Tabu: Džinni i aveti (I)

Konstatacija: “Džinn” je pogrešno shvaćen kur’anski termin, i definitivno nisu zlodusi ili demonska nevidljiva bića koja žive među nama!


Ne znam da ima interesantnija i mistićnija tema od džinova, a u isto vrijem problematićnija. To je praiskonska tema koja zaokuplja maštu svih naroda i religija od davnina. Najveći problem ove teme leži u njenoj srži gdje se od džinova prave bogovi mimo Allaha dž.š., priznao ko priznao, ali u to nema sumnje.

Knjige islamske tradicije prepune su teorija po pitanju džinova gdje se skoro svi slažu da su to nevidljiva plinovita živa bića koja žive u našem svijetu – među ljudima – te imaju nadnaravne moći i svojstva. U isto vrijeme su zaduženi božijim objavama, vjerozakonima i poslanicima (!?)

Džinovi se povezuju sa svim i svačim, od sihira (magije), duševnih i umnih bolesti, šejtana, demona, utvara, duhova, izgradnje piramida, vanzemaljaca i slično. Sve to naša cijenjena ulema i vrli ćitabi potkrepljuju dokazima iz Kur’ana i hadisa… što je donekle imalo smisla ako se cijela tema uzme jako jako površno.

Praktično, tradicionalni džinovi su dežurni krivac za sve što ljudi nisu imali objašnjenje.

Tvrdim, a nisam jedini, da se po pitanju džinova u Islamu desila astronomska zabuna i nerazumjevanje, što namjeravam i dokazati.

Sve što se ikada reklo o džinovima, 99% je bajka i izmišljotina naroda drevnih, a samo 1% je njihov pomen u autentičnim tekstovima Kur’ana i hadisa. Razlog svih tih narodnih židarina je upravo neshvatanje i pogrešno tumačenje onih 1% tekstova.

Doista, ne znam koliko duboko treba da se vratim u kolektivnu svijest i memoriju muslimana pa da počnem pojašnjavati zabludu u kojoj živimo po ovom pitanju. U strahu da bi ovaj tekst mogao biti pozamašan, napraviću zaključak prvog dijela istraživanja koji sažima cijelu ideju oko džinova, tako da oni koji nemaju sabura da čitaju detaljne dokaze mogu preskočiti na zaključak. Drugi dio istraživanja će biti o značenju tog termina u svakoj suri posebno.

Džinovi prije Islama

Demoni i zlodusi su zastupljeni u svim narodnim legendama i bajkama te u skoro svim religijama. Općepoznato je da su mnoga božanstva polahko isčezavala iz života ljuti kako je vrijeme proticalo i ljudska civilizacija napredovala. Što su ljudi imali lošiju i nepotpuniju sliku o Bogu Stvoritelju, to su imali više vjerovanja u duhove i nevidljive avete.

S druge strane, postojali su narodi koji su vjeru u nevidljive demone koristili za uzdizanje nad svjetinom i pukom, te su svoje kraljeve i poglavice dovodili u vezu sa tim nadnaravnim bićima kako bi njihova vlast i moć bila praktično neograničena.

Džinovi u knjigama islamske tradicije

Kod muslimana, džinovi su iz kur’anskih ajeta prešli u misteriozne priče i jezive bajke koje su vijekovima zaokupljale vrijeme i stranice knjiga islamskih učenjaka. Nažalost, to nije ništa drugo no nasljedstvo naroda drevnih i prenešene dogme o demonima i avetima.

Najveći musibet je površno razumjevanje Kur’ana i slabo obraćanje pažnje na detaljne i precizne arapske izraze koje je Allah dž.š. objavio. U Kur’anu se u ovom kontekstu spominju tri termina (džinn, džinneh, džaan – جن جنة جان), za koje su većina mufesira i učenjaka rekli da su sinonimi, što je bila kardinalna greška – grudva koja je pokrenula lavinu havdike i židarine.

Po islamskoj definiciji, džinovi su nevidljiva bića, stvorena od vatre, koja žive skupa sa ljudima na Zemlji, jedu, piju i razmnožavaju se. Žive kao porodice u plemenskim skupinama. Navodno imaju razne moći i nadprirodna svojstva poput letenja i pretvaranja u fizičke oblike, kao i mogućnost da fizički i duševno naude čovjeku. Moguće je da džinn uđe u čovjeka i dovede ga do ludila. Često se pretvaraju u zmiju ili crnog psa. Oni se dovode u vezu sa šejtanima i smatra se da im je Iblis otac i prvi džinn. Vjeruje se da su u stanju doseći Nebesa i prisluškivati meleke, te su u vezi sa svim čarobnjacima i vračevima kojim navodno te nebeske informacije dostavljaju. Allah se navodno od njih brani tako što ih gađa kamenjem s Neba. Među njima ima i dobrih i loših, te se u mnogočemu kategorizuju kao i ljudi. Oni su dužni da budu muslimani i da slijede Muhammeda a.s., te će za svoja dijela odgovarati na Sudnjem danu.

Ovo je jako jako jako kratak opis, a vjerujem da svi muslimani već imaju potrebne informacije o nevjerovatnim svojstvima i djelima naših komšija džinova. U nastavku teksta, termin džinn će se odnositi na ovo tradicionlo shvatanje. Kasnije u tekstu, doći će do promjene percepcije i termin će dobiti novu definiciju.

Postoji nekoliko temeljnih dogmi kod muslimana, koje se baziraju na Kur’anu, a na kojima leži cijela židarina. Rasvjetljenjem tih ubjeđenja židarina se raspada. Pošto su džinovi svijet gajbanedokućivog, jedini način da išta pouzdano znamo o njima jeste kroz objavu od Stvoritelja Sveznajućeg. Ipak, velika većina aktualnih informacija o džinovima nema nikakav dokaz.

Islamski filozofi su se susretali sa bezbroj nejasnoća i paradoksa pokušavajući uklopiti džinove (tradicionalnog shvatanja) sa drugim islamskim vjerovanjima. Odatle, pojavljuju se mnoga razilaženja po pitanju džinova od same zore Islama. No, kao i u svemu drugom, problem je ležao u narodnom nasljeđu koje se utkalo u vjeru te u nedovoljnoj objektivnosti pri izučavanju i tumačenju svetih tekstova Kur’ana ili usmenih predaja (hadisa).

Tvrnje uleme za koje postoje prividni dokazi u kur’anskim ajetima:

  1. Džinovi su spomenuti u Kur’anu. (Tačno)
  2. Džinovi su zasebna vrsta duhovnih nevidljivih živih bića koja su stvorena od vatre. (Netačno)
  3. Iblis je prvi džinn i otac svih džinova. (Netačno)
  4. Džinovi, kao zasebna bića, zaduženi su Kur’anom i Islamom, te vjerovanjem u poslanika Muhammeda a.s. (Netačno)
  5. Džinovi su u stanju da uđu u ljude i izazovu bolest ili ludilo. (Netačno)
  6. Džinovima se služe sihirbazi-čarobnjaci (Netačno)
  7. Džinovi lete i slušaju gajb (vijesti o budućnosti) od meleka na Nebesima. (Netačno)
  8. Džinovi imaju čarobne i nadnaravne moći. (Netačno)
  9. Džinovi, aveti, su služili Sulejmana a.s. (Netačno)

Džinovi u Kur’anu

Ako musliman ne shvati jednu osnovnu stvar, nikada neće dokućiti pravu božiju poruku, a to je činjenica da je Kur’an krajnje precizan u izražavanju i da je jezik Kur’ana stariji od svih riječnika arapskog jezika. Svaka riječ i svako slovo imaju svoju svrhu i specifično značenje. Cijeli Kur’an je jedna velika poruka, koja se temelji na više manjih priča i poruka, a sve su povezane u jednu cjelinu i kontekst. Svaki ajet ima kontekst na kojem se bazira njegovo značenje i uputa. Ništa manje nije važna i činjenica da tefsiri i razna tumačenja Kur’ana nisu uvijek tačna, niti je ulema uvijek u pravu. Sve su to na kraju-krajeva subjektivna mišljenja i prepisivanja od drugih.

Ako odgovorno pristupimo učenju Allahove Riječi – Kur’ana, te bez predrasuda i prethodnog programiranja pogledamo u ajete kojima nam se Gospodar obraća, shvatimo ih u svjetlu izvornog arapskog jezika i njihova konteksta, vidjećemo razliku u značenju termina koje muslimani tumače kao jedno te isto (sinonimi). Biće pravi izazov da se ovo pojasni na bosanskom jeziku, ali daću sve od sebe.

Džinn جن – spominje se 19 puta.

Džaan جان – spominje se 7 puta. Dva puta sa određenim članom* u kontekstu stvaranja, tri puta skupa sa terminom “ins – إنس”, i još dva puta kao epitet za oživjeli Musaov štap.

Džinneh جنة – spominje se 5 puta, u 4 ajeta. Uvijek sa određenim članom*.

Jezički, svi ovi termini imaju isti korjen. Ukoliko riječ ima samoglasnik “E” nakon slova “DŽ” označava nešto skriveno, mračno, nevidljivo ili pak nedokučivo. Ukoliko iza “DŽ” ima samoglasnik “I”, tada označava prestiž, silu, snagu, vodstvo

Postoji mnogo pisanih dokaza da su stari arapi, kao i moderni, koristili termin “džinn” u značenju “silno i snažno“, tako da su imali džinn od svega, npr; Džinnu šebaab = Doba mladića u punoj snazi, Džinnu mereh = kulminacija proslave, Džinnu nebaat = cvijet i vršica biljke, Džinnu nakhl = najviša palma u palmoviku,…itd.

Shodno ovom jezičkom značenju, arapi su koristili isti epitet za životinje i ljude. Na primjer, alfa mužijak među zvjerima se naziva džinn, velika zmija se naziva džinn, a nalazimo u predislamskoj poeziji da su epitet džinn davali najljepšoj ženi, kao i najpametnijem geniju (u engleskom Genious – dženius ili Genie – džini. Velika sličnost u korjenu i značenju riječi u mnogim jezicima!).
Danas, arapi bi kazali “Taj i taj je džinn…” ako taj neko radi nešto nevjerovatno. Takođe, postoji poznata izreka u Sudanu “džinn džavid” koja se odnosi na ratnika koji puca sa konja u galopu.

Čak i na bosanskom, riječ “džin” označavaju nekog fizički velikog ili moćnog čovjeka. Kada kažemo da su Ser Ishak Njutn i Albert Anštajn bili džinovi u fizici, to svakome biva potpuno razumljivo i niko nije pomislio da su oni bili neki plinoviti demoni.

Shodno navedenom, biva jasno da termin “džinn” nije naziv za vrstu živih bića nego epitet za najbolje, najmoćnije, najljepše, i sl.

Nakon što dokažem da u Kur’anu “Džaan” i “Džinneh” nije isto kao “Džinn“, vidjećemo da svi ajeti koji spominju džinove zapravo govore o epitetu za živa bića, ljude ili meleke, koji su krema društva, uglednici, vođe, kraljevi, poglavice, vlastodršci, moćnici, sveštenici, generali…itd.

Kao što sam već rekao, Kur’an je jako precizan u izrazima, i svako slovo je tačno gdje treba biti, tako da moram pojasniti par termina koji će pomoći da se shvati značenje ajeta:

  • Insaan – إنسان = Čovjek, opća imenica koja označava sve ljude. Množina je “Naas – ناس”.
  • Džaan – جان = Duh, opća imenica koja označava sve duhove. Množina je “Džinneh – جنة”.
  • Ins – إنس = Epitet, označava nekog običnog i standardnog. Potječe od riječi “uns” što znači “praviti društvo, suprotno od riječi (samoća)”. Nema možinu!
  • Džinn – جن = Epitet, označava nekog vanrednog i specijalnog. Nema možinu!

Prve dvije imenice, koje završavaju sa “…aan” su nazivi za dvije vrste živih bića, i to je u Kur’anu jasno ko dan. Kasnije ćemo objasnti o kome se radi.
Druge dvije imenice su epiteti, i nisu nazivi za posebna bića. “Ins” označava klasu obićnih ljudi, dok “džinn” označava kremu ljudskog društva, a u nekim ajetima, kremu društva meleka.

Nije slučajno da se riječ “džinn” u Kur’anu isključivo spominje uz riječ “ins”, a nikada uz riječ “insaan” ili “naas”. To zato što tada ne bi imalo smisla, jer džinn nije ime vrste nego epitet za biće.

Džaan i Džinneh nisu isto što i džinn!

Haman svi muslimani su smatrali da se imenice “Džinn” i “Džaan” odnose na jedno te isto, a često se navodi da je “Džaan” zapravo glavni džinn, ili otac džinova, što je jako pogrešno.

Pažljivi učač Kur’ana će primjetiti da ajeti koji pominju džinn nisu u istom kontekstu kao ajeti koji pominju džaan.

وَالجانَّ خَلَقناهُ مِن قَبلُ مِن نارِ السَّمومِ ﴿٢٧﴾

A duha (džaan) smo stvorili ranije od vatre vrele

وَخَلَقَ الْجَانَّ مِن مَّارِجٍ مِّن نَّارٍ ﴿١٥﴾

A duha (džaan) je stvorio od plamena vatre

Stvaranje se u Kur’anu spominje samo za dvije vrste bića… a to su čovjek (insaan) i duh (džaan), nikada i nigdje se ne spominje stvaranje ins-a ili džinn-a. To biva logićno, jer su to dvoje samo atributi/epiteti za jedanu vrstu bića, a to su ljudi.

Termin “džinneh” se spominje u paru sa terminom “naas – ljudi” u nekoliko ajeta, i biva jasno da je to množina od riječi “džaan”, dakle duhovi.

إِلّا مَن رَحِمَ رَبُّكَ وَلِذلِكَ خَلَقَهُم وَتَمَّت كَلِمَةُ رَبِّكَ لَأَملَأَنَّ جَهَنَّمَ مِنَ الجِنَّةِ وَالنّاسِ أَجمَعينَ ﴿١١٩﴾

Izuzev kome se smiluje Gospodar tvoj; a radi toga ih je stvorio. I ispuniće se Riječ Gospodara tvog: “Sigurno ću napuniti Džehennem duhovima (džinneh) i ljudima (naas) zajedno.” Hud  119

وَلَوْ شِئْنَا لَآتَيْنَا كُلَّ نَفْسٍ هُدَاهَا وَلَـكِنْ حَقَّ الْقَوْلُ مِنِّي لَأَمْلَأَنَّ جَهَنَّمَ مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ ﴿١٣﴾

A kad bismo htjeli, dali bismo sigurno svakoj duši uputu njenu, ali, obistinila se Riječ od Mene: “Sigurno ću napuniti Džehennem duhovima (džinneh) i ljudima (naas) zajedno.” As-Sedžda 13

مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ ﴿٦﴾

…od duhova (džinneh) i ljudi (naas). En-Naas 6

 

No, tek sada postaje interesantno…

U svim ajetima u kojima se spominju “džinneh – duhovi” jasno se govori o melekima! Tako su to protumačili i mnogi tradicionalni mufessiri, iako im se to nije baš slagalo sa cijelom prčom o džinovima-demonima, jer ništa nema smisla sve dok se ovi termini (džinn-džaan/džinneh) ne razdvoje značenjem.

وَجَعَلُوا بَيْنَهُ وَبَيْنَ الْجِنَّةِ نَسَبًا ۚ وَلَقَدْ عَلِمَتِ الْجِنَّةُ إِنَّهُمْ لَمُحْضَرُونَ ﴿١٥٨﴾

I uspostavljaju između Njega i duhova (džinneh) srodstvo, a doista duhovi znaju da će oni uistinu biti privedeni. As-Saffat 158

Općepoznato je da su arapi meleke smatrali božijim kćerima, što i Kur’an potvrđuje u suri Ez-Zuhruf 19, te niko nema nikakve historijske tragove da su arapi smatrali demone (tkz. džinove) kao familiju Bogu. Navedeni ajet iz sure As-Saafat, koja se još naziva sura Melek, u svom kontekstu nedvojbeno govori o melekima, a ne o nekim demonima. Dakle, Allah ta duhovna stvorenja naziva džinneh, a od njih su meleki i šejtani.

Ukratko, “meleki – الْمَلَائِكَةُ” i “šejtani – الشَّيَاطِينَ” nisu nazvi za novu vrstu živih bića, nego epiteti za biće koje se naziva “džaan – الجان”! O ovome opširnije u tekstu o melekima.

Ko su zapravo džinovi?

Kako sam već spomeuo, džinn je opća imenica i nema množinu, i označava epitet za kremu društva, glavešine i kolovođe.

U većini ajeta u Kur’anu, džinn se jasno odnosi na sinove Ademove, jer kontekst ajeta ne dozvoljava da se drugačije protumači, osim da se na ajete dodaje ili od njih oduzima, što su nažalost mnogi činili kako bi uskladili Kur’an sa svjim vjerovanjem u paganske demone i avete.

U nekim ajetima se pak “džinn” jezički odnosi na meleke, jer termin takvu upotrebu jezički dozvoljava, odnoseći se na “vrhovne, upečatljive i moćne meleke”. Primjer te upotrebe je ajet u suri El-Kehf 50:

وَإِذْ قُلْنَا لِلْمَلَـٰٓئِكَةِ ٱسْجُدُوا۟ لِـَٔادَمَ فَسَجَدُوٓا۟ إِلَّآ إِبْلِيسَ كَانَ مِنَ ٱلْجِنِّ فَفَسَقَ عَنْ أَمْرِ رَبِّهِۦٓ

I kada rekosmo melekima: “Poklonite se (podčinite se) Ademu!”, pa svi to učiniše osim Iblis, a bio je od velikana (džinova), te se ogriješi o naredbu Gospodara njegova…

Primjer ajeta u kojima se džinovi spominju kao kategorija ljudi:

وَأَنَّهُ كَانَ رِجَالٌ مِنَ الْإِنْسِ يَعُوذُونَ بِرِجَالٍ مِنَ الْجِنِّ فَزَادُوهُمْ رَهَقًا ﴿٦ الجن﴾

I da je bilo muškaraca od insa su tražili zaštitu od muškaraca džinova, pa su im povećali obijest.

Arapski termin “ridžal-muškarci” isključivo se može odnositi samo na individue muškog roda među ljudima, niti jedna druga vrsta živih bića ne može imati taj naziv. Ajet govori o ljudima iz obićne svjetine (ins) koji su tražili zaštitu od uticajnih i moćnih ljudi (džinn) pa su im, iskorištavajući ih, samo namete povećali i u zlu pomogli.

 

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالْإِنسِ ۖ لَهُمْ قُلُوبٌ لَّا يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لَّا يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لَّا يَسْمَعُونَ بِهَا ۚ أُولَـٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ ۚ أُولَـٰئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ ﴿١٧٩﴾

A doista, stvorili smo za Džehennem mnoge od džinova i insa. Imaju oni srca – ne razumiju njima, i imaju oni oči – ne vide njima, i imaju oni uši – ne čuju njima. Takvi su kao stoka, naprotiv, oni su više zalutali. Ti takvi su nemarni.

Ajet u isti koš stavlja obje kategorije, džinove i inse, i kaže da (svi skupa) imaju srca, oči i uši… Sve zajedno ih poredi sa biološkim bićem koje je samo kod ljudi prepoznativo kao uvreda, a to je stoka. Na kraju ajeta Allah kaže “Oni si…Takvi su…” govoreći o skupini istih. Dakle ajet govori o ljudima, skupini jednolikih bića, među kojima ima moćnika (džinova) i obićnog puka (insa) koji su u zlu isti.

يَـٰمَعْشَرَ ٱلْجِنِّ وَٱلْإِنسِ أَلَمْ يَأْتِكُمْ رُسُلٌ مِّنكُمْ يَقُصُّونَ عَلَيْكُمْ ءَايَـٰتِى وَيُنذِرُونَكُمْ لِقَآءَ يَوْمِكُمْ هَـٰذَا …﴿١٣٠ الأنعام﴾

O skupino džinova i insa! Zar vam nisu dolazili poslanici od vas, kazivali vam ajete Moje i upozoravali vas susretom ovog dana vašeg?!

Kao prvo, termin “mašer-skupina” u arapskom jeziku nedvosmisleno označava “one koji žive skupa, jedni s drugima”, što je prvi dokaz da se radi o istoj vrsti bića – ljudima, koje Allah razvrstava na elitu (džinove) i puk (inse). Potom, Allah kaže da su poslanici od njih, stavljajući ih sve (džinove i inse) u isti koš.

Znamo da su svi poslanici ljudi (insani), te da nema poslanika među avetima i demonima. Svi poslanici od prvog do posljednjeg su kazivali ajete iz Allahovbih objava samo ljudima, od krvi mesa, a ne kojekakvim demonima i zlodusima.

Dakle, ovi, i još mnogi drugi ajeti, jasno govore da su džinovi i insi samo dvije različite kategorije ljudi, a ne različite vrste živih bića.

Objave su isključivo ljudima!

Mnogi kur’anski ajeti ukazuju i dokazuju da su objave i poslanici samo za ljude (naas) a nikako za dvije vrste stvorenja – ljude i tkz. džinove, kako se danas misli. To zato jer ne postoje džinovi kao posebna vrsta stvorenja, nego su oni dio čovječanstva.

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِيَ أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِّلنَّاسِ

Mjesec Ramazan u kojem je spušten Kur’an, uputa ljudima… – El Bekareh 185

كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللّهُ آيَاتِهِ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ

I tako Allah svoje ajete objašnjava ljudima ne bi li se oni pobojali. – El Bekareh 187

i ne samo Kur’an, već i prijašnje objave, uvijek su bile isključivo za ljude;

قُلْ مَنْ أَنزَلَ الْكِتَابَ الَّذِي جَاء بِهِ مُوسَى نُوراً وَهُدًى لِّلنَّاسِ

Reci: Ko je objavio knjigu s kojom je došao Musa, svjetlost i uputa za ljude… El-Enaam 91

Allah se obraća samo ljudima

Ko iole poznaje Kur’an, primjetiće da ne postoji niti jedan ajet koji kaže “O džinovi…”, ali postoje desetine ajeta koji se obraćaju sa “O ljudi…” ili “O sinovi Ademovi…“. Pa, gdje su Džinovi?

Svi primjeri koje Allah u Kur’anu navodi potpuno, i bez izuzetka, isključuju bilo kakva stvorenja mimo ljudi. Ni jedna kur’anska priča ili primjer ne govori izvan okvira čovječanstva. Zašto su džinovi zapostavljeni ako su već komšijska bića zadužena kao mi?

وَيَضْرِبُ اللَّهُ الْأَمْثَالَ لِلنَّاسِ وَاللَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

A Allah navodi primjere ljudima, Allah sve zna.

Vjerovjesnici su samo ljudima

كَانَ ٱلنَّاسُ أُمَّةً وَٰحِدَةً فَبَعَثَ ٱللَّـهُ ٱلنَّبِيِّـۧنَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ ٱلْكِتَـٰبَ بِٱلْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ ٱلنَّاسِ فِيمَا ٱخْتَلَفُوا۟ فِيهِ

Bili su ljudi zajednica jedna, pa je slao Allah vjerovjesnike, donosioce radosnih vijesti i opominjače, i objavljivao uz njih Knjigu s Istinom, da sudi ljudima o onome u čemu su se razilazili. – El Bekare 213

U ajetu se jasno vidi da su vjerovjesnici i objave samo za ljude.

Islamski učenjaci tvrde da su džinovi posebna bića od vatre koja su zadužena islamsim šerijatom. Kako će neko demonsko biće biti odgovorno pred Bogom za praktikovanje nečega što nije nikako prilagođeno njegovim osobinama!? Kako će abdestiti demoni? Kako da prestupnike kadija izudara sa 100 šiba? Kako ih staviti u zatvor?… !? Hoće li ih Bog kazniti jer nisu praktikovali vjeru koja je od A do Ž za insane?!

S druge strane, Allah dž.š. kaže;

قُل لَّوْ كَانَ فِى ٱلْأَرْضِ مَلَـٰٓئِكَةٌ يَمْشُونَ مُطْمَئِنِّينَ لَنَزَّلْنَا عَلَيْهِم مِّنَ ٱلسَّمَآءِ مَلَكًا رَّسُولًا ﴿٩٥﴾

Reci: “Da su na Zemlji meleci, sigurni da hode, sigurno bismo im s neba meleka, kao poslanika, spustili.”

Dakle, da su meleki ti koji žive na Zemlji, dobili bi meleka za poslanika. Ako s nama žive džinovi na Zemlji, zašto onda nemaju svog džinskog poslanika? Zašto su svi poslanici ljudi, od krvi i mesa?

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن قَبْلِكَ إِلاَّ رِجَالاً نُّوحِي إِلَيْهِم مِّنْ أَهْلِ الْقُرَى

Prije tebe nismo poslali nikoga do muškarce od stanovnika glavnih gradova kojima smo objavljivali…

Kao što sam pominjao, termin “ridžaal – muškarci” se može odnositi samo na insane. Dakle svi poslanici su isključivo bili insani od stanovnika gradova. Gdje su onda džinovi?

Vjera i odgovornost su samo za ljude

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُوماً جَهُولاً

Uistinu! Mi smo ponudili emanet nebesima i Zemlji i planinama, pa su se sustegli da ga ponesu i pobojali su ga se, a ponio ga je čovjek. Uistinu, on je uveliko zalim, neznalica. Al-Ahzab 72

اقْتَرَبَ لِلنَّاسِ حِسَابُهُمْ وَهُمْ فِي غَفْلَةٍ مَّعْرِضُونَ

Približava se ljudima obračun njihov, a oni u bezbrižnosti odvraćeni.

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ ٱللَّـهِ ٱلَّتِى فَطَرَ ٱلنَّاسَ عَلَيْهَا ۚ لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ ٱللَّـهِ ۚ ذَٰلِكَ ٱلدِّينُ ٱلْقَيِّمُ وَلَـٰكِنَّ أَكْثَرَ ٱلنَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ ﴿٣٠﴾

Zato stani licem svojim vjeri pravoj, fitretu Allahovom, onom po kojem je stvorio ljude – nema promjene stvaranja Allahovog. To je vjera prava, ali većina ljudi ne zna.

Ovo su samo neki od mnogobrojnih ajeta koji dokazuju da vjera, objave i poslanici nisu za dvije vrste živih bića, nego samo za ljude. Takozvani džinovi, po tradicionalnom vjerovanju, potpuno su zanemareni u Kur’anu po pitanju odgovornosti ili zaduženja propisima. Svaki pomen “džinova” u Kur’anu odnosi se na kategoriju ljudi od krvi i mesa.

U slijedećem dijelu teksta (Džinovi i aveti II) ću navesti značenje riječi “džinn” u svakoj suri posebno. Naime, taj termin se značajno spominje u 9 sura.

Zaključak

Kao i mnogi drugi, kur’anski termin “džinn” je pogrešno tumačen kroz historiju te je poprimio značenje mističnog bića, aveta i zloduha, koje svoje korjene vuče iz predislamskih bajki.

Džinovi u Ku’anu nisu nikakva posebna bića, već epitet za kategoriju ljudi, sasvim jezički potkovano, koji se odnosi na “kremu društva, elitu, vođe, sveštenike, poglavare, uticajne ljude, …” i sl.

Kur’an se uvijek obraća samo ljudima, nikada nekoj drugoj vrsti zemaljskih bića.

Svi poslanici su od ljudi, i poslati su samo ljudima. Sve Objave su samo za ljude. Odgovornost i vjera, propisi i primjeri koje Allah navodi, samo su o ljudima i za ljude.

Postoje samo dvije, iz Kur’ana poznate, vrste stvorenja: ljudi (među kojima su elita-džinovi i puk-insovi) i duhovi (džinneh, među kojima su meleki ili šejtani).

Nastavak slijedi…


* Određeni član “EL” u arapskom jeziku ima sličnu ulogu kao THE u engleskom. Označava da je imenica nešto poznato ili dotično u rečenici.

Napomena: Web linkovi i ofensivne riječi su automatski blokirane. Komentar koji sadrži iste biće zadržan na moderaciji.
2 komentara
  • Riki

    Već neko vrijeme imadoh više jak osjećaj, nego konkretne dokaze kojima bi se moglo potkrijepiti da su džini ili posebna rasa ljudi (bashara, koji bi se, npr. dijelio na inse i dzine) ili samo kategorija ljudi, atribut, kako ti kažeš. Ono što nije dozvoljavalo ovoj teoriji da klikne, a srcu da se smiri, jeste da je Iblis bio obavješten o stvaranju bashara (15:28, 15:33), a s obzirom da je džin, nije mogao biti obavješten o stvaranju samog sebe. Ovo razlikovanje između dzaana i dzina koje praviš je karika koja mi je nedostajala. Da te Bog pomogne i poveća ti znanje. Hvala Mu što je dao da neko i na našem jeziku govori o Njegovim ajetima.

    • Kenan

      Ja godinama imao isti problem dok me istraživanje nije dovelo do knjige “الجن واختلاق الأرباب” od Amr Eš-Šair (عمرو الشاعر)… i čovjek me ubjedio, fakat. Hvala Allahu na otvaranju vidika…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

P A Ž NJ A

Ovaj blog sadrži kontroverzna tumačenja Islama koja su djelimično ili potpno oprečna zvaničnim stavovima i vjerovanjima Rijaseta Islamske zajednice u BiH i na Balkanu.

Autor ovog bloga poštuje sve stavove i sva mišljenja, kao i ulemu svih mezheba, ali neminovno ne slijedi specifičan mezheb niti pre-određeni akaidski pravac, te se bazira isključivo na subjektivnim istraživanjima. Autor argumentovano navodi svoje devijacije od općepoznatih stavova i vjerovanja, uz dužno poštivanje istih.

Ovaj blog strijemi objektivnosti i nema namjeru ničijeg omalovažavanja ili diskreditovanja.

Tekstovi u ovom blogu NISU za vjersku poduku, već imaju za cilj da podstaknu čitatelje na daljnje istraživanje i samostalno promišljanje.

Zamolio bih te da odmah napustiš ovaj blog ukoliko smatraš da bi drugačija shvatanja mogla poljuljati tvoju vjeru ili te udaljiti od džemata muslimana.

Sve dobronamjerne kritike su dobrodošle, a ponajviše one koje argumentovano pokušavaju približiti autora boljem i ispravnijem.