Tabu: Ćafiri

Konstatacija: Musliman nije vjerski zadužen da mrzi ili pak ubija nemuslimane. Ne postoji islamsko nasilje.

Tema o ćafirima, kako se prema njima odnositi, šta osjećati i kako s njima živjeti je pravi tabu kod nas u Bosni, ali i svijetu. Imamo ratnu generaciju kojoj je mržnja sama sebi svrha…i imamo nove generacije, koji bi da žive život, ali ih neki “daija” vazda filuje mržnjom. U muslimanskom svijetu situacija je još gora… kako mi je lično priznalo nekoliko braće arapa, kažu “Mi arapi smo divljaci.”

Obradio bih dvije teme;

• Ko je zapravo ćafir?
• Kako da se musliman odnosi prema ćafirima?

Iskreno, ćafiri su nam najmanji problem, jer musliman je muslimanu vuk! Ako ne vjeruješ, pogledaj šta je ostalo od Sirije, Iraka ili Afganistana… Nama je vazda nadraže okriviti nekoga za sopstvene belaje. Svaljivati krivicu na spletke Zapada i ćafira je isto onoliko djetinjasto i naivno kao i svaljivanje krivice na šejtana. Zlonamjerne politike ćafira samo malo poguraju, a mi sami uradimo ostalo. Isto kao i šejtan, samo nas je pozivao, a mi smo se odazivali. Al’ nejse…

Ćafir, u ovom kontekstu, je onaj ko niječe Allaha, meleke, poslanike, objave i Sudnji dan…i ne smatra sebe muslimanom. Kratko i jasno,…iako postoje braća muslimani koji haman cijelo čovječanstvo trpaju u ćafirski koš, ali to je baška priča…

Odnos prema ćafiru će biti kao i prema svakom drugom insanu…sve dok taj ćafir nije otvoreni agresor i neprijatelj.

Od kuda muslimanima neprijateljstvo prema ljudima?

Kao musliman, moram priznati da se najviše bojim drugih muslimana koji su površno naučili vjeru, ili su je naučili od srednjovjekovnih učenjaka koji su pisali fetwe u po’ rata sa tatirama ili križarima. To su ljudi kojima ništa nema vrijednosti niti svetosti, a po najmanje ljudski život. Dunjaluk je obojen krvlju, a ahiret erotikom.

Nakon pročitane knjige “Heretik” od Ayaan Hirsi Ali (ženska je otkačena skroz, al’ o tom’ po tom), skontam zašto svi na svijetu smatraju Islam vjerom mržnje, nasilja i netrpeljivosti.

Odgovor je jednostavan; Zato što muslimani Islam reklamiraju kao vjeru mržnje, nasilja i netrpeljivosti!

99% muslimana danas doista misli da Islam dûži, nas muslimane, da mrzimo i napadamo sve ostale…al’ eto, malo nas civilizacija sputava da to baš ne pokazujemo javno…sve dok se ne izmigolji neki idiot i povalja raju kamionom u Francuskoj, digne metro u Londonu, i slično.

Sjećam se šoka kojeg ćutke preživljavam na jednom sjelu sa braćom mudžahedinima u selu Orašac, tamo sredinom ’93 godine, gdje slušam kako se neki lik hvali kako je ubio rođenog oca jer je navodno “prestao biti musliman”?! Bože sačuvaj!
Nedugo nakon toga dobivam knjigu “Odanost i Odricanje u Islamu” koja me zarobljava svojim “dokazima” o tome da je princip totalne odansoti muslimanima i njihovim vladarima najstrožija obaveza i temelj islama, a isto tako da je neprijateljstvo prema svemu što je van nacrtanih granica karta za Džennet i božije zadovoljstvo.

Naravno, prijevod samog naslova je bio katastrofalan, i odveo mnoge mlade momke u ponore mržnje nedužnih ljudi. Na bosnaski su preveli “Prijateljstvo i neprijateljstvo u Islamu”, čime su u bošnjake ubacili sjeme zabrane prijateljstva i obaveze neprijateljstva prema svemu što oni definišu kao nemuslimansko. Ne pitaj ko sve spada pod termin “nemusliman” …gluho bilo!

Pametan insan neće ni pokušati da demantuje postojanje principa “odanosti i odricanja”  u Islamu, koja promoviše ljubav i podpomaganje među muslimanima, bez obzira na naciju, boju, rasu ili pol. S druge strane, promoviše odricanje od svih nevaljalih djela koje čine nevjernici, te od samih nevjernika kada podignu oružije na muslimane. To je sasvim OK…

No, prije nekoliko vjekova, rekonstruisana i fabricirana verzija “odanosti i odricanja” ugurana je među temelje islamskog vjerovanja. Vlastodržci, halife i sultani, potpirivali su vatru u umovima uleme kako bi izgradili nasilnu i barbarsku generaciju muslimana u cilju ostvarivanja političkih i vojnih ciljeva.

Nova filozofija odanosti i odricanja, u ovom slučaju “odricanja”, poziva svakog muslimana da mrzi, prezire i nanosi štetu ili čak ubije svakog onog ko nije musliman. Muslimani zadojeni ovom propagandom prelaze Allahove granice, i u ime Nebesa čine djela koja nemaju nikakve osnove u Islamu. Jedino oni koji su u okviru Islama ostaju sigurni od njihovog zla i nasilja, a taj okvir oni sami sebi crtaju, te ga svakodnevno sužavaju dok haman niko na svijetu nije ostao musliman.

I onda se pitamo zašto se današnji civilizovani svijet boji muslimana?! Pa kako neće kad hodamo po svjetu u Leviskama i Rejbankama, a u sebi nosimo mržnju – ko’ tempirane bombe…Trebao bi i muslimanski svijet da se boji muslimana!

Zasigurno tvrdim da većina muslimana i ne zna za ovaj princip, i veoma je interesantno kako se kod nekih to smatra temeljom vjere i jedinim vratima u Džennet?!

Onaj ko malo pročita oko ovoga u knjigama uleme koja zastupa ova ekstremna i nasilna vjerovanja, vidjeće da stvarno nisu pazili na jasne ajete i predaje koje govore da su u krivu.

Postoji preko 250 ajeta i hadisa koji govore na ovu temu. Isčitavanjem Kur’ana i vjerodostojnih hadisa na ovu temu, jasno je i djetetu da se odricanje i neprijateljstvo odnosi samo na one ćafire koji svojim riječima ili djelima huškaju i bodre sukob sa muslimanima i oduzimanje ljudskih sloboda, ili čak sami učestvuju u napadu.

Princip nema direktnu vezu sa vjerom ili nevjerom, nego ima vezu sa neprijateljstvom i nasiljem prema muslimanima.

Strašnu grešku prave neki muslimani koji ne prave razliku između;

• Nevjernika koji je agresor i neprijatelj, podstiče ili učestvuje u otvorenom ratu protiv muslimana, “…samo zato što kažu naš Gospodar je Allah”,
• i nevjernika koji živi svoj život u svojoj vjeri, ne manifestuje nikakvo neprijateljstvo, ili je čak lojalni prijatelj muslimanima. “…Vama vaša vjera, a meni moja.”

Ovaj drugi je punopravni član muslimanske zajednice i zaštićeni subjekt države u kojoj vladaju muslimani.

Čitav princip se vrti oko ajeta u početku sure El-Mumtehineh:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا عَدُوِّي وَعَدُوَّكُمْ أَوْلِيَاءَ تُلْقُونَ إِلَيْهِم بِالْمَوَدَّةِ وَقَدْ كَفَرُوا بِمَا جَاءَكُم مِّنَ الْحَقِّ يُخْرِجُونَ الرَّسُولَ وَإِيّاكُم ۙ أَن تُؤمِنوا بِاللَّهِ رَبِّكُم

O vi koji vjerujete! Ne uzimajte neprijatelja Mog i neprijatelja vašeg, za prisne prijatelje! Pružate im ljubav, a oni ne vjeruju u ono što vam je došlo od Istine, izgone Poslanika i vas, jer vjerujete u Allaha, Gospodara vašeg…

Ovaj, i svaki drugi ajeti u Kur’anu koji govore o zabrani ljubavi prema nevjernicima obavezno aludira na ubice i agresore, a nikako na sve nevjernike općenito.

Voliti miroljubivog ćafira nije zabranjeno, jer osnova je da volimo ljude, da ih pozivamo u istinu, jer ne želimo da umru na zabludi. Šta je to, ako nije ljubav? Neki nevjernici se urođeno vole…nekom je to majka, nekom brat, supruga, dijete…i slično.

إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَن يَشَاءُ ۚ

Ti doista ne upućuješ koga voliš, nego Allah upućuje koga On hoće…

Ovaj ajet aludira na mušrike koje je Poslanik s.a.v.s volio. Zar nije volio svog amidžu Ebu Taliba, a bio je mušrik. Plakao je na njegovoj samrti. Poslanik s.a.v.s je naređivao ashabima da ne kidaju rodbinske veze sa mušricima, i usmeno dozvolio da im se materijalno pomaže. Safija r.a., majka vjernika, oporučila je dio svog imetka bratu koji je bio jevrej.

Mutin bin Adij, mušrik koji je zaštitio Poslanika u Mekki, to mu Poslanik s.a.v.s nikada nije zaboravio. Nakon bitke na Bedru rekao je:”Da je Mutin živ pa mi zatražio da mu poklonim ove pokvarenjake (zarobljenike), poklonio bih mu!”

Hasan bin Sabit r.a., pjesnik Islama, plačući je opjevao Mutina, iako je umro kao mušrik. On je njima bio kao nama general Jovan Divjak, častan insan druge vjere.

Ebul Buhturij je bio mušrik koji je došao na Bedr, ali je Poslanik s.a.v.s naglasio ashabima da ga niko ne povrijedi. On je u Mekki bio protiv zlostavljanja muslimana, pa se Poslanik bojao da nije došao u bitku preko svoje volje. Subhanallah! Čak ni nevjernika u agresorskim redovima na bojnom polju neće da povrijedi zbog sumnje da možda ipak nije došao iz mržnje prema Islamu, nego pod socijalnim ili drugim pritiskom.

Kao što sam spominjao, ubjeđen sam da prava vjera neće zabraniti nešto što je prirodna potreba ljudi, u ovom slučaju ljubav prema bližnjima, pa makar bili i nevjernici.

Jedino je zabranjeno voliti srcem i uz to pomagati nevjernike protiv muslimana, smatrajući da je njihova vjera ista ili bolja od Islama.

لَّا يَنْهَاكُمُ اللَّهُ عَنِ الَّذِينَ لَمْ يُقَاتِلُوكُمْ فِي الدِّينِ وَلَمْ يُخْرِجُوكُم مِّن دِيَارِكُمْ أَن تَبَرُّوهُمْ وَتُقْسِطُوا إِلَيْهِمْ ۚ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.

Musliman koji živi po Kur’anu, sigurno voli sve sinove Ademove, jedino što musliman smije mrziti su njihov kufr ili grijesi…a nikako ličnosti. Personalni problem imamo samo sa onima koji lično učestvuju u fizičkom sukobu protiv Islama i njegovih sljedbenika, samo zato što to jesu.

Allah dž.š. jasno poziva vjernike da budu pravedni i dobročinitelji prema svima, da vole ljude i šire mir, stabilnost, prosperitet, istinu i umjerenost.

 إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَيَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنكَرِ وَالْبَغْيِ ۚ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

U ajetima pravde, poštenja i dobročinstva nema razlike između mumina i ćafira…sve sljeduje isto.

Šta ovo znači za jednog muslimana?

Konkretno, nema nikakve vjerske ili šerijatske zapreke da volimo nekog nemuslimana od rodbine ili komšija, ako već osjećamo to u srcu. Nema zapreke da komšiji kažemo “Dobar dan…Kako ste čika Tomo?”. Nema zapreke da pomognemo teta Slavici da unese drva u šupu. Nema zapreke da obiđemo bolesnog Josipa u bolnici. Nema zapreke da sa Draganom popjemo kavu… ili da siromašnom Petru udjelimo koju marku…

Ukratko, musliman je dužan, po jasnom Kur’anu, da pošteno i pravedno živi civilizovan život sa komšijama ćafirima, sve dok oni njemu ne dovode u pitanje ličnu i vjersku slobodu. Ma kako ovo izgledalo, ovo je istina i pravi put!

Ne treba spominjati da je cijena slobode – sloboda! Da bi muslimani garantovali svoje slobode, moraju iste dati i drugima…to je jedini način koji ne završava tragično. Granice naše slobode završavaju tamo gdje počinju granice slobode drugih ljudi.

“Ko vam učini kakvo dobro, nagradite ga! Ako nemate čime, onda dovite za njega sve dok ne vidite da mu se dobrim vratilo.” -Ahmed i Ebu Davud

Pa gdje je onda problem?

Problem je što su muslimani pogrešno shvatili Kur’an, ajete objavljene za rat protumačili općenito, i neprijateljstvo postavili za normu, a pravdu na marginu.

Nećete vjerovati, ali postoje islamske upute muslimanima da ćafira treba ponižavati na svakom koraku, tjerati ga u kraj ulice dok prolazi, ne dozvoliti mu da gradi bogomolje, …i svašta nešto. Bez zafrkancije, islamska literatura iz srednjeg vjeka po pitanju nemuslimana podsjeća na “Mein Kampf” od Adolf Hitlera.

Da ne spominjem kako smo grlati kada se muslimanima uskrati neko pravo u kršćanskoj zemlji, a nedaj Bože da mi kršćanima damo prava u muslimanskoj zemlji! Uzimamo a ne damo. Zahtjevamo a ne uslišavamo.

Trpanje svih nemuslimana u isti koš dovodi do opasnog poremećaja sistema vrijednosti.

Poremećaj je doveo do toga da se širom muslimanskog svijeta na minberima i medijima čine dove Allahu da uništi sve nevjernike, da ih pobije do poslijednjeg, da nam u njima pokaže čuda Svoje moći (sav sam se naježio…), alassalamet! Nedo’ Allah njima dati vlast i moć u ruke… zamisli koji bi genocid napravili!?

Umjesto da Ga molimo da nam pomogne u širenju istine, da te ljude uputi na pravi put, da nam svima podari sreću i napredak. Tolike protračene dove! Zar nije bolje da stotine hiljada naučnika, inžinjera, lječnika, astronoma, geologa, hemičara i profesora postanu muslimani, nego da nam Allah pokazuje nad njima čuda uništenja i devastacije?! Allah je kadar i jedno i drugo, al’ pogledaj na koje smo mi grane spali u dovi.

Mi faktički dovimo za smak svijeta…jer kada bi dragi Allah uslišao naše dove, najprije bi muslimani nagrebusili…jer mi ni otvarač za konzerve ne znamo napraviti.

Mi smo ummet koji živi žaleći za slavom prošlosti i isčekujući strahote budućnosti. Živimo nigdje – čineći ništa. Školska formula za propast civilizacije. Ako uskoro ne pronađemo čvor koji veže naš mentalitet, padamo u rupu koju smo sami iskopali.

S druge strane, imaju miroljubivi ćafiri kojima je prošlost samo lekcija za popravak, a budućnost blagostanje kojem strijeme. Imaju kontrolu nad sadašnjim trenutkom, sade sjeme za budućnost izbjegavajući greške iz prošlosti. Allaha ti, čime taj obićni puk zaslužuje mržnju i neprijateljstvo?

Islam je visoko od onoga što mu pripisuju psihopate! Ovo je vjera u kojoj smo stvoreni da se upoznajemo, vjera koja se obraća svim ljudima, koja čovječanstvo vodi ka sreći i miru.

Čak kada bi neko od muslimana prekršio princip “odanosti i odricanja” i pomogao agresoru protiv muslimana, on time ne izlazi iz Islama. Njegov grijeh je golem i neka mu je Allah na pomoći, ali nije ćafir.

Dokaz tome je predaja o Hatim bin Ebi Beltea r.a., ashab i učesnik Bedra, poznat po dobru i iskrenosti…ali mu se omaklo. Poslao je svoju sluškinju kurejšijama (ćafirima) da izda vojne tajne muslimana o akciji na Mekku. Poslanik s.a.v.s biva obavješten objavom, šalje konjicu i govori im tačno gdje će stići djevojku. Tako je i bilo, te je pismo vraćeno u Medinu. Poslanik reče: “Šta je ovo Hatime?”, reče: “Allahov poslaniče, ne požuruj sa osudom! Ja sam bio kurejšijski saveznik, nisam član plemena. Vidio sam da svaki muhadžir ima nekoga ko mu tamo čuva imetak i familiju, pa sam i ja htio s ovim da dobijem poene. Htio sam da mi sačuvaju imetak i familiju. Tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, nisam to uradio što ih volim niti što sam se odmetnuo!”. Reče Poslanik s.a.v.s : “Ovaj vaš prijatelj istinu govori, pustite ga.”. Omer r.a. uzviknu: “Božji poslaniče, pusti me da skinem glavu ovom munafiku!”. Poslanik s.a.v.s reče: “Omere, zar ne znaš da je Allah rekao borcima na Bedru: Radite šta hoćete, Ja sam vam oprostio!”.

Neko će reči da ovaj ajet jasno zabranjuje prijateljovanje sa kršćanima i jevrejima;

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا الْيَهُودَ وَالنَّصَارَىٰ أَوْلِيَاءَ ۘ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ ۚ وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ

O vjernici, ne pomažite odano jevreje i kršćane! Oni su jedni drugima odani! A njihov je onaj među vama koji ih bude pomagao; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.

Jeli to znači da je onaj ko s njima prijateljuje ćafir?! Ne. Nego onaj ko ih pomogne kao što oni jedni druge pomažu. Dakle, ljubav u srcu, zadovoljstvo njihovom vjerom i fizička ili logistička pomoć protiv Islama, eh tada je njihov…i to nema sumnje.

Zaključak

• Neprijateljstvo, nasilje i nepravda nad miroljubivim nemuslimanima nema osnove u Islamu i direktno je kršenje Kur’anskih odredbi.
• Odricanje od nevjernika nije temelj vjere niti stub islama, niti je direktno vezano za nevjerstvo, već je vezano za neprijateljstvo.
• Nečije nevjerstvo, samo po sebi, nije razlog za odricanje i mržnju.
• Jedino opravdano neprijateljsvo i sila nad nemuslimanima je u odbradbenom ratu, samo protiv onih koji su digli oružje i jasno obznanili svoje neprijateljske namjere.
• Obavezno je biti pravedan i dobar, te izdržavati familiju…a zabranjeno je biti razvratan, zao i nasilan – prema svima bez izuzetka.

8 comments