Tabu: Pravopisne greške u mushafu

Konstatacija: Takozvane “pravopisne greške” u mushafu su zapravo dio božanske objave i jedan od dokaza autentičnosti Kur’ana.

Svrha ovog istraživanja je ukaz na glupost i površnost nekih plitkih ljudi, uglavnom između orjentalista i takozvanih ex-muslimana, koji način pisanja mushafa uzimaju za sredstvo svojih napada na Kur’an i Islam općenito. Pojasniću bezvrijednost njihovih optužbi, da se smiri srce onima koji su ih čuli, a s druge strane važnost i vrijednost kur’anskog ne-standardnog pravopisa za one koji o tome nisu čuli.

Većina muslimana svijeta, još od prvih stoljeća Islama* ne zna ništa o kur’anskom pismu, misleći da je to standarno arapsko pismo. Činjenica da je Kur’an definitivno prva knjiga na arapskom jeziku ikada, nastala prije svih riječnika ili pravopisa ili knjiga o gramatici i lingvistici… dovoljno govori o tome da je kur’ansko pismo nešto drugo.

Arapi su bili jako pismeni i na vrhuncu svojih jezičkih vještina u doba objave Kur’ana, te su praktikovali zapisivanje, ali nisu bili pisci knjiga u klasičnom smislu. Pojam knjige (duži tekst na više stranica), u to doba, biva relativno nepoznat, a prije svega jako skup i tehnički zahtjevan projekat. No, pravopis je bio utemeljen i nepisano poznat među arapima. Tek kasnije, Kur’an biva osnovnim izvorom za dokumentovani arapski pravopis i gramatiku od strane Ebu Bišr Sibevejh-a i drugih. Dakle, ne sudi se Kur’anu gramatikom i pravopisom, nego gramatici i pravopisu Kur’anom.

U cilju boljeg pojašnjenja o čemu se zapravo radi u kur’anskom načinu ispisivanja riječi (mushafopis), krenimo od samog početka.

Prvi zapis Kur’ana

Većina muslimana danas vjeruje da je Poslanik a.s. bio nepismen, i da je Kur’an prvi put napisan u obliku knjige tek nakon njegove smrti. Vjeruje se da je Ebu Bekr r.a. prvi sabrao Kur’an u mushaf* iz raštrkanih nâpîsa po Medini, gdje su ajeti bili popisani na različitim vrstama materijala.

Iako mnogi u ovome vide rizik od gubljenja ili izmjene nekih dijelova Kur’ana, treba napomenuti da pisana riječ nije bila primarni način čuvanja Kur’ana, već je to bilo pamćenje uz melodičnu recitaciju od strane stotina ili čak hiljada muslimana u doba same objave.

Kakogod, ja se djelimično ne slažem sa historijskim predajama o ovom događaju iz više razloga što sam pojasnio u artiklu “Nepismeni Poslanik?“.
Smatram da je Kur’an bio zapisan u cijelosti, u obliku kakvog ga danas poznajemo, sa rasporedom i redosljedom ajeta ili sûra pomno dirigovanim od Poslanika a.s. po direktnoj naredbi Vlasnika Knjige, Allaha dž.š.

Dakle, prvi potpuni zapis Ku’ana, u cijelosti biva raspoloživ još za života Poslanika Muhammeda a.s., možda ne u obliku klasične knjige, ali sigurno u obliku organizovanih listova sa ajetima zapisanim “mushafopisom”.

Mushafopis

Mushafopis je moj termin na bosanskom jeziku kao prijevod termina (رسم قرآني – resm kur’ani). Ovaj arapski termin je poznat muslimanima od rane zore Islama, i upravo je on to što neznalice smatraju “pravopisnim greškama” u mushafu.

Radi se o specijalnom načinu pisanja pojedinih riječi u mushafu mimo standardnih pravila pisanja arapskog jezika. Neko bi rekao da se radi o starom pravopisu koji se kasnije promjenio, ali ne, jer su iste riječi pisane u mushafu na različite načine u različitim ajetima! Primjer toga je riječ (صاحب) i (صحب) a gdje se obje izgovaraju potpuno isto – Sâhib.

Lično smatram, a u tome nisam sâm, da je mushafopis dio objave i da je način pisanja nekih riječi u mushafu zapravo dio božanskog ključa kojim se Kur’an čuva.

Meni je neminovan dokaz božanskog porjekla mushafopisa u tome što se niko nikada nije usudio promjeniti ili “ispraviti” mushaf, a historijske činjenice ukazuju da su pisari i prepisivači mushafa striktno vodili računa da se strogo slijedi mushafopis iako niko nikada nije razumio pravila na kojima mushafopis počiva. To je zato jer ih nema! Mushafopis nema veze sa pravopisom, nego sa samim značenjem riječi u ajetu. Njegova tajna leži u slojevitom i dubljem značenju riječi a ne položaju njenih slova.

Mushafopis nema pravila po kojima bi se mogao predvidjeti ili replicirati… on je zapravo dodatna dimenzija Kur’ana. Ja u njemu vidim ogled Allahovih riječi

طس تِلْكَ آيَاتُ الْقُرْآنِ وَكِتَابٍ مُّبِينٍ ﴿١﴾

Ta Sin, to su ajeti Kur’ana i knjige koja objašnjava

Kur’an je tekst i zvuk kojeg učimo ili slušamo, a Knjiga je mushaf koji je napisan, a za kojeg Allah dž.š. ovdje kaže da objašnjava. Šta objašnjava? Objašnjava sebe, značenja samog Kur’ana. U nastavku će ova dimenzija Kur’ana postati jasnija primjerom.

Prvi prepis mushafa

Prva službena prepiska (kopija originalnog mushafa) je urađena (najvjerovatnije) u vrijeme halife Ebu Bekra, a potom halife Osmana, kada su mushafi umnoženi u više kopija, s ciljem obezbjeđivanja originala za kopiranje u mjestima gdje se Islam proširio van Arabije.

Nekoliko povjerenika je radilo na ovim prepiskama i svi su imali predznanje o mushafopisu, te su imali provjere u kojima se utvrđivala njihova dosljednost mushafopisu tokom pravljenja tih kopija. Postoje pisana predanja da je halifa Osman r.a. lično naredio da se spale sve kopije mushafa ili njegovi dijelovi mimo onih koje je prepisala komisija povjerljivih ashaba. Smatram da je razlog ovom potezu bilo očuvanje mushafopisa jer su ashabi znali da je on dio objave.

Ovaj moj stav da je mushafopis objava od Allaha, te da je neodvojivi dio Kur’ana, pronalazim i kod stare uleme još iz prvog stoljeća Islama.

Evolucija mushafa

Ni jedna knjiga u historiji čovječansta nije dobila toliku pažnju i uživala toliku predanost kao Kur’an. Od samog početka pamćen je napamet od strane stotina hiljada muslimana širom islamskog svijeta. Prepisivanje Kur’ana u mushafe je svjedočilo evoluciji kroz stoljeća, gdje je tekst uljepšavan, unapređivan dodavanjem samoglasnika u obliku obojenih tačkica, a kasnije crtica i kvačica (hareketa), dodavanjem ukrasnih zaglavlja na početku svake sure, i slično… ali uvijek je štovan mushafopis i smatran je svetinjom.

U ranom periodu Islama pojavljuju se razne knjige sa jednim jedinim razlogom; detaljni opis mushafopisa!
Učenjaci su opisivali način pisanja pojedinih riječi kako bi dodatno osigurali autentičnost Kur’ana i originalnost mushafa. U tim knjigama se nalaze detaljne upute pisarima, poput:
“…u suri Junus, ajet 61, riječ Kur’an se piše Qaf pa Raa pa Elif pa Nun, bez pisanja Hemzeta, ovako: قُرآنٍ …”, i slično.

U moderno vrijeme, s pojavom štampe, mushafi se masovno repliciraju i dijele po svijetu, te se mi danas ne brinemo za preciznost njihovog pisanja, no postoje rigorozne provjere kroz koje je prošao svaki mushaf prije štampanja, te se detalji tih provjera mogu naći u uvodu ili na kraju svakog printanog mushafa.

Mnogi tradicionalni muslimani, a i ja među njima, smatraju da nije dozvoljeno pisati ajete Kur’ana standardnim arapskim pravopisom, već isključivo mushafopisom.

Objašnjenje mushafopisa kod muslimana i nemuslimana

Orjentalisti i razni nemuslimani su mushafopis jednostavno svrstali u arsenal naoružanja protiv Islama i Kur’ana, smatrajući ga greškama u pravopisu i samim time karakterisali su Kur’an kao krnjavo, nepotpuno i ljudsko zdanje, daleko od božanskog i savršenog.

S druge strane, mnogi muslimani su (nažalost) objašnjavali mushafopis kao rezultat grešaka u prepisivanju mushafa, nedovoljnom umjeću pisara (ashaba), površnoj ili nepotpunoj kontroli prepiski, i slično. Neki su pak smatrali da je mushafopis rezultat različitih pravopisnih pravila kod arapskih plemena tog vremena, kojima su neki pisari pripadali. Većina je pak smatrala, i dan danas smatra, da je mushafopis produkt komisije za prepisivanje u doba Osmana r.a. koji su namjerno korigovali i prilagođavali pisanje nekih riječi u mushafu kako bi odgovarale svim kuraetima (naglascima/načinima učenja/recitiranja Kur’ana). Uostalom, kakvog to ima smisla kada znamo da postoje različiti načini pisanja jedne te iste riječi u istom ajetu ili u dva susjedna povezana ajeta!? Nije valjda jedan pisar pisao do pola, a drugi od pola ajeta?!

Iako su mnogi učenjaci uspjeli sabrati i kategorisati načine pisanja u mushafu, te su naveli da se svodi na 5 ili 7 kategorija, svaka kategoija ima određena slova koja se dodaju, oduzimaju, mjenjaju mjesta, spajanja dvije riječi, i slično… No, nisu uspjeli dokučiti mudrost toga.

Manjina muslimanskih učenjaka kroz historiju smatra (kao i ja) da su svi navedeni pokušaji objašnjenja različitosti pisanja u mushafu promašaj!
Mushafopis nije greška, nije lapsus, nije tuđi pravopis, nije prilagodba kiraetima, … mushafopis je objava, i način na koji je Kur’an zapisan je tačno onakav kakav treba da bude. Na to ukazuje i nepisani zakon kojin iko nikada nije prekršio, a to je da se mushaf ne smije pisati drugačije.

Da dodam ulje na vatru, smatram da su kiraaeti posljedica mushafopisa, a ne obrnuto! Dakle, muslimani su počeli učiti Kur’an na različite načine zbog mnogo razloga, a najviše zbog razlika u narodnom naglasku i čitanju mushafopisa. No, kiraeti su druga tabu tema.

Značaj mushafopisa

Kako sam već nagovjestio, mushafopis je dio objave i kao takav igra besprjekornu ulogu u razumjevanju kur’anskog teksta. Od davnina se pokušava potpuno dokučiti značaj mushafopisa, ali to nije uvijek bilo jednostavno. Mushafopis još uvijek nosi mnoge tajne i misterije, ali je s pojavom računara taj proces otkrivanja uveliko olakšan i ubrzan.

إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ ﴿٧٧﴾ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ ﴿٧٨﴾ لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ ﴿٧٩﴾ تَنزِيلٌ مِّن رَّبِّ الْعَالَمِينَ ﴿٨٠﴾

Doista, to je Kur’an plemeniti. U pismu skrivenom. Ne dotiču ga osim očišćeni. Objava od Gospodara svjetova.

U ovom ajetu ja vidim išaret na mushafopis, i možda još dublje tajne u samom tekstu mushafa, koje se ne otkrivaju osim onima koji čiste svoje duše i srca sve dok ne dožive božansko otkrovenje kur’anskih tajni.

U moderno doba se pojavljuje više otkrovenja u vezi mushafopisa nego je to bilo ranije, što je meni shvatljivo. Da bi razumjeli razlog zbog kojeg je neka riječ u mushafu na jednom mjestu napisana na jedan, a ista riječ na drugom mjestu na drugačiji način, moramo sagledati sve ajete u kojima se ta riječ nalazi. Iz konteksta svih ajeta se objelodanjuje suptilno značenje riječi napisane na ne-standardni način. Kompjuterska pretraga i filtriranje pomoću softvera ovo istraživanje čini pristupačnim za svakog istraživača.

Primjeri iz mushafopisa

Postoje bukvalno stotine riječi u mushafu koje imaju isti izgovor ali različit način pisanja. Te riječi imaju isto značenje na prvi pogled. Čitatelj koji ne obraća pažnju na mushafopis često dobiva zbunjujuće ili nepotpuno značenje. Onaj ko ne razmišlja o značenju ajeta, neće ništa ni primjetiti… No, istina je da mushafopis ostavlja suptilna i veoma bitna slojevita značenja konkretnog izraza ili riječi. Ove suptilnosti su još jedan u nizu dokaza nadljudskog porjekla Kur’ana i njegove hiperiornosti nad svim drugim knjigama. Misterije mushafopisa su samo vrh ledenog brijega u odnosu na mnogobrojne tajne kur’anskog teksta koje se ogledaju u numeričkom matriksu i nevjerovanom sistemu brojnih vrijednosti slova u mushafu.

Evo nekoliko primjera u kojima mushafopis rezultira konkretnom razlikom u značenju jedne te iste riječi:

1. Allahov sunnet (Allahova statična pravila). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (سنت الله) i (سنة الله). Ponekad sa harfom “Ta” u otvorenom, a ponekad u zatvorenom obliku. Kroz cijeli Kur’an, kada god je kontekst vezan za dunjalučka pravila i zakone koje je Allah postavio, a koje ljudi vide dok su živi, piše se (سنة). A kada je kontekst oko ahireta ili pravila kojeg ljudi okuse nakon smrti, piše se (سنت).
2. Vijest (Nebe’). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (نبأ) i (نبؤا). Ponekad sa harfom “Vau” a ponekad bez njega. U kontekstu vijesti na dunjaluku piše se (نبأ), a u kontekstu ahireta piše se (نبؤا). Isto je i sa množinom ove riječi.
3. Neprijateljstvo (‘Adavet). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (عداوة) i (عدوة). Ponekad po standardu sa harfom Elif, ponekda bez njega. U kontekstu neprijateljstva između dvoje ljudi ili dvije grupe ljudi koje je ograničeno vremenom i prostorom, riječ je bez Elifa. A onda kada je kontekst stalno i neograničeno neprijateljstvo, riječ ima Elif.
4. Poziv ili molitva (Dua’a). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (دعاء) i (دعؤا). Ponekad sa harfom “Vau” a ponekad sa harfom “Elif”. U kontekstu molitve na dunjaluku piše se (دعاء), a u kontekstu ahireta piše se (دعؤا).
5. Posljedica, nagrada ili isplata (Džeza’a). Ova riječ označava ono što slijedi kao posljedica nekog djela, ako je djelo dobro ona označava nagradu, a ako je loše, ona označava kaznu. U mushafu se nalazi u dva oblika, (جزاء) i (جزؤا). U standardnom obliku sa harfom Elif u sredini, označava posljedicu dobrog i lošeg, dok u mushafopisnom obliku sa harfom “Vau” u sredini označava samo lošu posljedicu i to za specifična zlodjela; nepravdu, bespravno napastvovanje i terorizam.
6. Blagodat (Nimet). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (نعمة) i (نعمت). Ponekad sa harfom “Ta” u otvorenom, a ponekad u zatvorenom obliku po standardu. U kontekstu ovodunjalučke blagodati uvijek se piše po standardu (نعمة), a u kontekstu nebeske blagodati imana i vjerovanja specifično za vjernike, uvijek se piše (نعمت).
7. Viđenje (Re’aa). U mushafu se ovaj termin navodi u obliku (رءا) i (رأى). Ponekad sa uspravnim harfom Elif na kraju, a ponekad sa slomljenim. U kontekstu fizičkog viđenja očima, piše se standardni oblik sa uspravnim Elifom, a u kontekstu metaforičnog viđenja (srcem) piše se mushafopisnom obliku.

Neka od suptilnih zapažanja u mushafopisu:

• Riječi pisane po standardnom pravopisu često se odnose na dunjaluk, a iste te riječi pisane po mushafopisu često se odnose na ahiret.
• Dodatak harfa Elif (ا) u riječi često označava pregradu ili udaljenost u značenju, kao na primjer slovo Elif u riječi (والد – ولدة), tj. otac i majka. Kod riječi “otac” ima Elif po standardu, dok je u riječi “majka” izostavljen po mushafopisu, označavajući blizinu majke. Isto pravilo se odnosi i na riječ (صحب – صاحب), tj. prijatelj. Kod bliskog prijatelja nema Elif, dok kod prijatelja u smislu “sugrađanin ili komšija” ima Elif.

Zaključak

• Kur’an časni dolazi kao objava u obliku izgovorenih i pisanih riječi. Oboje, glas i tekst, su objava od Uzvišenog Allaha dž.š.
• Čuvanje Kur’ana u izvornom i originalnom obliku je obaveza i dužnost svih muslimana, te njegove ajete ne treba pisati osim u obliku u kojem su originalno zapisani.
• Mushafopis ima svoju suptilnu svrhu.

*Islam: s početnim velikim slovom označava ovaj poslijednji islam od Muhammeda a.s., jer svi prethodni poslanici su također ljudima propovjedali islam. Smatram da je islam zajednička vjera svih Božijih poslanika od Adema pa do kraja svijeta.

*Kur’an je Allahov govor, sam tekst objave. Mushaf je knjiga, papirne stranice na kojem je Kur’an zapisan tintom ili slično.

7 comments