Tabu: Sihr – Džinska posla

Tvrdnja: Sihir je obmana i kao takav je okarakterisan u Kur’anu. Lažan je i nestvaran. Sihir nema veze sa džinima, a pogotovu nema utjecaja na fizičku stvarnost.

Kada se neko upoznaje sa islamom, kao i sa drugim vjerama, prvo će čuti o Bogu, Poslaniku, Knjizi…, a onda počinje zabavni program.
Insan će čuti za sihir i magiju, demone i džine, te ostale bajke, mnogo prije nego će saznati Božije upute ili bitne temelje vjere.

Žalosna je činjenica da obrazovani odrasli ljudi vjeruju u sihir povezan sa podzemnim svijetom džina i šejtana, proživljavajući horor. Naša vjerska retorika nije odmakla dalje od Aladina i čarobne lampe!

Već sam se dotakao teme o sihiru kada sam govorio o džinima, gdje sam pojasnio da džini nisu neka treća stvorenja, nego insani. Ovaj tekst je logički nastavak prethodnog teksta “Džinni i aveti“. Ovdje bih se dotakeo značenja sihra, te šta je uloga džina u svemu tome.

Kažem da sihir nema utjecaja na fizičku stvarnost, a to zato što je subjektivna stvarnost nešto drugo. Onaj ko halucinira ili doživljava iluziju, to jeste njegova stvarnost. Za njega, jedino je to istina i ništa drugo nije bitno. To je tačno i to je razlog što neki ljudi koriste opojne droge. Njegova subjektivna stvarnost je raj, a fizička stvarnost mu je pakao gdje umire u bijedi i jadu. Dok insan obitava u subjektivnoj stvarnosti, druga stvarnost ne postoji s njegove tačke gledišta.
Tako je i sihir nekima stvaran, jer žive iluziju, no to ne mijenja činjenicu da se stvarna fizičko-molekularna postavka svijeta nije promijenila. Bez publike nema ni čarolije.

Sihir u narodu

Većina svijeta vjeruje da sihir ima stvarni efekat, u smislu da ima svoj odjek u fizičkoj realnosti, baš kao u filmu “Gospodar prstenova”. Da, tradicionalno vjerovanje po pitanju sihira je na nivou tinejdžerskog filma havdike i židarine. Ljudi vjeruju da sihir može promijeniti stvarnost, utjecati na molekularnu strukturu tvari, ili čak udahnuti život nečemu neživom. To su karakteristike Boga i svako onaj ko misli da neko mimo Njega može da čini takve rabote, neka preispita svoj iman.

Ovakva i slična vjerovanja su od sihirbaza načinili bogove, ljudi ih se boje i čine im ibadet (na razne suptilne načine), a sihirbazi…fukara.
Dokaz tom naivnom vjerovanju jeste da ljudi prave razliku između mađioničara-zabavljača i sihirbaza. Danas, većina muslimana je svjesna da je mađioničar zapravo zanatlija, čovjek koji zna trikove i koristi rupe u ljudskoj psihi da zavara oči ili druga osjetila. S druge strane, muslimani vjeruju da sihirbazi imaju moć, da im pomažu neka duhovna stvorenja (navodno džini) i da mogu nanijeti korist ili štetu mimo Allaha dž.š. Za većinu naroda, oni prvi su dobri, a oni drugi su zli.

Kanim dokazati da su sihirbazi zapravo obični prevaranti, te da je ono čime se bavi mađioničar zapravo jedini postojeći oblik sihira.

Istina je da danas postoje samo dvije vrste sihirbaza:

• Uspješni sihirbazi – mađioničari, kojima ide od ruke da zabave raju i pošteno zarade koju paru.
• Papci sihirbazi – kara-hodže, vračevi, koji se nisu udostojili savladati zanat mađioničarskih trikova, pa varaju raju na osnovu straha od demona i mentalne bolesti. Srednjovjekovni uhljupi koji naplaćuju porez na budale oponašajući Gandalfa ili Hari Potera.

Smatram da je sihir kroz historiju počeo kao zabava, te se pretvorio u zanat, pa u aparat uprave i vlasti (jer je proizvodio strah), a potom u izgovor za izbjegavanje odgovornosti. Narod koji vjeruje u sihir ima jako nizak nivo svijesti i zaslužuje da bude iskorišten i ismijan. Sihirbazi postoje jer imaju mušterije, plodno tlo za razvoj biznisa, nađubreno truležom ljudske gluposti.

U takvoj sredini vrlo lahko se izvući od bilo kakve odgovornosti pod izgovorom sihira, gdje se krivica za nedjela, pa čak i zločine, svaljuje na nevidljive džine i nadnaravne okolnosti. Ako ćemo išta naučiti od islama, to je svijest i odgovornost. Kako se to kod muslimana slaže sa sihirom, ja ne znam.

Značenje u jeziku

Sihir (السحر) je od jezičkog korijena s-h-r (س ح ر) koji ima upotrebu u pozitivnom i negativnom kontekstu. Od pozitivnih značenja su: opčarati/zaluditi/fascinirati, oklijevati, odvratiti, udaljiti. S druge strane, negativna značenja su: sakriti, podvaliti, prevariti…,itd. Tako imamo riječ “sehūr” kao naziv za čin (obrok) koji se radi u tajnosti, u tami.

Termin ima široku primjenu kod Arapa, pogotovo uz korištenje prijedloga, kada dobiva cijeli spektar značenja. Ono što mene interesuje jeste značenje ovog termina (imenice ili glagola) u Kur’anu, gdje se spominje na 42 mjesta.

Sihir u Kur’anu

Iako mnogi vjeruju da je Kur’an potvrda postojanja sihira u gore navedenom obliku, radi se o suprotnom – Kur’an je negacija sihira u onom obliku u koji narod vjeruje! Nema niti jednog ajeta ili kur’anske priče u kojoj se spominje “sihir”, a da ga Allah nije stavio u kontekst prevare, laži, varke i obmane.

Skoro svi pomeni sihira u Kur’anu su u kontekstu optužbe nevjernika prema svojim poslanicima. Tako su većina poslanika nazivani raznim imenima, a između ostalog sihirbazima ili opsihrenima. Standarni način da svjetinu odvratiš od nekoga jeste da ga prozoveš nekim gadnim nadimkom i za tili čas dobiješ lov na vještice.

Iz Kur’ana, dokazi o istinitosti sihira se crpe iz priče o Musau i faraonovim sihirbazima, koja navodno potvrđuje postojanje sihira i stvarnost njegovog djelovanja. Evo jedne verzije, te priče iz sure Al-E’araf:

قَالَ إِن كُنتَ جِئْتَ بِآيَةٍ فَأْتِ بِهَا إِن كُنتَ مِنَ الصَّادِقِينَ ﴿١٠٦﴾ فَأَلْقَىٰ عَصَاهُ فَإِذَا هِيَ ثُعْبَانٌ مُّبِينٌ ﴿١٠٧﴾ وَنَزَعَ يَدَهُ فَإِذَا هِيَ بَيْضَاءُ لِلنَّاظِرِينَ ﴿١٠٨﴾ قَالَ الْمَلَأُ مِن قَوْمِ فِرْعَوْنَ إِنَّ هَـٰذَا لَسَاحِرٌ عَلِيمٌ ﴿١٠٩﴾ يُرِيدُ أَن يُخْرِجَكُم مِّنْ أَرْضِكُمْ ۖ فَمَاذَا تَأْمُرُونَ ﴿١١٠﴾ قَالُوا أَرْجِهْ وَأَخَاهُ وَأَرْسِلْ فِي الْمَدَائِنِ حَاشِرِينَ ﴿١١١﴾ يَأْتُوكَ بِكُلِّ سَاحِرٍ عَلِيمٍ ﴿١١٢﴾ وَجَاءَ السَّحَرَةُ فِرْعَوْنَ قَالُوا إِنَّ لَنَا لَأَجْرًا إِن كُنَّا نَحْنُ الْغَالِبِينَ ﴿١١٣﴾ قَالَ نَعَمْ وَإِنَّكُمْ لَمِنَ الْمُقَرَّبِينَ ﴿١١٤﴾ قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِمَّا أَن تُلْقِيَ وَإِمَّا أَن نَّكُونَ نَحْنُ الْمُلْقِينَ ﴿١١٥﴾ قَالَ أَلْقُوا ۖ فَلَمَّا أَلْقَوْا سَحَرُوا أَعْيُنَ النَّاسِ وَاسْتَرْهَبُوهُمْ وَجَاءُوا بِسِحْرٍ عَظِيمٍ ﴿١١٦﴾ وَأَوْحَيْنَا إِلَىٰ مُوسَىٰ أَنْ أَلْقِ عَصَاكَ ۖ فَإِذَا هِيَ تَلْقَفُ مَا يَأْفِكُونَ ﴿١١٧﴾ فَوَقَعَ الْحَقُّ وَبَطَلَ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ ﴿١١٨﴾ فَغُلِبُوا هُنَالِكَ وَانقَلَبُوا صَاغِرِينَ ﴿١١٩﴾ وَأُلْقِيَ السَّحَرَةُ سَاجِدِينَ ﴿١٢٠﴾

(Faraon) reče: “Ako si došao sa znakom, onda ga daj, ako si od iskrenih!” (106) Tad (Musa) baci štap svoj, pa gle! on zmija očita. (107) I izvuče ruku svoju, tad gle! ona bijela za posmatrače. (108) Uglednici iz naroda faraonovog rekoše: “Uistinu, ovo je čarobnjak, znalac, (109) Želi da vas istjera iz zemlje vaše, pa šta naređujete?” (110) Rekoše: “Zadrži njega i brata njegova, a pošalji u gradove sabirače, (111) Dovešće ti svakog čarobnjaka, znalca.” (112) I dođoše faraonu čarobnjaci, rekoše: “Uistinu, nama pripada nagrada, ako mi budemo pobjednici.” (113) Reče: “Da!, i uistinu, vi ćete biti od bliskih.” (114) Rekoše: “O Musa! Ili ćeš baciti, ili ćemo mi biti (prvi) bacači?” (115) Reče: “Bacite!” Pa pošto baciše, začaraše oči ljudi i zastrašiše ih i dođoše sa sihrom ogromnim. (116) I objavismo Musau: “Baci štap svoj!” Tad gle: on proguta ono šta su lažirali. (117) Tad se dogodi Istina, i propade ono šta su uradili. (118) Tad bijahu tu poraženi, i okrenuše se poniženi. (119) I baciše se čarobnjaci na sedždu, (120)

Iz ovih ajeta zaključujemo slijedeće:

• Faraon se nije prepao, jer mu je magija (mađioničarski trikovi) bila poznata. Imao je svoje privatne mađioničare za zabavu. Musaa je dobrovoljno pozvao na dan karnevala da napravi šou, jer je za njega Musa bio samo još jedan dobar mađioničar.
• Faraon nije rekao da je Musa moćni čarobnjak, nego da je “znalac”, jer je znao da je sihir samo zanat koji se nauči i uvježba.
• Faraonovi savjetnici su svoje čarobnjake nazivali “znalcima”, a ne moćnicima. Jer, da imaju moć, ne bi bili podanici, već bi sebi pridonijeli korist.
• Čarobnjaci od vladara traže nagradu-novac, kao uslugu za sihir. Oni su ovisni o ljudima koje zabavljaju. I pored svoje magije, potpuno su bespomoćni.
• “…začaraše oči ljudi i zastrašiše ih…” je otkrovenje istine koja se krije iza magije. Psihološki efekat, vizuelna iluzija kao produkt straha.
• Musaov štap je progutao njihovu “laž”, gdje Allah jasno kaže o čemu se zapravo radi – o laži i iluziji.
• Samo su sihirbazi prepoznali istinu, jer su bili svjesni svoje prevare i samo oni padoše na sedždu. Svjetina je i dalje vidjela iluziju i ljudi nisu razlikovali umijeće sihirbaza od Musaova čuda. Za njih je to sve bilo isto, samo jedna super predstava.

Ova priča, kao i nekoliko verzija iste priče u Kur’anu, dokazuje da sihir nema stvarni utjecaj niti igra ulogu u izmjeni fizičke realnosti. On je samo iluzija u oku posmatrača. Da kojim slučajem sihir ima stvarni efekat, kako bi se Božiji poslanici opravdali za svoja čuda/mu’džize? Kakva bi bila razlika između njih i sihirbaza?

Drugi ajeti iz sure Ta-Ha koji spominju isti događaj kažu:

قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِمَّا أَن تُلْقِيَ وَإِمَّا أَن نَّكُونَ أَوَّلَ مَنْ أَلْقَىٰ ﴿٦٥﴾ قَالَ بَلْ أَلْقُوا ۖ فَإِذَا حِبَالُهُمْ وَعِصِيُّهُمْ يُخَيَّلُ إِلَيْهِ مِن سِحْرِهِمْ أَنَّهَا تَسْعَىٰ ﴿٦٦﴾ فَأَوْجَسَ فِي نَفْسِهِ خِيفَةً مُّوسَىٰ ﴿٦٧﴾ قُلْنَا لَا تَخَفْ إِنَّكَ أَنتَ الْأَعْلَىٰ ﴿٦٨﴾ وَأَلْقِ مَا فِي يَمِينِكَ تَلْقَفْ مَا صَنَعُوا ۖ إِنَّمَا صَنَعُوا كَيْدُ سَاحِرٍ ۖ وَلَا يُفْلِحُ السَّاحِرُ حَيْثُ أَتَىٰ ﴿٦٩﴾

Rekoše: “O Musa! Ili da baciš, ili da budemo prvi koji baca?” (65) Reče: “Naprotiv, bacite!” Tad gle: konopi njihovi i štapovi njihovi mu se učiniše od obmane njihove, da gmižu. (66) Tad Musa osjeti u svojoj duši strah. (67) Rekosmo: “Ne boj se! Uistinu ti, ti ćeš biti viši. (68) I baci to šta je u desnici tvojoj! Progutaće ono šta su napravili. Uistinu, ništa drugo ne napraviše do trik čarobnjaka, a čarobnjak neće uspjeti ma gdje došao.” (69)

Neki učenjaci navode ove ajete kao dokaz da je Musa a.s. bio opsihren, pokušavajući opravdati navode o opsihrenosti Muhammeda a.s., što ću u nastavku teksta opovrgnuti. No, ajeti jasno kažu da Musa nije bio pod direktnim utjecajem magije, jer to ne postoji, nego “…mu se učiniše od obmane njihove” da konopci gmižu. Dakle, optička iluzija i obmana.
U nastavku, Allah dž.š. smiruje Musaa i kaže mu da se ne boji, jer “…ništa drugo ne napraviše do trik čarobnjaka”!

Sihir ne može stvoriti/napraviti stvari, ne može mijenjati postojeće, niti ima ikakvog stvarnog efekta na svijet.

Pogledajmo u sljedećem ajetu gdje Allah koristi riječ “sihir” u značenju “prevara/obmana” na staro-armenskom jeziku Isaovih sunarodnjaka, gdje ajet nema nikakve veze sa magijom ili tzv. džinima:

وَإِذْ قَالَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ إِنِّي رَسُولُ اللَّهِ إِلَيْكُم مُّصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيَّ مِنَ التَّوْرَاةِ وَمُبَشِّرًا بِرَسُولٍ يَأْتِي مِن بَعْدِي اسْمُهُ أَحْمَدُ ۖ فَلَمَّا جَاءَهُم بِالْبَيِّنَاتِ قَالُوا هَٰذَا سِحْرٌ مُّبِينٌ ‎﴿٦﴾‏

I kad reče Isa, sin Merjemin: “O sinovi Israilovi! Uistinu, ja sam vam poslanik Allahov, potvrđivač za ono šta je bilo prije mene od Tevrata i donosilac radosne vijesti o Poslaniku (koji) dolazi poslije mene, njegovo ime je Ahmed.” Pa pošto im je došao s dokazima jasnim, rekoše: “Ovo je sihr očiti.” (As-Saff, 6)

Šejtanov dodir (Ograjisanje)

U prethodnim tekstovima sam objasnio da “šejtan” može biti džaan ili insan, te nije svaki šejtan avet iz mračne dimenzije. Druga stvar jeste da su džini ljudi i ne postoje nikakvi zlodusi i aveti koji žive među nama. Jedina duhovna bića su džaanovi, od kojih su neki meleki, a drugi šejtani – oni se nikada direktno ne petljaju u naš svijet.

Nije čudno što maloumni ljudi vjeruju da sihir ima direktne veze sa “džinima” (tzv. demonima), jer su ljudi oduvijek sve neshvatljivo objašnjavali neobjašnjivim. Jedan od najjačih dokaza, kako kažu, da sihir ima veze sa džinskim svijetom jeste ajet iz sure El- Bekara:

الَّذِينَ يَأْكُلُونَ الرِّبَا لَا يَقُومُونَ إِلَّا كَمَا يَقُومُ الَّذِي يَتَخَبَّطُهُ الشَّيْطَانُ مِنَ الْمَسِّ

Oni koji jedu kamatu ne postupaju osim kao što postupa onaj koga šejtan zatetura svojim dodirom…

Kažu da ovaj ajet dokazuje mogućnost ulaska “džina” u insana od čega ovaj drugi postane psihički ili fizički bolestan. Naravno, to je glupost koja može proći samo kod onoga ko nije pročitao ajet.

Ajet ne spominje nikakve džine, niti spominje nikakav napad i ulazak džina u čovjeka. Ajet govori o šejtanskom dodiru koji u Kur’anu ima svoje značenje. Kao što sam već spominjao, “džini”, kao neka treća duhovna bića, ne postoje! Oni nemaju veze s ovim ajetom, kao i ni sa čim drugim.

Šejtan (Iblis i njegovi) čovjeku može prići samo kroz došaptavanje i maštu, te ovaj ajet govori baš o tome. Onaj ko bude jeo kamatu i finansijski patio sirote ljude, provešće život u sjenci svojih nemira i patnji svoje savjesti. To je šejtanski dodir.

Nigdje se ne spominje da će ”kamatojedac” biti lud ili divlji kao onaj u koga je ušao “džin”! Ako bi bilo tako, zašto neki bankar sa Wall Streeta nije šizofreničan i ne skakuće naokolo vrišteći!? To je zato jer Allah dž.š. ne govori o tom bizarnom prizoru, nego o nemirnom duhovnom i teškom mentalnom stanju te osobe, jer taj zalim podsvjesno zna da ratuje protiv Boga.

Isti termin se koristi u suri Sad:

وَاذْكُرْ عَبْدَنَا أَيُّوبَ إِذْ نَادَىٰ رَبَّهُ أَنِّي مَسَّنِيَ الشَّيْطَانُ بِنُصْبٍ وَعَذَابٍ ﴿٤١﴾

I spomeni roba Našeg Ejjuba, kad pozva Gospodara svog: “Uistinu me šejtan dotiče poteškoćom i patnjom.” (Sad, 41)

To definitivno ne znači da je Ejub a.s. bio šizofreničan, divlji i lud, niti da je imao kojekakve “džine” u sebi… nego znači da ga je šejtan napatio mislima i sekiracijom od koje se razbolio, jer kontekst sure o tome jasno govori. Ovo je također dokaz da mentalno stanje, itekako, utječe na fizičko tijelo.

Dakle, ne postoji nikakav džinski dodir ili džinski napad. Postoji samo šejtanski dodir u smislu loših misli, nemira, nespokoja i sekiracije. Uostalom, to je najviše što šejtan može, jer se kaže:

وَقَالَ الشَّيْطَانُ لَمَّا قُضِيَ الْأَمْرُ إِنَّ اللَّـهَ وَعَدَكُمْ وَعْدَ الْحَقِّ وَوَعَدتُّكُمْ فَأَخْلَفْتُكُمْ ۖ وَمَا كَانَ لِيَ عَلَيْكُم مِّن سُلْطَانٍ إِلَّا أَن دَعَوْتُكُمْ فَاسْتَجَبْتُمْ لِي ۖ فَلَا تَلُومُونِي وَلُومُوا أَنفُسَكُم

I reći će šejtan, pošto stvar bude presuđena: “Uistinu! Allah vam je dao obećanje istinito, i obećao sam vam, pa sam vas iznevjerio. I nisam ja nad vama imao nikakvu moć osim što sam vas pozivao, pa ste mi se odazvali. Zato ne korite mene, nego sebe.  (Ibrahim, 22)

Ako onaj glavonja šejtan, odmetnuti džaan, nema fizičku moć nad ljudima, kako tek ona sića. Allah nam kaže da je krajnji domet poziv u nevaljaštinu i ulijevanje lažne nade u maštu. Nema dodira, nema sihira, nema ulaska u čovjeka…to su samo bajke naroda drevnih.

Harut i Marut

Mnogi muslimani vjeruju da se u Kur’anu spominje izvorište sihira, navodno, dva (griješna!!) meleka na vratima Babilona, po imenu Harut i Marut, koji podučavaju ljude sihiru. I sam sam vjerovao da ajet 101 u suri El-Bekara doista govori o tome, dok nisam pročitao bez predrasude. Vratiću se par ajeta ranije kako bi kontekst bio jasniji:

مَن كَانَ عَدُوًّا لِّلَّـهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَرُسُلِهِ وَجِبْرِيلَ وَمِيكَالَ فَإِنَّ اللَّـهَ عَدُوٌّ لِّلْكَافِرِينَ ﴿٩٨﴾ وَلَقَدْ أَنزَلْنَا إِلَيْكَ آيَاتٍ بَيِّنَاتٍ ۖ وَمَا يَكْفُرُ بِهَا إِلَّا الْفَاسِقُونَ ﴿٩٩﴾ أَوَكُلَّمَا عَاهَدُوا عَهْدًا نَّبَذَهُ فَرِيقٌ مِّنْهُم ۚ بَلْ أَكْثَرُهُمْ لَا يُؤْمِنُونَ ﴿١٠٠﴾ وَلَمَّا جَاءَهُمْ رَسُولٌ مِّنْ عِندِ اللَّـهِ مُصَدِّقٌ لِّمَا مَعَهُمْ نَبَذَ فَرِيقٌ مِّنَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ كِتَابَ اللَّـهِ وَرَاءَ ظُهُورِهِمْ كَأَنَّهُمْ لَا يَعْلَمُونَ ﴿١٠١﴾ وَاتَّبَعُوا مَا تَتْلُو الشَّيَاطِينُ عَلَىٰ مُلْكِ سُلَيْمَانَ ۖ وَمَا كَفَرَ سُلَيْمَانُ وَلَـٰكِنَّ الشَّيَاطِينَ كَفَرُوا يُعَلِّمُونَ النَّاسَ السِّحْرَ وَمَا أُنزِلَ عَلَى الْمَلَكَيْنِ بِبَابِلَ هَارُوتَ وَمَارُوتَ ۚ وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّىٰ يَقُولَا إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلَا تَكْفُرْ ۖ فَيَتَعَلَّمُونَ مِنْهُمَا مَا يُفَرِّقُونَ بِهِ بَيْنَ الْمَرْءِ وَزَوْجِهِ ۚ وَمَا هُم بِضَارِّينَ بِهِ مِنْ أَحَدٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّـهِ ۚ وَيَتَعَلَّمُونَ مَا يَضُرُّهُمْ وَلَا يَنفَعُهُمْ ۚ وَلَقَدْ عَلِمُوا لَمَنِ اشْتَرَاهُ مَا لَهُ فِي الْآخِرَةِ مِنْ خَلَاقٍ ۚ وَلَبِئْسَ مَا شَرَوْا بِهِ أَنفُسَهُمْ ۚ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ ﴿١٠٢﴾

Ko je neprijatelj Allahu i melecima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikalu? Pa uistinu! Allah je neprijatelj nevjernicima! (98) I doista smo ti objavili ajete jasne, a u njih neće vjerovati samo griješnici. (99) Zar! Kad god sklope sporazum, odbaci ga skupina između njih. Naprotiv, većina njih ne vjeruje. (100) I pošto im je došao Poslanik od Allaha, potvrđujući ono što je uz njih, odbacila je skupina onih kojima je data Knjiga, Knjigu Allahovu iza leđa svojih, kao da oni ne znaju, (101) I slijede što recituju šejtani o carstvu Sulejmanovom. A nije zanijekao Sulejman; nego su šejtani zanijekali. Podučavaju ljude sihru! I nije spušten, dvojici meleka u Babilonu, Harut i Marut. Oni nisu podučili nikoga pa da bi rekli: “Mi smo samo iskušenje, zato nemoj nevjerovati.” A izučavali su iz njih dvije (knjige) kako će zavaditi između osobe i supružnika; a nisu oni štetili time nikome, izuzev s dozvolom Allahovom; i učili su šta će im štetiti, a neće im koristiti. I doista su znali da onaj ko to pribavlja – sigurno on neće imati u Ahiretu nikakva udjela. A sigurno je loše ono zašto su prodali duše svoje, kad bi znali. (102)

Kontekst ajeta (ako pogledaš ajete prije njega) govori o skupini Židova koji su svjesno odbacili Allahovu Knjigu i slijedili govor vjerskih poglavara (Šta su to uradili? Haj’ pročitaj ponovo, samo na trenutak ignoriši Židove i vidi na koga se sve to odnosi.)
Nekoliko stranica Kur’ana prije ovog ajeta u neprekidnom nizu govori o Musaovom narodu, a potom o generacijama Židova nakon njega, raznim pogreškama, spletkama i podlostima nevjernika među njima.

Nije toliki problem što se židovske bajke koriste kao tefsir Kur’ana, jer to je haman trend, koliki je problem kad se tim bajkama tumače ajeti koji su objavljeni da ih opovrgnu. Ovaj ajet konkretno govori o jednoj takvoj židovskoj židarini i opovrgava sve u njoj, ali mi smo to okrenuli naopako i shvatili da ajet zapravo potvrđuje bajku.

Vratimo se na Židove koji su određeni period svog egzodusa proveli u Babilonu. Tamo su razvili svoje mračne vještine spletkarenja i koristili su ih u razne interese. Pojavljuju se knjige u kojima se uči znanje suprotno od Božijeg nauka u Tevratu – knjige spletki i magije, Harut i Marut. Čak i naziv jedne od tih knjiga “Harut ه ا ر و ت” je “Tevrat ت و ر ا ه” napisano naopako.

Šejtani u ajetu 101 su židovske vjerske vođe i poglavari, koji su recitovali laži iz tih knjiga o kralju/poslaniku Sulejmanu. Tu spominju da je on svoju vlast i moć zasnovao na prevari i nasilju – što je notorna laž.

Nije ništa novo da Kur’an naziva ljude šejtanima i to je čak češće nego što tim imenom naziva odmetnute džaanove. Allah dž.š. ovdje kori Židove jer slijede te svoje vođe-šejtane koji lažu na Sulejmana, a pored toga, ti njihovi šejtani podučavaju ljude obmani i prevari (sihiru). Jezički, ne govori se o podučavanju magiji, nego o podučavanju prefirganim prevarama.

Ajet potom nastavlja negirajući poznatu jevrejsku legendu da su te dvije knjige (Harut i Marut) zapravo došle u Babilon od dvojice meleka. Kojih meleka? Pa onih spomenutih u par ajeta ranije, Džibril i Mikal. Dakle, negacija da su te knjige (Harut i Marut) objavljene dvojici meleka (Džibrilu i Mikalu) u Babilonu, te njih dvojica (Džibril i Mikal) nisu nikoga ništa podučavali, pa da bi rekli ono što oni tvrde, a to je “Mi smo iskušenje, pa nemoj nevjerovati“. Dakle, Allah negira da se to desilo i da su meleki imali veze s tim.

Potom, ajet nastavlja i govori kako oni (Židovi) uče iz tih knjiga spletke i umijeće zavađanja. Ajet ne spominje više nikakav sihir… on je završena tema na početku. Sihir je nešto čemu su kolovođe, ljudski šejtani, podučavali svoje podanike.

Ostatak ajeta ima veznik i odvojenog je značenja. Knjige (Harut i Marut) su sadržavale vještinu zavađanja među ljudima. Ne govori se neminovno o mužu i ženi, jer ajet jezički ne spominje konkretno bračne drugove, nego osobe koje su skupa (بَيْنَ الْمَرْءِ وَزَوْجِهِ). Može se odnositi na bračne supružnike ili na biznis partnere, prijatelje, itd. Ovaj momenat ima direktne veze sa utjecanjem Allahu od “pljuvača – نفاثات” iz sure En-Nas, što ću spomenuti kasnije.
No, sigurno je da su Židovi to znanje svjesno koristili da bi naštetili drugima, a pridobili ličnu korist. Allah dž.š. nam kaže da će time najviše sebi naštetiti, te da će na kraju ispaštati.

Ova priča se tradicionalno smatra dokazom za nadnaravno, anđelsko (a time i božansko) porijeklo sihira. Ako shvatimo o čemu se zapravo govori, biva jasno da sihir nije božanski, niti je nešto što može koristiti ili štetiti.

Sudeći po tradicionalnom vjerovanju, ta dva griješna meleka (navodno Harut i Marut) ispaštaju svoju vječnu kaznu u gradu Babilonu i njih dvojica su izvor sihira.
Pitam se: Ko je bio izvor sihira prije njih dvojice? Gdje su oni nakon što je Babilon porušen? Zašto su postavljeni u grad koji nestao prije objave Kur’ana?… Zar se ne čini da je to bajka ljudi koji su smatrali da je Babilon vječan? Zašto baš Babilon, koji je izvor svih bajki i legendi starog svijeta? Razmisli malo…

Tradicionalna priča glasi da su se ova dva meleka (Harut i Marut) pobunila kod Allaha što je dao ljudima hilafet na Zemlji, pa ih Allah pošalje na zemlju da iskuse ljudski život. Navodno, Allah im daje ljudske emocije, strasti, te ih šalje u Babilon. Naravno, oni se odmah zaljube i požele seks, pa ih ta žena prevari i napije, a oni pijani ubiju dijete, te još svašta nešto…nejse. Na kraju, ostanu okačeni na vratima Babilona gdje podučavaju ljude šteti i smutnji.

Dakle, zaključak je da su dva meleka pobunila Allahu, a potom su spušteni Allahovom voljom da čine nered na Zemlji i da griješe. Dok god se džaan naziva melekom, Kur’an negira scenario u kojem takvi čine zločin, i to kroz više ajeta:

لا يَتَكَلَّمُونَ إِلَّا مَنْ أَذِنَ لَهُ الرَّحْمَٰنُ وَقَالَ صَوَابًا ‎﴿٣٨﴾

Neće govoriti, izuzev onaj kome dopusti Milostivi – a govoriće tačno. (An-Naba, 38)

يُسَبِّحُونَ اللَّيْلَ وَالنَّهَارَ لَا يَفْتُرُونَ ‎﴿٢٠﴾‏

Oni slave (Allaha) danonoćno i nikada ne posustaju. (Al-Enbija, 20)

مَا نُنَزِّلُ الْمَلَائِكَةَ إِلَّا بِالْحَقِّ

Meleke ne spuštamo osim s hakkom (Al-Hidžr, 8)

Stoga, niti se meleki bune, niti rade ružna dijela, niti silaze među ljude osim sa hakkom, a to je pravi  i istinski razlog. Kako ove ajete ukomponovati u priču o pobuni, kurvaluku, ubistvu, pijankama i podučavanju ljudi nečemu što stvara razdor i nered?

Rukja, skidanje sihira i istjerivanje džina

Prepoznatljivi termin “RUKJA- الرقية” je izvedenica  od arapskog korijena (r-q-a) što znači “uzdizanje (figurativno) ili penjanje“. To je staroarapski, predislamski termin. Vršilac radnje naziva se (RAAKIN- راق) što bi značilo “otmjen, elegantan, iznad drugih“, a kod nas poznato kao “Vrač“. Taj čin je dobio ovaj naziv jer se njime oboljeli izdizao iz niskog duhovnog stanja na viši nivo.
Vjerovalo se, a mislim da jeste tako, da je svaka bolest/bol/nelagodnost u tijelu zapravo rezultat niske duhovne energije. Pojava spoljašnjih simptoma je ogledalo unutrašnje nestabilnosti i neuravnoteženosti duha. Samim tim, drevni preci su tačno znali kako da nazovu ovaj čin liječenja. Ljudi su oduvijek međusobno tražili pomoć za svoje tjelesne ili mentalne probleme, te u vremenu kada medicina i neuropsihijatrija nije bila razvijena, ljudi su i za upalu pluća išli kod vrača/šamana na rukju.

Muslimanski iscjeljitelji od tzv. džinskih napada koriste batine i glasno učenje Kur’ana, do mjere urlikanja. Jako ružan i nekulturan prizor ophođenja sa Kur’anom. Kako će duhovni džin osjetiti batine koje dobije jadni pacijent? Zašto su džini povrijeđeni (spaljeni) Kur’anom, kada ih (po tradicionalnom vjerovanju) Allah duži i kojeg je i za njih objavio?! Kako će džini učiti i slijediti upute iz knjige koja ih pali!?

Ono što pokušavam reći jeste da je rukja ili tzv. liječenje Kur’anom, zapravo drevna zabluda činioca i trpioca radnje – podjednako.
To je ispečeni srednjovjekovni biznis koji je egzistirao uporedo sa sihirom kao dobar izvor prihoda. Rukja je (nažalost uspješan) pokušaj da se zaobiđe rješavanje pravog problema, ona je samo  ignorisanje istinskog razloga za simptome.  Tako se lakomisleni ljudi okreću drugim ljudima, jer je to mnogo lakše nego se okrenuti sebi… Važi i obrnuto, gdje lukavi māme lakomislene na pružanje pomoći i lijeka.

Sasvim je moguće da nekome pomogne vračarsko liječenje iz raznih psiholoških razloga. Ne ulazim u dijagnozu pacijenta niti u procenat uspjeha…to me ne interesuje. Ja ciljam na razotkrivanje zablude o postojanju nečega što se naziva “opsihrenost džinima” i “liječenje Kur’anom”.

Zagovornici rukje (šamanluka) navode 3 dokaza za opravdanje svoje rabote:

1. Kur’an spominje da je lijek za ljude i u njemu imaju sure koje su namjenjene za rukju (El-Felek i En-Nas).
2. Postoje hadisi koji to potvrđuju.
3. Praksa je pokazala da ljudi imaju džine u sebi i da im nakon rukje bude bolje.

Da pogledamo koliko njihovi dokazi imaju utemeljenja…

Kur’an jednom spominje vrača (Rakin) i to u veoma negativnom kontekstu, opisujući smrt nevjernika, gdje će on pitati za vrača, ali uzalud, jer vrač je bespomoćan.

وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ ﴿٢٤﴾ تَظُنُّ أَن يُفْعَلَ بِهَا فَاقِرَةٌ ﴿٢٥﴾ كَلَّا إِذَا بَلَغَتِ التَّرَاقِيَ ﴿٢٦﴾ وَقِيلَ مَنْ ۜ رَاقٍ ﴿٢٧﴾ وَظَنَّ أَنَّهُ الْفِرَاقُ ﴿٢٨﴾

I lica će Tog dana biti smrknuta, (24) Znat će da će im se učiniti nesreća. (25) Nikako! Kad dospije ključnjačama, (26) I bude rečeno: “Ko je vrač?” (27) I znadne da je to rastanak, (Al-Qiyama, 28)

Naravno, Kur’an nikada ne spominje rukju ili vrača u vezi sa sihirom ili džinima!

U drugim ajetima se navodi da je Kur’an lijek! To su uzeli kao dokaz da se njime liječi sihir, a ajeti jasno govore da se radi o liječenju srca, o duhovnom liječenju, nikako tjelesnom.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءَتْكُم مَّوْعِظَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَشِفَاءٌ لِّمَا فِي الصُّدُورِ وَهُدًى وَرَحْمَةٌ لِّلْمُؤْمِنِينَ ﴿٥٧﴾

O ljudi! Doista vam je došla opomena/savjet od Gospodara vašeg, i lijek za ono što je u grudima, i Uputa i milost vjernicima. (Yunus, 57)

وَنُنَزِّلُ مِنَ الْقُرْآنِ مَا هُوَ شِفَاءٌ وَرَحْمَةٌ لِّلْمُؤْمِنِينَ ۙ وَلَا يَزِيدُ الظَّالِمِينَ إِلَّا خَسَارًا ﴿٨٢﴾

I objavljujemo od Kur’ana ono šta je lijek i milost vjernicima, a zalimima povećava jedino gubitak. (Al-Isra, 82)

وَلَوْ جَعَلْنَاهُ قُرْآنًا أَعْجَمِيًّا لَّقَالُوا لَوْلَا فُصِّلَتْ آيَاتُهُ ۖ أَأَعْجَمِيٌّ وَعَرَبِيٌّ ۗ قُلْ هُوَ لِلَّذِينَ آمَنُوا هُدًى وَشِفَاءٌ ۖ وَالَّذِينَ لَا يُؤْمِنُونَ فِي آذَانِهِمْ وَقْرٌ وَهُوَ عَلَيْهِمْ عَمًى ۚ أُولَـٰئِكَ يُنَادَوْنَ مِن مَّكَانٍ بَعِيدٍ ﴿٤٤﴾

A da smo ga učinili Kur’anom na stranom (jeziku), sigurno bi rekli: “Što nisu razjašnjeni ajeti njegovi? Zar strani (jezik), a Arap?” Reci: “On je onima koji vjeruju Uputa i Lijek.” A koji ne vjeruju, u ušima njihovim je gluhoća i on je za njih sljepilo. Takvi će biti pozivani iz mjesta dalekog. (Fussilat, 44)

Da se, kojim slučajem, kaže da je Kur’an za vjernike lijek za fizičke bolesti ili istjerivanje džina, onda bi nevjernicima bio fizička bolest i utjerivanje džina! Može li se upala bubrega liječiti Kur’anom!?

Svaki put kada liječenje Kur’anom ne bi dalo fizički rezultat, to bi doprinijelo utjerivanju Allaha u laž i dokaz Njegove slabosti (subhanallah!)…jer On kaže da je lijek, a ne pomaže. Razmišlja li iko kada o Allahu govori ono što On nije objavio?!

Ajeti su jasni, pogotovo kada se spominje suprotan efekat na nevjernike, gdje se onda vidi pravo značenje efekta na vjernike.  Dakle, to da je Kur’an lijek za tijelo ne dolazi u obzir.

Što se tiče hadisa na ovu temu, većina je izmišljena i apokrifna, a onih nekoliko koji se nalaze u par priznatih zbirki nema jasnu indikaciju da je sihir stvaran ili da ima veze sa ulaskom džina u ljude, niti da Kur’an liječi od toga.

Što se tiče praktičnih dokaza i iskustva koja pokazuju prisustvo džina u insanu… ja pitam: Jel’ neko čuo za neuropsihijatriju? Kako će biti dokaz za nakog’ džina u insanu kad’ od cijele te priče jedino se taj džin ne može dokazati !?

Mi vjernici vjerujemo u nevidljivo i skriveno, ali pod uslovom da je takav zaključak logički neminovan i to biva jedino objašnjenje (primjer je postojanje Boga.) … ili da je taj neminovni Bog objavio nešto o tom nevidljivom. U slučaju “sihira” i “džinskih napada” nema ni logičke neminovnosti, niti objave, baš nasuprot… ima hejbet psiho objašnjenja.

Opsihreni Muhammed?!

Često se pitam, ko je više izvrijeđao časnog Poslanika Muhammeda a.s., mi muslimani ili nevjernici?!

Pored toga što muslimani tradicionalno vjeruju i tvrde da je Muhammed a.s. pedofil, da je nepismen, da je seksualni manijak, da mu žene naokolo iznose intimu, da je genocidni zločinac, antisemit i fašista, da je naređivao hinjske atentate, varao u borbi, kanio zapaliti kuće svojim sljedbenicima, obećavao pa pronevjerio, uhodio djecu po mahali, ismijavao ljudski intelekt, tvrdio da je imao čuda koja niko nije vidio,… uz sve to vjeruju i tvrde da je Muhammed a.s. bio opsihren i lud*!

Islamska literatura je puna predaja o svemu navedenom, što se do danas smatra islamskom tradicijom. Za svaku navedenu tvrdnju postoje tzv. sahih hadisi, koje muslimani svetkuju i brane dogmom, te njihovo pripovijedanje i praktikovanje smatraju dijelom vjere i sunneta.

U ovom tekstu ću se samo osvrnuti na relevantnu tvrdnju islamske uleme, a to je opsihrenost Poslanika Muhammeda a.s. u jednom periodu života.

Naime, u hadisima se navodi da je Muhammed a.s. u Medini šest mjeseci bolovao od sihira kojeg mu je napravio Lubejd (opet Jevrej?!), sve dok nisu sišle sure El-Felek i En-Nas, pa je ozdravio. Navodi se da je rezultat tog sihira bilo ludilo, halucinacije, nestabilnost ličnosti i nesvjesno djelovanje (!!!)

Ako je to tačno, onda je Allah iznevjerio obećanje Svom Poslaniku kad mu je rekao:

يَا أَيُّهَا الرَّسُولُ بَلِّغْ مَا أُنزِلَ إِلَيْكَ مِن رَّبِّكَ ۖ وَإِن لَّمْ تَفْعَلْ فَمَا بَلَّغْتَ رِسَالَتَهُ ۚ وَاللَّـهُ يَعْصِمُكَ مِنَ النَّاسِ ۗ إِنَّ اللَّـهَ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ ﴿٦٧﴾

O Poslaniče! Dostavi šta ti je objavljeno od Gospodara tvog. A ako ne učiniš, onda nisi prenio poslanicu Njegovu; a Allah te štiti od ljudi. Uistinu! Allah ne upućuje narod nevjernika. (Al-Ma’ida, 67)

Ne samo to, nego su nevjernici imali pravo kada rekoše:

…إِذْ يَقُولُ الظَّالِمُونَ إِن تَتَّبِعُونَ إِلَّا رَجُلًا مَّسْحُورًا ﴿٤٧﴾ انظُرْ كَيْفَ ضَرَبُوا لَكَ الْأَمْثَالَ فَضَلُّوا فَلَا يَسْتَطِيعُونَ سَبِيلًا ﴿٤٨﴾

…kad nevjernici govore: “Vi slijedite samo opčinjena čovjeka!” (47) Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naći Pravi put. (Al-Isra, 48)

Ne samo to… nego su pomenute sure u hadisu (El-Felek i En-Nas) objavljene u Mekki, bez razilaženja među ulemom, a kako su dospjele u medinski hadis o sihiru, to samo Allah zna.

Ovo je samo još jedna u nizu uvreda našem Poslaniku a.s. koje, mi muslimani, pomno baštinimo i prenosimo s generacije na generaciju, te ga ni mrtvog ne ostavljamo na miru.

U suri El-Felek stoji utjecanje od vještica/sihirbašica, kažu! Allah dž.š. kaže da Mu se utječemo od nekoliko stvari, između ostalog…

وَمِن شَرِّ النَّفَّاثَاتِ فِي الْعُقَدِ ﴿٤﴾

…I od zla onih koje pljuckaju u čvorove, (4)

Tradicionalno se vjeruje da ajet govori o vješticama (jer je imenica ženskog roda) koje prave sihire pušući u čvorove na konopcu. Čak i da ajet govori o tome, šta je sa muškim sihirbazima?! Jel’ se to od njih ne treba utjecati?! A šta ako vještica napravi sihir bez puhanja u čvor, hoćel’ mi pomoći utjecanje Allahu ?!

Zapravo, ovaj ajet uopće ne govori ni o kakvim vješticama ili pljuckanju u konopce! Riječ “neffasat – نفاثات” je množina od “neffaseh – نفاثة”, a to je imenica (nafis – نافث) u pritvrđenom obliku, te znači “pljuvač”. Ovaj oblik riječi obuhvata oba roda. Riječ “ukad – العقد” ne označava nikakve konopce i čvorove, nego veze/ugovore/dogovore među nama, ljudima.

Ajet, kao i mnogi drugi, ima figurativno izražavanje gdje se kaže – u prenesenom smislu – da se utječemo Allahu od svih onih koji pljuju, omalovažavaju ili potkopavaju naše međuljudske veze, dogovore ili ugovore. Čuj vještice…cccc.

Zaključak

• Kur’an, kao jedini izvor Božijih uputa tvrdi da je sihir samo laž i iluzija, te da su njegovi počinitelji (sihirbazi) samo bespomoćne varalice.
• Sihir u Kur’anu znači obmana, a ne naseljavanje džina u čovjeka.
• Sihir je samo mađioničarski trik, bezazlen i bezopasan.
• Sihir nema veze sa tzv. džinima, jer oni ne postoje u onom obliku koji narod vjeruje.
• Kur’an tvrdi da šejtan (džaan) ne može nanijeti fizičku štetu čovjeku.
• Neki jevrejski poglavari-šejtani podučavaju svoje podanike obmanama i spletkama.
• Harut i Marut su knjige štetnog nauka, a ne meleki u Babilonu.
• Kur’an nije lijek za bolesti, nego lijek za dušu i srce.
• Kur’an negira zanat “vrača” i spominje ga jednom u veoma negativnom kontekstu.
• Poslanik Muhammed nikada nije bio opsihren.
• Sura El-Felek nema veze sa vješticama i sihirima, a sura En-Nas dokazuje da je najveći domet šejtana došaptavanje u prsima.

Postoje ljudi koji grade stavove na Božijim uputama, a drugi koji grade Božije upute na osnovu stavova. Neki mudrac reče: “Bog stvori čovjeka, pa čovjek sebi stvori Boga.”

*Aludiram na “sahih” hadise koji govore o sljedećim događajima:

• Ženidba sa djetetom (Aišom) od 9 godina.

• Da nije znao čitati, niti pisati.

• Da se hvalio kako ima snagu 10 muškaraca i da opći sa 9 žena u jednoj noći zaredom.

• Da majke pravovjernih (uglavnom su se okomili na Aišu) detaljno opisuju intimne seksualne akte sa Poslanikom.

• Da je naredio pokolj zarobljenika Jevreja u Medini (oko 600 muškaraca) i pokop u masovnu grobnicu.

• Da je mrzio i uništavao sve jevrejsko i sve nemuslimansko.

• Da je naredio tajne atentate na pjesnike koji su ga ismijavali.

• Da je govorio kako u ratu treba varati i obmanjivati neprijatelja

• Da je htio izaći u Medinu i zapaliti kuće onima koji nisu došli u džamiju

• Da je predskazivao događaje u budućnosti koji se nisu desili

• Da je uhodio malog Jevreja skrivajući se po palmovicima Medine kako bi vidio jel’ malac Dedžal ili ne

• Vrijeđao intelekt žena muslimanki i smatrao ih upola manje pametnim od muškaraca

• Tvrdio da je raspolovio mjesec ili putovao na nebo…

33 comments