Tabu: Zejd i Zejneba?

Tvrdnja: Časni Vjerovjesnik nije preoteo Zejnebu od Zejda, niti je Kur’an silazio da zadovolji Muhammeda.

Napomena! Tekstovi na ovom blogu prikazuju trenutno razmišljanje, shvatanje i vjerovanje autora koji konstantno istražuje i mijenja svoje stavove. (04/10/2025)
Tekstovi nisu za vjersku pouku, ali mogu ponukati na kritičko razmišljanje i dublje istraživanje teme. Čitaj na vlastitu odgovornost!

Jedan od najtežih zadataka islamskih prosvjetiteljâ ovog doba je dočarati vjernicima dimenzije naslaga hamelja oko izvora istine i upute, dubine naše zablude, širine laži i nagađanja, te količine dezinformacija i izmišljotina koje su se uvukle u tradicionalni Islam. Sve se to nataložilo u našu tradiciju i postalo permanentna percepcija prosječnog muslimana. Ne kažem da sam ja neki narodni prosvjetitelj, daleko od toga, ali tvrdim da sam svoj lični prosvjetitelj. Kada jednom postaviš sebi pravilo da ne vjeruješ ljudima u onome što im pridonosi korist, te da za svoje bitne životne odluke i uvjerenja zasukaš rukave, mućneš glavom i osloniš se na Allaha; zavjese padaju, hamelj se osipa, laži nestaju. Kur’an je hakk, i zato reci: “Došla je istina i urušila se besmislica! Besmislica se stalno urušava.” – 17:81

Još jedan u nizu pogrešno shvaćenih ajeta časnog Kur’ana, čije tradicionalno tumačenje nije samo dezinformisalo ummet, već je skrnavilo čast i ugled plemenitog Poslanika a.s., te dovelo u pitanje kredibilitet same Objave.

Ranije sam pisao o nekim ajetima koji su neshvaćeni, poput sure El Fil, ajeta o Nuhovoj lađi, ajeta o kibli, Junusovom kitu, i slično, ali svi oni nisu imali veće implikacije na iman, kako god bili shvaćeni. Musliman je mogao imati razna shvatanja tih ajeta a da to ništa ne promjeni u njegovom odnosu sa Allahom dž.š., no, ovaj danas je jedan od onih ajeta za koje mnogi inteligentni muslimani poželješe da ga bogdom nema u Kur’anu!

OK, nakon ovog reda NE ČITAJ DALJE osim da već znaš tradicionalno tumačenje ajeta iz sure Al Ahzab 37 i svjestan si težine tereta kojeg ummet nosi vjekovima. Ako nemaš pojma o čemu govorim, preskoči i život će ti biti ugodniji! Neznanje je blaženost u ovom slučaju.

Preskočio si liniju…. stoga, podrazumjevam da pristojno poznaješ tradicionalnu sîru i priču o navodnoj ženidbi Muhammeda a.s. sa Zejneb bnt. Džahš, puštenice njegova posinka Zejda b. Harisa.

Neshvaćeni ajet 33:37

Jedan prijatelj, istraživač i bloger Amr Aššair, rekao mi je da radi na teoriji “Unitarnog kur’anskog kazivanja“, nešto poput Hawkingove “Teorije svega“, gdje pokušava dokazati da je cijeli Kur’an jedno međusobno povezano kazivanje – jedna velika poruka. Ja donekle vidim na šta cilja, i ima smisla. S toga, imam pravilo – a uzmi ga i ti – da ajete uvijek pokušavam dokučiti kroz prizmu konteksta. Samo u kontekstu ajeti imaju smisla i odašilju pravu poruku.

Ovaj ajet je 37. u suri Al Ahzab, pa navodim nekoliko ajeta prije i poslije. Kaže Uzvišeni:

وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى ٱللَّهُ وَرَسُولُهُۥٓ أَمْرًا أَن يَكُونَ لَهُمُ ٱلْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ وَمَن يَعْصِ ٱللَّهَ وَرَسُولَهُۥ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَٰلًا مُّبِينًا ‎﴿٣٦﴾‏ وَإِذْ تَقُولُ لِلَّذِىٓ أَنْعَمَ ٱللَّهُ عَلَيْهِ وَأَنْعَمْتَ عَلَيْهِ أَمْسِكْ عَلَيْكَ زَوْجَكَ وَٱتَّقِ ٱللَّهَ وَتُخْفِى فِى نَفْسِكَ مَا ٱللَّهُ مُبْدِيهِ وَتَخْشَى ٱلنَّاسَ وَٱللَّهُ أَحَقُّ أَن تَخْشَىٰهُ فَلَمَّا قَضَىٰ زَيْدٌ مِّنْهَا وَطَرًا زَوَّجْنَٰكَهَا لِكَىْ لَا يَكُونَ عَلَى ٱلْمُؤْمِنِينَ حَرَجٌ فِىٓ أَزْوَٰجِ أَدْعِيَآئِهِمْ إِذَا قَضَوْا۟ مِنْهُنَّ وَطَرًا وَكَانَ أَمْرُ ٱللَّهِ مَفْعُولًا ‎﴿٣٧﴾‏ مَّا كَانَ عَلَى ٱلنَّبِىِّ مِنْ حَرَجٍ فِيمَا فَرَضَ ٱللَّهُ لَهُۥ سُنَّةَ ٱللَّهِ فِى ٱلَّذِينَ خَلَوْا۟ مِن قَبْلُ وَكَانَ أَمْرُ ٱللَّهِ قَدَرًا مَّقْدُورًا ‎﴿٣٨﴾‏ ٱلَّذِينَ يُبَلِّغُونَ رِسَٰلَٰتِ ٱللَّهِ وَيَخْشَوْنَهُۥ وَلَا يَخْشَوْنَ أَحَدًا إِلَّا ٱللَّهَ وَكَفَىٰ بِٱللَّهِ حَسِيبًا ‎﴿٣٩﴾‏ مَّا كَانَ مُحَمَّدٌ أَبَآ أَحَدٍ مِّن رِّجَالِكُمْ وَلَٰكِن رَّسُولَ ٱللَّهِ وَخَاتَمَ ٱلنَّبِيِّـۧنَ وَكَانَ ٱللَّهُ بِكُلِّ شَىْءٍ عَلِيمًا ‎﴿٤٠﴾

I nije za vjernika niti za vjernicu, kad nešto Allah i Poslanik Njegov odrede, da oni biraju nešto svoje. A ko ne posluša Allaha i Poslanika Njegovog – pa zaista je zalutao zabludom očitom. (36) I kad si rekao onome koga je obdario Allah, i koga si obdario: “Zadrži ženu svoju i boj se Allaha! I tajiš u sebi ono šta će Allah objelodaniti i bojiš se ljudi, a Allah je dostojniji da Ga se bojiš. Pa pošto je zejd* njome želju zadovoljio, vjenčali smo te njome, da vjernici ne osjete prijekor uz supruge posinaka svojih, kad oni želje zadovolje svoje. A naredba Allahova je završena stvar. (37) Nema Vjerovjesniku nikakvog prijekora u onom čim ga je obavezao Allah. (To) je sunnet Allahov onih koji su minuli ranije – a naredba Allahova je precizno odvagana – (38) (Sunnet) onih koji poslanice Allahove dostavljaju, i Njega strahopoštuju, i ne boje se nikog izuzev Allaha. A dovoljan je Allah Obračunac. (39) Nije Muhammed otac nikom od ljudi vaših, nego je poslanik Allahov i Pečat vjerovjesnika! A Allah je o svakoj stvari Znalac. (40)

Šta kaže tradicija o ovom događaju?

Prije nego navedem dio onoga što kažu tradicionalni tefsiri, moram napomenuti da moj prijevod ajeta možda ne pokazuje tačku na kojoj se kola lome. Naumpadne mi priča iz osnovne škole gdje je zarez ubio nedužna čovjeka, kad je došao telegram u zatvor na kojem je pisalo “Ubiti, ne pomilovati.” umjesto “Ubiti ne, pomilovati.”. Eh, tako i ovdje…. u ajetu 37 ima momenat kada tefsiri smatraju da prestaje citat Vjerovjesnika a.s. i počinje Allahov govor. Čak i u našim  bosanskim prijevodima na tom mjestu se zatvaraju navodnici. To je dio gdje se kaže: “A krio si u sebi ono šta je Allah pokazao i bojao si se ljudi…“, gdje se tradicionalno smatra da su ovo riječi božije upućene Muhammedu. Ne krivim ih, jer po starom običaju, naši prijevodi slijede mainstreem tefsir.

Što čorav ne vidi, smisli! Vječna boljka ummeta. Prvo kreiramo priču, jer neko nešto nije skonto’, pa onda nategnemo ajete da tu priču podkrijepe. Iz istog tog razloga je ovaj ajet dobio zatvorene navodnike na pogrešnom mjestu, jer je nekome trebala ta priča.

Knjige islamske tradicije, tefiri i hadiske zbirke, pretvorile su Muhammedov citat anonimnom čovjeku u obračanje Allaha Muhammedu, bez ikakvog lingvističkog niti logičkog razloga. Vjerovatno ih je zbunio Zejd, jer su već imali ustanovljenu histrojsku ličnost po imenu Zejd b. Harise pa nisu znali šta će s njim, i onda krpa na zakrpu… nakotiše se laži i dezinformacije.

Ovo je lekcija koja se preskače u mejtefima, šturo spomene u medresama i fakultetima, a na mimberima nikada. Hvala Bogu!

A sada, duboko se izvinjavam što prenosim ovu priču iz naših vjerodostojnih predaja i priznatih tefsira. Skratiću što više mogu dajući samo bitne informacije bez umotavanja u celofan. Koliko god ta priča izgledala nerealno, uvijek možeš provjeriti u izvorima Islama. Ovo što slijedi nije sarkazam, nego čiste informacije, ali bez ukrasnog celofana.

(18+ : Roditeljska Pažnja!)

Navodno, malo poružan sluga po imenu Zejd b. Harise, koji bjaše puno crnobanjast pljosnata nosa, a možda i bijel crvene kose (nisu sigurni), bjaše kupljen na pijaci robova i poklonjen hazreti Hatidži kad se udala za Muhammeda a.s. Taj sluga (rob) je tada imao cirka 22 godine. Ona ga poklanja svom mužu Muhammedu, koji je tada bio Zejdov vršnjak sa cirka 25 godina. On ga oslobodi i uzme sebi za sina (posinka?!), pa ga prozvaše Zejd b. Muhammed. Eh, sad njega Muhammed odgaja i pazi (iako je to već zreo čovjek, samo par godina mlađi od “oca”!).
Taj Zejd se oženi Umm Ejmen, poslanikovom majkom po mlijeku!! Tako da je Zejd, poslanikov vršnjak, u isto vrijeme njegov sin i muž njegove mame!!
I sad, Zejdov i mamin sin Usama bin Zejd je istovremeno Muhammedu unuk i brat po mlijeku…!! Ne mogu više Allaha mi.

Nejse, taj Zejd kasnije oženi još par žena iz poslanikove familije, i izmeđuostalog njegovu amidžićnu Zejneb b Džahš. Eh, tu počinje drama… Naime, postoji više verzija priče o kojoj, navodno ovaj ajet 33:37 govori – al’ ne zna se koja verzija je gora:

1. Verzija A: Zejd je ružan a Zejneb lijepa. Zejd nju voli do neba. Saznaje Zejd da se Muhammedu sviđa Zejneb, jer Muhammed naokolo priča o njoj. Pošto više voli Muhammeda od sebe, on njemu dolazi i kaže da će da se rastane od nje kako bi ju Muhammed mogao preuzeti. Muhammed ko’ i ne bi, nema smisla, stid ga naroda, đe će ženu posinka svog, al’ eto ipak mora jer mu Allah naređuje da se oženi tuđom ženom, jer on mu više nije ko pravi sin.
2. Verzija B: Zejd je i dalje ružan, Zejneb ko’ slika. Kupa se ona jednog dana, i naiđe Muhammed na nju golu. Ni tamo ni vamo, instantno se zaljubi u tuđu ženu. Allah to vidi pa u srce Zejda ubaci mržnju prema Zejneb kako bi ju on ostavio, a potajno obeća Muhammedu da će ona biti njegova. I tako i bi.
3. Verzija C: Zejd je i dalje ružan al je sada i bivši rob. Zejneb je ohola kurejšijka. Ne sviđa joj se socijani status muža. Kad god bi Muhammed došao kod njih malo bi zagledao Zejneb a kasnije bi ju hvalio svojim ashabima. Ona to načula i nabijala Zejdu na nos. Zejdu puko’ film i razvede Zejneb. Ona jedva dočekala, a tako i Muhammed. Odjednom silaze ajeti s neba koji mu naređuju da oženi Zejneb, kako bi taj brak bio svima od koristi.

Ovo su najpoznatije verzije priče u skoro svim sunijskim, pa i šijitskim, tefsirima. Namjerno sam iskarikirao priču, da se vidi njena ružnoća i njihova (možda namjerna) uvreda časnog Poslanika a.s.

Idi, ispovraćaj se, pa dođi da nastavimo…

Šta je problem?

A šta nije!?
Al’ pazi… nekima nije problem. Mnogi će braniti tradicionalne predaje o ovom sramotnom činu i žustro se boriti da prikažu Poslanika a.s. kao seksualnog predatora i nezasitog ženskaroša koji je, po svemu sudeći, smišljao Kur’an po svom hiru. Smatraju da time pridobivaju Allahovo zadovoljstvo. Ja ću vjerovatno biti veliki šejtan i zabludnik jer negiram ove gnusne laži na Poslanika a.s. i Kur’an časni.

Prije nego počnem postavljati pitanja na koja islamska tradicija nema zadovoljavajuće odgovore, želim napomenuti da je ovaj ajet šareno lizalo orjentalista, starih i modernih kritičara ličnosti Muhammeda a.s.
Nažalost, muslimani baštine ovu priču vjekovima, iskreno se trude da dušmanima to nikada ne presuši, da im uvijek bude slatko i sočno.

Ova verzija imala je ogroman odjek kod kritičara – korištena je stoljećima kao ključna tačka optužbe da je Muhammed a.s. “izmišljao objavu” radi ličnih želja. Zato su islamski učenjaci razvili detaljnu odbrambenu hermeneutiku koja naglašava božanski plan i pravnu mudrost, a ne ljudsku strast. No, nikada se nisu mogli pomaketi s mjesta zbog jarma tradicionalnog tumačenja. Postoje autori poput Mewdudija i Qaradawija koji govore da brak sa Zejnebom nije bio “ljubavna avantura”, već pravna reforma. Po njima, Islam je želio ukinuti predislamski običaj po kojem je posinak jednak biološkom sinu. Tako, Poslanikov brak sa Zejneb imao je svrhu da praktično pokaže da posinak nema taj status i da se njegova bivša žena može zakonito ženiti.

Šta god ulema pokušala da izvrda, ovo se oprat’ ne mere!

Postavlja se tona pitanja na koje nema odgovora. Neka od njih su legitimna pitanja vjernika, dok se druga postavljaju od strane kritičara Islama:

• Da li ovaj običaj ženidbe posinkove puštenice bio toliko rasprostranjen da je Poslanik morao lično da demonstrira njegovo ukidanje?
• Koliko ima poznatih slučajeva ženidbe posinkovih puštenica u historiji Islama kojima je ovaj veliki čin pomogao da se ne osjećaju nezgodno?
• Da li je poslanik lično demonstrirao ukidanje svih propisa vezanih za pagansko društvo?
• Kako to da je Zejd bin Harise toliko bitan da svi muslimani obožavaju Allaha recitujući njegov slučaj do Sudnjeg dana?
• Zašto kroz cijeli Kur’an Allah spominje samo imena Svojih poslanika i vjerovjesnika, i odjednom Zejda?
• Zar Muhammed a.s. nije najljepšeg ahlaka, odkad to on zagleda i hvali tuđe žene po sjelima?
• Kako to da se Zejneb kupa na otvorenom? Ili još gore, možda je bila zaklonjena, al’ se Muhammed šunjao po tuđoj avliji i zagledo žene dok se kupaju?
• Zašto bi Allah, Gospodar svjetova, rastavio vjernički brak i uništio ljubav čovjeku koji ima samo jednu ženu, da bi udovoljio Muhammedu i dodao mu ženu na desetak postojećih žena?
• Koja je prednost ili općedruštvena korist da se lično Poslanik iskoristi za ovaj propis u doba kada su munafici u Medini i kafiri tog vremena jedva čekali da potkopaju autoritet Poslanika i validnost Objave?
• Zašto je Allah osramotio svog Poslanika i objavio da se do sudnjeg dana recituje kako on u sebi krije pohotu za grijehom i ne boji se Allaha?
• Zašto ovaj ajet ne koristi termin “razveo se” kao u mnogim drugim ajetima, već koristi “zadovoljio ćejf”, a to je termin koji se nigdje drugo u Kur’anu ne pominje?

A da podsjetim šta Gospodar za njega veli…

وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ ‎﴿٤﴾

وَمَآ أَرْسَلْنَٰكَ إِلَّا رَحْمَةً لِّلْعَٰلَمِينَ ‎﴿١٠٧﴾

I uistinu, ti si naravi uzvišene, divne. (68:4)

I poslali smo te samo (kao) milost svjetovima. (21:107)

Jel’ Zejd il’ je zejd?

Želim u startu da se riješimo Zejda, jer Zejd, kao lično ime, sa velikim Z odudara od cijelog Kur’ana. U arapskom jeziku, imenica “زيد – zejd” se koristi za označavanje “neke osobe”. Kao kod nas Niko Nikić, ili na latinskom Nomen Nescio, ili kod amerikanaca Joe Doe. U tom smislu, Zejd je možda samo zejd, neodređena osoba bez imena. Ovakav pristup bi bio u potpunom skladu sa ostatkom kur’anskog teksta.

Kur’an rijetko pominje imena, a mimo vjerovjesnika nikako. Tako isto imena mjesta ili pak datume. Uvijek se fokusira na poentu i poruku. Čak nazivi koje mi smatramo imenima, zapravo su nazivi po atributu ili tituli, kao što su “Zul Karnejn”,”Karun”, “Faraon”,”Ebu Leheb”, i sl. Skoro pa sva imena pomenuta u Kur’anu nose značenje atributa koja se vežu uz pomenutu osobu ili mjesto, jer je to uvijek relevantno za samu poruku dotičnog kur’anskog kazivanja.

Helem, sada kad ni Zejd nije ime osobe, ne trebam pominjati da ama baš ništa ne aludira da Zejneb bnt Džahš ima ikakve veze sa ovim slučajem.

O čemu ajeti zapravo govore?

Za nekoga ko ne zna tradicionalnu priču o navodnom braku Muhammeda i Zejnebe, ajet je poprilično jasan, pogotovu u svom kontekstu. Krenimo od ajeta 36, s početka sahife:

Ajet 36 govori o obavezi poslušnosti Allahu i poslaniku kada nešto odredi, jer je to period aktivnog silaska objave i formiranja vjere. Vjernik ne treba da uradi nešto po svom nahođenju samo zato jer smatra da ima pravo, ako je Poslanik već donio presudu. To nam nagovještava da ono što slijedi u nastavku kazivanja ima direktne veze s tim. Neko će pokušati da promjeni ono što je Poslanik odredio, misleći da je to opcija. I onda, u ajetu 37, formira se priča u koju su umješane četiri osobe, a ne tri kako se tradicionalno vjeruje. Osobe su anonimne, kao i uvjek, a fokus je na propisu za generacije koje dolaze do Sudnjeg dana.

Akteri priče su neko ko uživa božije blagodati i prema kome je Poslanik bio jako dobar, te ga je zadužio kod sebe, zvaćemo ga Persona. Drugi akter je sam Poslanik. Treći je žena koja se preudala – zvaćemo ju Puštenica, i na kraju četvrti je posinak Persone – zvaćemo ga Zejd, kako ga i Kur’an oslovljava.

************* Početak *************

Kur’an opisuje događaj i citira Poslanika a.s. kako se obraća Personi, koja se očigledno žali Poslaniku na nezgodnu bračnu situaciju u koju ga je Poslanik uvalio sa Puštenicom. Persona se boji šta će ljudi reći na to, iako zna da je to kod Allaha čisto. Osoba veli: “Božiji poslaniče, ti mene vjenča puštenicom mog posinka, a to je u narodu zabranjeno! Ako narod sazna biće mi pravo nezgodno! Stavio si mi linč metu na leđa! Ja sam došao da me razvedeš, molim te!”

Poslanik reče Personi: “Zadrži ženu svoju i boj se Allaha! Tajiš u sebi da je bila supruga posinka tvog, a đaba ti kad će Allah to svakako objelodaniti u Kur’anu. Bojiš se kako će ljudi reagovati, a Allah je dostojniji da Ga se bojiš. Kad se tvom posinku žena više nije sviđala i oni se razveli, namjerno sam te vjenčao njome, s ciljem da ostali vjernici ne dožive prijekor kad se ožene bivšim suprugama posinaka svojih, kad oni želju za njima izgube. A naredba Allahova je završena stvar, nema predomišljanja! Dakle, razvod ne dolazi u obzir u tvom slučaju.”

Poslanik je sklopio brak između njih dvoje bez imalo krivnje, jer je to Allahov propis i ispravka pogrešnog običaja kojeg su pagani gajili. Neka arapi pričaju šta god hoće, ovaj Poslanik je isti kao i prijašnji poslanici, neustrašiv pred ljudima, i ne boji se nikog do Allaha. I znajte, Muhammed nije babo nikome od vas, da nekom ne naumpadne da kaže kako ima posinka.

************* Kraj *************

Dakle, događaj se desio neposredno pred objavu ovih ajeta, u kojima Allah objelodanjuje propis, baš onako kako je Poslanik nagovjestio Personi. Poslanik je kadija, i on sklapa brakove među ljudima, pa tako i ovaj. Po božijoj naredbi, ciljano je sklopio brak između Persone i Puštenice kako bi učinio legitimnim brak koji je bio ilegalan u predislamskom zakonu arapa. Pošto ga je lično Poslanik sklopio i na njega aminovo’, vjernici to neće dovoditi u pitanje, te je s tim postignut cilj – ukidanje prijekora za one koji to učine od sada pa na dalje i u buduće.

Ako neko misli da se ipak Poslanik oženio Puštenicom, derogiraju ga odmah slijedeći ajeti. Tako u ajetu 29 Allah jasno potvrđuje da se Njegovi poslanici ne boje nikoga osim Allaha. Ko je onda onaj iz prethodnog ajeta za kojeg se kaže “…i bojiš se ljudi, a Allah je dostojniji da Ga se bojiš.“? Sigurno nije Muhammed a.s., jer se on samo Allaha boji.

Ako neko i pored toga ima sumnju, neka pogleda ajet iza toga: “Nije Muhammed otac nikom od ljudi vaših…“. Nema usvojenog sina, niti ga je kada imao!

Na samom početku iste sure (33 Al Ahzab) Kur’an obzanjuje ukidanje svih običaja vezanih za posinke, odnosno usvojenu djecu, jer su ih arapi tretirali kao biološku djecu.

… وَمَا جَعَلَ أَدْعِيَآءَكُمْ أَبْنَآءَكُمْ ذَٰلِكُمْ قَوْلُكُم بِأَفْوَٰهِكُمْ وَٱللَّهُ يَقُولُ ٱلْحَقَّ وَهُوَ يَهْدِى ٱلسَّبِيلَ ‎﴿٤﴾‏

… i nije učinio posinke vaše, sinovima vašim. To su riječi vaše – usta vaših; a Allah govori Istinu i On upućuje putu. (33:4)

No, ovaj opći propis da posinci nisu sinovi je ostao nedorečen po pitanju njihovih žena puštenica, gdje na scenu dolazi gore opisan događaj u istoj suri.

Transformacija mentalne slike

Ovaj ajet je još jedan dokaz da Poslanik a.s. nije donosio propise od sebe, niti je radio sunnete a da to nije objavljeno u Kur’anu. Ako je nešto propis ili treba da ostane u emanet vjernicima, Allah je to objelodanio Kur’anom i pored toga što je to Poslanik praksom pokazao, jer Allah zna za nadolazeće generacije muslimana nakon smrti Poslanika koji njegovu praksu neće vidjeti.

Ajeti derogiraju predislamsku zabranu ženidbe posinkovom puštenicom. Nama je taj propis došao verbalno, dok je prva generacija dodatno imala primjer čovjeka bliskog Poslaniku a.s. kojeg je on lično vjenčao takvom puštenicom kako bi svojim sudom ozakonio takav brak i poništio pagansko pravilo. U cijeloj situaciji se ne ženi Muhammed a.s., nego on vjenčava druge.

Ovaj ajet nije naredio niti pohvalio nikakv čin, već samo proširio fleksibilni krug halala u Islamu. Posljednja obajava je puna sličnih propisa, gdje se čovječanstvu dozvoljava nešto što su ljudi sami sebi zabranili. Ajet je tu da riješi socijalni problem, a ne da udovolji nekakvoj seksualnoj pohoti.

Ajeti preciziraju uslov za ovakav brak, a to je da prvobitni muž (posinak) više nema ništa prema toj ženi, te da je razvod nastao iz izgubljene ljubavi i želje, ili pak izgubljenog života. Termin (قضى وطرا – Kada Vatara) nije sinonim za termin (طلاق – Talak) što bi bio klasični razvod. Ovaj termin bi se najbolje preveo kao “zadovoljio ćejf”. Bilo koji drugi oblik razvoda nije opravdavajući za ženidbu posinkove puštenice.

Dakle, ukratko, usvojeni sin (posinak) se oženi, izgubi se potpuno ljubav među njima ili posinak umre, njegovom “ocu/staratelju” je dozvoljeno da se oženi tom ženom.

Alternativna tumačenja

U ovom tekstu ja nisam donio novi propis niti se tekst odnosi na shvatanje propisa dozvole ove vrste braka. Ovakvo tumačenje u konačnici nema implikacije na propis koji već postoji u svim islamskim mezhebima. Izložio sam verziju tumačenja koje je najbliže tradiciji, samo sam izvukao časnog Poslanika a.s. iz ove porodične drame jer mu tu nije mjesto. Samim time sam izbio oružje iz poganih usta neprijatelja.

No, ovaj ajet ima još nekoliko vrlo stabilnih tumačenja, a jedno od njih sam čuo od Prof. Kemala El Gazija, gdje se u principu slaže sa mojim tumačenjem, a razlika je u tome da on smatra da se ovdje ne radi o spornoj ženidbi sa puštenicom posinka, već o ženidbi žena koje nisu djevice.

Udavanje ne-djevice je bio pravi “haredž” – socijalna nelagodnost tog vremena, pa čak i dan danas. Ova verzija tumačenja kaže da termin “أدعياء – Ed’ijaa” ne označava usvojenu djecu ili posinke, već sluge i uposlenike. Isto tako, termin “أزواج – Ezvadž” ne označava vjenčane supruge, već partnere ili poistovjećenike, istomišljenike, one koji su u istom rangu povezani istim ciljem ili nekom koristi.

Prema ovom tumačenju, ako bi čovjek oženio svoju služavku, a ona živjela sa ostalim slugama, i imala je spolni odnos prije tog braka sa nekom osobom (zejd), te se udala za gazdu, on bi bio prekoren u društvu. Slučaj opisan u ajetu je razbijanje tog prekora i stavljanje do znanja da vjenčanje ne-djevice nije nikakav bauk, a pogotovu nije razlog za razvod.

Ovo alternativno tumačenje ima vrlo jake argumente i lično ga smatram vrlo vjerovatnim.

Zaključak

Tradicionalno islamsko tumačenje ajeta gdje se Poslanik a.s. stavlja u centar porodične seks drame, u kojoj se serviraju gnusni scenariji kojima se omalovažava Objava, dovode u pitanje božije metode propisivanja vjere, vrijeđa se časni Poslanik, i svim tim u konačnici vrijeđa Allah dž.š.

Poslanik se opisuje kao pohotni seksopata koji uhodi tuđe žene i koristi svoju vezu sa Allahom da utoli lične niske strasti, dok se Allah dž.š. opisuje kao subjektivni sudac koji podilazi Muhammedu a.s. i spušta objavu u njegovu korist, a na očitu štetu drugih vjernika. Nažalost, ovo je ljepši – vjernički – opis cijele slike, dok je ono što vide (i promovišu) nevjernici i kritičari Islama puno gore i odvratnije.

Nije nam prvi put da ovako vrijeđamo poslanika Muhammeda! Puni su nam tefsiri i zbirke hadisa u kojima se detaljno opisuju njegove (navodne) pedofilne radnje, njegova mučka ubistva, genocid, zavist, spletkarenje i sl. Halali pejgambere, oprosti nam, najdraži!

Ajet zapravo spominje događaj sa anonimnim akterima iz kojeg, izmeđuostaog, zaključujemo:

• Poslanik je centar i vrhovni sudija u društvu. Njegove odluke donešene na bazi Objave, te implementacija istih, ne smiju se kršiti niti dovoditi u pitanje.
• Poslanik je praktično iskoristio situaciju (anonimnog) čovjeka koji mu je blizak i kojeg je zadužio, što bi naš narod rekao. Vjenčao ga je, po naredbi božijoj, sa (anonimnom) ženom, uz obostrani pristanak, ali je takva vrsta vjenčanja bila tabu u tadašnjem društvu.
• Čovjek u tajnosti dolazi Poslaniku jer se predomislio pod utjecajem straha od socijalnog odbacivanja, traži razvod.
• Poslanik ga savjetuje da se prestane bojati naroda, već da ostane u braku bez obzira na sve, jer je to Poslanikova odluka koja ima implikacije na utemeljavanje vjere i propisa. On podsjeća anonimnu osobu da taj brak ima višu svrhu, a to je da razbje društveni tabu po pitanju ženidbe posinkove puštenice.
• Poslanička praksa koja za cilj ima tumačenje vjere, uvijek će biti obznanjena Kur’anom i ovjekovječena za buduće generacije.
• Ajeti dalje govore da Poslaniku nije nezgodno da radi stvari koje mu je Allah naredio, pa je tako izvršio vjenčanje između njih dvoje, iako je to bilo društveno neprihvatljiv čin. Allahovi poslanici se samo Njega boje i ne mare za narodni trač.
• Ajeti nemaju nikakve direktne veze sa Zejd b.Harise niti sa Zejneb b. Džahš.

A Allah najbolje zna.

18 comments