Tabu: Bezuvjetna pokornost “hadisu”

Konstatacija: Musliman je zadužen objavom, Kur’anom, a ne hadisom. Na Ahiretu niko neće odgovarati za “zaduženja” mimo objave!

Saznanja prosječno vjerski obratozovanog muslimana, koji prisustvuje džumama i sluša ramazanski program, u direktnoj su suprotnosti od moje tvrdnje, no… uz slijedeće pojašnjenje moja tvrdnja  će poprimiti jasnu sliku. Kao i uvijek, ja vjerujem da sam u pravu s marginom rezerve da sam možda u krivu, i vjerujem da su drugi u krivu, s marginom rezerve da su možda u pravu.

Ehli-sunnetsko vjerovanje (a mislim da je i kod šijita slično) jeste da je svaki čovjek zadužen Kur’anom, a koji izmeđuostalog sadrži naredbu slijeđenja sunneta, te da se taj Kur’an nalazi u mushafima a sunnet u zbirkama hadisa.

Cilj mi je pojasniti da zadnji dio navedene tvrdnje nikako ne može biti istinit, ni po vjeri ni po logici. Hadisi zapisani u zbirkama nisu isto što i poslanikov a.s. sunnet.

Svoje stavove i učenje gradim na pročišćenim ubjeđenjima, koji bi se mogli sročiti u slijedeće:

• Muhammed jeste Allahov Poslanik, pokornost njemu je božija zapovjed, s tim da imam drugačiju percepciju pokornosti od tradicionalne.
• Slijeđenje Poslanika a.s. jeste jedini pravi put, s tim da imam drugačiju percepciju slijeđenja od tradicionalne.
• Svi poslanici kod Allaha isto vrijede, bez izuzetka.
• Muhammed a.s. je dobivao i slijedio božiju objavu, na temeljima prakse Ibrahimove, te da ništa od Kur’ana nije recitovao po hiru svome.
• Allahova uputa je u Njegovoj knjizi, Kur’anu. Knjiga je jasna i potpuna. Allahu ne treba naša pomoć i dopune oko Kur’ana.
• Allahova riječ je jedini neupitni izvor Islama, kako nama tako i Poslaniku Muhammedu a.s.
• Sljedbenik Allahovih uputa iz Kur’ana isti je kao i sljedbenik pravih Poslanikovih uputa. Što se tiče vjerovanja i praktikovanja Islama, Poslanik jeste Kur’an.

Često naletim na izjave “Allah će ovo, Allah će ono… jer se prenosti od Ebu Hurejre da je Poslanik ovo ili ono…”. Nisam siguran koliko možeš primjetiti da u takvim izjavama nema stida, nema odgovornosti. Zašto? Pa zato što postoji velika šansa i vjerovatnoća da taj “hadis” nije tačan, ili nije dobro shvaćen, ili je djelimično netačan, ..ili svašta nešto! Kako se neko usuđuje da govori u Allahovo ime na osnovu predaja od nekih smrtnika, a svjestan je da to Allah, u Svojoj Knjizi, nije objavio!?

Pokušavajući prijateljima da objasnim opasnost “uzimanja Allaha u usta” na osnovu hadisa, sasvim očekivano me upitaju: “Pa ne može valjda musliman odbaciti sve hadise, zar nije sunnet naređen ajetima o pokornosti Poslaniku!?”. Ovo odbranbeno pitanje bi vjerovatno bila reakcija 99% muslimana u mom slučaju, jer ovo što pokušavam objasniti je pravi tabu! Istu sam kritiku nedavno dobio od svog uvaženog profesora, a sada već vrlo cijenjenog muftije u BiH.

Naime, mnogi muslimani su programirani by default da je hadis isto kao i sunnet, a da je sunnet isto kao pokoravanje (poslušnost) Poslaniku a.s. No, to su tri veoma različite stvari, i razumjevanje razlike je esencijalno za muslimana.

Da bih pojasnio o čemu govorim, navesti ću pojednostavljene definicije ovih termina:

• HADIS: Usmene predaje (kasnije zapisane u zbirke) o poslaničkim izrekama, djelima ili događajima iz njegovog doba.
• SUNNET: Poslanikove a.s. praktične upute i usmene smjernice vezane za propise Islama.
• POKORNOST POSLANIKU: Poslušnost i odanost u izvršavanju poslanikovih presuda, naredbi ili zabrana u trenutku njihova izricanja (dok je Poslanik bio živ).

Šta je zapravo hadis?

Ovo je toliko opširna i delikatna tema sa ogromnim brojem parametara da je prosto nemoguće u par rečenica objasniti šta je bit hadisa i koliko bi on trebao da teži u životu muslimana. Ja ću pokušati u što kraćem obliku doći do poente koja glasi “Skoro svi hadisi su upitnog porjekla, nisu obvezujući za muslimane i nemaju utjecaj na ishod božijeg suda na Sudnjemu Danu.” Ovo nisam smislio ja, već je ovo zvanični stav svih islamskih učenjaka i mezheba.

Usulska ulema postavlja pravilo pa kaže “Ono što je vjerovatno (dakle, nije 100% sigurno), ne može biti dokaz!” U smislu da samo sigurne stvari mogu biti dokaz za nešto. Čim postoji doza mogućnosti i vjerovatnoće, automatski ne postoji sigurnost za rezultat toga. Primjer toga je u nekom krivičnom djelu, gdje se prestupnik ne može osuditi ukoliko postoji i najmanja vjerovatnoća da je nevin.
Hoću da kažem da je 99,9% hadisa upitnog porjekla (ظني الورود)… pa osjećaš li se rahat kad svoju vjeru gradiš na pretpostavkama?

Učenjaci hadisa – muhaddisi

Često spomenem “učenjake hadisa”, pa bih samo da dodam napomenu. Učenjaci hadisa nisu homogena skupina koja ima iste stavove, vjerovanja i principe. Nisu svršenici jedne škole pa da imaju istu naučnu ili metodološku pozadinu. To su pojedinci, neki sunarodnjaci i savremenici, a drugi ne. Pripadali su raznim političkim i socijalnim grupacijama, te se međusobno uglavnom nisu poštovali niti voljeli. Postoje historijske zabilješke koje govore o njihovoj netrpeljivosti do mjere proglašavanjem jedni druge kafirima. Njihove metode i mjerila ocjenjivanja hadisa su se razlikovala, te su većina hadisa imala različite ocjene kod različitih učenjaka. Slično kao u mezhebima, ne postoji generalno pravilo koje ih ujedinjuje.

Iako se neki od njih smatraju rigoroznim muhaddisima, kao što su imami Buharija i Muslim, uz dužno poštovanje, ne smije se smetnuti da su svi oni ipak samo ljudi, podložni političkom i socijalnom pritisku, pod utjecajem sopstvenih slabosti i strasti, drugih ljudi, javnosti i kulture. Iz raznih psiho-socijalnih razloga postoji opravdana sumnja u mogućnost greške u njihovom radu. Nažalost, tradicionalni stav većine muslimanskih pravaca je njihova nepogrešivost i svetost, a to zato što bi u suprotnom imali 1001 neprespavanu noć.

Filtriranje hadisa

Od davnina, ulema je bila svjesna labilnosti oslonca na hadise, pa je tako Imam Abdullah El-Andalusi (521 g.H) u svoj knjizi iznio osam potencijalnih slabosti svakog hadisa:
“Nepouzdanost lanca prenosilaca, prepričavanje po značenju, gramatički nepravilno prepričavanje, pogrešan izgovor koji mijenja značenje, izostavljanje originalnih riječi, nepoznavanje uzroka hadisa ili zaborav razloga zbog kojeg je hadis izrečen, djelimično prenošenje zbog spriječenosti ili loše memorije, prenošenje iz pisanih tragova bez slušanja…”, a ja bih dodao i devetu tačku – korištenje sinonima.

Postoji neosporna historijska činjenica da je ogroman broj lažnih, iskrivljenih, nepotpunih ili pogrešno tumačenih izjava pripisivano Poslaniku a.s. iz raznih političkih, socijalnih, emotivnih i drugih razloga. A poznavajući insane, zašto i ne bi!?…Jer potkrijep ličnog stava ili interesa poslaničkom izrekom je instantno dobivalo na težini i autoritetu.

U vrijeme kada se rasprostranilo to oružje zvano “hadis” (2. i 3. stoljeće po Hidžri), kada su svi skužili mogućnost manipulacije u skoro svim segmentima života, vjerovatnoća da hadis koji tada čujete bude doista tačan, skoro da je ravna nuli.

Islamski učenjaci, koje zaista cijenim, postaju svjesni te činjenice te ulažu enormne napore da tome stanu u kraj. Nisu smogli snage, ili su bili spriječeni, da kažu ljudima da se okane tih predaja, jer je govor i prepričavanje poslanikovog života i izreka izgledalo i prviše sveto, nego su pokušali filtrirati.
To je počelo krajem drugog stoljeća po Hidžri, a negdje u trećem stoljeću i kasnije, nastaje većina hadiskih zbirki u kojima je vjerodostojnost predaje ocjenjivan po pretpostavci vjerodostojnosti lanca ljudi koji su tu predaju prenijeli od Poslanika a.s. pa do vremena zapisivanja. Paradoksalno, hadis je ipak zapisivan iako postoje pisani hadisi u kojima Poslanik a.s. zabranjuje pisanje hadisa (!).

Insan mora shvatiti da su hadisi do nas danas došli isključivo kroz te knjige, takozvane zbirke hadisa, koje su sastavili vrli učenjaci uz mnogo truda i znoja, nebili pročistili bujicu laži koja se pripisivala plemenitom Poslaniku a.s. u prvim stoljećima po Hidžri.

Jednostavnim riječima, hadis je predaja od najčešće jednog ashaba, od kojeg to dalje prepričava drugi čovjek, a od njega treći, i tako redom do samog učenjaka koji je to naposlijetku zapisao. Taj zapis se potom prepisuje i umnožava…

No, postoji važna činjenica u svemu tome, a to je da pisac hadisa nema potpuno siguran mehanizam da je njegov prenosilac doista vjerodostojno prenio od svog prethodnika, niti da je taj od svog, i tako dalje do samog Poslanika a.s., osim pod pretpostavkom na osnovu mišljenja i preporuka drugih ljudi da su ljudi spomenuti u lancu prenosilaca povjerljivi. Mora se uzeti u obzir da su i oni ljudi koji daju preporuke ipak samo ljudi, i tako u nedogled…

Da skratim, govoriću samo o najvišoj kategoriji hadisa, a to su sahih (tzv. vjerodostojni) hadisi. Čak i sahih hadisi, čija je ogromna većina mono-prenisilačkog karaktera (ahad)*, zasnovani su na povjerenju i pretpostavci, i nikako se ne mogu uzimati zdravo za gotovo, bez obzira na trud uložen u njihovo filtriranje, jer na kraju krajeva, neosporna činjenica je da se sve svodi na lično mišljenje i ocjenu pojedinih učenjaka a nikako na vjerodostodnom zapisu ili multi-prenosilačkoj (mutevatir)* predaji.

Broj prihvaćenih hadisa u prvim stoljećima Islama je mnogo veći od prihvaćenih u potonjim stoljećima. Što je vrijeme više odmicalo, to su učenjaci uviđali više podvala i laži, te su stezali obruč oko vjerodostojnih hadisa. U novije vrijeme imamo nekolicinu hrabrih učenjaka koji i dalje stežu obruč, kao što je šejh El-Albani, a i onih koji su dotakli tabu (zbirke Buharije i Muslima) kao što je šejh dr. Muhammed Umrani Haneš.

Lično vjerujem da bi trud ovakvih i sličnih učenjaka, kada bi se nastavio većim intenzitetom, ubrzo doveo do šokantnih rezultata – a to je veoma mali broj vjerodostojnih hadisa koji mogu služiti kao relevantan dokaz u vjerovanjima ili propisima.

Norma je odbaciti hadis a prihvatiti sunnet

Pravdi za hatur, treba spomenuti da postoje jaki historijski indikatori da je od samog početka postojao interes ashaba za očuvanje sunneta, a potom i tabiina* koji su došli poslije njih, do mjere da su neki ashabi navodno zapisivali hadise. Postojali su pisani dokumenti sa propisima koje je Poslanik a.s. navodno dozvolio da se napišu i pošalju van Medine za edukaciju novih muslimana. Nema sumnje da je koncept predanja sunneta i pokret prenošenja hadisa postojao još za života Poslanika a.s., jer su ashabi učili jedni od drugih. Jednostavno pitanje koje bi jedan ashab uputio drugom nakon dana provedenog u njivi “Selam alejkum brate, šta ima?” – rezultiralo je “hadisom” o nečemu što se taj dan desilo u društvu sa Poslanikom s.a.v.s. To su činjenice…

Problem nastaje nakon smrti Poslanika a.s. kada je hadis postao oružje i sredstvo koje su mnogi iskoristili u razne svrhe. Sve to do mjere da su hadiski stručnjaci, u prvim stoljećima po Hidžri, bili primorani da sve i jedan hadis koji je cirkulisao u narodu prvobitno odbace, te ga smatraju neispravnim dok se ne dokaže suprotno. Norma je bila da se hadis ne prima, sve dok filteri ne pokažu da bi mogao biti vjerodostojan, ili djelimično vjerodostojan (?!). Milioni hadisa su ocjenjeni kao laž, i to je dokumentovano u knjigama hadisa, a oni hadisi koji su preostali kategorisani su shodno vjerodostojnosti od slabog (daif) do ispravnog (sahih) koristeći pri tome mnoge među-kategorije i termine.

Naravno, ti učenjaći nisu složni oko ocjena tih hadisa. Kod nekih su određeni hadisi ispravni dok kod drugih nisu. Opet, zavisno o ličnom sudu i povjerenju u ljude.

Hadis nije sunnet

Savokome ko se ozbiljno pozabavi hadisom, jasno je da hadis nije isto što i sunnet. Sunnet je ono što je doista bila praksa Poslanik a.s., a hadis je subjektivna interpretacija pojedinca po pitanju onoga što je možda bila praksa Poslanika a.s., uz to s upitnim porijeklom predaje. Moj pristup hadisu je umjeren i balansiran, s rezervom i bez prihvatanja zdravo za gotovo samo zato što ga bilježi učenjak zvučnog imena.

Originalni sunnet je poslanička vjerska praksa koju Allah dž.š. hvali rekavši:

لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

U Allahovom poslaniku imate divan uzor, za one koji se nadaju Allahu i poslijednjem danu, i koji na Allaha mnogo misle…

U ovom ajetu nam se kaže da je Poslanik dobar uzor, što se odnosi na njegovu odanost i predanost kur’anskim uputama. To nikako ne znači da mi danas moramo imati hadise da bi slijedili njegov uzor. Jer, nije ni Poslanik i ashabi nisu imali hadise od Ibrahima a.s. a rečeno im je:

قَدْ كَانَتْ لَكُمْ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ فِي إِبْرَاهِيمَ وَالَّذِينَ مَعَهُ

Doista je za vas lijep uzor u Ibrahimu i onima s njim (Al Mumtahina 4)

Sunnet je neminovni dio Islama i nezaobilazni izvor pojašnjenja detalja oko nekih propisa, ali nije temelj vjere niti uslov za vječno spasenje na Ahiretu. Niti jedan svjestan musliman neće zanjekati vrijednost i neminovnost sunneta, ali će s druge strane svaki svjestan musliman zanijekati nepogrešivost porijekla hadisa. Da nije bilo odbacivanja i nijekanja hadisa, nikada ne bi nastala hadiska nauka niti hadiske zbirke. Da savjesni muslimani u prvim stoljećima po Hidžri nisu bili oprezni kod prihvatanja hadisa, mi bi danas imali hiljadu verzija Islama…

Nameće se pitanje “Može li musliman koji živi u vremenu nakon Poslanika s.a.v.s., a želi da praktikuje i baštini sunnet, znati šta je od zapisanih hadisa vjerodostojno?”. Naravno da može!

Prvo, neki sunneti su došli kroz Kur’an, i u njih nema sumnje, kao na primjer:

لَٰكِنِ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُوا مَعَهُ جَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ ۚ ﴿88 التوبة﴾

…ali zato se Poslanik i oni vjernici koji su snjim, bore imetcima i životima svojim…

وَاسْتَغْفَرَ لَهُمُ الرَّسُولُ لَوَجَدُوا اللَّهَ تَوَّابًا رَحِيمًا ﴿٦٤ النساء﴾

…i Poslanik za njih oprost zatraži, našli bi da Allah prašta i milostiv je.

وَقَالُوا مَالِ هَٰذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ ﴿7 الفرقان﴾

i govore: Šta je ovom poslaniku, jede hranu i hoda po čaršiji!?

Po ovim ajetima, sunnet je boriti se imetkom i životom uz druge vjernike. Sunnet je tražiti oprosta za druge ljude. Sunnet je jesti hranu i imati socijalni život…. itd.

Drugi način su praktični sunneti ili opće-prihvaćena praksa kod svih generacija muslimana, od vremena Poslanika a.s. do danas, kojoj se niko od muslimana nije usprotivio ili proturječio, kao na primjer pet dnevnih namaza, način klanjanja, pristojno odjevanje muslimanki, melodično recitovanje Kur’ana, glasni ezan, ikamet, hutba na mimberu, redanje u safove u džamiji, obredi hadža, …itd. Ove sunnete su muslimani praktikovali ne poznavajući hadise za to, prije postojanja ikakvih zapisa, a daleko prije nastanka hadiskih zbirki poput Buharije i Muslima.

Treći način su mutevatir* predaje, koje prenosi veliki broj povjerljivih ljudi u svakoj generaciji. Stručnjaci kažu da ih ima malo (cirka 30), a drugi kažu da takvi hadisi ne postoje.

Vjerujem da je Kur’anom, prvobitnom i nepromjenjenom praksom svih muslimana i mutevatir predajama sačuvan sunnet koji je dostatan i u harmoniji sa Kur’anskim učenjem. To je sunnet koji bi svaki musliman trebao praktikovati u životu.

Ostaje dio “sunneta” koji se izvlači iz konteksta raznih hadisa… po tom pitanju ja hadise skeptično dijelim u slijedeće kategorije:

• Hadisi koji ne sadrže nikakve propise niti imanske dogme.
  • Primjer: Hadisi o ponašanju, međuljuskim odnosima, općenito o životu.
  • Odluka: Prihvatam i preporučujem drugima.
  • Posljedice: Ovi hadisi su sami od sebe plemeniti i mudri. Čak i da nisu poslaničke riječi, nemaju negativan uticaj na život pojedinca ili zajednice, niti ahiretske posljedice.
• Hadisi koji sadrže propise ili dogme, a iste se nalaze u Kur’anu.
  • Primjer: Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Muaza r.a. “Allahovo pravo kod Njegovih robova je da ga obožavaju i da mu nikoga ravnim ne smatraju.” Drugi primjer je hadis kojeg bilježi Buharija od Džabira r.a. da je Poslanik a.s. od njega kupio kravu za dvije oke zlata i dirhem, pa kad je došao do Sirara (naselje) naredio je da se zakolje pa su svi jeli.”
  • Odluka: Prihvatam i preporučujem drugima.
  • Posljedice: Ovi hadisi su samo praktično tumačenje ajete iz Kur’ana. U ovom slučaju, potvrda zabrane širka, ili dozvola kupoprodaje domaćih životinja, dozvola klanja i jedenja istih. Sve to već ima u Kur’anu u općem smislu. Bez izuzetka, hadisi ove prirode već imaju potvrdu u dotadašnjoj praksi muslimana prije njihova zapisivanja, kao što su hadisi o postu, sadaci (zekatu), namazu, i sl.
• Hadisi koji sadrže propise lične prirode.
  • Primjer: Uglavnom hadisi o ibadetima. Kao hadis kojeg bilježi Ibn Huzejme od Bin Hadžer-a r.a. da je rekao “Klanjao sam sa Poslanikom pa je stavio svoju desnu ruku preko lijeve na prsima.”
  • Odluka: Prihvatam, ukoliko srcem osjetim bližnju Allahu, ali NE pozivam druge u to.
  • Posljedice: Ne postoje negativne posljedice po druge ljude ili društvo, bilo da se ovaj čin izvrši ili izostavi. Ne postoji logički smisao da bi neko mogao odgovarati za to na Sudnjemu danu, shodno činjenici da je taj propis ograničenog dometa. Najvjerovatnije većina prvobitnih generacija muslimana nije ni znala za to, jer nije bio zapisan, a s druge strane potonje generacije muslimana nikada neće biti u mogućnosti da ga spoznaju, niti su to bili dužni.
• Hadisi koji sadrže dogme ili propise općeg karaktera, a za koje nema potvrde ili su čak oprečne Kur’anu.
  • Primjer: Dogmatski hadisi o Mehdiju, Dedžalu ili gajbu* općenito. Propisni hadisi o kamenovanju, obrezivanju žena, zabrani pijenja vode stojeći, liječenje mokraćom, i sl.
  • Odluka: Odbacujem, shodno njihovu impaktu. Obuhvatnost i trajanje impaka direktno su proporcionalni stepenu odbacivanja.
  • Posljedice: Vjerovanje u stvari kojih nema u Kur’anu dovodi muslimana u opasnost od urušavanja njegovog imana usljed nelogičnih, kontradiktornih, neutemeljenih dogmi koje često vrijeđaju inteligenciju i umanjuju od stvarnog Allahova mjesta u srcu.
    S druge strane, izvršavanje ovih propisa u najmanju ruku otežava život mnogim muslimanima, dovodi do problema u društvenom životu, uzgaja mentalne i socijalne poremećaje, hrani teror, te nerijetko dovodi do nepravednog ubistva ili gnusnog nasilja nad muslimanima i drugima. Shodno kur’anskom učenju o strogoj pravdi i svetosti ljudskih duša, preće ih je odbaciti nego prihvatiti.
• Hadisi političkog ili nacionalističkog karaktera.
  • Primjer: Razni hadisi na temu plemenskog prava na vlast, nadmoći Kurejšija, superiornosti arapa, predskazanja o budućnosti vladavine i moći za određene porodice i plemena, i sl.
  • Odluka: Odbacujem, jer se kose sa primarnim kur’anskim načelima.
  • Posljedice: Impakt ovih hadisa, kojima su određene porodice i pojedinci zabluđivali svoje pristaše i podanike, te gomilali moć i imetak, a s druge strane tamanili svoje rivale, još uvijek ne jenjava. I danas se osjete gorke posljedice političkih previranja, fitneluka i građanskih ratova u muslimanskom carstvu. Ovakvi hadisi su imali ogromnu ulogu u klaonici muslimanskih vladara i kalifata te među-muslimanskoj netrpeljivosti do dana današnjeg.
• Hadisi informativno-historijskog karaktera.
  • Primjer: Hadisi koji govore o socijanom životu arapa ili geografskim obilježjima, lokacijama, imenima plemena i naroda, …itd.
  • Odluka: Prihvatam s rezervom, kao historijska predanja i izvor općih informacija.
  • Posljedice: Ovi hadisi su neutralni. Nemaju posljedice sve dok njihova primjena ne bude vezana za vjeru i propise.

Sličan pristup je naveo Ibn Hazm (1064H) u svojoj knjizi (Usul Al Ahkam – أصول الأحكام 1/212), gdje bilježi predaju da je Poslanik a.s. rekao:

“الحديث عنّي على ثلاث، فأيّما حديث بلغكم عني تعرفونه بكتاب الله تعالى فاقبلوه، وأيّما حديث بلغكم عني لا تجدون في القرآن ما تنكرونه به ولا تعرفون موضعه فيه فاقبلوه، وأيّما حديث بلغكم عني تقشعِرّ منه جلودكُم وتشمئزُّ منهُ قلوبكُم وتجدون القرآن خلافه فردوه”

“Od mene će ljudi pričati tri vrste govora. Pa šta do vas dopre od mene, a prepoznate to u Allahovoj knjizi, prihvatite ga. A šta do vas dopre od mene, i u Allahovoj knjizi nema ništa što se proturječi ili ne znate da ima, prihvatite. A ako do vas dopre da sam rekao nešto od čega se ježite ili gnušate, i u Kur’anu je suprotno, odbacite to!”

Dakle, sunnet je poslanikova praksa po vjerskim pitanjima. Nije sve što je radio Muhammed a.s. sunnet koji se navodi kao “lijep uzor” u Kur’anu. To sam pojasnio u članku “Cijanidacija sunneta”. Sunnet je ono što je praktikovao Poslanik (Resul), a ne Vjerovjesnik (Nebijj).

Hadisi ne podrazumjevaju sunnet! Oni su samo potencijalni izvor sunneta. Hadisi, shodno navedenim kategorijama, sadrže sunnet koji se praktikuje na dobrovoljnoj bazi.

Ova zadnja izjava me dovodi do trećeg dijela u kojem tvrdim da pokornost Poslaniku a.s. ne podrazumjeva obavezu njegovog oponašanja, ili izričitu naredbu praktikovanje sunneta.

Pokornost Poslaniku

Mnogobrojni ajeti u Kur’anu naređuju vjernicima da se pokoravaju i da slušaju Poslanika (resula) i da mu ne proturječe ili okreću leđa. Ima ih toliko mnogo da nema mjesta niti razloga da ih navodim ovdje. Ono što je zajedničko za sve te ajete jeste kontekst u kojem se “pokornost” spominje. Drugi zajednički atribut je termin “Resul”, odnosno Muhammed kao vjeski vođa i donosilac objave.

Jedan od tih ajeta je:

مَّن يُطِعِ الرَّسُولَ فَقَدْ أَطَاعَ اللَّهَ ۖ وَمَن تَوَلَّىٰ فَمَا أَرْسَلْنَاكَ عَلَيْهِمْ حَفِيظًا

Onaj ko se pokori Poslaniku, Allahu se pokorio, a onaj ko se okrene, pa Mi te nismo poslali da im budeš čuvar.

Dakle, naredbe o pokornosti Poslaniku su uvijek u kontekstu nekog sudbonosnog događaja, bitke, diplomatije, ili situacije od vitalnog značaja za opstanak Islama i muslimana, te se odnose na naredbe i zabrane usko vezane za pravdu, opstanak, zajednicu ili vjeru.

Šta to znači?

Pa, to znači da kur’anske naredbe o pokornosti poslaniku se ne odnose na obavezu svakog muslimana da praktikuje ili oponaša djela, te utjelovljuje riječi Muhammeda a.s. kao vjerovjesnika (nebijja) niti se odnosi na obavezu prihvatanja hadisa i njihove sprovodbe. Ovim ajetima o pokornosti su ciljani muslimani Poslanikovog doba, za njegova života. Njihova pokornost i slijeđenje su zaslužni faktori opstanku islamske civilizacije i vjere.

Čak i mnogi hadisi potvrđuju ovo kur’ansko učenje, a to su upravo hadisi za koje smatram da imaju veliku vjerovatnoću autentičnosti, jer nisu u sukobu s Bogom. Jedan od takvih je i hadis kod Taberanija: “Pokoravajte mi se dok sam među vama, a onda se držite Knjige Uzvišenog Allaha, dozvoljavajte ono što je u njoj halal, a zabranjujte ono što je u njoj haram.” – Albani (س/ص 1472)

Tradicionalna ulema često mješa dva različita pojma u ovom kontekstu, a to su “pokornost – طاعة” i “slijeđenje – اتباع“. Allah dž.š. često koristi oba termina savjetujući nas da slijedimo ili da se pokoravamo Poslaniku, no postoji vrlo jasna razlika između tih ajeta u Kur’anu. Naime, pokornost je uvijek vezana za Muhammeda a.s. i u kontekstu dešavanja za njegova života, dok je slijeđenje vezano za opće plemenite smjernice vjere. Čak se i njemu naređuje da slijedi Ibrahima i njegovu vjeru, a nikada se ne kaže da se pokorava Ibrahimu, ili da se vjernici pokoravaju nekom od prijašnjih poslanika.

Dakle, slijeđenje nije oponašanje niti praktikovanje nečijeg života, jer bi u tom slučaju Muhammed a.s. morao slijediti hadise od Ibrahima a.s., a toga nema. Da je Allah htio od nas da se pokoravamo mrtvom poslaniku i slijedimo hadise, onda bi obezbjedio Ibrahimove hadise za Muhammeda a.s. Nema smisla da mu naređuje nešto što je nemoguće ispuniti.

Slijeđenje poslanikâ je koračanje putem njihove predanosti jednom Bogu, vjerovanja u Sudnji dan, pravde i iskrenosti, čednosti i poštenja… a ne oponašanje njihovog načina života, njihovih privatnih odluka i slično. Mi slijedimo Muhammeda a.s. na isti način kako je on slijedio Ibrahima a.s.

Zapitaj se slijdeće:

• Da li je pojmljivo da će Allah dž.š. na Sudnjemu danu držati ljude odgovornim za propust iz nekog hadisa?
• Da li je pojmljivo da se iman i islam temelje na (pretežno sumljivim) predajama koje nisu ni poznate većini ljudi?
• Da li je pojmljivo da Poslanik a.s. poduči neka vjerovanja ili pokaže neke propise samo jednom čovjeku, a to bude bitno za život na ahiretu ili pak sudbinu cijelog ummeta, i uz to mu ne naredi ta to proširi?
• Da li je pojmljivo da ahiretska presuda, vječnost u Džennetu ili Džehennemu, ovisi o sprovođenju propisa iz usmenog predanja od jednog čovjeka koji je to možda (a možda i nije) čuo od Poslanika a.s.?
• Da li je pojmljivo da je svim ljudima na svijetu obavezno isto ponašanje pored drastičnih razlika u fizionomiji, podneblju, okolnostima, geografskom položaju, klimi, okolini, obićajima, jeziku, …i td ?
• Ko se smije usuditi da zaniječe Allahovo zadovoljstvo nečijim djelom/ibadetom, kojeg je uradio po ugledu na Kur’an, a to nije bilo u skladu sa nekim hadisom (ili tumačenjem hadisa)?

Kako se odnositi prema hadisu?

Hadis nije etiketa na odjeći pa da ju insan može samo strgnuti i gotovo. Hadis je postao dio Islama, ukomponovan u definiciju, ukorjenjen u tradiciju, i on se ne može tek tako odstraniti i zaboraviti. Iako lično smatram da hadis nije potreban vjerniku da bude na pravom putu, isto tako smatram da se treba uzeti u obzir u onolikoj mjeri koliko se u obzir uzima historija općenito.

Moje stanovište o hadisu nije ništa novo. Od vajkada postoje napori da se obuzda “hadis” jer je korišten kao vjersko-psihološko oružje. U svojoj knjizi “El-Umm” Imami Šafija prenosi hadis od Džafer r.a. da je Poslanik a.s. čuo medinske jevreje kako pričaju hadise od svojih vjerovjesnika, pa su počeli lagati na neke. Poslanik a.s. se potom popeo na mimber i reče: “Ljudi će od mene svašta prepričavati, pa što čujete od toga da se slaže sa Kur’anom, od mene je, a što čujete da se kosi sa Kur’anom, nije od mene!”
Isto tako prenosi El-Bejheki od Ibn Abbasa da je rekao: “Ako hadis od Poslanika nema potvrdu u Allahovoj Knjizi, sigurno je laž!”

Lično sumnjam da su i ovi navedeni hadisi 100% tačni, no meni je bitno da su postojali učenjaci sa ovakvom sviješću u ranim stoljećima Islama.

Hadisi su za mene historijska predanja, a za koja sam ubjeđen da su nastala kao i sva ostala pisana ili pamćena historija – rukom pobjednika. Iako okarakterisana kao Magistra Vitae (učiteljica života), historija nije učiteljica vjere niti Boga.

Hadis je koristan kao izvor informacija, koje definitivno nisu apsolutne. Kao što ni historija rimljana, kineza, grka,… itd, nije apsolutna. Većinom su nagađanja i naklapanja. Jači i moćniji je pisao historiju. Zato vjernik mora hadis uzeti s rezervom, i nikako iz njega crpiti temeljna vjerovanja ili propise Islama, osim da se jasno poklapaju s Kur’anom (a u tom slučaju ti i ne treba, jer ima Kur’an.).

Način na koji su muslimani zapisivali svoju historiju, a posebno siru (vrijeme Poslanika) ne može se porediti sa drugim narodima, vjerujem da su muslimani to uradili na mnogo detaljniji i precizniji način. Postoje detaljne metode sabiranja i zapisivanja historije, no koliko god bile dobre, nisu savršene.

Ono što je, po meni bitno, u odnosu vjernika prema hadisu jeste svijest da nije svaki citirani hadis sunnet, i nije sve što čujemo na istom stepenu vjerodostojnosti. Ne može se porediti vjerodostojnost broja rekata u namazu, ili broj krugova u tawafu oko Kabe, sa hadisom o tome kako je Poslanik spavao kod tuđe žene* u odsustvu njenog muža i ležao joj u krilu dok mu je češljala kosu nakon provedene noći! Namaz i Tawaf su mutevatir sunnet, nismo ih saznali preko hadisa, nego preko prakse svih muslimana od vremena Poslanika. Taj sunnet je božanskim planom ostao kao model za praktikovanje kur’anskih naredbi…a sahih hadis o Poslanikovim crvenim noćima je podvala munafika koja je procurila u naše knjige tradicije i hadisa.

Hadisi koji u sebi nose miris poslanstva i koji su utjelovljenje Allahovog opisa za Svog Poslanika, to su oni koje musliman može prihvatiti. Pogotovu ako takve hadise podupiru činjenice. Primjer je hadis Poslanikovog oprosta neprijateljima nakon što je osvojio Mekku. To što je tada uradio Muhammed a.s., obični čovjek ne bi mogao učiniti. To djelo je činjenica iz historije, jer odmazde nije bilo. Isto tako je utjelovljenje Allahovih rječi u suri El-Kalem وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ – “…a ti si doista na visokom stupnju morala…”. Takvom hadisu ne treba ocjena vjerodostojnosti.

Objava mimo objave

Iako mnogi promovišu ovu ideju, hadis nije dodatna objava niti je neophodni tumač Kur’anu. Takva tvrdnja bila bi utjerivanje Allaha u laž… jer On s.w.t. kaže:

مَّا فَرَّطْنَا فِي الْكِتَابِ مِن شَيْءٍ

U knjizi ništa nismo izostavili…

وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً وَبُشْرَىٰ لِلْمُسْلِمِينَ

Objavili smo ti knjigu koja je objašnjenje za sve, te uputa, milost i radost za vjernike.

أَوَلَمْ يَكْفِهِمْ أَنَّا أَنزَلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ يُتْلَىٰ عَلَيْهِمْ

Zar im nije dovoljno što smo ti objavili knjigu koja im se čita

وَمَا عَلَى الرَّسُولِ إِلَّا الْبَلَاغُ الْمُبِينُ ﴿٥٤﴾

Na Poslaniku je samo da jasno dostavi!

Postojanje hadisa nije Allahova ili Poslanikova naredba, nego je odluka prvih generacija muslimana. Faktički, pisanje hadisa u svrhu propisivanja Dini Islama je novotarija i prekršaj, shodno hadisima o zabrani hadisa. Ne postoji niti jedan jedini hadis u kojem Poslanik a.s. tefsiri neku suru. Nema niti najkraća sura u Kur’anu protumačena od strane plemenitog Poslanika!

Dakle, kada bi musliman cijeli život proveo obožavajući samo jednog Allaha, ne čineći mu širk*, vjerujući u meleke, poslanike, knjige i Sudnji dan,… obavljao namaz i davao zekat, te se klonio velikih grijeha, pogotovu onih prema Njegovim stvorenjima, … Allah bi mu ukazao Svoju milost i uveo ga u Džennet. Tako Kur’an svjedoči.

Znači, za ultimativni spas i sreću ne trebaju hadisi niti striktno oponašanje Muhammeda a.s. u svakodnevnom životu.

Svako onaj ko ti pokuša podvaliti slijeđenje Poslanika a.s., neosporivi sunnet ili vjerodostojne hadise je u zabludi i vuče te u šejtanski vrtlog. Da bi se spasio u tom vrtlogu moraš kod sebe ubiti jedno od dvoje: svoj zdrav razum, ili svoju zdravu vjeru. Ne možeš zadržati oboje u tom grotlu.

Musliman koji živi sa Allahovim Poslanikom a.s. obavezan je da se pokorava direktnim naredbama, te da stane uz njega u svim situacijama. To vrijeme je završeno smrću Poslanika a.s.

Musliman koji živi nakon Poslanika a.s. treba da se ugleda na njega i da slijedi njegov sunnet u stvarima vjere i propisa. Taj sunnet je sačuvan u samom Kur’anu, nediskutabilnoj praksi muslimana kroz stoljeća, te mnogostruko prenesenim hadisima koji ne dodaju na Kur’an niti se kose sa kur’anskim učenjem.

Pohvalno je, ali ne i obavezno, da musliman usvoji plemenite osobine spomenute u raznim hadisima – ne zato što su u hadisima, nego zato što su plemenite.

Prihvatanje ili odbacivanje nekog hadisa nema veze sa zbirkom (knjigom) u kojoj je zapisan ili sa ocjenom dotičnog učenjaka, nego ima veze sa porukom i sadržajem tog hadisa. Hadisi koji nose nova vjerovanja ili propisa, mimo Kur’ana, trebaju biti kategorički odbačeni zbog svojih mnogostruko štetnih posljedica na pojedinca i društvo, na dunjaluku i ahiretu.

Porjeklo svih ajeta u Kur’anu je autentično (قطعي الثبوت), dok je porjeklo svih hadisa upitno (ظني الثبوت) … a Kur’an kaže:

وَمَا يَتَّبِعُ أَكْثَرُهُمْ إِلَّا ظَنًّا ۚ إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا ۚ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ بِمَا يَفْعَلُونَ

A većina njih ne slijedi ništa do nagađanja (pretpostavke), a nagađanje ne dovodi do istine. Allah je doista Znalac o tome što čine.

Može li se bez tradicije?

Ako pod “tradicija” podrazumjevamo sve znanje i informacije iz historije mimo Kur’ana, onda je odgovor: Da, i ne.

• Da, može se bez tradicije biti musliman na način da čovjek vjeruje i postupa po načelima Kur’ana te po svom zdravom nahođenju praktikuje vjerske propise (u privatnom životu). Koliko god to izgledalo nakaradno, to je jedino što se može zaključiti iz časnog Kur’ana i logike. Jer, ne postoji ni jedan dokaz da je musliman dužan ikada u životu pročitati ili čuti hadis. Nije dužan postupati po hadisima, niti će ikada biti odgovoran za taj propust, niti će imati odgovornost na Sudnjem danu za to. Sva odgovornost post-poslaničkog muslimana je u vjerovanju i praktikovanju kur’anskih naredbi i propisa, te klonjenje jasnih kur’anskih zabrana. Svako onaj ko tvrdi drugačije, ili je neuk i zadrt, ili je glup, ili je ohol.
• Ne, ne može se bez tradicije biti musliman u smislu da bez tradicionalnih nauka, sa arapskim jezikom na čelu, ne možemo u osnovi razumjeti ni Kur’an. S druge strane, tradicija nisu samo knjige, nego i kolektivno shvatanje i prakticiranje vjere kod generacija muslimana od nulte tačke do danas.

Uslov prihvatanja sahih hadisa

Kao što je poznato, zbirke sahih hadisa se isključivo oslanjaju na spojenost seneda (lanca prenosilaca) hadisa, na historijske podatke o tehničkoj vjerovatnoći susreta prenosilaca jedan s drugim (savremenici), a ne obazirući se plaho na istinsku vjerovatnoću da su ti ljudi zaista prenjeli dotični hadis jedan drugom, niti na sam tekst hadisa, koliko on ima smisla u odnosu na Kur’an ili principe zdravog razuma. Stoga, mi imamo zbirke hadise prepune nelogičnih, kontradiktornih i bogohulnih predaja, koje muslimani, manje-više, svetkuju.

Jedan od najvećih musibeta ummeta jeste “ilm er-ridžal” tj. nauka o prenosiocima hadisa, kopanje po prljavom vešu ljudi i istraživanje njihove privatnosti. Danas, kao i tada, kada nam se svidi neko, prihvatamo sve od te osobe, ne provjeravajući istinitost informacije… i suprotno, kada omrznemo nekoga, sve se od takve osobe odbacuje! Tako je Kur’an zatrpan pod hrpom predaja (hadisa) koje mi svetkujemo samo zato jer nam se svidio privatni život osobe koja nam pripovjeda priče mimo Kur’ana.

Hadis, nesumljivo postoji, i predaje iz Poslanikovog života su stvarne, no problem ummeta je u slijepom prihvatanju svega što im se serviralo pod plaštom “sunneta”.

Izdvoijo bih pravilo po kojem se može filtrirati svaki hadis, a to nisu uzeli u obzir poznati sakupljači hadisa:

Provjera informacije, a ne informatora!

ا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ ‎﴿٦﴾

O vi koji vjerujete! Ako vam grješnik dođe sa viješću – tad (ju) provjerite, da ne potvorite narod iz neznanja, pa da ne budete zbog onog što ste učinili, pokajanici. (El Hudžurat 6)

Po Allahovom pravilu, ono što se provjerava je vijest a ne vijesnik. Provjerava se informacija a ne informator!

وَوَصَّيْنَا الْإِنسَانَ بِوَالِدَيْهِ حَمَلَتْهُ أُمُّهُ وَهْنًا عَلَىٰ وَهْنٍ وَفِصَالُهُ فِي عَامَيْنِ أَنِ اشْكُرْ لِي وَلِوَالِدَيْكَ إِلَيَّ الْمَصِيرُ ‎﴿١٤﴾‏ وَإِن جَاهَدَاكَ عَلَىٰ أَن تُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا ۖ

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. (14) A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj!

Ako insan ikoga voli i cijeni, to su njegovi roditelji, no… ako ti kažu nešto neispravno, nemoj ih poslušati… jer, bez obzira ko kaže, uvijek se gleda šta kaže!

Upravo o takvom pristupu je govorio hadis kaojeg sam naveo ranije iz Ibn Hazmove knjige Usul Al Ahkam, gdje je uputsvo bilo da se gleda u sadržaj informacije, a ne u onoga ko ju prenosi. Tako je jedini način provjere informacija o Allahu ili o Njegovoj vjeri zapravo filtriranje kroz prizmu Kur’ana.

Poslanik je znao da će se pojaviti ljudi koji će pisati mimo Kur’ana, jer je doživo da se kršćani i židovi s njim raspravljaju njihovim hadisima i predajama od njihovih poslanika ili vjerskih autoriteta, a Allah dž.š. Muhammeda a.s. upućuje “Reci: Dajte Tevrat pa ga recitujte ako istinu govorite!”

Rasprava o Allahu i Njegovom dinu nema smisla bez Njega! Sve što iko tvrdi o Allahu ili za Allaha, ne može proći bez Allaha (Njegove riječi – Knjige). Priče i pripovjedke jevreja nisu pile vode kod Poslanika a.s., mimo Tevrata nema priče. Allah nam to spominje u Kur’anu da nas poduči debati i dijalogu o Njemu. Bez obzira ko, kako i kada, pravilo će uvijek glasiti isto: Dajte Allahovu knjigu pa iz nje to recitujte, ako istinu govorite!

Zaključak

Moj cilj je da uspostavim ravnotežu i povratim balans u umovima muslimana između svetog teksta Kur’ana i prepričane tradicije hadisa. Da se vrati važnost božijoj Riječi, a smanji fanatično slijeđenje predaja i sumnjivih dodataka na originalna učenja Allahove Knjige.

Kur’an nas uči da je slijeđenje i poslušnost Poslaniku Allahu drago djelo, i da nam je Allahov Poslanik (Resulullah) dobar uzor, no ne postoji dokaz striktne obaveze oponašanja Muhammeda a.s. (čovjeka nebijja) ili dokaz o zabrani da musliman svojeumno živi po božijim uputama iz Kur’ana.

Onaj kur’anski resulullah, što ga Allah opisa, …on je taj uzor kojeg treba slijediti. Njegovi hadisi su sačuvani u Kur’anu iza svakog “Reci (قل)”. Jedino što sigurno znamo da je uradio ili rekao je upravo na stranicama Kur’ana… čemu udaljavanje i koračanje u sumnjivo?!

أَتَسْتَبْدِلُونَ الَّذِي هُوَ أَدْنَى بِالَّذِي هُوَ خَيْرٌ

Zar da mijenjate bolje za lošije!?

*Ahad: Usmena predaja koju je samo jedan prenosilac odlučio da to izusti slijedećoj generaciji muslimana.
*Tabiin: Musliman koji je živio sa nekim od ashaba, ali se rodio/odrastao nakon smrti Muhammeda a.s.
*Mutevatir: Usmena predaja koju u svakoj generaciji pomno prenosi toliki broj prenosilaca da je njihov dogovor na laži praktično nemoguć. Primjer je Kur’an.
*Gajb: Nedokučivo i skriveno za ljude. Informacije o gajbu poznaje samo Allah dž.š. od kojih je neke otkrio u objavama.
*Širk: Da se ikakav oblik obožavanja usmjeri nekome mimo Allaha.
*Hadis Ummu Haram – (Vidi Buhariju, poglavlje o postu, 1881).

13 comments