Tabu: Isra’a i Mi’radž, fakat ili bajka?

Konstatacija: “Isra’a i Mi’radž” je naslov bajke koja potkopava temlje islamskog vjerovanja i krši kur’anske principe.

Priča o “Israa i Miradžu” se ponavlja na hutbama i vazovima svake godine, te je neizostavan materijal za vjerske knjige i tekstove, pogotovu o namazu i njegovoj važnosti. Nije mi toliko cilj ukazati da je Isra’a pogrešno tumačen i da je Mi’radž podla bajka, koliko mi je bitno ukazati na činjenicu da su muslimani, vremenom, prihvatili kumire i idole bez da to primjećuju. Islamska čista vjera u Jednog Boga je oštećena i potkopana od nas sãmih.

Cijela priča je jako duga i ima nekoliko verzija, što je sasvim razumljivo jer je prepričavana u hadisima, a poznata verzije iste nema potporu u Kur’anu, bez obzira što mnogi misle da ima.
U ovom tekstu imam namjeru objasniti apsurdnost ove priče i apsolutnu neispravnost tumačenja kur’anskih ajeta koji se s njom dovode u vezu. Vidjećemo na kraju da se iz ove bajke iznjedrio idol koji se obožava mimo Allaha i budalaština koja zasjenjuje čistu vjeru kojoj nas Kur’an uči.

Prije svega da kažem da se ovdje radi o dvije različite priče, jedna se tiče “isra’a – hodanja” a druga “mi’radža-vertikalna destinacija“. Usput rečeno, riječ “mi’radž” jezički ne može stajati u ovom kontekstu jer je to imenica koja određuje mjesto a ne čin, kao imenica “isra’a”. Ako bi postojao razlog da ova bajka dobije ime, pravilno bi bilo “Isra’a i ‘Urudž – Hodanje i Uzdizanje”. Nejse…

Ovog puta ne tvrdim da sigurno znam šta je “isra’a” pomenut u Kur’anu, ali definitivno tvrdim da je nije ono što nam se tradicionalno pripovjeda. Volio bih da mi čitatelji, u komentarima, pomognu u razumjevanju kur’anskih ajeta na ovu temu.

Tradicionalna priča o Isra’a i Mi’radžu

Naravno, priča ima svoju nevjerovatnu fabulu izvan Kur’ana, i zbog svoje fantastične radnje stiče ogromnu popularnost i važnost među muslimanima. Frakcije te priče se podupiru nekim kur’anskim ajetima koji, najvjerovatnije, ne govore o tome.

Priča se smatra čudom (mu’džizom) poslanika Muhammeda a.s., iako ona u stvari nosi jako opasna vjerovanja i tvrdnje koje bi svaki vjernik trebao izbjegavati u širokom krugu. Istina, mali broj učenjaka je smatralo da se cijela priča desila u snu a ne na javi, no to ne mijenja činjenicu da su mnoge stvari spomenute u njoj u direktnom sukobu sa Kur’anom.

Ukratko, fabula je iz dva dijela:

Prvog, gdje Muhammed a.s. pred samu selidbu u Medinu, nekih godinu dana, u jednoj noći biva odveden na letećoj mazgi iz svoje kuće u Mekki do džamije u današnjem Kudsu (Jerusalemu). Tamo klanja sa ostalim poslanicima,
i drugog, gdje on biva uzdignut na Sedmo Nebo, do Allahovog prebivališta (tube ja rabbi), sa poznate stijene pod zlatnom kupolom u današnjoj džamiji Al Aksa u Kudsu.

Kroz cijelu priču prožimaju se marginalni detalji koji dodatno dramatizuju događaj, poput raznih inter-kosmičkih dijaloga i mističnih testova koje Poslanik uspješno polaže.

Sudeći po predajama, Muhammed a.s. je letio na leđima bijele životinje koju nazivaju Berrak, od svoje kuće (a ne od Mesdžidul-harama kao u Kur’anu) pa sve do Bejtul-Makdisa u Jerusalemu (u predajama se koristi, tada i sada, poznato ime za dio Jerusalema gdje je Crkva Svetog Groba – a ne koristi se naziv “El Aksa” iz Kur’ana).

Po dolasku u Jerusalem, svezao je životinju da ne pobjegne (…ima uzde, znači da je nesvjesni hajvan koji hoće otići. Šta da je pobjegao?…Zamisli šta bi mogao uraditi onaj ko bi ga pronašao?!)

Navodno, u Jerusalemu je klanjao kao imam svim(!!) poslanicima sabah ili jaciju (a namazi će tek biti naknadno propisani na Nebu!…Kako je znao šta treba klanjati?!).

Pored džamije u kojoj je klanjao (današnji zid plaća) nalazi se velika stijena sa koje je, u pratnji meleka Džibrila, podignut na Nebo. Na stijeni su, navodno, ostale utisnute stope Muhammeda a.s., kao odgovor na Ibrahimove a.s. stope u Mekki. Stijena je postala veliko svetište muslimana, iako većina učenjaka smatra da su hadisi oko stijene apokrifni (a fakat, bilo bi previše da su još i to uvrstili da je tačno. I pored toga, na toj stijeni danas stoji jedno od najimpozantnijih djela islamske arhitekture – Zlatna kupola).

U toku penjanja na Nebo, Džibril, u svom stvarnom obliku sa 600 pari krila (A Kur’an kaže da meleki imaju po dva, tri ili četiri krila!), kuca na vrata svakog od sedam nebesa. Stražar ga pita ko je, a on onda viče da je on sa Muhammedom…i tako prolaze. Na svakom nebu, u nekom bajnom ambijentu, on susreće razne poslanike (a maloprije su bili dole u Jerusalemu klanjali za njim! Ko je njih, tako nabrzaka, proveo nazad na nebesa? Imal’ neko brži od Džibrila i preći od Muhammeda?).

Na zadnjem nebu (ili iza njega, zavisno od predaja) vidi Džennet i Džehennem. U ovom djelu priče nema šta nema…pronađi i pročitaj sam.

Navodno, iza svega toga dolazi do zastora, mjesta iza kojeg niko ne ide, vrata do Allahovog prebivališta! Tu je čuo škripu pera koja zapisuju u Levhi Mahfuz (!! Razmisli malo šta ovo znači… ako ima škripa, znači da postoji brzina i kapacitet zapisivanja, kao i kancelarisjki materijal koji se troši…tube ja rabbi, …ne smijem dalje!).

Tada Muhammed a.s. razgovara sa Allahom, te ga Allah dž.š. lično potapše Svojom rukom po ramenu, a drugom po prsima. On tu dobiva naredbu za obavljanje pedeset dnevnih namaza, što on skromno i ćutke prihvata, te krene nazad (dole). U povratku, negdje na šestom nebu, sretne Musa a.s. koji ga nagovori da ide pregovarati sa Bogom, jer kako kaže, on je probao sa svojim narodom tih 50 namaza, ali nisu mogli podnjeti (no, ko im je kriv, svejedno će biti kažnjeni na ahiretu!). Tako je Muhammed a.s. išao gore-dole između Musa i Allaha i cenkao se sa Stvoriteljem svjetova dok se nije postidio i ostalo je na pet dnevnih namaza (…a po nekim predajama ostalo je 2,5 namaza!).

Zatim je spušten do Bejtul-Makdisa, a s njim su spušteni i vjerovjesnici (…zašto oni? Oni nisu njegov ummet pa da ih se tiče novi propis namaza!) sa kojima je zajedno klanjao namaz kada je nastupilo njegovo vrijeme. Nakon toga izišao je iz Mesdžidul-Aksaa uzjahao, Buraka i vratio se u Meku u ranu zoru. (Čiča Miča i gotova priča.)

Uz svu svoju bajkovitu i fantastičnu predstavu, priča se nalazi u skoro svim hadiskim zbirkama i knjigama sīre (poslanikovog životopisa). Na našem jeziku se može naći u Buhariji, “Zapečaćeni Džennetski Napitak”, “Tako je govorio Muhammed”, tefsiru Ibn Kesira, u svakom takvimu IZ, u Preporodu,… itd.

Ovaj cijeli događaj je isceniran slično kao i bajka o Dedžalu i predznacima Sudnjeg dana… puno priče i detalja, a Allah ništa o tome ne kaže u Kur’anu. Ne samo to, nego cijela priča nosi otrovne posljedice po vjerovanje u ubjeđenje muslimana, kosi se sa kur’anskim učenjima i zdravim razumom.

Događaj je gajb, od A do Ž… a Kur’an jasno kaže da je jedini izvor znanja o gajbu objava. Poslanik nije imao van-objavnih iskustava i susreta sa gajbom:

قُل لَّا أَقُولُ لَكُمْ عِندِي خَزَائِنُ اللَّـهِ وَلَا أَعْلَمُ الْغَيْبَ وَلَا أَقُولُ لَكُمْ إِنِّي مَلَكٌ ۖ إِنْ أَتَّبِعُ إِلَّا مَا يُوحَىٰ إِلَيَّ ۚ قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الْأَعْمَىٰ وَالْبَصِيرُ ۚ أَفَلَا تَتَفَكَّرُونَ ﴿٥٠﴾

Reci: “Ne kažem vam: ‘Kod mene su riznice Allahove’, niti ‘Znam nevidljivo’, i ne kažem vam: ‘Uistinu, ja sam melek.” Samo slijedim šta mi se objavljuje.” Reci: “Je li isto: slijepac i ko vidi? Pa zar nećete razmisliti?” (Al-An’am 50)

تِلْكَ مِنْ أَنبَاءِ الْغَيْبِ نُوحِيهَا إِلَيْكَ ۖ مَا كُنتَ تَعْلَمُهَا أَنتَ وَلَا قَوْمُكَ مِن قَبْلِ هَـٰذَا ۖ فَاصْبِرْ ۖ إِنَّ الْعَاقِبَةَ لِلْمُتَّقِينَ ﴿٤٩﴾

To su neke vijesti nevidljivog koje ti objavljujemo. Nisi ih znao ti niti narod tvoj prije ovoga. Zato se strpi. Uistinu, ishod je za bogobojazne. (Hud 49)

U ovoj priči, Poslanik a.s. je izgubio privilegiju koju Allah obećava vjernicima koji u Njega vjeruju bez da išta vide, vjeruju u gajb. Ne samo to, nakon ovoga, Poslanik nema moralno pravo da ikoga od vjernika krivi, jer lahko je njemu biti dobar vjernik kad ga Bog lično potapšao po ramenu.

نَّ الَّذِينَ يَخْشَوْنَ رَبَّهُم بِالْغَيْبِ لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ كَبِيرٌ ﴿١٢﴾

Uistinu! Oni koji strahuju od Gospodara svog uz tajnovitost (gajb), imaće oni oprost i nagradu veliku. (El Mulk 12)

Oni koji smatraju da se ovaj događaj desio u realnosti, da je Muhammed a.s. fizički i tjelesno letio na hajvanu i onda hodao po Nebesima… po meni, imaju problem sa zdravim umom. S druge strane, oni koji smatraju da je ovo sve figurativno, priča za pouku i mudrost, onda slijede stope šejtanske i čine jedan od najvećih harama, a to je da govore o Allahu ono što ne znaju.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ كُلُوا مِمَّا فِي الْأَرْضِ حَلَالًا طَيِّبًا وَلَا تَتَّبِعُوا خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ ۚ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ ﴿١٦٨﴾ إِنَّمَا يَأْمُرُكُم بِالسُّوءِ وَالْفَحْشَاءِ وَأَن تَقُولُوا عَلَى اللَّـهِ مَا لَا تَعْلَمُونَ ﴿١٦٩﴾

O ljudi! Jedite od onog šta je na zemlji dopušteno, dobro, i ne slijedite korake šejtanove. Uistinu, on vam je neprijatelj otvoreni. (168) Samo vam naređuje zlo i razvrat, i da govorite o Allahu šta ne znate. (El Bekara 169)

Mu’džiza ili bajka?

Nažalost, što više istraživam i učim oko Islama i Kur’ana, sve više bivam ubjeđen da muslimani danas žive obmanu, praktikuju prevaru i zavjeru, a možda čak i jednu veliku samo-sabotažu. No, ipak, ne u svemu (hvala Allahu), ali bez sumnje mnogi tkz. islamski aspekti nemaju veze sa istinskim Islamom.

Priča je najvjerovatnije povukla korjene iz zoroastrijske kulture, a također ima dosta vidljivih primjesa israilijata. Kroz bajku se osjeti ogromna potreba muslimana da popune praznine, te da i oni imaju ono što imaju kršćani ili jevreji u svojim fantastičnim kazivanjima. Podsjetilo me na riječi Musaovog naroda “O Musa, de i ti nama napravi boga kao što i oni imaju!”.
Ko se usudi (ozbiljno govorim) da objektivno istraži istoriju muslimana nakon Poslanika a.s., vidjeće horor kroz koji je Islam (vjera i praksa) prolazio. Ne tvrdim ništa konačno, ali imam sumnju da su politički događaji u vremenu emevijskih vladara i zabrana hadža (negdje u periodu od 26H do 86 H) imali veliki uticaj na stvaranje priče o Isra’a i Mi’radžu.

Priča se prodaje kao čudo-mu’džiza, a desila se bez ičijeg svjedočenja. Ne postoji niti jedan učenjak koji smatra da je neko relevantan prisustvovao ili svjedočio događaju. To je u suprotnosti sa definicijom i svrhom čuda. Čudo je, po definiciji, događaj u kojem se vidi djelo Boga mimo prirodnih zakona. To je neuobičajeni događaj koji je Bog učinio i koji je nemoguće objasniti prirodnim silama. Čudo bi trebalo da ima za svrhu ubjeđenje prisutnih ljudi u istinitost riječi ili tvrdnji izvođača čuda. Ako niko nije vidio, kako će biti čudo?

S druge strane, sveti tekstovi (mimo Kur’ana!) koji govore o svetosti drugih mesdžida, mimo Mesdžidul-Harama u Mekki, poput medinske džamije i ovog u Jerusalemu, umanjuju važnost Mekke u srcima vjernika, kao što je trojstvo umanjilo od svetosti Boga u srcima kršćana.

Čisto sumnjam da je Muhammed a.s. tvrdio takvo nešto za sebe, jer bi samo još više bio ismijan od strane nevjernika. Tako da ova priča ostaje islamska bajka.

Šta Kur’an kaže?

Cijela bajka se nalazi po knjigama sīre i hadisa, i o tome ćemo kasnije, a dijelovi bajke podupiru se ajetima iz sura Al-Isra’a i En-Nedžm.

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلًا مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الْأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا ۚ إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْبَصِيرُ ﴿١﴾

Slavljen neka je Onaj koji je poveo roba Svog noću, od pokloništa zabranjenog do pokoništa najudaljenijeg, oko koje smo blagoslovili – da bi mu pokazali neke od ajeta Naših. Uistinu! On, On je Onaj koji čuje, Onaj koji vidi. (El Isra’a 1)

وَالنَّجْمِ إِذَا هَوَىٰ ﴿١﴾ مَا ضَلَّ صَاحِبُكُمْ وَمَا غَوَىٰ ﴿٢﴾ وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَىٰ ﴿٣﴾ إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَىٰ ﴿٤﴾ عَلَّمَهُ شَدِيدُ الْقُوَىٰ ﴿٥﴾ ذُو مِرَّةٍ فَاسْتَوَىٰ ﴿٦﴾ وَهُوَ بِالْأُفُقِ الْأَعْلَىٰ ﴿٧﴾ ثُمَّ دَنَا فَتَدَلَّىٰ ﴿٨﴾ فَكَانَ قَابَ قَوْسَيْنِ أَوْ أَدْنَىٰ ﴿٩﴾ فَأَوْحَىٰ إِلَىٰ عَبْدِهِ مَا أَوْحَىٰ ﴿١٠﴾ مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَىٰ ﴿١١﴾ أَفَتُمَارُونَهُ عَلَىٰ مَا يَرَىٰ ﴿١٢﴾ وَلَقَدْ رَآهُ نَزْلَةً أُخْرَىٰ ﴿١٣﴾ عِندَ سِدْرَةِ الْمُنتَهَىٰ ﴿١٤﴾ عِندَهَا جَنَّةُ الْمَأْوَىٰ ﴿١٥﴾ إِذْ يَغْشَى السِّدْرَةَ مَا يَغْشَىٰ ﴿١٦﴾ مَا زَاغَ الْبَصَرُ وَمَا طَغَىٰ ﴿١٧﴾ لَقَدْ رَأَىٰ مِنْ آيَاتِ رَبِّهِ الْكُبْرَىٰ ﴿١٨﴾

Tako mi zvijezde kad zalazi, (1) Nije zalutao drug vaš, niti skrenuo, (2) I ne govori po želji. (3) To je jedino Objava – objavljuje se. (4) Uči ga Jedan žestokih sila, (5) Posjednik snage. Tad se postavio, (6) I on bio na horizontu najuzvišenijem, (7) Zatim se približio, pa spustio, (8) Pa bio na rastojanju dva luka ili bliži, (9) Te objavio (Allah) robu Svom, šta je objavio. (10) Nije poreklo srce šta je vidjelo. (11) Pa zar raspravljate s njim o onom što je spoznao? (12) I zaista ga je vidio pri spuštanju drugom, (13) Kod Sidre krajnje (14) Kod koje je džennetsko sklonište, (15) Kad je Sidru pokrivalo šta je pokrivalo. (16) Nije skrenuo pogled, niti prekoračio, (17) Doista je vidio od znakova Gospodara svog – najveće. (En-Nedžm 18)

Promišljanjem uz ove ajete, mumin će vidjeti da imaju dublje značenje od klasičnog tumačenja. Ajet iz sure El-Isra’a je povezan sa ajetima iz sure En-Nedžm i obe sure govore o istom događaju.

Ovi ajeti govore o Allahovom vođenju Poslanika kroz njegova noćna osamljivanja i promišljanja do produhovljenja, objave i otkrovenja.

Dva pokloništa – mesdžida

Prije nego počnem govoriti o kur’anskoj verziji priče, koja je daleko od poznate verzije, moram se osvrnuti na mesdžid al-Aksa koji se direktno povezuje sa ovom pričom.

Dakle, po priči, Poslanik a.s. je odletio od kuće u Mekki do džamije El-Aksa u Jerusalema i nazad,… No, u vrijeme objave Kur’ana, poznata džamija El-Aksa u Palestini nije postojala, niti je tamo bilo išta što se zvalo tim imenom. Nakon Poslanikove smrti niko od ashaba nije spominjao nikakav sveti objekat u Jerusalemu. Po osvojenju Jerusalema (Tadašnji naziv: Ilja’a) u vremenu halife Omera b. Hattaba (16 g.H) niko od historičara ne spominje njegovu posjetu “Mesdžidu Al Aksa”!

Predvodnik svih islamskih historičara – Et-Taberi, ne spominje postojanje ikakvog Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu.

Današnji Mesdžid Al Aksa je napravljen u vrijeme vladara Abdulmelik b. Mervana (عبد الملك ابن مروان) negdje između 30-60 g.H. Neki historičari tvrde da je tih godina trajao rat Emevija protiv ashaba Ibn Zubejra u Mekki, pa je hadž privremeno prebačen u Jerusalem. Ljudi su hodočastili “svetu stijenu” umjesto Ka’be. Poznati učenjaci poput Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima se žestoko protive ikakvom svetkovanju “stjene” i dokazuju da ona nema nikakvog utemeljenja u Islamu.

“El Mesdžid El Aksa” je naziv za džamiju (navodno sagrađena na temeljima Sulejmanovog hrama) koja se nalazi pored “Svete stijene” (Bin Mervanova građevina sa pozlaćenom kupolom). Ta stijena pod kupolom je muslimansko zlatno tele kojim svakodnevno skrnavimo Islam. Mnogi ljudi, ma koliko nijekali, nikada neće napustiti obožavanje kamenja i slikanje Boga.

Kur’an na mnogo mijesta spominje Palestinu kao blagoslovljenu zemlju, koju je Allah obećao Sinovima Israila (Jevrejima), bez obzira što većina muslimana to neće da prihvati. I pored mnogih kur’anskih kazivanja o tom području, nikada nije spomenut mesdžid Al-Aksa! Zašto?!

U ajetu se spominju dva bitna detalja, a to su “…ekstremno krajnji mesdžid oko kojeg je blagoslov…“. Dakle, “najdalji” i “blagoslovljen”. Ni jedan od ovih atributa se nikako ne može primjeniti na poznatu džamiju u Kudsu koju nazivamo “Najudaljeniji mesdžid – Al Aksa” iz više razloga:

• Allah dž.š. područje Šama naziva “أدنى الأرض – najbliža zemlja” u suri Ar-Rum, pa kaže: “Poraženi su rimljani u najbližoj zemlji…” iako je to područje na skoro istoj udaljenosti od Mekke kao i Palestina. Kako da onda to bude najudaljeniji mesdžid u najbližoj zemlji?
• Blagoslov (bereket) označava sigurnost i blagostanje, no toga u području Palestine nema već 2000 godina!

Dakle, postaje jasno da palestinski “mesdžidul-aksa” nije kur’anski “Mesdžidul-Aksa”.

Prva kibla muslimana?

Kad sam već spomenuo Jerusalem (Kuds) i lažne idole koje muslimani tamo svetkuju, moram spomenuti uvriježeno vjerovanje gdje se tvrdi (kod većine muslimana svijeta) da je ta džamija u Jerusalemu bila prva kibla muslimana i treći harem (pored Mekke i Medine). To je totalna neistina, što niječu i mnogi stari učenjaci. Iz Kur’ana znamo da muslimani jesu koristili sjever (ili neki drugi pravac) kao kiblu po dolasku u Medinu, možda po ugledu na židove, ali ta (nova kibla) sigurno nije bila prva kibla.

Činjenica da je Jerusalem sjevero-zapadno od Medine, a ne sjeverno, ruši mit o tome da je uopće bio kibla, ako ćemo gledati na navodne ostatke mihraba koji su u nekim džamijama Medine okrenuti sjeverno.

Neosporna kur’anska činjenica da su Poslanik a.s. i ashabi klanjali u Mekki od samog početka objave, dovoljan je dokaz da je Kaba bila prva kibla muslimana. Mnogi mekanski ajeti govore o namazu, a u prilog njima, mnogobrojne hadiske i historijske predaje koje potvrđuju obavljanje namaza pored Kabe i prema Kabi od rane zore Islama.

Ajeti koji govore o kibli, zapravo su shvaćeini naopako, buklvalno – obrnuto! Nije ni čudo, jer su razne usmene predaje odvukle pažnju i fokus tumačima (mufessirima) Kur’ana.

سَيَقُولُ السُّفَهَاءُ مِنَ النَّاسِ مَا وَلَّاهُمْ عَن قِبْلَتِهِمُ الَّتِي كَانُوا عَلَيْهَا ۚ قُل لِّلَّـهِ الْمَشْرِقُ وَالْمَغْرِبُ ۚ يَهْدِي مَن يَشَاءُ إِلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ ﴿١٤٢﴾

Budale između ljudi će reći: “Šta ih je okrnulo od kible njihove – one na kojoj su bili?” Reci: “Allahov je istok i zapad, upućuje koga hoće putu ispravnom.” (Al-Baqara 142)

Kur’an govori da su se muslimani, u jednom periodu u Medini, okrenuti od prvobitne kible – Mekke, na neku drugu stranu. “Budale” su im zamjerili okretanje od Mekke ka drugoj kibli. Razlog tog okretanja je iskušenje vjernicima, pogotovu muhadžirima koji su Kabu svetkovali od vremena džahilijjeta. Ostaviti prvu kiblu – Kabu, i okrenuti se na drugu stranu, bila je prava kušnja poslušnosti i povjerenja u Poslanika a.s.

Kaže Allah dž.š.:

وَمَا جَعَلْنَا الْقِبْلَةَ الَّتِي كُنتَ عَلَيْهَا إِلَّا لِنَعْلَمَ مَن يَتَّبِعُ الرَّسُولَ مِمَّن يَنقَلِبُ عَلَىٰ عَقِبَيْهِ ۚ وَإِن كَانَتْ لَكَبِيرَةً إِلَّا عَلَى الَّذِينَ هَدَى اللَّـهُ

A nismo učinili kiblu, onu na kojoj si bio, osim da razaznamo ko slijedi Poslanika, od onog ko će se okrenuti na petama svojim. A sigurno je teško, osim onima koje je uputio Allah.

Dakle, prva kibla je Kaba u Mekki, i tako je bilo više od 13 godina, a potom se pojavila privremena kibla – kušnja vjernicima, da iz srca očiste džahilijetske emocije prema Kabi, te da se pokaže povjerenje u Poslanika, u periodu od nekih godinu dana, a potom Allah vraća muslimane na prvu, i jedinu istinsku kiblu – Kabu. Ajeti nastavljaju…

قَدْ نَرَىٰ تَقَلُّبَ وَجْهِكَ فِي السَّمَاءِ ۖ فَلَنُوَلِّيَنَّكَ قِبْلَةً تَرْضَاهَا ۚ فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ ۚ وَحَيْثُ مَا كُنتُمْ فَوَلُّوا وُجُوهَكُمْ شَطْرَهُ ۗ وَإِنَّ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ لَيَعْلَمُونَ أَنَّهُ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ ۗ وَمَا اللَّـهُ بِغَافِلٍ عَمَّا يَعْمَلُونَ ﴿١٤٤﴾

Doista vidimo okretanje tvog lica nebu. Pa sigurno ćemo te okrenuti kibli kojom si zadovoljan. Zato okreni lice svoje prema Mesdžidul-haramu. I ma gdje bili okrećite lica svoja u pravcu njega. A uistinu, oni kojima je data Knjiga, znaju da je to Istina od Gospodara njihovog; a nije Allah nemaran prema onom šta rade. (Al-Baqara 144)

Ta privremena kibla, koja bjaše iskušenje, toliko je nebitna da joj Allah nije pomenuo ni pravac niti ime! Ona nije srž priče i nije cilj ničemu, nego sredstvo kojim su vjernici iskušani. Da je to bio neki mesdžid u Jerusalemu (kojeg nazvaše El-Aksa), pa zar ne bi došao makar išaret o njemu u Kur’anu?

Mesdžidu Dirar

Sve pomenuto u Kur’anu ima svoju svrhu i poruku za sve ljude do kraja svijeta, pa tako i priča o (danas nepoznatom) mesdžidu koji bjaše napravljen u Medini od strane munafika s razlogom da se razori džemat i unese smutnja među vjernike. Allah ga naziva “dirar – štetočina”. Vjerujem da će uvijek biti takvih mesdžida. Nije poenta u građevini, nego u namjeri graditelja. Nema boljeg primjera za izgradnju mesdžida s takvim nijetom, od takozvanog Mesdžidul-Aksa u Kudsu kojeg izgradi Abdulmelik b. Mervan. Ne samo da je u startu bio sticište širka, nego je kasnije izazvao velike među-religijske sukobe čije plodove i danas beremo.

وَالَّذِينَ اتَّخَذُوا مَسْجِدًا ضِرَارًا وَكُفْرًا وَتَفْرِيقًا بَيْنَ الْمُؤْمِنِينَ وَإِرْصَادًا لِّمَنْ حَارَبَ اللَّـهَ وَرَسُولَهُ مِن قَبْلُ ۚ وَلَيَحْلِفُنَّ إِنْ أَرَدْنَا إِلَّا الْحُسْنَىٰ ۖ وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّهُمْ لَكَاذِبُونَ ﴿١٠٧﴾
A oni koji koristiše mesdžid za oštećivanje i nezahvalnost i razor među vjernicima, i on biva osmatračnicom za onog (one) ko je ratovao (protiv) Allaha i Poslanika Njegovog ranije, sigurno će se zakleti: “Željeli smo samo dobro”, a Allah svjedoči da su oni uistinu lašci. (At-Tawba 107)

Cijela priča o Isra i Miradžu je opravdanje i pokriće za ovu građevinu.

Šta je destinacija u događaju Isra’a?

Riječ “mesdžid” označava mijesto gdje se čini sedžda ili biva ponizan pred Bogom – poklonište/svetište. Smatram da riječ “Aksa – ar. krajnji” u tom kontekstu ne predstavlja lično ime-naziv nekog mesdžida, nego atribut. Kao što “Haram – ar. zabranjen/zaštićen” u nazivu “El mesdžid el haram” ne predstavlja naziv nego atribut za mjesto gdje se čini ibadet i gdje je zabranjeno ratovati ili loviti životinje. Analogno tome, složenica “مسجد الأقصى – Mesdžid El Aksa” u ajetu mogao bi označavati “najudaljenije ili ekstremno krajnje poklonište“.

Rani historičari – poput Vakidija, a i kasni – poput Ibn Kesira, kažu da se radi o mesdžidu kojeg su Kurejšije napravili na putu za grad Taif, tačnije u mjestu Dži’raneh, nedaleko od Mekke. Idolopoklonici u Mekki su vjekovima baštinili svetišta, i za njih se mjesto bogoslužja i ibadeta nazivalo “mesdžid”.

Navodno, Posanik a.s. je posjećivao to mjesto kao što je posjećivao pećinu Hira. Njegove noćne posjete tim mjestima ne predstavljaju nikakvo čudo (mu’džizu) samo od sebe, ali ono što je usljedilo u jednoj od tih noći vrijedno je Allahove slave. Bio je to početak objave!

Drugi kažu da se ne radi o fizičkoj lokaciji, nego o spoznaji do koje ga Allah vodi u njegovim noćnim šetnjama i meditaciji. Proširio je njegovo znanje i vidik od Mesdžul-Harama, koji je bio vrhunac njegovog poznavanja Ibrahimovog dîna, do najvišeg i najdaljeg mjesta poniznosti, Mesdžidul-Aksa – spoznaje ahireta i Allaha dž.š.

Treći tvrde da je to mesdžid Benu Israila na brdu Tur, na poluotoku Sinaj u današnjem (i tadašnjem) Egiptu. Iskreno, ova teorija ima najjače dokaze iz samog Kur’ana koji duboko povezuju sve ajete sure i termine korištene kroz cijeli Kur’an, gdje se nazire jaka veza između pomenutog mesdžida (El-Aksa) i brda Tur.

Ovo su najpoznatije teorije, mimo tradicionalne. Sve se slažu da ajeti, iz obe sure, govore o početku objave, Noći Kadra, i da nemaju veze sa današnom džamijom Al-Aksa u Jerusalemu.

Bilo kako bilo, ajet ne govori ni o kakvom letenju na krilatoj mazgi do Palestine i nazad… pogotovu ne nazad, jer ajet govori o karti u jednom smjeru, a svi znamo da je Poslanik i dalje bio u Mekki i nije ostao u Jerusalemu, niti igdje drugo.

Meni je jasno da ajeti u obe sure govore o početku objave, o noći Kadra i velikoj blagodati koju je Poslanik dobio od Allaha pokazujući mu Svoje ajete i podučavajući ga Svom znanju.

Oko čega je bereket?

Prvi ajet sure El-Isra’a spominje nekoliko bitnih momenata, koje ću sada razložiti…

Ako uzmemo da ajet govori o događaju koji se desio u jednoj noći, a to većina tumača Kur’ana smatra, onda bi se ajet trebao pročitati ovako:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلًا مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الْأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا

Slavljen neka je Onaj koji je poveo roba Svog u noći, od Mesdžidul-harama do Mesdžidul-aksaa, oko koje (noći) smo blagoslovili – da bi mu (robu) pokazali (mentalnim vidom) neke od ajeta Naših.

Rečenica “od Mesdžidul-harama do Mesdžidul-aksaa” je umetnuta u složenu rečenicu, i bez nje ajet ima potpuno značenje. Na šta god se odnosila ova dva mesdžida, nije ključno za poruku ajeta. Ajet govori o blagoslovljenoj noći u kojoj Poslanik spoznaje neke od Allahovih ajeta, bilo da se radi o ajetima objave Kur’ana, ili o znakovima koje vidi svojim duhovnim vidom. Slavljen neka je Allah koji učini da njegova noćna šetnja u toj specijalnoj noći bude prekretnica čovječanstva i početak ere Islama.

Allah i na drugim mjestima opisuje tu noć na isti način:

إِنَّا أَنزَلْنَاهُ فِي لَيْلَةٍ مُّبَارَكَةٍ ۚ إِنَّا كُنَّا مُنذِرِينَ ﴿٣﴾

Uistinu, Mi smo je spustili u noći blagoslovljenoj – uistinu, Mi smo Opominjači – (El Duhan 3)

A s druge strane, dokaz da “neke od ajeta Naših” nisu čudesa koja je vidio očima, nego srčanim vidom i spoznajom, jeste upravo paralelna priča o istom događaju u suri En-Nedžm:

فَأَوْحَىٰ إِلَىٰ عَبْدِهِ مَا أَوْحَىٰ ﴿١٠﴾ مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَىٰ

Pa je objavio robu Svome što je objavio. Srce nije poreklo šta je vidjelo (spoznalo).

Dakle ajeti govore o blagoslovu te noći, noći Kadr, o početku objave i Poslanikovoj spoznaji svega onoga što mu je Allah tada otkrio od Svog znanja.

Čuda Muhammedova?

Knjige sīre i hadisa su pune kojekakvih čuda koje je Poslanik a.s. izvodio… no, niko ih nikada nije vidio. Svi smo čuli za čuda poput svjetlosti koja je obasjala Mekku pri njegovom rođenju, vađenju i pranju srca u nekoliko navrata, cijepanja Mjeseca, napajanju vojske vodom iz prstiju, predskazivanja budučnosti o bitkama i osvajanjima, i naravno… uzdignuću na nebo i razgovor sa Allahom.

Ne samo da Kur’an ne spominje ta navodna čuda, nego ih kategorički demantuje.

Allah nam govori u Kur’anu da ljudi ne žele čovjeka za poslanika, oni žele čovjeka-boga. To je naša psiha i mentalna postavka, no nažalost, naš Poslanik to nije bio,…al’ nema veze, napravićemo da bude! …i gle, ćitabi nam puni fantastike, ko’ 1001 noć!
A Allah kaže:

وَمَا مَنَعَنَا أَن نُّرْسِلَ بِالْآيَاتِ إِلَّا أَن كَذَّبَ بِهَا الْأَوَّلُونَ

A sprječava Nas da pošaljemo čuda, jedino to što su ih poricali raniji.

بَلْ قَالُوا أَضْغَاثُ أَحْلَامٍ بَلِ افْتَرَاهُ بَلْ هُوَ شَاعِرٌ فَلْيَأْتِنَا بِآيَةٍ كَمَا أُرْسِلَ الْأَوَّلُونَ ﴿٥﴾ مَا آمَنَتْ قَبْلَهُم مِّن قَرْيَةٍ أَهْلَكْنَاهَا ۖ أَفَهُمْ يُؤْمِنُونَ ﴿٦﴾

Naprotiv, govore: “Zbrka od snova, štaviše izmišlja ga, štaviše on je pjesnik. Pa neka nam donese čudo kao što su slati raniji.” (5) Nije prije njih vjerovao nijedan grad kojeg smo uništili. Pa zar će oni vjerovati? (El Enbija 6)

وَيَقُولُ الَّذِينَ كَفَرُوا لَوْلَا أُنزِلَ عَلَيْهِ آيَةٌ مِّن رَّبِّهِ ۗ إِنَّمَا أَنتَ مُنذِرٌ ۖ وَلِكُلِّ قَوْمٍ هَادٍ ﴿٧﴾

I govore oni koji ne vjeruju: “Zašto mu se ne spusti čudo od Gospodara njegovog?” Ti si samo opominjač, a svaki narod imao je vodiča. ( Er-Ra’ad 7)

وَقَالُوا لَوْلَا يَأْتِينَا بِآيَةٍ مِّن رَّبِّهِ ۚ أَوَلَمْ تَأْتِهِم بَيِّنَةُ مَا فِي الصُّحُفِ الْأُولَىٰ ﴿١٣٣﴾

I govore: “Zašto nam ne donese čudo od Gospodara svog?” Zar im nije došao dokaz onoga šta je u spisima pređašnjim? (Taha 133)

Uspeće na Nebesa

I pored toga što je iz navedenih ajeta jasno da Poslanik a.s. nije izvodio nikakva vidljiva ili opipljiva čuda, postoje neka koje Kur’an baška niječe i njihovo zahtjevanje navodi kao praksu nevjernika…i to baš u suri El Isra’a:

وَقَالُوا لَن نُّؤْمِنَ لَكَ حَتَّىٰ تَفْجُرَ لَنَا مِنَ الْأَرْضِ يَنبُوعًا ﴿٩٠﴾ أَوْ تَكُونَ لَكَ جَنَّةٌ مِّن نَّخِيلٍ وَعِنَبٍ فَتُفَجِّرَ الْأَنْهَارَ خِلَالَهَا تَفْجِيرًا ﴿٩١﴾ أَوْ تُسْقِطَ السَّمَاءَ كَمَا زَعَمْتَ عَلَيْنَا كِسَفًا أَوْ تَأْتِيَ بِاللَّـهِ وَالْمَلَائِكَةِ قَبِيلًا ﴿٩٢﴾ أَوْ يَكُونَ لَكَ بَيْتٌ مِّن زُخْرُفٍ أَوْ تَرْقَىٰ فِي السَّمَاءِ وَلَن نُّؤْمِنَ لِرُقِيِّكَ حَتَّىٰ تُنَزِّلَ عَلَيْنَا كِتَابًا نَّقْرَؤُهُ ۗ قُلْ سُبْحَانَ رَبِّي هَلْ كُنتُ إِلَّا بَشَرًا رَّسُولًا ﴿٩٣﴾ وَمَا مَنَعَ النَّاسَ أَن يُؤْمِنُوا إِذْ جَاءَهُمُ الْهُدَىٰ إِلَّا أَن قَالُوا أَبَعَثَ اللَّـهُ بَشَرًا رَّسُولًا ﴿٩٤﴾

I rekoše: “Nećemo ti vjerovati, dok ne učiniš da za nas provrije voda iz zemlje; (90) Ili imadneš ti bašču palmi i grožđa, pa učiniš da kroz nju poteku rijeke izbijajući; (91) Ili daš da padne nebo – kao što tvrdiš – na nas u komadima, ili da lično dovedeš Allaha i meleke sučelice; (92) Ili ti imadneš kuću od ukrasa; ili se popneš u nebo – a nećemo vjerovati u uzdignuće tvoje dok nam ne sneseš knjigu koju ćemo čitati…”
Reci: “Slavljen neka je Gospodar moj! Jesam li išta do čovjek, poslanik?” (93) A sprječavalo je ljude da vjeruju, kad bi im dolazila Uputa, samo što su govorili: “Zar je poslao Allah smrtnika za poslanika!?” (94)

Konkretan demant uspeća na Nebo!
Sad’ je jasno kome smeta da Poslanik Muhammed a.s. nema čuda, da ne leti, da ne priča s Bogom na Nebesima, da ne susreće mrtve poslanike, da ne polovi Mjesec, da ne zna gajb i budućnost…da je samo čovjek kao i mi!

وَلَوْ فَتَحْنَا عَلَيْهِم بَابًا مِّنَ السَّمَاءِ فَظَلُّوا فِيهِ يَعْرُجُونَ ﴿١٤﴾ لَقَالُوا إِنَّمَا سُكِّرَتْ أَبْصَارُنَا بَلْ نَحْنُ قَوْمٌ مَّسْحُورُونَ ﴿١٥﴾

I da im otvorimo kapiju neba, pa da stalno kroz nju uzlaze, (14) Sigurno bi rekli: “Samo su opijeni vidovi naši. Naprotiv, mi smo ljudi opčinjeni.” (Al-Hidžr 15)

I još jedna božanska potvrda da se uspeće na Nebo nije, i nikada neće, desiti.

وَإِن كَانَ كَبُرَ عَلَيْكَ إِعْرَاضُهُمْ فَإِنِ اسْتَطَعْتَ أَن تَبْتَغِيَ نَفَقًا فِي الْأَرْضِ أَوْ سُلَّمًا فِي السَّمَاءِ فَتَأْتِيَهُم بِآيَةٍ ۚ وَلَوْ شَاءَ اللَّـهُ لَجَمَعَهُمْ عَلَى الْهُدَىٰ ۚ فَلَا تَكُونَنَّ مِنَ الْجَاهِلِينَ ﴿٣٥﴾

A ako ti je teško njihovo okretanje, onda ako možeš da potražiš rupu u Zemlji ili ljestve u Nebo, pa im doneseš čudo/znak! A da hoće Allah, sigurno bi ih prikupio Uputi, zato ne budi nikako od neznalica. (Al-An’am 35)

A evo, i još jedna konkretna negacija Poslanikovog penjanja na Nebo, i svih ostalih opipljivih, fizičkih, privremenih i ograničenih čuda. Umom obdarenom vjerniku biva jasno da su čuda potpuno beskorisna za misiju posljednjeg Poslanika… jer, on će umrjeti a njegov ummet ostade do zadnjeg dana. Kakava fajda da je imao čuda, lokalnog i privremenog karaktera, koja niko od nas nije, i neće vidjeti?! Čuda i fantastika je potpuno irelevantna za misiju Islama. Čovječanstvo je sazrjelo, i od Poslanika a.s. nam ostade priručnik za upotrebu uma, duha i tjela – časni Kur’an.

Propisivanje namaza

Poznato je da se fizički i formalni oblik obreda molitve-namaza smatra stubom islamskog vjerovanja (što je samo po sebi apsurdno, jer ne može forma biti temelj vjerovanju koje nema formu), ali je isto tako poznato da o tome ima jako malo u Kur’anu. Namaz je stub Vjere, u samom vrhu božijih zapovjesti, ali nema detalja o njemu u posljednjoj Objavi! Odgovor na osnovno pitanje koje glasi “koliko namaza ima?” ne postoji u Kur’anu. U tom kontekstu, u vremenu izmišljanja hadisa, nastaje prilika, a potom i motiv, za savršen zločin – bajka o propisivanju pet dnevnih namaza!

Da se razumijemo, namaza doista i ima pet, ali ne zato što to piše u priči o mira’adžu, nego zato što ih je tako naslijedio Poslanik a.s. od Ibrahima a.s. Muslimani, sve do danas, poznaju namaze iz stalne prakse generacija od vremena Poslanika pa na ovamo, a ne iz ćitaba i hadiskih priča. Muhammed a.s. je oduvjek klanjao namaz, od samog početka objave, i on nije propisan u tkz. noći miradža. Postoji hejbet ajeta, za koje sa sigurnošću znamo da su objavljeni u Mekki, a govore o namazu. Nejse…

Cilj mi je da se osvrnem na neke detalje ove bajke, a tiču se dijela gdje Muhammed a.s. navodno razgovara sa Allahom i prima propis pedeset namaza. Taj dio bajke je otrov za srca vjernika.

Prvo: Priča jasno određuje Allahu fizičko mjesto i poziciju (sedmo nebo), te mu daje mjerljiv oblik i formu. Dakle, po ovome, Allah se može izmjeriti, i može se otići i s druge strane, Bogu iza leđa, jer kad ima naprijed ima i nazad. (Tube ja rabbi… Slavljen neka je Allah i daleko od onoga što Mu pripisuju!)

Drugo: U priči se Allah saginje i pruža ruke. Jedna ruka mu na Muhamedovim prsima a druga na ramenu! Da ne spominjem kako to znači da ima ispod i iznad Allaha, jer nebesa i poslanici su ispod, a kad se sageo, ostalo je upražnjeno mjesto gdje je bila glava! (Tube ja rabbi… Slavljen neka je Allah i daleko od onoga što Mu pripisuju!)
Pitam se, čemu sav njegov trud da iskorjeni kipove i kumire kad njegov ummet sebi opet osmislio boga, samo malo bolja verzija od onih drvenih i kamenih. Kumir v2.0!

Treće: Cenkanje oko broja namaza je neprihvatljivo! U Allaha se ne mijenja stav, i to je jasno rekao u Kur’anu (لا يبدل القول لدي), kao to da sada ne zna šta hoće?! (tube ja rabi!).
Ovdje je velika uvreda Allaha dž.š. jer se govori da On dž.š. ne zna šta Njegovi robovi mogu ili ne mogu. Ispade Allah se šica ciframa, ko’ na pijaci, pa onda čeka da vidi kolko’ je mušterija pametnjaković da se nagodi?!. Čak se u priči doslovno navodi: “…inače je pedeset, al’ ko tebi je pet.“!!

Četvrto: Allah je pravdan prema svim poslanicima, i ne pravi razliku među njima… no, u priči, Musa se žalio na nepravdu koju mu je Allah nanio sa 50 namaza koje je propisao njegovom narodu. Naravno, jevreji nemaju pojma o čemu pričamo. Musa a.s. nagovara Muhammeda a.s. na cenkanje s Bogom, a Muhammed a.s. mora da ide gore-dole po Nebesima da ponovo traži popust. Navodno, Allah nije znao šta se dole dešava između Muhammeda i Musaa pa mu ovaj svaki put mora verbalno objasniti.

Peto: Priča nas navodi da podsvejsno zahvaljujemo Musau jer nas je spasio od svih tih silnih namaza (!!). S druge strane, da zamjerimo Muhammedu a.s. jer nije tražio još popusta(!!)…zbog njegovog stida sad’ mi moramo povazdan klanjat?!

Šesto: Sama priča o cenkanju naglašava da je namaz breme i poteškoća, i da je to nešto što zaslužuje molbu za pomilovanje od Boga…kao neki nãmet ili porez.

Uz milion drugih akaidskih dilema i kontradiktornosti sa kur’anskim učenjem, ova priča, u načelu, vodi vjernika stazom idolopokloničkog mentaliteta o malom Bogu koji ima lik i oblik, o Bogu do kojeg se može fizički doći, o Bogu koji ne zna dok Mu se ne kaže…itd. Isto tako stvara averziju prema namazu jer je on namet i breme vjernicima, te gaji hatur na Poslanika Muhammeda a.s. jer nije tražio još popusta.

O čemu zapravo ajeti govore?

Moje shvatanje ovih ajeta (a nisam sãm) jeste da se govori o najvažnijem događaju u životu Muhammeda a.s. i ostatku historije čovječanstva… a to je Allahovo vodstvo Poslanika a.s. putem produhovljenja, početak objave i Poslanikovo otkrovenje o Allahu, melekima i ahiretu. Allah nas napominje da Ga slavimo (učeći taj ajet) jer je Svom robu-obožavatelju (Muhammedu a.s.) u toj blagoslovljenoj noći pokazao ajete Svoje i znanje koje nije imao.

Ajeti koje je srčano vidio – spoznao (مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَىٰ) su sure iz Kur’ana, kroz koje je dobio otkrovenje o Allahu i ahiretu, džennetu i džehennemu…i svemu drugom čemu ga je Allah podučio. S druge strane, neke ajete-znakove Gospodara svoga je vidio očima (مَا زَاغَ الْبَصَرُ وَمَا طَغَىٰ) kada mu se melek na horizontu ukazao, a potom približio i nadvio.

Nije isključeno da je Poslanik mogao imati otkrovenja u kojima je vidio stvari koje mi ne možemo, kao što se spominje je Ibrahim a.s. vidio “Carstva Nebesa i Zemlje” a nije makeo sa zemlje.

وَكَذَٰلِكَ نُرِي إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَلِيَكُونَ مِنَ الْمُوقِنِينَ ﴿٧٥﴾

I tako pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, i da bi bio od sigurnih. (Al-An’am 75)

Ono što mi više daje smiraj u duši da ajet Isra’a govori o početku objave jeste nastavak sure i slijedeći ajet u kojem se kaže:

وَآتَيْنَا مُوسَى الْكِتَابَ وَجَعَلْنَاهُ هُدًى لِّبَنِي إِسْرَائِيلَ…

A i Musau smo dali Knjigu i učinilo smo ju upotom za sinove Israilove…

Dakle, …O Muhammede, slavljen neka je Allah koji je učinio da tvoje noćno hodanje oko Mekke urodi plodom objave, koji ti je poslao meleka da te poduči i dostavi knjigu…kao što je i Musau prije tebe dao knjigu…

Sura En-Nedžm od 13 ajeta pa nadalje ima jako težak govor, koji i dalje nisam potpuno shvatio, ali sa sigurnošću tvrdim da nema veze sa bajkom o miradžu.

Zaključak

Ma koliko neki tvrdili da su predaje oko ove priče vjerodostojne, svjestan vjernik to ne može svariti, a evo i zašto:

1. Opravdani historiski i socijalni razlozi za smišljanje i širenje ovakve priče, jer ljudi ne žele za poslanika običnog čovjeka, njima treba super-natprirodni poslanik. Postojanje prilike i motiva dovelo je do zločina stvaranja ovakvih bajki.
2. Zbog nedostatka razumjevanja pojedinih ajeta i potreba da se nečim pojasne, dobivamo vrlo naivnu, srednjovjekovnu interpretaciju događaja.
3. Ne postojanje ni jednog detalja ove priče u Kur’anu. Ovo je samo po sebi dovoljan dokaz o podvali, jer niko ne zna gajb osim Allah, a njegov gajb jedino možemo znati iz objave.
4. Kur’anski “isra’a” je hodanje od jednog do drugog mesdžida na Zemlji (po priči), a mi’radž je od Zemlje do sedmog Neba (po priči). Pa zar nije preće da Ku’an spomene mi’radža nego isra’a? Mi’radž je neuporedivo veći događaj od isra’a.
5. Ajet govori o poslanikovom pješanju-hodanju noću. Ovo je u suprotnosti sa pričom koja tvrdi da je Poslanik letio.
6. Ajet spominje hodanje Poslanika od tačke A do tačke B, dok priča govori o letenju od A do B a onda C pa nazad na B do A.
7. Isra’a je spomenut u Kur’anu u vrijeme kada današnja džamija Aksa nije postojala. Nemoguće je da ajet govori o džamiji Aksa u Jerusalemu kao destinaciji za israa’a.
8. Drugi ajeti koji kategorički niječu Poslanikovo penjanje na Nebo, te ne postojanje termina “mu’radž” u Kur’anu.
9. Priča se prodaje kao čudo-mu’džiza, a desila se bez ičijeg svjedočenja. To je u suprotnosti sa definicijom i svrhom čuda. Ako niko nije vidio, kako će biti čudo?
10. U priči se spominje jahanje-letenje na krilatoj životinji (Berraq) i to ima za cilj da zadivi ljude do sudnjeg dana kao nešto nedostižno i magićno…a šta ćemo sa činjenicom da je to danas obićno, a sutra smiješno? Da cijela sura u Kur’anu nosi ime po čudu letenja od Mekke do Jerusalema u jednoj noći je danas smiješno. Ko da Bog nije znao da ćemo danas imati avione a sutra ko zna šta?
11. Pojava mističnih životinja, utjelovljenje mrtvih poslanika, ljudske osobine i ponašanje meleka jasno pokazuje da se radi o basnama naroda drevnih, takvo što se nigdje ne pojavljuje u kur’anskim pripovjedanjima.
12. U priči se, na vrlo naivan način, oslikavaju nebesa kao spratovi nekog birokratskog zdanja u visinu, gdje je šef u kancelariji na vrhu, a ministri i uposlenici po spratovima niže. Da bi došao do šefa, moraš proći birokrate, koji se čak znaju i urotiti i pobuniti protiv šefa i njegovih odluka.
13. Meleki su opisani kao srednovjekovni stražari koji moraju dovikivanjem potvrditi identitet neke osobe. Možda bi trebali doći kod nas da vide kako radi digitalnmo prepoznavanje lica, skeniranje zjenice ili otiska prsta, skeniranje glasa i temperature…
14. Viđenje stvarnog Dženneta i Džehennema je nemoguće prije ahireta, i Kur’an je više nego jasan da toga nema do Sudnjeg dana…šta je onda viđeno u priči kada kaže da u njima čak imaju i ljudi koji se nagrađuju ili kažnjavaju?
15. U priči se omalovažava Allah, Uzvišeni Gospodar, utjelovljenjem u neku osobu koja ima dvije ruke i dodiruje Poslanikova prsa i rame.
16. Priča o cenkanju za broj namaza je najgori dio priče. U ovom dijelu se vrijeđa intelekt vjernika uz omalovažavanje Allaha i svih poslanika.
17.  Razlog ovog događaja se navodi Poslanikova potreba za utjehom nakon teške godine, … po toj logici, trebalo bi da se ponovi svake godine, jer Poslaniku a.s. su godine bile sve teža od teže.
18. Iako se događaj opjevava kao najvažniji događaj u Poslanikovom životu, niko ne zna kada se tačno desio. Razilaženja uleme u detaljima ovog događaja su enormna.
19. Ogromne kontradikcije u predajama i tumačenjima ovog događaja kod tradicionalne uleme još od samog početka zapisivanja historije. Neki od njih, poput Vakidija (الواقدي), tvrde da je “mesdžid al-Aksa” zapravo u okolici Mekke, na putu prema gradu Taif.
20. Svetkovanje kamena u Jerusalemu sa kojeg je, navodno uzdignut Poslanik, opet nas vraća u doba kipova i kumira iz džahilijeta.
21. Predaje su toliko kontradiktorne da se ne može jasno razlučiti kada, i koliko puta, je Muhammed a.s. išao na Nebo.

Sve ovo, i mnogo drugih detalja, navelo me na razmišljanje o navedenim ajetima iz sure Al-Isra’a i En-Nedžm, te sam došao do zaključka da poznata priča definitivno nije tačna.

Allah najbolje zna…

25 comments