Tabu: Kaburski azab

Konstatacija: Kaburski, zagrobni život je pagansko vjerovanje. Nema života između smrti i proživljenja.

Bojim se da će tekst biti malo duži, ali je jako bitan, ne samo da bi obradili ovu konkretnu temu, već da bi kroz nju shvatili koliki je bio domet ljudske mašte, a s druge strane kolika je bila ranjivost islamskog vjerovanja kroz priče i predaje razuzdanih pripovjedača širom novoosvojenih teritorija arapsko-perzijskog istoka.

Nažalost, jedno od temeljnih islamskih vjerovanja je vjerovanje u kabursko iskušenje, koje se može opisivati nadugo i naširoko zbog mnoštva usmenih predaja koje u detalje opisuju šta će se desiti umrlom tik nakon smrti, u periodu prije i nakon ukopa, pa onda sve do dana proživljenja.

U islamskoj tradiciji, prema Tahavijinoj poslanici (knjiga akaida iz 4. stoljeća H.), vjerovanja vezana za kaburski azab ukratko obuhvaćaju slijedeće:

“Mi vjerujemo u zagrobnu patnju za onoga ko je zasluži. I vjerujemo u pitanja Munkira i Nekira u kaburu: Ko je čovjekov gospodar, koje je čovjek vjere i ko mu je poslanik? O ovome svjedoče hadisi koje je rekao Poslanik, a koje su prenijeli njegovi drugovi. Kabur je ili jedna od džennetskih bašči ili jedna od džehennemskih provalija.”

Dakle, većina muslimana vjeruju da u kaburu postoji stvarna patnja koja će snaći nevjernike i licemjere i sve one griješne muslimane koje Allah bude htio kazniti. Kada se govori o kaburu ne misli se na iskopanu rupu u zemlji – raku ili grob, već se misli na zagrobni život (berzeh). Griješnik će biti na mukama u zagrobnom životu bilo da je zakopan u zemlju ili je na dnu mora ili u utrobi riba, u voljkama ptica ili u želucima lavova, itd. Oni vjeruju da je to pravedna kazna koju su oni zaslužili. I vjeruju da postoje Munkir i Nekir, dva strašna meleka, koji ispituju svakog čovjeka u njegovom kaburu 3 pitanja: Ko je tvoj gospodar?, Koje si vjere?, Ko ti je poslanik? 

Kabur je jedna od džennetskih bašči za dobrog vjernika kojeg će Allah učvrstiti i koji će odgovoriti na pitanja meleka. Kabur je isto tako jedna od džehennemskih provalija za nevjernika i licemjera i za one nasilnike i griješnike koje Allah želi kazniti.*

Da bi slika bila jasnija, navešću par najpoznatijih hadisa na ovu temu:

U hadisu kojeg Buharija i Muslim bilježe od Esme se veli:

“Ovoga momenta sam vidio sve što mi nije pokazao do sada, čak sam vidio džennet i džehennem i objavljeno mi je da ćete vi biti iskušavani u svojim kaburovima, kušnja koja će biti slična kušnji Mesihom Dedždžalom. Biće upitan svako od vas: “Šta znaš o ovom čovjeku?” Vjernik će odgovoriti: “To je Muhammed, Allahov Poslanik. Došao nam je sa jasnim dokazima i uputom, a mi smo mu se odazvali i slijedili ga. On je Muhammed (tri puta).” Zatim će mu se reči: “Mirno spavaj, mi smo znali da si ti čvrsto vjerovao u njega.” A što se tiče munafika i nesigurnog, on će reći: “Ne znam, čuo sam ljude kako nešto izgovaraju pa sam i ja izgovorio.“ Zatim će, u slučaju vjernika, glasnik s nebesa reći: ‘’Istinu je rekao, Moj rob! Ogrnite ga džennetskom odjećom i otvorite mu džennetsku kapiju.’’ On će osjetiti miris dženneta i kabur će mu se proširiti dokle pogled dopire. A kada se bude radilo o nevjerniku, bit će rečeno: “Odjenite mu džehennemsku odjeću i otvorite mu kapije džehennema!’’ On će osjetiti smrad i žestinu džehennema, a zatim će mu se stjesniti u kaburu toliko da će mu se rebra ukrstiti, a meleki će ga maljevima udarati.

U drugom hadisu od Enes ibn Malika se kaže da je Poslanik a.s. rekao:

“Doista rob, kad se spusti u svoj grob, i prijatelji mu se raziđu, a on doista čuje njihove korake, dolaze mu dva meleka pa ga usprave da sjedi i kažu: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku?’, misleći na Muhammeda a.s., pa će vjernik reći: ‘Svjedočim da je on Allahov rob i Poslanik!’, pa će mu reći:’Pogledaj u svoje mjesto u Vatri, Allah ti ga zamjenio sa mjestom u Džennetu’, pa će ih on oba vidjeti. A što se tiče dvoličnjaka i nevjernika, njima će se reči: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku?’, pa će odgovoriti: ‘Ne znam, govorio sam šta i drugi govore.’, pa će mu reči:’Nezno’ i ne mogo!’, i biće udaran macolama od željeza i vrištaće toliko da će ga svi čuti osim dvije vrste (misleći na ljude i avete-džinne)”.

Muslim bilježi u svojoj zbirci hadis od Zejda ibn Sabita da je Poslanik a.s. rekao: „Kada ne biste svoje mrtve ostavljali neukopane, molio bih Allaha da učini da čujete od kaburske patnje ono što ja čujem.“

Hadis u Buhariji od Aiše spominje da su joj u goste došle dvije Jevrejke, pa su spominjale patnju u kaburu, pa joj rekoše: “Bog neka te sačuva od patnje u grobu”. Pa je upitala Božijeg poslanika o patnji u grobu, pa on reče: “Da, patnja u grobu.” Aiša reče: “Nisam poslije toga vidjela da je i jedan namaz klanjao, a da se nije utjecao Allahu od patnje u grobu.”

Zaključujemo iz ovih hadisa sljedeće:

• Da postoji objava mimo Kur’ana, jer kaže “…i objavljeno mi je da ćete vi biti iskušavani u svojim kaburovima” što je samo po sebi apsurd.
• Da je kušnja slična Dedžalovoj, što je i tačno, jer je Dedžal dokazana izmišljotina.
• Da će meleki ispitivati striktno o Muhammedu a.s. i to samo one koji su ga lično sreli; što čini da svo prethodno čovječanstvo padne na ispitu.
• Da će vjernik nositi džennetsku odoru bez da ima ahiretsko tijelo, i da će vidjeti džennet ili džehennem, iako oni još ne postoje.
• Da se grobovi šire i skupljaju, iako je svima jasno da se to realno ne događa.
• Da će stisak biti fizički i stvaran na tijelu umrlog, jer se pominju organi i rebra.
• Da će se ovaj scenario desiti samo onima koji su ukopani u kabur, jer se nigdje ne spominje drugačiji scenario gdje možda insan umre od utapanja, i sl.
• Da je Džennet zapravo zamjena za Džehennem, a da je vjerniku osnovno boravište Vatra. Kao da je scenario samo za odrasle ljude koji treba da napuste svoju vjeru i prime islam.
• Da Poslanik a.s. čuje mrtve što je u direktnoj suprotnosti sa Kur’anom.
• Najbliži i najbolji Poslanikovi učenik, supruga Aiša, do kasnog medinskog perioda nije ni čula za kabursku kušnju, sve dok Jevrejke nisu donijele priču …što odmah aludira na potpis autora cijele ove šege.

Porijeklo vjerovanja u kaburski/zagrobni život

Već sam govorio ranije (u nekim tekstovima) da je vjerovatnoća podvale u islamu veoma visoka, pogotovo u vjerovanjima koja imaju djelimičnu ili prividnu potporu u Kur’anu. Kada uzmemo u obzir neosporivu činjenicu i historijski fakat da je islam odgajao generacije zastrašivanjem, za razliku od drugim monoteističkih religija koje su podsticale na ljubav prema Bogu, kod nas se uvijek potencira strah od Boga. Muslimanski mentalitet zastraživanja sebe i drugih je nus produkt političko-socijalne potrebe ranog doba širenja islama na prostoru Bliskog istoka i centralne Azije. Strahom se, kao i uvijek, kontrolisala masa. Islam je bio glavni alat i oruđe vlastodržaca za kontrolu Arapa, Perzijanaca i drugih; više od 1300 godina. Mnoga strana vjerovanja su procurila u islam iz nečije potrebe, a mnoga pak iz zabave.

Lično vjerujem da je ovo vjerovanje o kaburu dospjelo u islam preko “narodnih pripovjedača” koji su u emevijskoj ili abasijskoj državi imali ulogu današnjih medija, a svoj program bi držali po džamijama. Skoro sva islamska vjerovanja koje nemaju potporu u Kur’anu su spektakularna, puna drame, misterije, te interesantnih detalja koji odišu duhom pripovjedača i narodnih kazivanja, a daleko su od stila i ozbiljnosti Kur’ana i njegovih učenja. Hadisi i predaje na takve teme su uvijek dugi i u stilu pripovijetke. Primjeri su u vjerovanju u Dedžala, Mehdiju, Isusov povratak, predznake Sudnjeg dana, sihire i avete…itd. Kaburski azab nije ništa drugačiji od pomenutog.

Moram napomenuti da ovu židarinu nismo po običaju preuzeli od bliskih rođaka, kršćana ili jevreja, niti bilo kojih monoteista, već smo skoro pa unikatni po ovom vjerovanju. Nijedna abrahamovska vjera, pa ni sekta, nema ovo vjerovanje! Ne samo da nismo koristili paganske izvore za svoje bajke, nego smo ih možda potpuno smislili!

Po pravilu, ne postoji niti jedan osnovni dio vjerovanja u islamu, a da se ne podudara sa sličnim ili identičnim vjerovanjima kod drugih monoteističkih religija (kršćanstvo ili judaizam), osim ovo.

Druge religije o kaburskoj kušnji

Istaživajući od koga smo ovo mogli pokupiti, naiđem na stare paganske religije gdje su npr. stari Egipćani vjerovali da poslije smrti osoba ima sposobnost da nastavi život u grobu. Oziris, bog mrtvih i pravde, će odlučiti hoće li duši biti dopušteno da nastavi život u zagrobnom svijetu ili će biti odbijena i uništena. Oni su također vjerovali da duše mogu posjetiti svoje tijelo u grobnici!

U religiji stare Grčke, vjerovalo se da duše nastavljaju živjeti u nekom drugom svijetu ili podzemnom svijetu, gdje su opskrbljene svim potrebnim stvarima za život i gdje mogu posjetiti svoje tijelo u grobnici.

U judaizmu se ne spominje neka vrsta života u grobu ili u zagrobnom svijetu. Kod njih postoji i pojam “čistilišta” (često nazvanog “Gehenna” u hebrejskom jeziku), mjesto gdje duše prolaze kroz proces iskupljenja i očišćenja prije nego što se vrate Bogu. Međutim, ovo mjesto se ne smatra zagrobnim svijetom ili mjestom gdje duše žive nakon smrti.

Prema kršćanskom učenju, duše koje su počinile dobra djela tijekom života će biti spasene i smještene u Raj, dok će duše koje su počinile loša djela biti osuđene i smještene u Pakao. Međutim, kršćanstvo ne vjeruje u postojanje nekog privremenog stanja duše u grobu prije Sudnjeg dana, kao što se vjeruje u islamu. U kršćanstvu također postoji pojam “čistilišta”, mjesta gdje duše prolaze kroz proces iskupljenja i očišćenja prije nego što se vrate Bogu. Međutim, u kršćanstvu se ne spominje ispitivanje ili iskušenje duša od strane anđela u čistilištu.

Niti kršćanstvo niti judaizam, pa čak ni hinduizam ili budizam ne spominju nešto poput kaburskog iskušenja, ili ispitivanja u kaburu.

Nepostojanje dokaza je dokaz

Po običaju, Kur’an, kao i Indžil i Tevrat, ne spominje kaburski azab ili patnju u grobu. Naprotiv, Kur’an je prepun jasnih dokaza da takvo nešto ne postoji. Mogući razlog za opstanak i ukorjenjivanje ove dogme jeste par ajeta koji bi se djelimično mogli koristiti za podupiranje tvdnje o kaburskom azabu, no njihovo pojašnjenje dolazi u nastavku.

Onaj ko tvrdi da ta patnja postoji (posljedično i uživanje u grobu), mora dostaviti jasan dokaz iz jedinog izvora gajba (nedokučivog / skrivenog), a to je Kur’an. Kako sam ranije pisao, hadis je upitnog porijekla, i zasniva se na usmenoj predaji jedne osobe (ahad) koju niko lično ne poznaje, te je neuporedivo slabiji dokaz za vjerske postulate ili propise od Kur’ana. Za potvrdu ovako opširnog, detaljnog i utjecajnog vjerovanja mora se priložiti ekvivalentno opširan, detaljan i autentičan dokaz sa jedinog dostojnog izvora-Kur’ana. To je nemoguće izvesti, tako da samim time cijela dogma pada.

Ipak, rado ću predstaviti desetine ajeta iz Kur’ana koji nedvojbeno ukazuju da je vjerovanje u zagrobni život samo još jedna podvala i priča za zastrašivanje lakoumnih.

Kur’anski odgovor na vjerovanje u zagrobni život

Pod “zagrobni život” mislim na temeljnu činjenicu ovog vjerovanja, a to je da smrt zapravo nije smrt, nego prelaz u stanje koje više liči na život, nego na smrt. To je klasično proživljenje, stanje svijesti i prisustva u grobu, gdje se odslužuje kazna ili uživa nagrada prije suđenja. Dakle, period života u grobu, nakon što tijelo umre, a prije nego bude proživljeno na Sudnjem danu.

Jako je bitno razumjeti da se u ovom tradicionalnom vjerovanju, shodno gore navedenom hadisima, proturaju slijedeći koncepti:

• Po ovome vjerovanju, čovjek ima tri života: Dunjaluk, Kabur, Ahiret.
• Umrli je proživljen prije Sudnjeg dana, svjestan svoje smrti, vidi i čuje.
• Umrli ima fizičku interakciju sa melecima, te sjedeći polaže usmeni ispit o specifičnim stvarima, poput ličnog mišljenja o personi Muhammeda a.s.,  koja se pojavljuje tek u 6. stoljeću.
• Umrli će biti kažnjen ili nagrađen prije Sudnjeg dana.
• Umrli provodi vrijeme nakon smrti, a taj period može imati razliku u milionima godina, zavisno od osobe do osobe, shodno razmaku između smrti i Sudnjeg dana.
• Umrli odmah nakon smrti zna svoje prebivalište na Ahiretu.

Koliko samo ajeta u Kur’anu govori da je nagrada vjernicima džennet, a kazna nevjernicima džehennem, i nigdje se ne spominje nagrada, odnosno kazna, u periodu kabura… jel’ to Allah zaboravio na taj bitan dio?

Kada ti postane jasno da Kur’an negira gore nabrojano, svi ostali detalji vezani za to vjerovanje će se srušiti kao kula od karata.

Dunjalučka smrt

U mnogim ajetima Kur’ana se spominje smrt u smislu ništavila gdje se citiraju nevjernici i skeptici koji se pitaju “Kako će Allah oživjeti mrtve kad su oni samo kosti i prah?!”, no Allah nigdje ne negira tu njihovu izjavu, nego ju potvrđuje Svojim odgovorom da će ih oživjeti Onaj ko ih je i prvi put stvorio i oživio. To nam ukazuje na kur’ansku potvrdu da je smrt ništavilo i da u periodu od umiranja do proživljenja nema ništa.

وَكَانُوا يَقُولُونَ أَئِذَا مِتْنَا وَكُنَّا تُرَابًا وَعِظَامًا أَإِنَّا لَمَبْعُوثُونَ ‎﴿٤٧﴾‏ أَوَآبَاؤُنَا الْأَوَّلُونَ ‎﴿٤٨﴾‏ قُلْ إِنَّ الْأَوَّلِينَ وَالْآخِرِينَ ‎﴿٤٩﴾‏ لَمَجْمُوعُونَ إِلَىٰ مِيقَاتِ يَوْمٍ مَّعْلُومٍ ‎﴿٥٠﴾‏

I govorili: “Hoćemo li kad pomremo i budemo prah i kosti, uistinu mi biti podignuti? Ili očevi naši raniji?” Reci: “Uistinu, raniji i kasniji.” Doista će biti sakupljeni za određeno vrijeme Dana poznatog, (El-Wakia, 50)

Čak postoji hadis koji se po senedu smatra slabim, ali je po svom slaganju sa Kur’anom potpuno tačan, gdje se bilježi da je Poslanik a.s. rekao: “من مات فقد قامت قيامته – Ko umre, njemu je počeo Sudnji dan.”

U hadisu navedenom na početku, spominje se kako Poslanik čuje mrtve, ili kako ih čuju hajvani, dok Kur’an direktno negira takvo što govoreći:

وَمَا يَسْتَوِي الْأَحْيَاءُ وَلَا الْأَمْوَاتُ ۚ إِنَّ اللَّهَ يُسْمِعُ مَن يَشَاءُ ۖ وَمَا أَنتَ بِمُسْمِعٍ مَّن فِي الْقُبُورِ ‎﴿٢٢﴾‏

I nisu isti živi i mrtvi. Uistinu! Allah daje da čuje kome hoće. I ti ne možeš čuti one što su u grobovima. (El-Fatir, 22)

Također, u hadisu se spominje da mrtvac čuje korake svojih prijatelja, što bi značilo da Allahovo poređenje nevjernika sa umrlima nema smisla. Allah kafire koji ne čuju i nisu svjesni istine poredi sa mrtvima baš iz razloga što su mrtvi takvi, ne čuju i nisu svjesni. Po ovom vjerovanju, mrtvi čuju i svjesni su, a kur’ansko poređenje kafira s njima, iz sure En-Neml ili sure Er-Rum, ne bi imalo smisla:

فَإِنَّكَ لَا تُسْمِعُ الْمَوْتَىٰ وَلَا تُسْمِعُ الصُّمَّ الدُّعَاءَ إِذَا وَلَّوْا مُدْبِرِينَ ‎﴿٥٢﴾

Pa uistinu, ti nećeš pročuti mrtve, niti pročuti gluhe dozivanjem, kad se okrenu bježeći. (Er-Rum, 52)

Dvije smrti i dva života

Smrt za insana nije ništa novo, bili smo mrtvi do rođenja. Svi znamo šta je smrt…to je ništavilo gdje nema ništa.

كَيْفَ تَكْفُرُونَ بِاللَّهِ وَكُنتُمْ أَمْوَاتًا فَأَحْيَاكُمْ ۖ ثُمَّ يُمِيتُكُمْ ثُمَّ يُحْيِيكُمْ ثُمَّ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ ‎﴿٢٨﴾

Kako ne vjerujete u Allaha, a bili ste mrtvi, pa vas je oživio, zatim će vas usmrtiti! Potom će vas oživiti, zatim ćete Njemu biti vraćeni. (El-Baqara, 28)

قَالُوا رَبَّنَا أَمَتَّنَا اثْنَتَيْنِ وَأَحْيَيْتَنَا اثْنَتَيْنِ فَاعْتَرَفْنَا بِذُنُوبِنَا فَهَلْ إِلَىٰ خُرُوجٍ مِّن سَبِيلٍ ‎﴿١١﴾

Reći će: “Gospodaru naš! Usmrtio si nas dva puta i oživio nas dva puta, pa smo priznali grijehe naše; pa ima li za izlazak ikakva puta?” (El-Gafir, 11)

U ajetima sure Bekare se jasno kaže redoslijed ljudskih stanja, “…a bili ste mrtvi…” (nepostojanje koje prethodi rođenju), “…pa vas je oživio…” (rađanje na dunjaluku), “…zatim će vas usmrtiti…” (umro na dunjaluku), “…potom će vas oživiti…” (na ahiretu), dok u ajetu sure Gafir sumirano i jasno se kaže da su dva perioda smrti i dva perioda života.

Ono što dvije smrti imaju zajedničko je nepostojanje i ništavilo, dok s druge strane, ono što dva proživljenja imaju zajedničko su živost i svijest. Ovi ajeti upućuju da nakon druge smrti nema ništa sve do proživljenja.

Ako bi neko rekao da je berzeh proživljenje, onda bi postojala tri proživljenja, jer će pred Sudnji dan sve umrijeti. To umiranje bi u tom slučaju bilo dodatno umiranje za ljude koji žive u kaburu.

Berzeh

Berzeh (برزخ) je izraz koji se u Kur’anu koristi u značenju “brana” ili “pregrada”, te u kontekstu dva mora iz sure El-Furkan (57) ili Er-Rahman (20) označava nemogućnost miješanja, no ne označava nikakav treći entitet, kako se to želi predstaviti u slučaju berzeha između života i smrti. U suri El-Muminun se kaže:

حَتَّىٰ إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ ‎﴿٩٩﴾‏ لَعَلِّي أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ ۚ كَلَّا ۚ إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا ۖ وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَىٰ يَوْمِ يُبْعَثُونَ ‎﴿١٠٠﴾

Dok, kad jednom od njih dođe smrt, kaže: “Gospodaru moj! Povrati me, ne bi li radio dobro u onom šta sam ostavio!” Nikako! Uistinu, to je riječ, on je govornik njen; a iza njih je brana (berzeh) do Dana kad će podignuti biti. (100)

Ovaj ajet jasno kaže da će po umiranju nastati brana i pregrada zbog koje nema povratka, te da ona po definiciji instantno razdvaja dva svijeta – dunjaluk i ahiret. Do dana proživljenja nema ništa do brana (berzeh). Vrijeme njenog trajanja je nula, i ona nije zaseban entitet između dunjaluka i Sudnjeg dana.

Kad bi kojim slučajem u berzehu postojao vremenski period, relativan umrlom, ili neka vrsta života, to bi dovelo do nekoliko logičkih zaključaka koji su u sukobu sa Kur’anom:

Život u berzehu bi značilo nagrađivanje ili kažnjavanje bez suđenja, a Kur’an jasno kaže:

وَنَضَعُ الْمَوَازِينَ الْقِسْطَ لِيَوْمِ الْقِيَامَةِ فَلَا تُظْلَمُ نَفْسٌ شَيْئًا ۖ وَإِن كَانَ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ أَتَيْنَا بِهَا ۗ وَكَفَىٰ بِنَا حَاسِبِينَ ‎﴿٤٧﴾‏

Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati. (El-Enbija, 47)

كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ ۗ وَإِنَّمَا تُوَفَّوْنَ أُجُورَكُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ ۖ فَمَن زُحْزِحَ عَنِ النَّارِ وَأُدْخِلَ الْجَنَّةَ فَقَدْ فَازَ ۗ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ ‎﴿١٨٥﴾

 Svako će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete plaće vaše, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje. (Al- Imran, 185)

Ovaj posljednji ajet specifično koristi termin (innema… وَإِنَّمَا) za određivanje dana u kom će ljudi dobiti nagradu ili kaznu, što u arapskom bukvalno znači “samo tada i nikad više”.

Da postoji život u berzehu, Sudnji dan bi izgubio svoj smisao jer bi, u tom slučaju, svako nakon smrti doživio svoju nagradu ili kaznu. Po tradiciji svako zna šta ga nakon berzeha čeka, Džennet ili Džehennem, dok u Kur’anu jasno piše da se to saznanje neće desiti do dana Kijameta, kad se grobovi ispreturaju, kad se Džehennem raspali i Džennet približi:

وَإِذَا الْقُبُورُ بُعْثِرَتْ ‎﴿٤﴾‏ عَلِمَتْ نَفْسٌ مَّا قَدَّمَتْ وَأَخَّرَتْ ‎﴿٥﴾

Kad se grobovi ispreturaju, tada će svako saznati šta je pripremio, a šta propustio. (El-Infitar, 5)

وَإِذَا الْجَحِيمُ سُعِّرَتْ ‎﴿١٢﴾‏ وَإِذَا الْجَنَّةُ أُزْلِفَتْ ‎﴿١٣﴾‏ عَلِمَتْ نَفْسٌ مَّا أَحْضَرَتْ ‎﴿١٤﴾

I kad se Džehennem raspali, i kad se Džennet približi, saznaće svako šta je pripremio. (Et-Tekvir, 12-14)

Povrh toga, to bi bila nepravda za vjernike i nevjernike. Životom u berzehu bi neko uživao hiljadama godina prije nego se neko drugi i rodio, i obrnuto u slučaju kazne. Vjernik koji je umro prije 100 hiljada godina u trenutku dok ovo čitaš on već 1000 vjekova uživa, plus će uživati nakon Sudnjeg dana isto onoliko koliko i vjernik koji je umro danas. Gdje je tu pravda?!

إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَىٰ وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ ۚ وَكُلَّ شَيْءٍ أَحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُّبِينٍ ‎﴿١٢﴾‏

Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali. (Jasin, 12)

Da ima života u berzehu, počela bi nagrada ili kazna za insana kojem još djela teku na dunjaluku. Dok je dunjaluka ničija djela i nedjela nisu prestala. Kako će neko unaprijed biti nagrađen ili kažnjen?!

U početku navedeni hadisi spominju da će ljudi vidjeti džennet ili džehennem, a Allah kaže:

فَلَا تَعْلَمُ نَفْسٌ مَّا أُخْفِيَ لَهُم مِّن قُرَّةِ أَعْيُنٍ جَزَاءً بِمَا كَانُوا يَعْمَلُونَ ‎﴿١٧﴾

I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju. (Es-Sedžda, 17)

Dodao bih još i činjenicu da će se do Sudnjeg dana čitati ajet koji glasi:

تَبَّتْ يَدَا أَبِي لَهَبٍ وَتَبَّ ‎﴿١﴾‏ مَا أَغْنَىٰ عَنْهُ مَالُهُ وَمَا كَسَبَ ‎﴿٢﴾‏ سَيَصْلَىٰ نَارًا ذَاتَ لَهَبٍ ‎﴿٣﴾‏

Neka propadne Ebu Leheb, i propao je! (1) Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, (2) ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, (3)

Treći ajet govori u budućem vremenu “…ući će on, sigurno, u vatru…” što bi značilo da Ebu Leheb i dan-danas nije u Vatri, niti će biti sve do Sudnjeg dana.

Period berzeha nema dužinu trajanja

Mnogi kur’anski ajeti opisuju trenutak smrti i nijedan ne spominje život u berzehu ili neki dodani život između smrti i proživljenja. Ono što se da razumjeti iz ajeta jeste instantni prelazak iz dunjaluka na ahiret i stil izražavanja u ajetima govori da je period kojeg je insan svjestan od smrti do proživljenja jednak nuli.

الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ طَيِّبِينَ ۙ يَقُولُونَ سَلَامٌ عَلَيْكُمُ ادْخُلُوا الْجَنَّةَ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ ‎﴿٣٢﴾

Onima koje meleki usmrćuju – a oni dobri, govorit će im: “Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!” (32)

U ovom ajetu se meleki obraćaju umrlom na dan smrti da uđe u džennet…dakle, za umrlog, taj period od smrti do Sudnjeg dana kao da nije ni postojao.

 وَجَاءَتْ سَكْرَةُ الْمَوْتِ بِالْحَقِّ ۖ ذَٰلِكَ مَا كُنتَ مِنْهُ تَحِيدُ ‎﴿١٩﴾‏ وَنُفِخَ فِي الصُّورِ ۚ ذَٰلِكَ يَوْمُ الْوَعِيدِ ‎﴿٢٠﴾

Smrtna nesvjest će s razlogom doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći (19) i u oblike će se puhnuti – to je Dan obećani (Qaf, 20)

وَلَوْ تَرَىٰ إِذِ الظَّالِمُونَ فِي غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَالْمَلَائِكَةُ بَاسِطُو أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُوا أَنفُسَكُمُ ۖ الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ عَذَابَ الْهُونِ بِمَا كُنتُمْ تَقُولُونَ عَلَى اللَّهِ غَيْرَ الْحَقِّ وَكُنتُمْ عَنْ آيَاتِهِ تَسْتَكْبِرُونَ ‎﴿٩٣﴾‏ وَلَقَدْ جِئْتُمُونَا فُرَادَىٰ كَمَا خَلَقْنَاكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ وَتَرَكْتُم مَّا خَوَّلْنَاكُمْ وَرَاءَ ظُهُورِكُمْ ۖ…

A da vidiš nevjernike u smrtnim mukama, a meleki pruženih ruku prema njima: “Spasite se ako možete! Danas ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjavani zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.” Došli ste Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši za sobom dobra koja smo vam bili darovali…

وَلَوْ تَرَىٰ إِذْ يَتَوَفَّى الَّذِينَ كَفَرُوا ۙ الْمَلَائِكَةُ يَضْرِبُونَ وُجُوهَهُمْ وَأَدْبَارَهُمْ وَذُوقُوا عَذَابَ الْحَرِيقِ ‎﴿٥٠﴾‏

A da si samo vidio kad su meleki nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: “Iskusite patnju u ognju! (Al-Enfal, 50)

Ovi ajeti jasno kazuju o dva događaja jedan za drugim; prvo smrt, a odmah zatim  – Dan proživljenja. Nema pauze niti kaburskog azaba između toga dvoga.

Iznenađenje pri proživljenju

Možda, po meni, najveći dokaz da zagrobni život ne postoji i da je taj period savršeno ništavilo, jeste kur’anski opis proživljenja gdje će svi biti iznenađeni. Da je kojim slučajem svako živio u kaburu, odnosno periodu berzeha, iznenađenja ne bi bilo.

U ajetu 51-52 sure Jasin se kaže:

 وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَإِذَا هُم مِّنَ الْأَجْدَاثِ إِلَىٰ رَبِّهِمْ يَنسِلُونَ ‎﴿٥١﴾‏ قَالُوا يَا وَيْلَنَا مَن بَعَثَنَا مِن مَّرْقَدِنَا ۜ ۗ هَٰذَا مَا وَعَدَ الرَّحْمَٰنُ وَصَدَقَ الْمُرْسَلُونَ ‎﴿٥٢﴾‏

I puhnuće se u oblike, i odjednom će oni iz grobova ka Gospodaru svom hitati. (51) Rekoše: “O teško nama! Ko nas podiže iz spavališta našeg?” “Ovo je ono šta je obećavao Milostivi, a Istinu su govorili izaslanici.” (52)

Termin “spavalište” (merkadina – مَّرْقَدِنَا ۜ) je korišten i za družinu iz pećine u suri Kehf, gdje su oni proveli mnogo godina bez svijesti o vremenu. U ovom opisu, ljudi će biti probuđeni iz perioda nesvijesti i ništavila. Ono što nadopunjava ovo značenje su ajeti sure Er-Rum gdje nevjernici ne osjećaju prošlo vrijeme, niti spominju vijekove provedene u kaburskom azabu. Ne samo to, već Allah spominje vjernike koji će im objasniti da je iznenađujuća situacija koju proživljavaju zapravo Sudnji dan:

وَيَوْمَ تَقُومُ السَّاعَةُ يُقْسِمُ الْمُجْرِمُونَ مَا لَبِثُوا غَيْرَ سَاعَةٍ ۚ كَذَٰلِكَ كَانُوا يُؤْفَكُونَ ‎﴿٥٥﴾‏ وَقَالَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ وَالْإِيمَانَ لَقَدْ لَبِثْتُمْ فِي كِتَابِ اللَّهِ إِلَىٰ يَوْمِ الْبَعْثِ ۖ فَهَٰذَا يَوْمُ الْبَعْثِ وَلَٰكِنَّكُمْ كُنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ ‎﴿٥٦﴾‏

A na Dan kad nastupi Čas oživljenja, zločinci će se zaklinjati da su samo jedan čas ostali; tako su lažljivi. A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje: “Vi ste ostali, po Allahovoj odredbi, sve do Dana oživljenja – a ovo je Dan oživljenja, samo što vi niste htjeli da znate.” (Er Rum 55-56)

Ako postoji neki kaburski azab, ili uživanje u berzehu, kako objasniti ove ajete?!

U slučaju da je nevjernik kažnjavan u periodu svog zagrobnog života, on na Sudnjem danu ne bi poželio da se vrati u zemlju. Jedini razlog što će to poželiti jeste nesvjest i ništavilo koje je za njega bolje od spoznaje i šoka proživljenja, pa kaže:

ذَٰلِكَ الْيَوْمُ الْحَقُّ ۖ فَمَن شَاءَ اتَّخَذَ إِلَىٰ رَبِّهِ مَآبًا ‎﴿٣٩﴾‏ إِنَّا أَنذَرْنَاكُمْ عَذَابًا قَرِيبًا يَوْمَ يَنظُرُ الْمَرْءُ مَا قَدَّمَتْ يَدَاهُ وَيَقُولُ الْكَافِرُ يَا لَيْتَنِي كُنتُ تُرَابًا ‎﴿٤٠﴾‏

To je neizbježan Dan, pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (39) Mi vas na skoru patnju upozoravamo, na Dan u kome će čovjek djela ruku svojih vidjeti, a nevjernik uzviknuti: “Da sam, bogdo, zemlja ostao!” (40)

Zapitaj se zašto Allah dž.š. navodi smrt kao odmor džehennemlijama, te da im neće dati tu priliku da umru. Smrt je rahat bez svijesti, bez kazne, bez bola… zato u ajetu kaže:

وَالَّذِينَ كَفَرُوا لَهُمْ نَارُ جَهَنَّمَ لَا يُقْضَىٰ عَلَيْهِمْ فَيَمُوتُوا وَلَا يُخَفَّفُ عَنْهُم مِّنْ عَذَابِهَا ۚ كَذَٰلِكَ نَجْزِي كُلَّ كَفُورٍ ‎﴿٣٦﴾

A nevjernike čeka vatra džehennemska, oni neće biti ubijeni, pa da umru, niti će im se patnja u njemu ublažiti – eto tako ćemo svakog nevjernika kazniti – (El-Fatir, 36)

وَنَادَوْا يَا مَالِكُ لِيَقْضِ عَلَيْنَا رَبُّكَ ۖ قَالَ إِنَّكُم مَّاكِثُونَ ‎﴿٧٧﴾

Oni će dozivati: “O vladaru! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!” – a On će reći: “Vi ćete tu vječno ostati!” (Ez-Zuhruf, 77)

Sud i odgovaranje za djela su nakon kijameta

Desetine kur’anskih ajeta govori o tome da je polaganje računa prije bilo kakve nagrade ili kazne. Također, da su nagrada i kazna jedino na Sudnjem danu, te da niko ne zna šta ga čeka sve dok se račun ne svede. Pažljivo prouči sljedeće ajete koji slikovito opisuju i preciziraju sve te momente, dajući im poziciju na vremenskoj liniji.

وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَجَمَعْنَاهُمْ جَمْعًا ‎﴿٩٩﴾‏ وَعَرَضْنَا جَهَنَّمَ يَوْمَئِذٍ لِّلْكَافِرِينَ عَرْضًا ‎﴿١٠٠﴾‏

I puhnuće se u oblike, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati (El-Kehf, 100)

وَإِنَّمَا تُوَفَّوْنَ أُجُورَكُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ ۖ

A svoje plate nećete dobiti do Sudnjeg dana

إِنَّ الْأَبْرَارَ لَفِي نَعِيمٍ ‎﴿١٣﴾‏ وَإِنَّ الْفُجَّارَ لَفِي جَحِيمٍ ‎﴿١٤﴾‏ يَصْلَوْنَهَا يَوْمَ الدِّينِ ‎﴿١٥﴾

Čestiti će, sigurno, u Džennet, a grješnici, sigurno, u Džehennem, dospjeće u njega na Sudnjem danu (15)

يَوْمَئِذٍ يَصْدُرُ النَّاسُ أَشْتَاتًا لِّيُرَوْا أَعْمَالَهُمْ ‎﴿٦﴾‏ فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ ‎﴿٧﴾‏ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ ‎﴿٨﴾‏

Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga. (Al-Zalzala, 8)

وَاتَّقُوا يَوْمًا تُرْجَعُونَ فِيهِ إِلَى اللَّهِ ۖ ثُمَّ تُوَفَّىٰ كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ ‎﴿٢٨١﴾‏

I bojte se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti – nikome krivo neće učinjeno biti. (El-Baqara, 281)

فَوَيْلٌ لِّلَّذِينَ كَفَرُوا مِن يَوْمِهِمُ الَّذِي يُوعَدُونَ ‎﴿٦٠﴾‏

jer, teško nevjernicima na Dan kojim im se prijeti! (60)

 

Ne samo to, nego Allah jasno kaže da nevjernici neće biti kažnjeni sve do proživljenja na Sudnjem danu:

وَلَا تَحْسَبَنَّ اللَّهَ غَافِلًا عَمَّا يَعْمَلُ الظَّالِمُونَ ۚ إِنَّمَا يُؤَخِّرُهُمْ لِيَوْمٍ تَشْخَصُ فِيهِ الْأَبْصَارُ ‎﴿٤٢﴾ مُهْطِعِينَ مُقْنِعِي رُءُوسِهِمْ لَا يَرْتَدُّ إِلَيْهِمْ طَرْفُهُمْ ۖ وَأَفْئِدَتُهُمْ هَوَاءٌ ‎﴿٤٣﴾‏

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On ih odgađa do Dana kada će im oči blenuti, pokunjeni, pogetih glava, netremični, srca praznih. (Ibrahim, 43)

لِأَيِّ يَوْمٍ أُجِّلَتْ ‎﴿١٢﴾‏ لِيَوْمِ الْفَصْلِ ‎﴿١٣﴾‏ وَمَا أَدْرَاكَ مَا يَوْمُ الْفَصْلِ ‎﴿١٤﴾‏ وَيْلٌ يَوْمَئِذٍ لِّلْمُكَذِّبِينَ

“Do kojeg dana je to odloženo?” –  “Do Dana sudnjeg!” A znaš li ti šta je Dan sudnji? –  Teško toga dana poricateljima! (Al-Mursalat, 12-15)

U konačnici, Kur’an je opisao cijeli put čovjekova postojanja, od početka stvaranja do suđenja, te nigdje nema berzeha, kabura niti bilo čega sličnog…U suri El-Muminun se kaže:

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن سُلَالَةٍ مِّن طِينٍ ‎﴿١٢﴾‏ ثُمَّ جَعَلْنَاهُ نُطْفَةً فِي قَرَارٍ مَّكِينٍ ‎﴿١٣﴾‏ ثُمَّ خَلَقْنَا النُّطْفَةَ عَلَقَةً فَخَلَقْنَا الْعَلَقَةَ مُضْغَةً فَخَلَقْنَا الْمُضْغَةَ عِظَامًا فَكَسَوْنَا الْعِظَامَ لَحْمًا ثُمَّ أَنشَأْنَاهُ خَلْقًا آخَرَ ۚ فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ ‎﴿١٤﴾‏ ثُمَّ إِنَّكُم بَعْدَ ذَٰلِكَ لَمَيِّتُونَ ‎﴿١٥﴾‏ ثُمَّ إِنَّكُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ تُبْعَثُونَ ‎﴿١٦﴾

A doista smo čovjeka stvorili od ekstrakta gline, zatim ga učinili da bude kap sjemena u boravište čvrsto; potom kap sjemena stvorili zakvačkom, pa zakvačak stvorili grudom mesa, pa grudu mesa stvorili kostima, pa zaodjenuli kosti mesom, zatim ga sazdali u stvorenje novo. Pa blagoslovljen neka je Allah, Najbolji od stvoritelja! Zatim ćete uistinu vi, poslije toga biti mrtvaci! Potom ćete uistinu vi na Dan kijameta biti podignuti! (El-Muminun, 16)

Dokazi pobornika kaburskog azaba

Pored navedenih hadisa, i desetina drugih, koji su većinom slabi (po ocjeni muhaddisa), ali su navodno ojačali zbog velikog broja, pobornici kaburskog azaba navode par ajeta kao dokaz svojih vjerovanja.

وَلَنُذِيقَنَّهُم مِّنَ الْعَذَابِ الْأَدْنَىٰ دُونَ الْعَذَابِ الْأَكْبَرِ لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ ‎﴿٢١﴾‏

I Mi ćemo učiniti da blažu kaznu iskuse, prije one najveće, ne bi li se pokajali. (Es-Sedžda, 21)

فَوَقَاهُ اللَّهُ سَيِّئَاتِ مَا مَكَرُوا ۖ وَحَاقَ بِآلِ فِرْعَوْنَ سُوءُ الْعَذَابِ ‎﴿٤٥﴾‏ النَّارُ يُعْرَضُونَ عَلَيْهَا غُدُوًّا وَعَشِيًّا ۖ وَيَوْمَ تَقُومُ السَّاعَةُ أَدْخِلُوا آلَ فِرْعَوْنَ أَشَدَّ الْعَذَابِ ‎﴿٤٦﴾‏

I Allah ga (Musaa) je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi, vatra dan i noć, a kada nastupi Čas: “Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!” (Gafir, 46)

Kažu za ajet sure Sedžda da spominje dvije kazne, jednu malu i drugu veliku, tj. kaburski azab i džehennemski azab. No, ako se ajet pročita do kraja vidimo da se radi o manjoj kazni na dunjaluku jer se od njih očekuje da se od nje spametuju i pokaju. Dakle, blaža kazna je prije smrti.

U ajetu sure Gafir se spominje Faraon i njegova svita koji su u vatrenoj patnji jutrom i večeri, a nakon Sudnjeg dana će biti uvedeni u džehennem. No, ako se pogledaju ajeti ranije i kontekst, vidjećemo da se radi o dunjalučkoj kazni koju su proživljavali i dan i noć. Zašto se baš kaže “vatra”? Vatra u Kur’anu ne mora imati bukvalno značenje, pa imamo primjer u suri El-Maide, 64 gdje Allah kaže: “كُلَّمَا أَوْقَدُوا نَارًا لِّلْحَرْبِ أَطْفَأَهَا اللَّهُ – …kad god upale vatru rata, Allah ju ugasi…”. U slučaju faraona i njegove svite, vatra je sinonim za patnju prije smrti, metaforički opis prethodnog ajeta.

Život mrtvih

Kroz iščitavanje Kur’ana vidimo da je kaburski život samo infiltrirana bajka, te da nikakav život između dunjaluka i ahireta nema osnove u Božijoj knjizi. No, postoje neki ajeti koji, naizgled, odstupaju od konstantne kur’anske poruke, gdje se spominje život poginulih.

Naime, radi se o sljedećim ajetima iz sure Bekare i Alu Imran:

وَلَا تَقُولُوا لِمَن يُقْتَلُ فِي سَبِيلِ اللَّهِ أَمْوَاتٌ ۚ بَلْ أَحْيَاءٌ وَلَٰكِن لَّا تَشْعُرُونَ ‎﴿١٥٤﴾‏

I ne recite za one koji budu ubijeni radi puta Allahova ‘mrtvi su!’ Naprotiv, živi su, ali vi ne osjetite. (El-Baqara, 154)

وَلَا تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ أَمْوَاتًا ۚ بَلْ أَحْيَاءٌ عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ ‎﴿١٦٩﴾‏ فَرِحِينَ بِمَا آتَاهُمُ اللَّهُ مِن فَضْلِهِ وَيَسْتَبْشِرُونَ بِالَّذِينَ لَمْ يَلْحَقُوا بِهِم مِّنْ خَلْفِهِمْ أَلَّا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ ‎﴿١٧٠﴾

I nikako ne smatraj ubijene radi puta Allahova mrtvima, naprotiv živi su kod Gospodara svoga, opskrbljavaju se. Ponosnim na ono što im je Allah dao od svog izobilja, i raduju se onima iza koji im se još nisu pridružili, da po njih nema straha, niti oni tuguju. (Alu Imran, 170)

Postoje dva termina koji se dovode u vezu ovih ajeta, a pogrešno se tumače (i prevode), a vezana su za pogibiju; Šehid (شهيد) i Allahov Put (sebilullah – سبيل الله).

Šehid, u Kur’anu, nema veze sa pogibijom i smrću. To je naziv za onoga ko svojim djelovanjem kroz život svjedoče istinu. Allah dž.š. kaže u tom kontekstu:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ ۖ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعْدِلُوا ۚ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ ‎﴿٨﴾

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite (šehidi budite)! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i Allaha se pripazite, jer Allah dobro zna ono što činite! (5:8)”

Sebilullah, ili kako se prevodi “Allahov put”, označava vjeru i put dobra koji se kroz sve objave propovjeda. Kroz cijeli Kur’an, taj termin ima značenje Božijeg dina, pravog puta, puta kojem Bog zove ljude. Nema veze sa borbom i ratom. Tumači se zavisno od konteksta. Primjer gdje ovaj termin ne označava rat ili boj jeste ajet iz sure El-Hadždž:

وَالَّذِينَ هَاجَرُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ ثُمَّ قُتِلُوا أَوْ مَاتُوا لَيَرْزُقَنَّهُمُ اللَّهُ رِزْقًا حَسَنًا ۚ وَإِنَّ اللَّهَ لَهُوَ خَيْرُ الرَّازِقِينَ ‎﴿٥٨﴾

A oni koji se isele radi puta Allahovog (sebilullah), zatim bili ubijeni ili umrli, sigurno će ih opskrbiti Allah opskrbom dobrom. A uistinu! Allah, On je Najbolji od opskrbilaca. (El-Hadždž, 58)

Dakle, ovaj ajet, i mnogi drugi, govore o “Allahovom putu” kao nečemu što biva razlogom za ljudsku žrtvu, bilo da se radi o davanju imetka, truda, vremena, rahatluka, doma, pa i života. Jasno je da se radi o Allahovoj vjeri koja je konstantna od početka čovječanstva do Sudnjeg dana. Allahov put je put (način života) koji obuhvata sve ono što Allah traži, i što Njemu vodi. Put dobročinstva i dobrobiti za sve ljude.

Vraćam se na temu, gdje se u navedenim ajetima sa početka pasusa spominje stanje ljudi koji su ubijeni radi “Allahovog puta”, gdje se naizgled govori da uopće nisu mrtvi. Čini se da je uslov za ovakav tretman pogibija radi Allahovog puta. Svaki drugi vid smrti nema ovaj tretman.
Navedena dva ajeta kažu da oni koji budu ubijeni “ZBOG Allahova puta”, a ne “NA Allahovom putu”, nisu u Džennetu, nego da su živi i opskrbljeni – ovdje i sada. Ovakva kur’anska poruka ljudima koji su svojim rukama umrle zakopali u zemlji, sigurno nema za cilj da ih ubjedi u suprotno. Dakle, garant ne govori da su poginuli vjernici zapravo biološki živi kao mi. Ovdje se definitivno opisuje drugi vid života.

Neki će reći da je upravo ovo dokaz da postoji zagrobni život u kaburu, no ovi ajeti tvrde da ti ljudi uopće nisu mrtvi (a realno znamo da jesu), ali da mi njihov život ne osjetimo/primjećujemo!

Interesantan dio ajeta jeste “…živi kod Gospodara njihova…”. Pošto sigurno znamo da se ne odnosi na prostor ili lokaciju, možemo razumjeti relativnost, tj. da se odnosi na perspektivu. Dakle, po “viđenju” Gospodara, oni su živi, dok su po našem “viđenju” oni mrtvi. Primjer ovakvog obraćanja u Kur’anu imamo u ajetu o relativnosti vremena, gdje se kaže: “وَإِنَّ يَوْمًا عِندَ رَبِّكَ كَأَلْفِ سَنَةٍ مِّمَّا تَعُدُّونَ ‎﴿٤٧﴾ – A jedan dan kod tvog Gospodara je kao hiljadu godina koje vi brojite.”

Sve ovo bi moglo aludirati da je energija i duh tih ljudi i dalje prisutan, ali mi to ne osjećamo. Allah opskrbljuje (održava) njihov lik i djelo, čime njihova smrt i žrtva neće biti uzalud. Oni su tu, s nama, energijom koju su utisnuli u tkivo realnosti. Njihova svijest je na neki način i dalje aktivna nakon smrti, jer umorstvo ima poseban energetski odjek.

Moguće mistično značenje ovih ajeta bi moglo ležati u modernoj naučnoj teoriji objašnjenoj u dokumentaronoj emisiji “Is the Force with Us?” gdje epizoda zaključuje da, iako nema konkretnih dokaza koji bi sugerirali da energetski tragovi svijesti iz prošlosti postoje u našem svemiru, naučni koncepti i teorije koje se istražuju kroz cijelu epizodu pokazuju da ideja univerzalne energije ili sile koja povezuje sve zajedno nije nužno izvan sfere mogućnosti.

Vrlo bitan detalj iz ajeta 3:170 jeste da počinje sa imenicom u akuzativu (Ponosnim – فرحين), što jezički nema smisla osim ako se nadovezuje na nešto od ranije, a jedino se može nadovezati na početak prethodnog ajeta gdje se kaže “I nikako ne smatraj ubijene radi puta Allahova mrtvima…” gdje glagol “smatrati” stavlja imenicu “mrtvi” u akuzativ (أمواتا), kao i slijedeću imenicu “živi” (أحياء), iako se glagol ne ponavlja. Sljedeći ajet počinje akuzativom kao odgovor, pa kao da kaže “Smatraj ih ponosnim… “. Ovaj jezički detalj može značiti da je opis poginulih da su ponosni na blagodati koje im Allah daje, te da se raduju zbog pokoljenja koja dolaze, zapravo poruka nama o nečemu što će se desiti. Kao što samohrani otac kaže svom uspješnom sinu: “Tvoja (umrla) majka je ponosna na tebe, i raduje se tvom uspjehu.”, gdje te riječi ne pokazuju realnost nego šalju poruku sinu da je otac ponosan i da zna da bi i majka bila.

Postoje mnogi ajeti koji nedvojbeno kažu da je nagrada svima na ahiretu, pa tako i poginulim, koristeći glagole u budućem vremenu (سوف):

فَلْيُقَاتِلْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ الَّذِينَ يَشْرُونَ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا بِالْآخِرَةِ ۚ وَمَن يُقَاتِلْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَيُقْتَلْ أَوْ يَغْلِبْ فَسَوْفَ نُؤْتِيهِ أَجْرًا عَظِيمًا ‎﴿٧٤﴾‏

I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi. (An-Nisa, 74)

Zaključak

Možda najveći zaključak iz ovog istraživanja je zapravo razotkrivanje uvoznih vjerovanja, iznova i iznova. Gdje god insan pogleda, nađe nakaradna vjerovanja i praktikovanja muslimana. Najtužniji dio svega toga je da mi vjekovima nosimo Kur’an, neko u grudima a neko u Mushafu, no vrlo malo o njemu razmišljamo. Ne zato što smo lijeni, već zato što nas poglavari i autoriteti Islama uči da ne treba i ne smije niko razmišljati kad je sve već razmišljeno. Postoje hadisi i tefsiri, kapak! Svi smo zaključani u okovima tuđih shvatanja i tumačenja.

Dakle, vjerovanje o kaburskom azabu je pagansko, vjerovatno staroegipatsko.

Ne postoji zagrobni život, i umrli ljudi neće biti svjesni perioda koji prođe između smrti i proživljenja. To je jedini pravedan i logičan ishod.

Nema nagrade niti kazne prije suđenja, a nema suđenja do Dana Suđenja.

* TAHAWIJEVA POSLANICA O ISLAMSKOM VJEROVANJU (AKIDI) KRATKI KOMENTAR Autor: dr. Muhammed ibn Abdurrahman el-Humejjis

52 comments