Tabu: Vječna kazna

Tvrdnja: Ahiretska kazna, iako strašna, nije vječna, već je srazmjerna zlodjelu, te ima svoj početak i kraj.

Vječnost je jedan vrlo nezgodan pojam; koncept vremena bespočetno-beskrajnog karaktera, koji pravi konfuziju našim malim umovima. Problem koji ovdje obrađujem je proizvod tefsira i površnih prijevoda Kur’ana, koji su naveli vjernike na ubjeđenje o vječnoj kazni Božijoj za sve one koji nisu vjerovali ili radili kako hodža kaže.

Nije da me plaho briga šta će biti sa džehenemlijama, koliko me briga čemu vodi takvo vjerovanje. Smatrati da Allah ﷻ kažnjava robove Svoje vječnom kaznom je podsvjesno ružno mišljenje i vrijeđanje Allaha ﷻ .

Prišao bih ovom pitanju iz dva aspekta:

Logički aspekt

Gledajući uopćeno, bez obzira na vjerski ili neki drugi kontekst, svaki zločin je ograničenog karaktera, te njegove posljedice vremenom nestanu. Kazna za takvo nedjelo morala bi biti srazmjerna istom i u tome se slažu svi ljudi od kad je svijeta i vijeka. Ako bi kazna bila veća od samog zločina, prelazi u nepravdu, ma o kome se radilo.

Kazna, kod svih živih stvorenja (pa čak i životinja) ima jasan cilj, a može se svesti na dvije stvari:

• Nanošenje bola zločincu, a koji odgovara bolu kojeg je prouzrokovao svojim zlodjelom,
• Čišćenje od zločinačkih nagona (preventiva za budućnost) i prevaspitavanje.

U trenutku kada se oba cilja zadovolje ili ih je nemoguće zadovoljiti, razlog za kaznu nestaje! Ako kažnjavanje u tom trenutku ne prestane, to je sadizam i besmisleno iživljavanje.

Navodim banalan primjer nečiste vode, koju, za potrebu pića, treba pročistiti. Ima li smisla da se voda pročišćava sve do trenutka kad bude potpuno čista, a potom da se pročišćavanje beskonačno nastavi? Bez sumnje, taj čin postaje beskoristan i besmislen. Drugi primjer je bolesnik u bolnici koji se podvrgava raznim bolnim metodama liječenja, ali čim dostigne zdravlje, on izlazi iz bolnice i njegovo ostajanje u njoj je beskorisno i besmisleno. Treći primjer je zatvorenik, čija kazna u slučaju smrti instantno prestaje, jer je nemoguće zadovoljiti ciljeve kazne; kao i slučaju mentalne bolesti i sl. Kazna će prestati čak i onda kada se ustanovi da nema nade da će zatvorenik i društvo imati koristi od ciljeva kazne (bol i prevaspitavanje), kao što je smrtna bolest.

Ako bi oštećeni bio nezadovoljan kaznom zločinca, to se nikada ne nadoknađuje produžetkom kazne (nakon postignutog cilja), već se nadoknađuje nagrađivanjem oštećenog dok ne bude zadovoljen. To je princip pravednog i plemenitog, bilo da se radi o dunjaluku (ljudskom sudu) ili Ahiretu.

Cilj mi je bio da ovim uspostavim logički koncept kažnjavanja općenito.

U drugu ruku, prirodno je i potpuno prihvatljivo da se nagrada za dobročinstvo daje zauvijek, bez uslova za korištenje iste. Nagrada neminovno postaje stalno vlasništvo dobročinitelja i nema logike postavljanja uslova za njeno vraćanje ili ograničeno korištenje, dok s druge strane uvijek postoji jasna definicija uslova kazne; njen početak, kraj i intenzitet.

Nikada nisam čuo da je neko postao zaslužan za neku nagradu, a potom prestao biti zaslužan jer je isteklo vrijeme uticaja njegovog dobročinstva. Nobelovac ili nosilac Zlatnog ljiljana za hrabrsot i požrtvovanost nikada ne mora vratiti svoju nagradu, niti će ikada isteći rok njenog trajanja.

Vjerski aspekt

Ovo pitanje je prouzrokovalo mnoge rasprave kroz historiju, pa se tako i stara tradicionalna ulema razišla i formirala nekoliko stavova:

1. Svi koji uđu u džehennem više nikada neće izaći, te će, bez izuzetka, vječno u njemu ostati.
2. Kazna će biti srazmjerna za vjernike, te će oni jednom izaći iz džehennema, no drugi će vječno u njemu ostati.
3. Kazna će trajati veoma dugi period, a potom će džehennem nestati, zajedno sa svima u njemu.
4. Svi će izaći iz džehennma nakon odslužene kazne, što smatram da je ispravno.

Odgovor na prvo i drugo mišljenje je prethodno pomenuta logika kažnjavanja, koja bi u ovom slučaju učinila da Allahova djela budu sadistički i besmislen čin, što je daleko od Njega. Neki pravdaju vječnu kaznu time što tvrde da su posljedice zločina vječne, te da nikada neće potpuno izblijediti, tako da i kazna treba da je vječna. No, ovo je pogrešan argument jer je zločin neminovno imao svoj početak, a ultimativni kraj njegovog utjecaja je, ako ništa drugo, onda Sudnji dan. Tada su sve negativne posljedice prekinute. Dakle, zločin na dunjaluku, ma koliko bio gadan, ne može biti vječan. Drugi kažu da je vječna kazna odgovarajuća zbog namjere zločinca da čini zlodjela u budućnosti, no to je neprihvatljiv izgovor, jer namjere su relativne i nestvarne. Nigdje ne postoji kazna za namjeru, već samo za djelo nakon izvršenja.

Odgovor na treće mišljenje je akaidsko pravilo, potkovano Kur’anom i logikom, da je nefs (živa duša) besmrtna i neće nestati. Poput energije u fizičkom kosmosu, promjenjiva je; ali istovremeno neuništiva. Kažnjavanje živog stvora koji će na kraju nestati nema nikakva smisla.
Primjer je pranje i peglanje prljave odjeće, a potom uništavanje iste nakon što postane čista i popeglana. Drugi primjer je besmisleno prosipanje vode nakon uloženog vremena i truda u njeno filtriranje i pročišćavanje. Takvo ponašanje ne dolikuje Stvoritelju dž.š. Dakle, nestanak džehenemlija je isključeno.

Prizma Allahovih imena

Najjači dokaz da je četvrto mišljenje najvjerovatnije tačno jeste prizma Allahovih imena u Kur’anu, koja neminovno nose Njegove lične atribute.

Tako nas Allah ﷻ obavještava da je On Mudri (El-Hakim الحكيم) i  Milostivi (Er-Rahim الرحيم), te ljudsko poimanje tih atributa se direktno kosi sa vječnim kažnjavanjem u džehennemu, a podrazumijeva da kazna bude srazmjerna. U suprotnom, Njegovo imenovanje Sebe u Kur’anu ovim atributima gubi smisao. Mudrost je suprotna besmišlju, a milost sadizmu.

Kur’anski dokazi

Allah ﷻ brani ljudima da budu nepravedni, pa kaže:

وَجَزَاءُ سَيِّئَةٍ سَيِّئَةٌ مِّثْلُهَا ۖ فَمَنْ عَفَا وَأَصْلَحَ فَأَجْرُهُ عَلَى اللَّهِ ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الظَّالِمِينَ ‎﴿٤٠﴾

وَإِنْ عَاقَبْتُمْ فَعَاقِبُوا بِمِثْلِ مَا عُوقِبْتُم بِهِ ۖ وَلَئِن صَبَرْتُمْ لَهُوَ خَيْرٌ لِّلصَّابِرِينَ ‎﴿١٢٦﴾

“A kazna za loše djelo je loše djelo kao i to, a onaj ko oprosti i popravi (odnose/situaciju) nagrada mu je u Allaha ﷻ , On doista ne voli nepravedne.” (Šura, 40)

“Ako budete kažnjavali, kažnjavajte srazmjerno nanesenoj šteti, a ako se strpite, pa to je sigurno dobro (korist) strpljivima.” (En-Nahl, 126)

‏Navedeni ajeti pokazuju da je Allah ﷻ pravedan i ne voli zuluma robovima Svojim, pa kako onda da neko vjeruje da će taj isti Allah ﷻ tim istim robovima načiniti neopisiv zulum na Ahiretu? I pored toga što s druge strane Allah ﷻ kaže da je “Onaj koji žestoko kažnjava” i da se “naljutio” ili “prokleo”, ne znači da je On lično takav. Ova svojstva nisu Njegova imena (stalni atributi), nego njegova djela s određenim povodom. Proklinjanje i srdžba Božija relativne su radnje i direktno izazvane nečim, dok su Njegova svojstva “Mudrost” i “Milost” stalni atributi.

Sa jezičkog stanovišta, termin koji se u Kur’anu koristi za “kaznu” je azab (عذاب – تعذيب) što u arapskom jeziku označava pročišćavanje ili purifikaciju. Tako se čista voda naziva (ماء عذب), a proces čišćenja (تعذيب الماء) što bi mi preveli kao “kažnjavanje vode”. Ovaj kur’anski termin nam govori koji je konačni cilj kazne i da ona nije sama sebi svrha.

Kur’an ne spominje vremenski period za nagradu u džennetu, dok za kaznu izričito navodi termin koji označava vremenski period, kao što je u ajetima sure An-Naba’:

إِنَّ جَهَنَّمَ كَانَتْ مِرْصَادًا ‎﴿٢١﴾‏ لِّلطَّاغِينَ مَآبًا ‎﴿٢٢﴾‏ لَّابِثِينَ فِيهَا أَحْقَابًا ‎﴿٢٣﴾

Doista, džehennem će biti zasjeda, nasilnicima konačnica, u njemu će ostati mnogo perioda (ahkaba). (En-Naba, 21-23)

Termin (ahkab) je množina od (hukbeh) što označava dugogodišnji period. Koristi se za označavanje ere koja ima početak i kraj i samim time što ova riječ ima množinu, znači da označava ograničen period, jer vječnost nema množinu. Naravno, u našim prijevodima ovo se pogrešno prevodi kao “vječnost”.

Najčešći termin koji se u Kur’anu koristi za opis dužine kazne, ali i nagrade, jeste riječ (halidin خالدين) koja se također kod nas prevodi kao pojam vremena “vječno”. To ne označava u smislu beskrajne vječnosti, nego u smislu jako dugog vremenskog perioda, ili čak može značiti striktno obitavanje na specifičnoj lokaciji bez aludiranja na vrijeme.
Kada, npr. kažemo (إن زيدا خالد في البيت – Zejd je halid u kući), ne misli se da će on u kući ostati vječno, nego da je zapeo u kući i ne mijenja lokaciju. Isti glagol se koristi u ajetu “وَلَوْ شِئْنَا لَرَفَعْنَاهُ بِهَا وَلَٰكِنَّهُ أَخْلَدَ إِلَى الْأَرْضِ” što se prevodi kao “A da smo htjeli, sigurno bismo ga uzdigli njima, međutim on se priklonio zemlji (zakovao se za zemlju)”

U sljedećem ajetu se jasno govori o konceptu kojeg promovišem, pa kaže Uzvišeni:

مَن جَاءَ بِالْحَسَنَةِ فَلَهُ عَشْرُ أَمْثَالِهَا ۖ وَمَن جَاءَ بِالسَّيِّئَةِ فَلَا يُجْزَىٰ إِلَّا مِثْلَهَا وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ ‎﴿١٦٠﴾

Ko uradi dobro djelo, biće deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, biće samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda. (El- En’am, 160)

Kur’anski išareti

Postoje mnogi ajeti koji išaretom ukazivaju na razliku između vremenskog trajanja nagrade i kazne. Primjer su ajeti koji govore da će džehennemlije htjeti da izađu, ali im se neće dozvoliti; no nigdje nema negacije da ih Allah neće izvesti, dok za džennetlije ima striktno navedeno da ih Allah neće izvesti iz Dženneta.

وَأَمَّا الَّذِينَ فَسَقُوا فَمَأْوَاهُمُ النَّارُ ۖ كُلَّمَا أَرَادُوا أَن يَخْرُجُوا مِنْهَا أُعِيدُوا فِيهَا وَقِيلَ لَهُمْ ذُوقُوا عَذَابَ النَّارِ الَّذِي كُنتُم بِهِ تُكَذِّبُونَ ‎﴿٢٠﴾‏

“…a one koji nisu vjerovali čeka vatra u kojoj će prebivati; kad god pokušaju iz nje izići, biće u nju vraćeni i biće im rečeno: Kušajte kaznu u vatri koju ste poricali.” (Sedžda, 20)

U navedenom ajetu ima i termin (zuku ذُوقُوا ), što znači “kušati-degustirati”. Navodi se na više mjesta u Kur’anu, ali uvijek za kaznu; nikada za nagradu. Taj termin u arapskom jeziku jasno označava privremeno kušanje, a nikako trajnu radnju. U drugom ajetu dolazi u kontekstu umiranja, a znamo da je umiranje privremeno i ne traje vječno.

Za džennetlije, Allah ﷻ kaže:

لَا يَمَسُّهُمْ فِيهَا نَصَبٌ وَمَا هُم مِّنْهَا بِمُخْرَجِينَ ‎﴿٤٨﴾‏

“U njemu (džennetu) ih neće zamor dotaći i oni iz njega neće izvedeni biti.” (Hidžr, 48)

Normalno je da će kažnjenici htjeti izaći, ali neće moći. Nagrađeni neće imati takvu želju, no ipak bivaju utješeni da se potencijalni strah neće ostvariti. Oni neće htjeti da izađu i neće ih Allah ﷻ izvesti, dok će džehenemlije htjeti izaći, ali neće moći, no njihovo “izvođenje” nije negirano.

Također, jedan od išareta jeste povremeno korištenje dodatka “zastalno” (Ebeden أبداً) nakon spomena dužine kazne ili nagrade. Ovaj termin ima svoju množinu (abad آباد) i samim time ima ograničeno značenje. Npr. “خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا Halidine fiha ebeda”. Taj dodatak (ebeda) daje dužinu terminu (halidin). Da kojim slučajem (halidin) znači vječno, dodatak ne bi imao smisla.

Pored kur’anskih išareta o ograničenoj kazni u jezičkom značenju korištenih termina, imaju i drugi ajeti koji neminovno znače da će sva stvorenja skončati u Njegovoj milosti, pa kaže:

إِلَّا مَن رَّحِمَ رَبُّكَ ۚ وَلِذَٰلِكَ خَلَقَهُمْ ۗ وَتَمَّتْ كَلِمَةُ رَبِّكَ لَأَمْلَأَنَّ جَهَنَّمَ مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ ‎﴿١١٩﴾‏

“…osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispuniće se riječ Gospodara tvoga: “Napuniću, zaista, Džehennem od džanova i ljudi – zajedno!” (Hud, 119)

Allah stvara život da mu se smiluje i svi Njegovi robovi će, u konačnici, završiti u Njegovoj milosti. To je suptilni išaret usred prijetnje džehennemom.

قَالَ عَذَابِي أُصِيبُ بِهِ مَنْ أَشَاءُ ۖ وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ ۚ

“Reci, kaznom Svojom pogađam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve!” – (Al-A’raf, 156)

U ovom ajetu postoji prijetnja, ali i išaret da je sve, bez izuzetka, obuhvaćeno Allahovom milošću. Milost (rahmet) ne znači neminovno oprost i pomilovanje, ali oblikuje konačnu odluku.

Dok je neba i zemlje!

فَأَمَّا الَّذِينَ شَقُوا فَفِي النَّارِ لَهُمْ فِيهَا زَفِيرٌ وَشَهِيقٌ ‎﴿١٠٦﴾‏ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَبُّكَ ۚ إِنَّ رَبَّكَ فَعَّالٌ لِّمَا يُرِيدُ ‎﴿١٠٧﴾‏ ۞ وَأَمَّا الَّذِينَ سُعِدُوا فَفِي الْجَنَّةِ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَبُّكَ ۖ عَطَاءً غَيْرَ مَجْذُوذٍ ‎﴿١٠٨﴾‏

Pa što se tiče onih koji su se patili (na dunjaluku), pa biće u vatri; imaće oni u njoj upuhivanje i ispuhivanje. (106) Neprekidno (halidine) će biti u njoj dok je nebesa i zemlje, osim šta htjedne Gospodar tvoj. Uistinu, Gospodar tvoj je Onaj koji čini šta želi. (107) A što se tiče onih koji bijaše sretni (na dunjaluku), pa biće u Džennetu, neprekidno će u njemu biti dok je nebesa i zemlje, osim šta htjedne Gospodar tvoj: dar bez prestanka. (Hud, 108)

Ovi ajeti su napravili posebnu pometnju u shvatanju poruke jer sadrže izuzetak; gdje se objema skupinama obećava neprekidno trajanje kazne/nagrade osim ako Allah ﷻ ne htjedne drugačije! Da li to znači da nema vječnosti, pa čak ni za džennetlije?

Prvo, kroz Kur’an vidimo da Allahovo “htijenje” uvijek nosi otvorene opcije, a ponekad On striktno odabere jednu. Takav je slučaj i ovdje. Za džehenemlije je ostavio opciju, ali ju nije zatvorio, nego kaže da će On uraditi s njima šta želi. S druge strane, za džennetlije, otvorio je opcije, a potom odabrao koja će to biti – “…dar bez prestanka!”.

Termin “Dok je nebesa i zemlje” je metafora (medžaz mursel) kojom se aludira na dugi vremenski period. Naš narod bi, u istom značenju, rekao “Dok je svijeta i vijeka.” Mi znamo da će na ahiretu nebesa i zemlja biti zamjenjena, te neće postojati, tako da ovaj izraz nema pravog značenja nakon nestanka dunjaluka.

U Kur’anu ima dosta metaforičkih idioma, kao što je izraz “kolika su nebesa i zemlja” za opis Dženneta, aludirajući na veličinu, a što bi se kod nas reklo “veliko do neba!”.

Drugi primjer je izraz “ostao bi u njenoj utrobi do Dana proživljenja” za Junusa u ribi, aludirajući da nikada ne bi izašao, a što bi se kod nas reklo “ostao bi do Boga.”

Treći primjer je izraz u suri Leheb gdje se za Ebu Lehebovu suprugu kaže  “i žena njegova što drva raznosi“, aludirajući da širi lažne glasine o Poslaniku a.s.; a što bi se kod nas reklo “doliva ulje na vatru.”, te primjer u istoj suri “na vratu joj omča od užeta“, proklinjući ju; što bi se kod nas reklo “visila dabogda.”

Tako da ovaj ajet ne ograničava džehennem i džennet sa postojanjem nebesa i zemlje, nego je to samo figurativno rečeno, aludirajući da neće prestati postojati, osim ako Allah ﷻ ne htjedne drugačije. Allah ﷻ u istim ajetima određuje da će On u slučaju džehenemlija postupiti kako bude želio, a da će u slučaju džennetlija podariti vječitu i neprestanu nagradu.

Vječna nagrada?

Neki su se zapitali zašto se logika ograničene kazne ne bi primjenila na nagradu? Da li je i nagrada privremena, s obzirom da se koriste isti termini u Kur’anu za oboje?

Odgovor je, vjerujem, već postao jasan. Koncepti kazne i nagrade nisu isti i ne mogu se porediti. Kazna je uvijek ciljan proces koji ima određen početak i kraj, dok je nagrada rezultat plemenitosti davaoca i nije ograničena. Allah ﷻ na više mjesta demonstrira Svoja lijepa imena, pa kaže:

مَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَىٰ وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةً ۖ وَلَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُم بِأَحْسَنِ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ ‎﴿٩٧﴾

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (En-Nahl, 97)

مَن جَاءَ بِالْحَسَنَةِ فَلَهُ عَشْرُ أَمْثَالِهَا ۖ وَمَن جَاءَ بِالسَّيِّئَةِ فَلَا يُجْزَىٰ إِلَّا مِثْلَهَا وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ ‎﴿١٦٠﴾

Ko uradi dobro djelo, biće deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, biće samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda. (El- Enam, 160)

…i mnogi drugi ajeti koji govore o Njegovoj plemenitosti i darežljivosti.

Zaključak

• Nesrazmjerno kažnjavanje je nepravda i besmislenost, a od toga je Allah ﷻ čist.
• Allahova imena Mudri i Milostivi negiraju vječnu kaznu.
• Kur’anski termini aludiraju na privremenost kazne, te pored njene žestine i dužine, ona ima kraj.
• Kur’anski išareti ukazuju na ultimativni svršetak svih stvorenja u Njegovoj milosti.
• Nagrada i njen period nemaju zajedničkih tačaka sa kaznom, te nagrada nije ograničena za razliku od kazne.

65 comments