Tabu: Pokornost hadisu!

Konstatacija: Musliman je zadužen Objavom a ne hadisom, niti će na Ahiretu odgovarati za nešto mimo Kur’ana!


Saznanja prosječno vjerski obratozovanog muslimana, koji prisustvuje džumama i sluša ramazanski program, u direktnoj su suprotnosti od moje tvrdnje, no… uz slijedeće pojašnjenje moja tvrdnja  će poprimiti jasnu sliku. Kao i uvijek, ja vjerujem da sam u pravu s marginom rezerve da sam možda u krivu, i vjerujem da su drugi u krivu, s marginom rezerve da su možda u pravu.

Svoje stavove i učenje gradim na pročišćenim ubjeđenjima, koji bi se mogli sročiti u slijedeće:

  • Muhammed je Allahov Poslanik, pokornost njemu je božija zapovjed, njegovo slijeđenje je jedini pravi put. S tim da imam drugačiju percepciju od tradicionalne.
  • Svi poslanici kod Allaha isto vrijede, i svi su pozivali  samo Allahu.
  • Muhammed a.s. je dobivao i slijedio božiju objavu, na temeljima prakse Ibrahimove, te da ništa nije radio ili govorio po hiru svome.
  • Allahova uputa je u Njegovoj knjizi. Knjiga je jasna i potpuna. Allahu ne treba naša pomoć i dopune oko Kur’ana.
  • Allahova riječ je jedini neupitni izvor Islama, kako nama tako i Poslaniku Muhammedu a.s.
  • Sljedbenik Allahovih uputa iz Kur’ana isti je kao i sljedbenik pravih Poslanikovih uputa. Što se tiče vjerovanja i praktikovanja Islama, Poslanik jeste Kur’an.

Često naitim na izjave “Allah će ovo, Allah će ono… jer se prenosti od Ebu Hurejre da je Poslanik ovo ili ono…”. Nisam siguran koliko možeš primjetiti da u takvim izjavama nema stida, nema odgovornosti. Zašto? Pa zato što postoji velika šansa i vjerovatnoća da taj “hadis” nije potpuno tačan, ili nije dobro shvaćen, ili je djelimično netačan, ..ili svašta nešto!

Pokušavajući prijateljima da objasnim opasnost “uzimanja Allaha u usta” na osnovu hadisa, sasvim očekivano me upitaju: “Pa ne može valjda musliman odbaciti sve hadise, zar nije sunnet naređen ajetima o pokornosti Poslaniku!?”. Ovo odbranbeno pitanje bi vjerovatno bila reakcija 99% muslimana u mom slučaju, jer ovo što pokušavam objasniti je pravi tabu!.

Naime, mnogi muslimani su programirani by default da je hadis isto kao i sunnet, a da je sunnet isto kao pokoravanje (poslušnost) Poslaniku a.s. No, to su tri veoma različite stvari, i razumjevanje razlike je esencijalno za muslimana.

Da bih pojasnio o čemu govorim, navesti ću pojednostavljene definicije ovih termina:

  • HADIS: Usmene predaje (kasnije zapisane u zbirke) o poslaničkim izrekama, djelima ili događajima iz njegovog doba.
  • SUNNET: Poslanikove a.s. praktične upute i usmene smjernice vezane za propise Islama.
  • POKORNOST POSLANIKU: Poslušnost i odanost u izvršavanju poslanikovih presuda, naredbi ili zabrana u trenutku njihova izricanja.

Šta je zapravo hadis?

Ovo je toliko opširna i delikatna tema sa ogromnim brojem parametara da je prosto nemoguće u par rečenica objasniti šta je bit hadisa i koliko bi on trebao da teži u životu muslimana. Ja ću pokušati u što kraćem obliku doći do poente koja glasi “Skoro svi hadisi su upitnog porjekla, nisu obvezujući za muslimane i nemaju utjecaj na ishod božijeg suda na Sudnjemu Danu.

Usulska ulema postavlja pravilo pa kaže “Ono što je vjerovatno, ne može biti dokaz!” U smislu da samo sigurne stvari mogu biti dokaz za nešto. Čim postoji doza mogućnosti i vjerovatnoće, automatski ne postoji sigurnost za rezultat toga.
Hoću da kažem da je 99,9% hadisa upitnog porjekla (ظني الورود)… pa osjećaš li se rahat kad svoju vjeru gradiš na pretpostavkama?

Od davnina, ulema je bila svjesna labilnosti oslonca na hadise, pa je tako Imam Abdullah El-Andalusi (521 g.H) u svoj knjizi iznio osam potencijalnih slabosti svakog hadisa: “Nepouzdanost lanca prenosilaca, prepričavanje po značenju, gramatički nepravilno prepričavanje, pogrešan izgovor koji mijenja značenje, izostavljanje originalnih riječi, nepoznavanje uzroka hadisa ili zaborav razloga zbog kojeg je hadis izrečen, djelimično prenošenje zbog spriječenosti ili loše memorije, prenošenje iz pisanih tragova bez slušanja…”, a ja bih dodao i devetu tačku – korištenje sinonima.

Postoji neosporna historijska činjenica da je ogroman broj lažnih, iskrivljenih, nepotpunih ili pogrešno tumačenih izjava pripisivano Poslaniku a.s. iz raznih političkih, socijalnih, emotivnih i drugih razloga. A poznavajući insane, zašto i ne bi!?…Jer potkrijep ličnog stava ili interesa poslaničkom izrekom je instantno dobivalo na težini i autoritetu.

U vrijeme kada se rasprostranilo to oružje zvano “hadis” (2. i 3. stoljeće po Hidžri), kada su svi skužili mogućnost manipulacije u skoro svim segmentima života, vjerovatnoća da hadis koji tada čujete bude doista tačan, skoro da je ravna nuli.

Učenjaci su toga postali svjesni te su uložili enormne napore da tome stanu u kraj. Nisu smogli snage da kažu ljudima da se okane tih predaja, jer je govor i prepričavanje poslanikovog života i izreka izgledalo i prviše sveto, nego su pokušali filtrirati. Tako je, negdje u trećem stoljeću po hidžri i kasnije, nastala većina hadiskih zbirki u kojima je vjerodostojnost predaje ocjenjivan po pretpostavci vjerodostojnosti lanca ljudi koji su tu predaju prenijeli od Poslanika a.s. pa do vremena zapisivanja. Iako paradoksalno, hadis je zapisivan, jer postoje pisani hadisi u kojima Poslanik a.s. zabranjuje pisanje hadisa (!).

Insan mora shvatiti da su hadisi do nas danas došli isključivo kroz te knjige, takozvane zbirke hadisa, koje su sastavili vrli učenjaci uz mnogo truda i znoja, nebili pročistili bujicu laži koja se pripisivala plemenitom Poslaniku a.s. u prvim stoljećima po Hidžri.

Jednostavnim riječima, hadis je predaja od najčešće jednog ashaba, od kojeg to dalje prepričava drugi čovjek, a od njega treći, i tako redom do samog učenjaka koji je to naposlijetku zapisao. Taj zapis se potom prepisuje i umnožava…

No, postoji važna činjenica u svemu tome, a to je da pisac hadisa nema potpuno siguran mehanizam da je njegov prenosilac doista vjerodostojno prenio od svog prethodnika, niti da je taj od svog, i tako dalje do samog Poslanika a.s., osim pod pretpostavkom na osnovu mišljenja i preporuka drugih ljudi da su ljudi spomenuti u lancu prenosilaca povjerljivi. Mora se uzeti u obzir da su i oni ljudi koji daju preporuke ipak samo ljudi, i tako u nedogled…

Da skratim, govoriću samo o najvišoj kategoriji hadisa, a to su sahih (tzv. vjerodostojni) hadisi. Čak i sahih hadisi, čija je ogromna većina mono-prenisilačkog karaktera (ahad)*, zasnovani su na povjerenju i pretpostavci, i nikako se ne mogu uzimati zdravo za gotovo, bez obzira na trud uložen u njihovo filtriranje, jer na kraju krajeva, neosporna činjenica je da se sve svodi na lično mišljenje i ocjenu pojedinih učenjaka a nikako na vjerodostodnom zapisu ili multi-prenosilačkoj (mutevatir)* predaji.

Norma je odbaciti hadis a prihvatiti sunnet

Pravdi za hatur, treba spomenuti da postoje jaki historijski indikatori da je od samog početka postojao interes ashaba za očuvanje sunneta, a potom i tabiina* koji su došli poslije njih, do mjere da su neki ashabi navodno zapisivali hadise. Postojali su pisani dokumenti sa propisima koje je Poslanik a.s. navodno dozvolio da se napišu i pošalju van Medine za edukaciju novih muslimana. Nema sumnje da je koncept predanja sunneta i pokret prenošenja hadisa postojao još za života Poslanika a.s., jer su ashabi učili jedni od drugih. Jednostavno pitanje koje bi jedan ashab uputio drugom nakon dana provedenog u njivi “Selam alejkum brate, šta ima?” – rezultiralo je “hadisom” o nečemu što se taj dan desilo u društvu sa Poslanikom s.a.v.s.

Problem nastaje nakon smrti Poslanika a.s. kada je hadis postao oružje i sredstvo koje su mnogi iskoristili u razne svrhe. Sve to do mjere da su hadiski stručnjaci, u prvim stoljećima po Hidžri, bili primorani da sve i jedan hadis koji je cirkulisao u narodu prvobitno odbace, te ga smatraju neispravnim dok se ne dokaže suprotno. Norma je bila da se hadis ne prima, sve dok filteri ne pokažu da bi mogao biti vjerodostojan, ili djelimično vjerodostojan (?!). Milioni hadisa su ocjenjeni kao laž, i to je dokumentovano u knjigama hadisa, a oni hadisi koji su preostali kategorisani su shodno vjerodostojnosti od slabog (daif) do ispravnog (sahih) koristeći pri tome mnoge među-kategorije i termine.

Naravno, ti učenjaći nisu složni oko ocjena tih hadisa. Kod nekih su određeni hadisi ispravni dok kod drugih nisu. Opet, zavisno o ličnom sudu i povjerenju u ljude.

Šta to znači?
Pa, to znači da hadis nije isto što i sunnet. Sunnet je ono što je doista bila praksa Poslanik a.s., a hadis je subjektivna interpretacija pojedinca po pitanju onoga što je možda bila praksa Poslanika a.s., uz to s upitnim porijeklom predaje. Moj pristup hadisu je umjeren i balansiran, s rezervom i bez prihvatanja zdravo za gotovo samo zato što ga bilježi učenjak zvučnog imena.

Originalni sunnet je poslanička vjerska praksa koju Allah dž.š. hvali rekavši:

لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

U Allahovom poslaniku imate divan uzor, za one koji se nadaju Allahu i poslijednjem danu, i koji na Allaha mnogo misle…

Sunnet je neminovni dio Islama i nezaobilazni izvor pojašnjenja detalja oko nekih propisa, ali nije temelj vjere niti uslov za vječno spasenje na Ahiretu. Niti jedan svjestan musliman neće zanjekati vrijednost i neminovnost sunneta, ali će s druge strane svaki svjestan musliman zanijekati nepogrešivost porijekla hadisa. Da nije bilo odbacivanja i nijekanja hadisa, nikada ne bi nastala hadiska nauka niti hadiske zbirke. Da savjesni muslimani u prvim stoljećima po Hidžri nisu bili oprezni kod prihvatanja hadisa, mi bi danas imali hiljadu verzija Islama…

Nameće se pitanje “Može li musliman koji živi u vremenu nakon Poslanika s.a.v.s., a želi da praktikuje i baštini sunnet, znati šta je od zapisanih hadisa vjerodostojno?”. Naravno da može!

Prvo, neki sunneti su došli kroz Kur’an, i u njih nema sumnje, kao na primjer:

لَٰكِنِ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُوا مَعَهُ جَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ ۚ ﴿88 التوبة﴾

…ali zato se Poslanik i oni vjernici koji su snjim, bore imetcima i životima svojim…

وَاسْتَغْفَرَ لَهُمُ الرَّسُولُ لَوَجَدُوا اللَّهَ تَوَّابًا رَحِيمًا ﴿٦٤ النساء﴾

…i Poslanik za njih oprost zatraži, našli bi da Allah prašta i milostiv je.

وَقَالُوا مَالِ هَٰذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ ﴿7 الفرقان﴾

i govore: Šta je ovom poslaniku, jede hranu i hoda po čaršiji!?

 

Po ovim ajetima, sunnet je boriti se imetkom i životom uz druge vjernike. Sunnet je tražiti oprosta za druge ljude. Sunnet je jesti hranu i imati socijalni život…. itd.

Drugi način su praktični sunneti ili opće-prihvaćena praksa kod svih generacija muslimana, od vremena Poslanika a.s. do danas, kojoj se niko od muslimana nije usprotivio ili proturječio, kao na primjer pet dnevnih namaza, način klanjanja, pristojno odjevanje muslimanki, melodično recitovanje Kur’ana, glasni ezan, ikamet, hutba na mimberu, redanje u safove u džamiji, obredi hadža, …itd. Ove sunnete su muslimani praktikovali ne poznavajući hadise za to, prije postojanja ikakvih zapisa, a daleko prije nastanka hadiskih zbirki poput Buharije i Muslima.

Treći način su mutevatir* predaje, koje prenosi veliki broj povjerljivih ljudi u svakoj generaciji. Stručnjaci kažu da ih ima malo (cirka 30), a drugi kažu da takvi hadisi ne postoje.

Vjerujem da je Kur’anom, prvobitnom i nepromjenjenom praksom svih muslimana i mutevatir predajama sačuvan sunnet koji je dostatan i u harmoniji sa Kur’anskim učenjem. To je sunnet koji bi svaki musliman trebao praktikovati u životu.

Ostaje dio “sunneta” koji se izvlači iz konteksta raznih hadisa… po tom pitanju ja hadise skeptično dijelim u slijedeće kategorije:

  • Hadisi koji ne sadrže nikakve propise niti imanske dogme.
    • Primjer: Hadisi o ponašanju, međuljuskim odnosima, općenito o životu.
    • Odluka: Prihvatam i preporučujem drugima.
    • Posljedice: Ovi hadisi su sami od sebe plemeniti i mudri. Čak i da nisu poslaničke riječi, nemaju negativan uticaj na život pojedinca ili zajednice, niti ahiretske posljedice.
  • Hadisi koji sadrže propise ili dogme, a iste se nalaze u Kur’anu.
    • Primjer: Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Muaza r.a. “Allahovo pravo kod Njegovih robova je da ga obožavaju i da mu nikoga ravnim ne smatraju.” Drugi primjer je hadis kojeg bilježi Buharija od Džabira r.a. da je Poslanik a.s. od njega kupio kravu za dvije oke zlata i dirhem, pa kad je došao do Sirara (naselje) naredio je da se zakolje pa su svi jeli.”
    • Odluka: Prihvatam i preporučujem drugima.
    • Posljedice: Ovi hadisi su samo praktično tumačenje ajete iz Kur’ana. U ovom slučaju, potvrda zabrane širka, ili dozvola kupoprodaje domaćih životinja, dozvola klanja i jedenja istih. Sve to već ima u Kur’anu u općem smislu.
  • Hadisi koji sadrže propise lične prirode.
    • Primjer: Uglavnom hadisi o ibadetima. Kao hadis kojeg bilježi Ibn Huzejme od Bin Hadžer-a r.a. da je rekao “Klanjao sam sa Poslanikom pa je stavio svoju desnu ruku preko lijeve na prsima.”
    • Odluka: Prihvatam, ukoliko moje srce osjeti da me to približava Allahu, ali ne pozivam druge u to.
    • Posljedice: Ne postoje negativne posljedice po druge ljude ili društvo, bilo da se ovaj čin izvrši ili izostavi. Ne postoji logički smisao da bi neko mogao odgovarati za to na Sudnjemu danu, shodno činjenici da je taj propis ograničenog dometa. Najvjerovatnije većina prvobitnih generacija muslimana nije ni znala za to, jer nije bio zapisan, a s druge strane potonje generacije muslimana nikada neće biti u mogućnosti da ga spoznaju, niti su to bili dužni.
  • Hadisi koji sadrže dogme ili propise općeg karaktera, a za koje nema potvrde ili su čak oprečne Kur’anu.
    • Primjer: Dogmatski hadisi o Mehdiju, Dedžalu ili gajbu* općenito. Propisni hadisi o kamenovanju, obrezivanju žena, zabrani pijenja vode stojeći, liječenje mokraćom, i sl.
    • Odluka: Odbacujem, shodno njihovu impaktu. Obuhvatnost i trajanje impaka direktno su proporcionalni stepenu odbacivanja.
    • Posljedice: Vjerovanje u stvari kojih nema u Kur’anu dovodi muslimana u opasnost od urušavanja njegovog imana usljed nelogičnih, kontradiktornih, neutemeljenih dogmi koje često vrijeđaju inteligenciju i umanjuju od stvarnog Allahova mjesta u srcu.
      S druge strane, izvršavanje ovih propisa u najmanju ruku otežava život mnogim muslimanima, dovodi do problema u društvenom životu, uzgaja mentalne i socijalne poremećaje, hrani teror, te nerijetko dovodi do nepravednog ubistva ili gnusnog nasilja nad muslimanima i drugima. Shodno kur’anskom učenju o strogoj pravdi i svetosti ljudskih duša, preće ih je odbaciti nego prihvatiti.
  • Hadisi političkog ili nacionalističkog karaktera.
    • Primjer: Razni hadisi na temu plemenskog prava na vlast, nadmoći Kurejšija, superiornosti arapa, predskazanja o budućnosti vladavine i moći za određene porodice i plemena, i sl.
    • Odluka: Odbacujem, jer se kose sa primarnim kur’anskim načelima.
    • Posljedice: Impakt ovih hadisa, kojima su određene porodice i pojedinci zabluđivali svoje pristaše i podanike, te gomilali moć i imetak, a s druge strane tamanili svoje rivale, još uvijek ne jenjava. I danas se osjete gorke posljedice političkih previranja, fitneluka i građanskih ratova u muslimanskom carstvu. Ovakvi hadisi su imali ogromnu ulogu u klaonici muslimanskih vladara i kalifata te među-muslimanskoj netrpeljivosti do dana današnjeg.
  • Hadisi informativno-historijskog karaktera.
    • Primjer: Hadisi koji govore o socijanom životu arapa ili geografskim obilježjima, lokacijama, imenima plemena i naroda, …itd.
    • Odluka: Prihvatam s rezervom, kao historijska predanja i izvor općih informacija.
    • Posljedice: Ovi hadisi su neutralni. Nemaju posljedice sve dok njihova primjena ne bude vezana za vjeru i propise.

Dakle, sunnet je poslanikova praksa po vjerskim pitanjima. Nije sve što je radio Muhammed a.s. sunnet koji se navodi kao “lijep uzor” u Kur’anu. To sam pojasnio u članku “Cijanidacija sunneta”. Sunnet je ono što je praktikovao Poslanik (Resul), a ne Vjerovjesnik (Nebijj).

Hadisi ne podrazumjevaju sunnet! Oni su samo potencijalni izvor sunneta. Hadisi, shodno navedenim kategorijama, sadrže sunnet koji se praktikuje na dobrovoljnoj bazi.

Ova zadnja izjava me dovodi do trećeg dijela u kojem tvrdim da pokornost Poslaniku a.s. ne podrazumjeva obavezu njegovog oponašanja, ili izričitu naredbu praktikovanje sunneta.

Pokornost Poslaniku

Mnogobrojni ajeti u Kur’anu naređuju vjernicima da se pokoravaju i da slušaju Poslanika (resula) i da mu ne proturječe ili okreću leđa. Ima ih toliko mnogo da nema mjesta niti razloga da ih navodim ovdje. Ono što je zajedničko za sve te ajete jeste kontekst u kojem se “pokornost” spominje. Drugi zajednički atribut je termin “Resul”, odnosno Muhammed kao vjeski vođa i donosilac objave.

Jedan od tih ajeta je:

مَّن يُطِعِ الرَّسُولَ فَقَدْ أَطَاعَ اللَّهَ ۖ وَمَن تَوَلَّىٰ فَمَا أَرْسَلْنَاكَ عَلَيْهِمْ حَفِيظًا

Onaj ko se pokori Poslaniku, Allahu se pokorio, a onaj ko se okrene, pa Mi te nismo poslali da im budeš čuvar.

Dakle, naredbe o pokornosti Poslaniku su uvijek u kontekstu nekog sudbonosnog događaja, bitke, diplomatije, ili situacije od vitalnog značaja za opstanak Islama i muslimana, te se odnose na naredbe i zabrane usko vezane za pravdu, opstanak, zajednicu ili vjeru.

Šta to znači?

Pa, to znači da kur’anske naredbe o pokornosti poslaniku se ne odnose na obavezu svakog muslimana da praktikuje ili oponaša djela, te utjelovljuje riječi Muhammeda a.s. kao vjerovjesnika (nebijja) niti se odnosi na obavezu prihvatanja hadisa i njihove sprovodbe. Ovim ajetima o pokornosti su ciljani muslimani Poslanikovog doba, za njegova života. Njihova pokornost i slijeđenje su zaslužni faktori opstanku islamske civilizacije i vjere.

Čak i mnogi hadisi potvrđuju ovo kur’ansko učenje, a to su upravo hadisi za koje smatram da imaju veliku vjerovatnoću autentičnosti, jer nisu u sukobu s Bogom. Jedan od takvih je i hadis kod Taberanija: “Pokoravajte mi se dok sam među vama, a onda se držite Knjige Uzvišenog Allaha, dozvoljavajte ono što je u njoj halal, a zabranjujte ono što je u njoj haram.” – Albani (س/ص 1472)

Zapitaj se slijdeće:

  • Da li je pojmljivo da će Allah dž.š. na Sudnjemu danu držati ljude odgovornim za propust iz nekog hadisa?
  • Da li je pojmljivo da se iman i islam temelje na (pretežno sumljivim) predajama koje nisu ni poznate većini ljudi?
  • Da li je pojmljivo da Poslanik a.s. poduči neka vjerovanja ili pokaže neke propise samo jednom čovjeku, a to bude bitno za život na ahiretu ili pak sudbinu cijelog ummeta, i uz to mu ne naredi ta to proširi?
  • Da li je pojmljivo da ahiretska presuda, vječnost u Džennetu ili Džehennemu, ovisi o sprovođenju propisa iz usmenog predanja od jednog čovjeka koji je to možda (a možda i nije) čuo od Poslanika a.s.?
  • Da li je pojmljivo da je svim ljudima na svijetu obavezno isto ponašanje pored drastičnih razlika u fizionomiji, podneblju, okolnostima, geografskom položaju, klimi, okolini, obićajima, jeziku, …i td ?
  • Ko se smije usuditi da zaniječe Allahovo zadovoljstvo nečijim djelom/ibadetom, kojeg je uradio po ugledu na Kur’an, a to nije bilo u skladu sa nekim hadisom (ili tumačenjem hadisa)?

Kako se odnositi prema hadisu?

Hadis nije etiketa na odjeći pa da ju insan može samo strgnuti i gotovo. Hadis je postao dio Islama, ukomponovan u definiciju, ukorjenjen u tradiciju, i on se ne može tek tako odstraniti i zaboraviti. Iako lično smatram da hadis nije potreban vjerniku da bude na pravom putu, isto tako smatram da se treba uzeti u obzir u onolikoj mjeri koliko se u obzir uzima historija općenito.

Moje stanovište o hadisu nije ništa novo. Od vajkada postoje napori da se obuzda “hadis” jer je korišten kao vjersko-psihološko oružje. U svojoj knjizi “El-Umm” Imami Šafija prenosi hadis od Džafer r.a. da je Poslanik a.s. čuo medinske jevreje kako pričaju hadise od svojih vjerovjesnika, pa su počeli lagati na neke. Poslanik a.s. se potom popeo na mimber i reče: “Ljudi će od mene svašta prepričavati, pa što čujete od toga da se slaže sa Kur’anom, od mene je, a što čujete da se kosi sa Kur’anom, nije od mene!
Isto tako prenosi El-Bejheki od Ibn Abbasa da je rekao: “Ako hadis od Poslanika nema potvrdu u Allahovoj Knjizi, sigurno je laž!

Lično sumnjam da su i ovi navedeni hadisi 100% tačni, no meni je bitno da su postojali učenjaci sa ovakvom sviješću u ranim stoljećima Islama.

Hadisi su za mene historijska predanja, a za koja sam ubjeđen da su nastala kao i sva ostala pisana ili pamćena historija – rukom pobjednika. Iako okarakterisana kao Magistra Vitae (učiteljica života), historija nije učiteljica vjere niti Boga.

Hadis je koristan kao izvor informacija, koje definitivno nisu apsolutne. Kao što ni historija rimljana, kineza, grka,… itd, nije apsolutna. Većinom su nagađanja i naklapanja. Jači i moćniji je pisao historiju. Zato vjernik mora hadis uzeti s rezervom, i nikako iz njega crpiti temeljna vjerovanja ili propise Islama, osim da se jasno poklapaju s Kur’anom (a u tom slučaju ti i ne treba, jer ima Kur’an.).

Način na koji su muslimani zapisivali svoju historiju, a posebno siru (vrijeme Poslanika) ne može se porediti sa drugim narodima, vjerujem da su muslimani to uradili na mnogo detaljniji i precizniji način. Postoje detaljne metode sabiranja i zapisivanja historije, no koliko god bile dobre, nisu savršene.

Ono što je, po meni bitno, u odnosu vjernika prema hadisu jeste svijest da nije svaki citirani hadis sunnet, i nije sve što čujemo na istom stepenu vjerodostojnosti. Ne može se porediti vjerodostojnost broja rekata u namazu, ili broj krugova u tawafu oko Kabe, sa hadisom o tome kako je Poslanik spavao kod tuđe žene* u odsustvu njenog muža i ležao joj u krilu dok mu je češljala kosu nakon provedene noći! Namaz i Tawaf su mutevatir sunnet, nismo ih saznali preko hadisa, nego preko prakse svih muslimana od vremena Poslanika. Taj sunnet je božanskim planom ostao kao model za praktikovanje kur’anskih naredbi…a sahih hadis o Poslanikovim crvenim noćima je podvala munafika koja je procurila u naše knjige tradicije i hadisa.

Hadisi koji u sebi nose miris poslanstva i koji su utjelovljenje Allahovog opisa za Svog Poslanika, to su oni koje musliman može prihvatiti. Pogotovu ako takve hadise podupiru činjenice. Primjer je hadis Poslanikovog oprosta neprijateljima nakon što je osvojio Mekku. To što je tada uradio Muhammed a.s., obični čovjek ne bi mogao učiniti. To djelo je činjenica iz historije, jer odmazde nije bilo. Isto tako je utjelovljenje Allahovih rječi u suri El-Kalem وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ – “…a ti si doista na visokom stupnju morala…”. Takvom hadisu ne treba ocjena vjerodostojnosti.

Objava mimo objave

Iako mnogi promovišu ovu ideju, hadis nije dodatna objava niti je neophodni tumač Kur’anu. Takva tvrdnja bila bi utjerivanje Allaha u laž… jer On s.w.t. kaže:

مَّا فَرَّطْنَا فِي الْكِتَابِ مِن شَيْءٍ

U knjizi ništa nismo izostavili…

وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً وَبُشْرَىٰ لِلْمُسْلِمِينَ

Objavili smo ti knjigu koja je objašnjenje za sve, te uputa, milost i radost za vjernike.

أَوَلَمْ يَكْفِهِمْ أَنَّا أَنزَلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ يُتْلَىٰ عَلَيْهِمْ

Zar im nije dovoljno što smo ti objavili knjigu koja im se čita

وَمَا عَلَى الرَّسُولِ إِلَّا الْبَلَاغُ الْمُبِينُ ﴿٥٤﴾

Na Poslaniku je samo da jasno dostavi!

 

Postojanje hadisa nije Allahova ili Poslanikova naredba, nego je odluka prvih generacija muslimana. Faktički, pisanje hadisa u svrhu propisivanja Dini Islama je novotarija i prekršaj, shodno hadisima o zabrani hadisa. Ne postoji niti jedan jedini hadis u kojem Poslanik a.s. tefsiri neku suru. Nema niti najkraća sura u Kur’anu protumačena od strane plemenitog Poslanika!

Dakle, kada bi musliman cijeli život proveo obožavajući samo jednog Allaha, ne čineći mu širk*, vjerujući u meleke, poslanike, knjige i Sudnji dan,… obavljao namaz i davao zekat, te se klonio velikih grijeha, pogotovu onih prema Njegovim stvorenjima, … Allah bi mu ukazao Svoju milost i uveo ga u Džennet. Tako Kur’an svjedoči.

Znači, za ultimativni spas i sreću ne trebaju hadisi niti striktno oponašanje Muhammeda a.s. u svakodnevnom životu.

Svako onaj ko ti pokuša podvaliti slijeđenje Poslanika a.s., neosporivi sunnet ili vjerodostojne hadise je u zabludi i vuče te u šejtanski vrtlog. Da bi se spasio u tom vrtlogu moraš kod sebe ubiti jedno od dvoje: svoj zdrav razum, ili svoju zdravu vjeru. Ne možeš zadržati oboje u tom grotlu.

Musliman koji živi sa Allahovim Poslanikom a.s. obavezan je da se pokorava direktnim naredbama, te da stane uz njega u svim situacijama. To vrijeme je završeno smrću Poslanika a.s.

Musliman koji živi nakon Poslanika a.s. treba da se ugleda na njega i da slijedi njegov sunnet u stvarima vjere i propisa. Taj sunnet je sačuvan u samom Kur’anu, nediskutabilnoj praksi muslimana kroz stoljeća, te mnogostruko prenesenim hadisima koji ne dodaju na Kur’an niti se kose sa kur’anskim učenjem.

Pohvalno je, ali ne i obavezno, da musliman usvoji plemenite osobine spomenute u raznim hadisima – ne zato što su u hadisima, nego zato što su plemenite.

Prihvatanje ili odbacivanje nekog hadisa nema veze sa zbirkom (knjigom) u kojoj je zapisan ili sa ocjenom dotičnog učenjaka, nego ima veze sa porukom i sadržajem tog hadisa. Hadisi koji nose nova vjerovanja ili propisa, mimo Kur’ana, trebaju biti kategorički odbačeni zbog svojih mnogostruko štetnih posljedica na pojedinca i društvo, na dunjaluku i ahiretu.

Porjeklo svih ajeta u Kur’anu je autentično (قطعي الثبوت), dok je porjeklo svih hadisa upitno (ظني الثبوت) … a Kur’an kaže:

وَمَا يَتَّبِعُ أَكْثَرُهُمْ إِلَّا ظَنًّا ۚ إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا ۚ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ بِمَا يَفْعَلُونَ

A većina njih ne slijedi ništa do nagađanja (pretpostavke), a nagađanje ne dovodi do istine. Allah je doista Znalac o tome što čine.

Može li se bez tradicije?

Ako pod “tradicija” podrazumjevamo sve znanje i informacije iz historije mimo Kur’ana, onda je odgovor: Da, i ne.

  • Da, može se bez tradicije biti musliman na način da čovjek vjeruje i postupa po načelima Kur’ana te po svom zdravom nahođenju praktikuje vjerske propise (u privatnom životu). Koliko god to izgledalo nakaradno, to je jedino što se može zaključiti iz časnog Kur’ana i logike. Jer, ne postoji ni jedan dokaz da je musliman dužan ikada u životu pročitati ili čuti hadis. Nije dužan postupati po hadisima, niti će ikada biti odgovoran za taj propust, niti će imati odgovornost na Sudnjem danu za to. Sva odgovornost post-poslaničkog muslimana je u vjerovanju i praktikovanju kur’anskih naredbi i propisa, te klonjenje jasnih kur’anskih zabrana. Svako onaj ko tvrdi drugačije, ili je neuk ili glup.
  • Ne, ne može se bez tradicije biti musliman u smislu da bez tradicionalnih nauka, sa arapskim jezikom na čelu, ne možemo u osnovi razumjeti ni Kur’an. S druge strane, tradicija nisu samo knjige, nego i kolektivno shvatanje i prakticiranje vjere kod generacija muslimana od nulte tačke do danas.

Zaključak

Moj cilj je da uspostavim ravnotežu i povratim balans u umovima muslimana između svetog teksta Kur’ana i prepričane tradicije hadisa. Da se vrati važnost božijoj Riječi, a smanji fanatično slijeđenje predaja i sumnjivih dodataka na originalna učenja Allahove Knjige.

Kur’an nas uči da je slijeđenje i poslušnost Poslaniku Allahu drago djelo, i da nam je Allahov Poslanik (Resulullah) dobar uzor, no ne postoji dokaz striktne obaveze oponašanja Muhammeda a.s. (čovjeka nebijja) ili dokaz o zabrani da musliman svojeumno živi po božijim uputama iz Kur’ana.

Onaj kur’anski resulullah, što ga Allah opisa, …on je taj uzor kojeg treba slijediti. Njegovi hadisi su sačuvani u Kur’anu iza svakog “Reci (قل)”. Jedino što sigurno znamo da je uradio ili rekao je upravo na stranicama Kur’ana… čemu udaljavanje i koračanje u sumnjivo?!

أَتَسْتَبْدِلُونَ الَّذِي هُوَ أَدْنَى بِالَّذِي هُوَ خَيْرٌ
Zar da mijenjate bolje za lošije!?

 


*Ahad: Usmena predaja koju je samo jedan prenosilac odlučio da to izusti slijedećoj generaciji muslimana.
*Tabiin: Musliman koji je živio sa nekim od ashaba, ali se rodio/odrastao nakon smrti Muhammeda a.s.
*Mutevatir: Usmena predaja koju u svakoj generaciji pomno prenosi toliki broj prenosilaca da je njihov dogovor na laži praktično nemoguć. Primjer je Kur’an.
*Gajb: Nedokučivo i skriveno za ljude. Informacije o gajbu poznaje samo Allah dž.š. od kojih je neke otkrio u objavama.
*Širk: Da se ikakav oblik obožavanja usmjeri nekome mimo Allaha.
*Hadis Ummu Haram – (Vidi Buhariju, poglavlje o postu, 1881).

4 0 komentara

  • Riki

    Allah te nagradio i pomogao u svakom hajru i daljnjem izučavanju Njegove Knjige! I hvala Mu što ipak, i kod nas, ima ljudi koji vide. Kao što kažeš, problem s hadisima nije samo u njihovoj autentičnosti, nego i u tome da li oni uopšte imaju nad životom vjernika ikakav autoritet, tj. da li su knjiga pored Knjige. E sad, ovo nije nebitna stvar. Da bi bilo šta imalo autoritet nad vjernikom, svoj legitimitet bi moralo povlačiti iz Knjige, u koju nema nikakve sumnje. A da li Knjiga legitimizira bilo koju drugu knjigu? Naprotiv! Postavljanje sudije pored Sudije je vrlo ozbiljna stvar:

    U suri “Stoka” od 112 ajeta, pa sve do kraja, vrlo se jasno navodi koliki je prestup izmišljati propise, jer kad čovjek malo bolje razmisli, to je izmišljanje laži o Allahu. Baš kad se ova sura čita u svijetlu odnosa Kur’an vs. hadis, čovjeku sve postane jasno. Allah navodi primjer samovoljnog zabranjivanja određene hrane kod Arapa u Njegovo ime, pa u 6:143 kaže da onaj ko tvrdi da je On nešto zabranio to mora i dokazati. U sljedećem ajetu se navodi: “… Da li ste vi bili prisutni kada vam je Allah to propisao? Ima li onda nepravednijeg od onog koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo?” (6:144). Naravno, hrana je samo primjer, ovo se može odnositi na sve propise. Dakle, Sudija i Davač propisa je samo jedan. Kroz brojne ajete se provlači da autoritet nad vjernikom ima samo Allahova riječ (4:105, 5:44, 5:48-49, 6:114, 68:36-38, 5:45, 5:47, 5:44, 12:40) i da samo Allah određuje šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno (3:93-94, 6:150, 42:21, 10:59, 7:28, 7:32-33, 6:119, 6:138-140, 6:143-145, 16:116). Štaviše, oni koji ne sude prema Objavi su nevjernici (5:44), zalimi (5:45) i grešnici (5:47). Pri tome “sud” ne znači samo “suđenje” (za gijehe, prestupe itd.), nego usmjeravanje, ono prema ćemu se neko u postupanju ili razmišljanju vodi, čime ga potkrjepljuje.

    Da ponovim, zbog onih koji čitaju tvoju stranicu, a tek su na početku putovanja ka istini: oni koji ne sude prema Objavi su nevjernici (5:44), zalimi (5:45) i grešnici (5:47). Neka vam se ova rečenica dobro slegne.

    Ima se o ovome još šta reči, ali da ne smaram, bit je u tome da Allah jedini propisuje, da se prema onome što On objavi jedino sudi, i da onaj koji tvrdi da je nešto propisano to mora i dokazati.

    U Kur’anu je važnost podastiranja dokaza i dovođenja svjedoka vrlo bitna stvar, princip zapravo (2:111, 6:143, 6:148, 18:15, 21:24, 6:150, 24:4, 24:13).

    Iz ovog slijedi i jedna vrlo očita stvar, koju “ulema” ili namjerno prešućuje ili je nije ni svjesna, a to je da su Buharije, Muslimi, Tirmiziji i ostala raja za svaku svoju tvrdnju trebali dati dokaz iz Kur’ana ili dovesti svjedoke onda kada su hadise zapisivali od Poslanika. A pošto ih od njega nisu zapisivali direktno, jer su rođeni 200 godina i više nakon njegove smrti, oni nisu zapisivali ništa drugo nego nagađanja, dakle potvoru na Poslanika. Dvije stotine godina i nije malo, to bi bilo kao kad bi neko sad sjeo, pa krenuo zapisivati hadise o Napoleonu koju je umro 1821. godine. I đaba ti jarane što ti nisi u svojoj zbirkici naveo hadis od nekog ko je mamio konja praznom kofom, kad ti nama u 21. stoljeću, moraš dati dokaz za SEBE. Mi lično nismo upoznali ni Buhariju, ni Muslima, pa kako da o njima sudimo. Zašto bi mi vjerovali Buhariji? Gdje su dokazi o tome ko je on, je li bio vjernik, odakle mu nadležnost da zapisuje hadise i da ih prenosi? Opet smo na vrlo opasnom terenu, ako Buhariji vjerujemo bezuvjetno, ako ga smatramo apsolutim autoritetom, a ono što je pisao apsolutnom istinom, šta smo upravo uradili? Izjednačili smo ga Bogom.

    Još jedna zanimljiva stvar, a tiče se “slijeđenja Poslanika”, možda si je upratio, ali ako nisi: prema onome što se navodi u 7:157, da se zaključiti da slijeđenje Poslanika (na početku se navodi …اَلَّذِیۡنَ یَتَّبِعُوۡنَ الرَّسُوۡلَ) znači: 1. vjerovati u Poslanika, 2. podržavati ga i pomagati i 3. svjetlo po njemu poslano slijediti (dakle slijediti Kur’an, jer je on opisan kao svijetlo u, između ostalog, 6:91). I to je to. Slijeđenje Poslanika jeste slijeđenje Kur’ana, onda kada Poslanik više nije među živima.

    I još jedna stvar – slijeđenje, poslušnost, pokornost, sve te riječi kod nas Korkut, na primjer, prevodi, nekad ovako, nekad onako, ali među njima ima jasna razlika u originalnom Kur’anskom tekstu, pa bi se možda dalo i to protabirit. Nekad.

    Elem, svaka čast, da te Allah pomogne i hvala ti na člancima! 😀

    • Kenan

      Hvala Riki, Allah te pomogao…
      Ovaj tvoj komentar je članak za sebe, i raduje me da bude dopuna ovom članku.
      Moje zapažanje, kada Allah dž.š. kritikuje arape za “podvaljene” propise oko hrane, to je primjer zabrane malog da se aludira na još preću zabranu svega što je veće od toga. Kao što je zabrane da se roditeljima kaže “uff!”…us mislu da je sve veće od toga još više zabranjeno.

  • Prolaznik

    „Nema puta osim Poslanikovog puta, nema istine osim istine koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao.

    Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i formalno i suštinski.
    Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je prenio, ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.”

    Hasan Kafija Pruscak

    • Kenan

      Hvala na posjeti. Potpuno se slažem sa hazreti šejh Hasan Kafijom… ništa drugo nisam ni rekao, niti ikada bih.
      Ako je Vaš citat bio neka vrsta negodovanja na moj post, onda niste pročitali ili razumjeli o čemu govorim.
      Ja nikako ne sumnjam u Poslanikov a.s. put, nema sumnje u obavezu njegovog a.s. slijeđenja… sumnja je u onome što se servira pod celofanom sunneta. Kao prvo, onaj ko slijedi Kur’an neminovno slijedi i sunnet, jer Poslanik nije slijedio ništa do Kur’an, tako mu je naređeno, a i nama isto. A onaj ko slijedi hadise koji se kose i sukobljavaju sa Kur’anom, on slijedi pretke i očeve, prenosioce i historičare…za koje Allah nije nikakav dokaz objavio.
      Ja kažem, slijdi Kur’an i sigurno ćeš time slijediti časnog Poslanika, ne možeš promašiti.
      Ako slijdeiš hadis, a on se poklapa sa Kur’anom – pa onda zapravo slijiš Kur’an i taj hadis ti nije ni trebao, a ako slijediđ hadis a on se kosi sa Kur’anom, onda slijediš nečiji hir i stavljš svoj um u tuđu torbu…
      U svakom slučaju, kako god okreneš, zadužen si Kur’anom, a ne hadisom.
      Ako kojim slučajem smatraš da Kur’an nema smisla bez hadisa, ili da ne bi bio potpun, onda vrijeđaš Gospodara dž.š. i omalovažavaš Knjigu za koju On kaže da je potpuna, jasna i olakšana.
      Da nas dragi Allah uputi na pravi put.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

RSS
Follow by Email
Telegram