam se tačno koji dan, ali se sjećam da je bio Ramazan. Upalio sam radio u autu ne bih li čuo kakvu faidu, kad ono intervju sa utjecajnim kuvajtskim psihologom (na arapskom jeziku). Čovjek priča o tome kako vjerovanje i ponašanje današnjih muslimana nema plaho veze sa izvornim Islamom. Meni odmah naumpade knjiga mog puberteta “Shvatanja koja trebamo ispraviti”…no uspostavilo se da i ta ispravljena shvatanja treba ispraviti!

Helem, poslušam ja nekoliko serijala njegovih predavanja i emisija na YouTube u periodu od nekoliko godina, a pored njega nađem još dosta islamskih mislilaca i alima koji zagovaraju preporod i osvjesćivanje, imaju drugačije teorije i poglede na Islam i život uopće. To je bila kiša informacija koja je u meni gasila požar nejasnoća i negodovanja. Osvjetlio sam mračne kutke svoga srca  i razjasnio tabue o kojima prije nisam smio razmišljati. Trebalo mi je nekih tri godine da progutam knedlu i sebi priznam da ipak može biti drugačije, a onda još nekoliko godina da re-programiram svoj mentalni sklop. Taj proces i dalje traje…

Svako vrijeme i svaka generacija je imala svoje tradicionaliste i moderniste. Modernisti naših predaka – naši su tradicionalisti, a naši modernisti – tradicionalisti budućih naraštaja. Stvar je u tome da su se svi modernisti pojavljivali kao rezultat evolucije životnog okruženja, a samim tim i ljudske svijesti i spoznaje, i svi su bili delegitimizirani, napadani i omalovažavani u svoje vrijeme. Vrijeme je pokazalo da su oni, skoro uvijek, bili u pravu, i zato mi je bitno odabrati pravu stranu historije.

Što više učim, sve sam više svjestan svog neznanja. Svakom početniku Islam se servira u savršenom svjetlu, do mjere da mu nije jasno zašto svi ljudi na svijetu nisu muslimani? No, to pitanje je slično “Zašto postoje gladni na svijetu?”. Dakle, ima bezbroj faktora koje mi ne znamo, a oni su bili ključni kod oduka drugih ljudi. Zato, ne pozivam ni u šta osim u razmišljanje i pravo na reviziju takozvanih apsolutnih istina i svih smrtničkih shvatanja, pravila i ubjeđenja mimo Allahove svete Riječi.

Imam osjećaj da je procenat mog života posvećenog izučavanju Islama direktno je proporcionalan procentu mog nezadovoljsva naučenim. Postoje skriveni detalji koji izazivaju instantnu kognitivnu disonancu. Inteligentan i svjestan musliman neminovno biva u internom sukobu sa nekim tradicionalnim tumačenjima Islama.
Većina će mi zamjeriti na ovoj izjavi, ali neka svako bude iskren sa sobom i neka pita svoje srce…da li se zaista slaže sa svime? Ako je odgovor “Da, slažem se!” onda je jasno da taj insan nije dorastao svom stavu. Naša silna literatura dokazuje suprotno, ali pod uslovom da se čita, a ne samo hvali papirnom kilažom.

Pogledaj stanje muslimana i njihovo mjesto na ljestvici čovječanstva…jesmo li zadovoljani? Jesu li se zaista svi urotili protiv nas, ili je vrijeme da preispitamo sebe? Činjenica je da nam ništa ne polazi za rukom već haman hiljadu godina, pa bezbeli onda nešto ne štima!

Uostalom, nekulturno je i kukavički napadati i prozivati druge. Mislim da je pravi junak onaj ko kritikuje svoje zaradi boljitka. Cijeli moj blog je samo-kritika i ukazivanje na rupe koje treba zakrpiti. Iskreno, ja bih sve resetovao da ikako mogu.

Skontam ja da 15 vjekova nije malo vremena, i da smo svi mi ipak samo ljudi, ta nije ni čudo da se svašta moglo uvući u vjerovanje muslimana. Trauma je nastupila kada se zaupitah “Možda ovo sve ipak i nije kako bi trebalo biti?!”

Ne pokazujem prstom na ovoga ili onogo, nije uopće bitno ko je kriv, bitno je da priznam sebi da u vjeri koja se danas servira ima dosta korova…a uvijek je bilo onih koji su ga primjećivali i htjeli odstaniti…al đaba kad vazda klija i razmnožava se. To je božja mudrost i iskušenje za one koji Njemu hrle.

Vremenom sebi izgrađujem principe kojima vagam sve nasrtaje s vana, i pokušaje da me neko programira ili (za)vodi.

Svačija vjerovanja i ubjeđenja će rezultirati djelima na specifičan način, i to je ono s čime idemo u kabur. Moj um© je jedina stvar nad kojom imam kontrolu, a u isto vrijeme jedini razlog zbog kojeg me Allah duži, i jedini razlog zbog kojeg ću pred Njim odgovarati. Mislim da je maloumno staviti svoj ahiret u tuđe ruke.

Hvala Allahu koji je nadahnuo ljude kroz generacije, te oni uvidješe podvale i stranputice zamotane u islamski celofan, pa mi danas bivamo prosvjetljeni.

Probudi svoj um, izgradi svoju svijest, odredi svoje prioritete i prepoznaj šta ti je važno u životu na oba svijeta, pa onda vidi kako ćeš pristupiti problematici svog života i vjere.

—————————-

*Ibrahim a.s., iako božiji miljenik i najveći vjernik, ipak sumnja i sam dokučuje istinu. Svi ostali poslije njega su preći da učine isto, tj. da preko sumnje i istraživanja sami dođu do ubjeđenja.