Tabu: Kibla, okretanje Kabi?

Konstatacija: “Kibla / Qibla” nema veze sa pravcem okretanja u namãzu (salãt-u).

Upozorenje! Stavovi i mišljena u ovom tekstu nisu u potpunom skladu sa Islamskom tradicijom. Čitanje na vlastitu odgovornost.

Prema islamskoj tradiciji, Kibla (قبلة) je termin koji označava smjer prema kojem se muslimani okreću tokom namaza/molitve, a u smjeru je geografske lokacije Kaabe u Mekki. Ove, nama muslimanima poznate stvari, pojašnjavam u startu jer se pojavilo dosta čitatelja koji su površno upućeni u islamsku tradiciju i osnovno znanje o tradicionalnom Islamu.

Kao takva, kibla je općeprihvaćena u islamskoj tradiciji i niko plaho ne razmišlja o njoj. U izražavanju se koristi kao alegorija za Islam, pa se često kaže “sljedbenik kible”, tj. musliman.

Moje dileme s kiblom

Većina muslimana nema nikakav problem s kiblom. Vjerujem da je razlog tome što većimna muslimana ne čita Kur’an da bi ga razumjeli, već više ‘nako rad berićeta. Ljudi prihvataju tu instituciju zdravo za gotovo, pronalazeći u njoj velike mudrosti jedinstva muslimana. Ne kažem da to, u neku ruku nije tačno, i zato sam naslovio ovaj pasus sa “Moje dileme…”.

Ajeti koji govore o kibli sadrže dijelove koji su nelogični ukoliko uzmemo da je kibla “pravac u kojem se okreće musliman u molitvi“, što ću pojasniti u nastavku. No, evo nekoliko nezaobilaznih dilema:

1. Termin (Kibla – قِبْلَة) u jeziku ne označava geografsku stranu ili pravac gledanja ili stajanja. U arapskom se za takvo što kaže (džihetun ili ittidžahun – جهة أو اتجاه).
2. Vidim da se termin (Kibla – قِبْلَة) kroz Kur’an nikako ne dovodi u kontekst sa namazom (ritualnom molitvom).
3. Smatram da je okretanje prema nečemu u molitvi, u našem slučaju prema predmetu – Kabi, jako asocira na idolopoklonstvo.
4. Za mene, tradicionalno kazivanje o promjeni kible (sa sjevera na jug) je nelogično, te nosi nekoliko logičkih uvreda za Allaha i Poslanika.
5. Kako to da je kibla inicijalno bila sjever (Jerusalem), a potom se promjenila na jug (Mekka), dok se u ajetima spominju samo Istok i Zapad?
6. Zašto pored svega postoje ajeti koji striktno i jasno ukazuju da okretanje u specifičnom pravcu nije dobročinstvo?
7. Kako tradicija tvrdi da se Poslanik a.s. okretao prema Jerusalemu po uzoru na jevreje, a Kur’an kategorički negira da je on ikada slijedio njihovu kiblu?
8. Kako to da je Poslanik bio nezadovoljan Allahovom odredbom za prvu kiblu (hram monoteizma u Jerusalemu) i onda mu Allah udovolji i dodjeli drugu kiblu s kojom je zadovoljan (tadašnji Arapski hram idolopoklonstva)?
9. Zašto se u Kura’nu spominju razne kible među kitabijama koje oni jedni drugima osporavaju?
10. Kako to da su Poslanik i vjernici godinama klanjali prema idolopokloničkom hramu punom idola i kipova (tadašnja Ka’ba)?

…i mnoge druge dileme koje su me natjerale da istražim Kiblu.

Istina, zbog moje velike nade da islamsko učenje ipak nije baš toliko daleko od Kur’ana, nisam htio da čaprkam po tim nekim temeljnim institucijama Islama, ali se iz godine u godinu uvjeravam da smo Islam iskrivili do srži. Čak je jedan od čitatelja spomenuo ovu problematiku u nekom od komentara, gdje sam zažmirio i kukavički pobjegao od teme.

Kibla u ćitabima

Arapska riječ (Kibla – قِبْلَة) u jeziku je iz korjena (Q-B-L, ق ب ل) i ima značenja poput “blizu, neposredno, licem u lice”, od čega je imenica (kabiila – pleme, porodica) ili (kubla – poljubac). Korjen nosi mnoga srodna značenja, kao što je (Kablu – قبل) što označava (prošlost, prije, prethodno) jer je prošlost neposredna, dakle suočavaš se s nečim prošlim.

U riječnicima arapskog jezika, termin (Kibla – قِبْلَة) se primarno tumači kao “pravac u molitvi”, ali to značenje stoji samo pod utjecajem fikhskih definicija.

Kibla u Kur’anu

Kibla se spominje u suri El-Bekareh, u tematskoj cjelini od dvije stranice mushafa, te u suri Junus u kazivanju o Izraelćanima.

Ovaj samostalni ajet iz sure Junus odmah daje do znanja da naše tradicionalno poimanje kible nije pod vinklo. Naime, u božijim savjetima Musau i njegovom bratu, Allah im kaže:

وَأَوْحَيْنَا إِلَىٰ مُوسَىٰ وَأَخِيهِ أَن تَبَوَّآ لِقَوْمِكُمَا بِمِصْرَ بُيُوتًا وَاجْعَلُوا بُيُوتَكُمْ قِبْلَةً وَأَقِيمُوا الصَّلَاةَ ۗ وَبَشِّرِ الْمُؤْمِنِينَ ‎﴿٨٧﴾

I objavismo Musau i bratu njegovom: “Sagradite narodu svom u Egiptu kuće, i učinite kuće svoje kiblom, i uspostavite salat; a obraduj vjernike.” (87)

Postoje mnogi tefsiri koji pokušavaju ovo upakovati da ima veze sa okretanjem u namazu, ili pak da se odnosi na način izgradnje kuća, no to baš teško može da se shvati na dati način.

Pogledajmo sada ajete iz sure El Bekareh:

سَيَقُولُ السُّفَهَاءُ مِنَ النَّاسِ مَا وَلَّاهُمْ عَن قِبْلَتِهِمُ الَّتِي كَانُوا عَلَيْهَا ۚ قُل لِّلَّهِ الْمَشْرِقُ وَالْمَغْرِبُ ۚ يَهْدِي مَن يَشَاءُ إِلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ ‎﴿١٤٢﴾‏ وَكَذَٰلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطًا لِّتَكُونُوا شُهَدَاءَ عَلَى النَّاسِ وَيَكُونَ الرَّسُولُ عَلَيْكُمْ شَهِيدًا ۗ وَمَا جَعَلْنَا الْقِبْلَةَ الَّتِي كُنتَ عَلَيْهَا إِلَّا لِنَعْلَمَ مَن يَتَّبِعُ الرَّسُولَ مِمَّن يَنقَلِبُ عَلَىٰ عَقِبَيْهِ ۚ وَإِن كَانَتْ لَكَبِيرَةً إِلَّا عَلَى الَّذِينَ هَدَى اللَّهُ ۗ وَمَا كَانَ اللَّهُ لِيُضِيعَ إِيمَانَكُمْ ۚ إِنَّ اللَّهَ بِالنَّاسِ لَرَءُوفٌ رَّحِيمٌ ‎﴿١٤٣﴾‏ قَدْ نَرَىٰ تَقَلُّبَ وَجْهِكَ فِي السَّمَاءِ ۖ فَلَنُوَلِّيَنَّكَ قِبْلَةً تَرْضَاهَا ۚ فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ ۚ وَحَيْثُ مَا كُنتُمْ فَوَلُّوا وُجُوهَكُمْ شَطْرَهُ ۗ وَإِنَّ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ لَيَعْلَمُونَ أَنَّهُ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ ۗ وَمَا اللَّهُ بِغَافِلٍ عَمَّا يَعْمَلُونَ ‎﴿١٤٤﴾‏ وَلَئِنْ أَتَيْتَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ بِكُلِّ آيَةٍ مَّا تَبِعُوا قِبْلَتَكَ ۚ وَمَا أَنتَ بِتَابِعٍ قِبْلَتَهُمْ ۚ وَمَا بَعْضُهُم بِتَابِعٍ قِبْلَةَ بَعْضٍ ۚ وَلَئِنِ اتَّبَعْتَ أَهْوَاءَهُم مِّن بَعْدِ مَا جَاءَكَ مِنَ الْعِلْمِ ۙ إِنَّكَ إِذًا لَّمِنَ الظَّالِمِينَ ‎﴿١٤٥﴾‏الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَعْرِفُونَهُ كَمَا يَعْرِفُونَ أَبْنَاءَهُمْ ۖ وَإِنَّ فَرِيقًا مِّنْهُمْ لَيَكْتُمُونَ الْحَقَّ وَهُمْ يَعْلَمُونَ ‎﴿١٤٦﴾‏ الْحَقُّ مِن رَّبِّكَ ۖ فَلَا تَكُونَنَّ مِنَ الْمُمْتَرِينَ ‎﴿١٤٧﴾‏ وَلِكُلٍّ وِجْهَةٌ هُوَ مُوَلِّيهَا ۖ فَاسْتَبِقُوا الْخَيْرَاتِ ۚ أَيْنَ مَا تَكُونُوا يَأْتِ بِكُمُ اللَّهُ جَمِيعًا ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ ‎﴿١٤٨﴾‏ وَمِنْ حَيْثُ خَرَجْتَ فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ ۖ وَإِنَّهُ لَلْحَقُّ مِن رَّبِّكَ ۗ وَمَا اللَّهُ بِغَافِلٍ عَمَّا تَعْمَلُونَ ‎﴿١٤٩﴾‏ وَمِنْ حَيْثُ خَرَجْتَ فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ ۚ وَحَيْثُ مَا كُنتُمْ فَوَلُّوا وُجُوهَكُمْ شَطْرَهُ لِئَلَّا يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَيْكُمْ حُجَّةٌ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ فَلَا تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِي وَلِأُتِمَّ نِعْمَتِي عَلَيْكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ ‎﴿١٥٠﴾‏ كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولًا مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُوا تَعْلَمُونَ ‎﴿١٥١﴾

Budale među ljudima će reći: “Šta ih je odvratilo od kible njihove – one za koju su bili?” Reci: “Allahov je istok i zapad, upućuje koga hoće putu ispravnom.” (142)

I tako smo vas učinili zajednicom srednjom, da budete svjedoci protiv ljudi i bude Poslanik protiv vas svjedok. I načinili smo kiblu – onu u kojoj si bio – samo da razaznamo ko slijedi Poslanika, od onog ko će se okrenuti na petama svojim. A sigurno je teška (kibla), osim onima koje je uputio Allah. A Allah ne bi dozvolio da vaša bezbjednost bude upitna. Uistinu, Allah je ljudima Samilostan, Milosrdan. (143)

Doista vidimo okretanje tvog lica nebu. Pa sigurno ćemo te okrenuti kibli koja će te zadovoljiti. Zato ti okreni lice svoje prema Mesdžidul-haramu, i odakle god bili okrećite lica svoja u tom pravcu. A uistinu, oni kojima je data Knjiga, znaju da je to ispravno od Gospodara njihovog; a nije Allah nemaran prema onom šta rade. (144)

I kad bi donio onima kojima je data Knjiga svaki dokaz, ne bi za tvojom kiblom išli. A ni ti ne ideš za kiblom njihovom, niti oni idu jedni drugima za kiblom. A ako bi slijedio prohtjeve njihove, nakon što ti je došlo nešto znanja, uistinu bi ti tad bio od nepravednih. (145)

Oni kojima smo dali Knjigu poznaju ju kao što znaju djecu svoju. A uistinu, skupina njih krije Istinu, a oni znaju. (146)

Istina je od Gospodara tvog, zato nikako ne budi od sumnjivaca. (147)

Svako ima destinaciju prema kojoj žudi. Zato se natječite dobrim djelima. Gdje god bili, dovešće vas Allah sve. Uistinu! Allah nad svakom stvari ima moć. (148) 

I odakle si izašao, okreni lice svoje u pravcu Mesdžidul-harama. A doista, to je Istina od Gospodara tvog, i nije Allah nemaran prema onom šta radite. (149) 

I odakle si izašao, pa okreni lice svoje u pravcu Mesdžidul-harama; i gdje god da ste bili, ta okrećite lica svoja u tom pravcu, da ne bi imali ljudi izgovor protiv vas, izuzev onih od njih koji čine zulm – zato se ne bojte njih, a bojte se Mene – da bih upotpunio blagodat Svoju prema vama i da biste se vi uputili. (150) 

Kao što smo poslali među vas Poslanika od vas – uči vam ajete Naše i čisti vas i uči vas Knjizi i mudrosti, i uči vas onom šta niste znali. (151) 

Prije nego nastaviš sa čitanjem, pomjeri percepciju termina “Kibla” i sagledaj ga kroz prizmu Kur’ana. Može se zaključiti da termin “kibla” označava “cilj, zadatak, fokus, krajnje uporište”. S toga je Musau i Harunu naređeno da od svojih kuća naprave “kible – uporište za izraelćane, mjesto gdje će okupljati i podučavati narod”.

Da se vratimo suri El Bekarah…

U principu, ajeti o kibli govore o dozvoli i naredbi povratka na svoje ognjište, u svoju domovinu, te nemaju nikakve veze sa obavljanjem namaza. Prije svega, ajeti su kontekstualni, odnosno lokalnog i temporalnog karaktera, specifični za ljude kojima se Kur’an obraća. To je lahko vidjeti iz samih ajeta, npr. danas nikome nije iskušenje Poslanikova prethodna kibla, niti je nekim drugim ehli-kitabijama interesantan Mesdžidul-Haram,…itd.

Naime, jasno je iz sure da se govori o medinskom periodu gdje su muslimani živjeli u građanskom društvu sa domaćim stanovništvom, paganskim arapima i jevrejima. Neki maloumni domaćini u Medini, vjerovatno jevreji (što je jasno iz konteksta) dobacuje Poslaniku i pitaju se negodujući: “Zašto su ovi novi vjernici, domaći i došljaci, odlučili da promjene cilj, kad im je ovdje dobro!?”

Ajeti se moraju čitati retrospektivno, gdje se monolog maloumnih odvija nakon čina opisanog u ajetima koji slijede. Dakle ajet 142-143 opisuju događaj koji se desio nakon onih iz ajeta 144-151.

Kontekst odlomka o kibli

Od početka objave Poslanik a.s. i vjernici daju sve od sebe da Ibrahimovom hramu vrate njegovu čistoću, te da njihova familija (plemena u Mekki) dođu tobe. To je njihova osnovna kibla, cilj i fokus. Nakon godina provedenih u Mekki pod socijalnim pritiscima, svi napuštaju rodnu grudu i Mesdžidul-Haram te odlaze u Medinu. Ovo do sada su teško osporive historijske činjenice koje imaju dosta potpore i u samom Kur’anu.

Odlazak u Medinu (Hidžra), sticajem okolnosti, postaje nova kibla, i sve se vrti oko nje. Allah dž.š. dozvoljava da se to desi, i da jedno vrijeme traje. Domaći ehli-kitabije vide da je Medina i život u tuđini postao novo normalno za Poslanika i muslimane, no oni (kitabije) znaju da to ne bi trebalo da ostane tako. Znaju istinu, jer su i sami u istoj situaciji, došljaci sa sjevera koji su se udomaćili na tuđem, a njihova vjera ih uči dugačije.

Allah vidi Poslanikovo iščekivanje upute, vidi njegovu potrebu za ohrabrenjem da učini ono što zna da je ispravno. Njegovi pogledi u nebo izmoljavaju instrukcije šta da radi sa zajednicom izbjeglica na tuđim jaslama, pa mu Allah spušta uputstvo; Usmjerit ćemo te ka cilju kojeg isčekuješ i s kojem se raduješ, a to povratak kući! Allah je dozvolio progonstvo (hidžru) samo kako bi iskušao vjernike, a odlazak u tuđinu je teško palo svima, osim onima koje je Allah uputio. Ali, to je bio spas, jer Allah nije htio dovesti bezbjednost vjernika u pitanje, Uistinu, Allah je ljudima Samilostan, Milosrdan.

Allah naređuje Poslaniku i vjernicima da svoju pažnju i snagu usmjere ka ultimativnom cilju, a to je povratak odakle je izašao, Mesdžidul-Haram. Neka se svi vrate odakle su došli. Sljedbenici Knjige znaju da je taj postupak ispravan, a oni ga nisu uradili kad su trebali, već su ostali među arapima kao kukavice.

S toga, svi vjernici iz Mekke treba da se fokusiraju na Mesdžidul-Haram, i da sve svoje poteze vuku s ciljem povratak odakle su izašli (otišli). Kibla tadašnjih muslimana je promjenjena sa statusa izbjeglice u status povratnika. Od trenutka objave ovih ajeta, svaki njihov zajednički ili individualni napor treba da bude u smjeru povratka kući. Svi imaju svoju kiblu, cilj i fokus, svoju ultimativnu destinaciju. Zato, niti će mekelije prihvatiti destinaciju ehli-kitabija, niti će oni prihvatiti destinaciju mekelija, a i sami međusobno imaju različite ciljeve, no bitno je da svi hrle ka dobrim djelima, gdje god da ljudi odu, Allah će ih sve sabrati.

Šta nas uče ovi ajeti?

Iako kontekstualni, ovo ajeti nose poruku i pouku za sve generacije do kraja svjeta. Mi, danas, nismo dužni da mijenjamo Medinu za Mekku, niti to ima logike i smisla, ali smo dužni uzeti poruku koja glasi:

Ne zadovolji se suncem tuđeg neba. Ne budi tuđi teret. Ne halali babovinu. Imaj fokus i cilj, te svaki svoj potez učini samo ako je u cilju ostvarenja ultimativnog cilja. Kojoj god destinaciji da se uputiš, gledaj da na tom putu i procesu što više hajrata/dobra učiniš.

Zaključak

Ajeti su jaka poruka Poslaniku i vjernicima da se ne smiju zadovoljiti statusom u kojem se trenutno nalaze, a to je izgnanstvo i rahatluk u tuđini, već da sve svoje snage usmjere na povratak u Mesdžidul-Haram. Jevreji znaju da je to ispravan postupak, a Allah vidi šta oni rade dok se udomljavaju u tuđini. Ponavljanje ajeta i njihovo višestruko potvrđivanje je način da se Poslanik i vjernici ohrabre, da se ne boje ljudi već da se boje Allaha, a On će ih pomoći u njihovu cilju.

Kibla, fokus i ciljana destinacije na kojoj je Poslanik bio (iseljenje u Medinu) je bilo samo privremeno iskušenje za njegove tadašnje sljedbenike iz Mekke, da se vidi ko će slijediti Poslanika i ostaviti sve iza sebe, a ko će se odmetnuti. Allah mu daje novi cilj, novi fokus i destinaciju, a to je povratak u Mekku.

Kibla nema nikakve veze sa namazom niti bilo čime vezanim za ibadete, tako da okretanje prema Kabi tokom molitve, dženaze, učenja Kur’ana, žrvovanja životinja, i sličnim obredima, nema nikakvog uporišta u Kur’anu ili zdravom razumu. Allah nema stranu, što je u ajetima naglašeno. Allah nema radno vrijeme niti radno mjesto! Obligacija sebe i drugih da se pri obraćanju Bogu okrenu u specifičnom pravcu je utjelovljavanje Allaha i vid idolatrije.

Napomena!

Ovaj stav i mišljenje je moje subjektivno. Ne poznajem nikoga na svijetu da dijeli ovo moje stanovište po pitanju kible. Ako neko zna da postoje istomišljenici, zamolio bih da se obznane u komentarima.

Allah najbolje zna.

18 comments