Tabu: Đe’ bio sto godina?

Konstatacija: Jedino je sigurno da u historiji ništa nije sigurno. Ključni period rãne islamske historije ima rupu od preko 100 godinu!


Upozorenje! Stavovi i mišljena u ovom tekstu nisu u potpunom skladu sa Islamskom tradicijom. Čitanje na vlastitu odgovornost.

Svidjelo mi se jedno izlaganje koje sam slušao još dok sam bio softa u medresi, gdje jedan naš akademik veli: “…Muhammed a.s. je bio pod reflektorima historije…”. On je to govorio u kontekstu relativno kratkog razdoblja između toga i modernog doba, za razliku od antičke historije, što je tačno. No, uzevši u obzir činjenicu da je objektivnost historije obrnuto proporcionalna socijalizaciji ljudi, zaključujem da “reflektori historije” ipak nisu bili dovoljno jaki. Ljudi su od davnina pa na ovamo sve više i više skloni urotama, te što su ûlozi bili veći to su falsifikovanja bila suptilnija.

Ovo istraživanje nema za svrhu nečiju delegitimizaciju ili uvredu, nego objektivni osvrt na logičke i historijske činjenice s ciljem povećanja svijesti kod muslimana.

Tvrdim da ključni period islamske historije zamagljen, od početka objave Poslaniku a.s. pa sve do sredine drugog hidžretskog stoljeća, gdje se gubi trag usmenom i pismenom prenošenju hadisa, te da islamski propisi zasnovani isključivo na hadiskim predajama, u najmanju ruku, zaslužuju kritički pristup.

Ja ovdje punopravno postavljam pitanja na koja svaki musliman zaslužuje odgovor:

  • Čija je odluka da se cjelokupni Islam zasniva na hadiskim predajama?
  • Ko je, zašto i kada, uveo novotariju paralelnog izvora vjere i šerijata pored Kur’ana?

Istini za hatur, činjenica je također da su ova pitanja postavljali mnogi, još od nastanka prvih šerijatskih pisanih djela, te da su pobornici obje strane imali svoje argumente i tumačenja na osnovu kojih su opstali na svojim učenjima.
Zapravo, argumenti škole hadisa/predaja su mnogo glasniji i brojniji, što nikako ne znači da su ispravniji ili tačniji. Nama, u eri multi-medijske propagande, to je kristalno jasno – biti u trendu ne znači biti u pravu.

Hadis i usmena predanja su prihvaćena za temelj Islama kod Sunita i Šijita, no činjenica je da su to dva raličita svijeta. Mentalne slike Poslanika a.s. i njegovog života koje se dobiju isčitavanjem hadisa su neuporedive kod ove dvije skupine muslimana. Sunitski Poslanik, suntitski ashabi, sunitska historija iz perioda objave, nije ni nalik šijitskom Poslaniku, ashabima i historiji. Kao da se radi o različitim svjetovima. Isti fenomen javlja se i kod drugih, manjih, grupacija muslimana koji se pojavljuju u ranom periodu Islama.

U nastavku ću spomenuti nekoliko društveno-psiholoških razloga koji su možda doveli do toga da se Kur’anu prikači i drugi, teoretski ravnopravan ali praktično jači izvor Islama – a to je hadis.

Gdje je bio hadis prvih 100 godina po Hidžri?

Većina muslimana smatra da svi od vajkada imamo ista ubjeđenja i vjerovanja, da praktikujemo istu religiju, da je Poslanikov život uredno dokumentovan poput Kur’ana, da su ashabi nosali knjige pod pazuhom i širili svjetlo sunneta diljem svijeta… no istina je daleko od toga.

Postoji period od cirka 100 i kusur godina koje su strogi tabu u historiji Islama. Od početka objave pa sve do prvih pisanih stranica historije (Sira Bin Hišama – 218 g.H.) koja se temelji na usmenim predajama od oca muslimanskih historičara Bin Ishaka (151 g.H.), nama pomena hadisu kao temelju Islama.

Hadis se počinje koristiti u svrhe vjere i propisa tek od vremena Imama Malika (179 g.H) čija zbirka hadisa “Muvetta” biva sabrana u knjigu, tek nekih 40 godina poslije imamove smrti, od strane njegovih učenka. Poznate hadiske zbirke nastaju još kasnije, Buharijina zbirka (256 g.H.), Muslimova zbirka (261 g.H), i ostale poznate zbirke još kasnije u trećem i četvrtom stoljeću po hidžri.

Da bi to stavili u perspektivu, rahmetli Imami Malik je živio u doba dvadesetog (20!) halife Ebu Džafer El-Mensura, nakon bezbroj političkih i socijalnih previranja, građanskih ratova, migracija stanovništva i seoba naroda, osvajanja i poraza…

Historiska predanja i priče o onome što se dešavalo nakon Poslanikove a.s. smrti premašuju po broju i intenzitetu sva predanja iz Poslanikova života.
Nameće se legitimno pitanje “Zašto se više značaja pridavalo post-poslaničkoj historiji negoli samom Poslaniku?”

Jasno je iz mnogih predaja, ali isto tako iz činjenice da se historičari i muhaddisi nikako ne slažu oko događaja i zapisa iz tog prvog perioda Islama.

Postoje kontradiktorne predaje o Poslanikovoj dozvoli/zabrani zapisivanja njegovih riječi. No, činjenica da zãpīsa nije bilo do kasnijeg perioda dovoljno govori.

Postaje jasno da Poslanik nije tražio niti odobravao da se zapisuje išta mimo Kur’ana, pa čak ni njegovi mudri savjeti ili upute. Ne postoji niti jedna hadiska zbirka a da u njoj nema nekoliko hadisa u kojima Poslanik a.s. izričito zabranjuje pisanje njegovih riječi. Naravno, to se opravdava bojazni od “mješanja sa Kur’anom“, što je iole poznavaocu Kur’ana smješno i apsurdno.

Mnogi islamski akademici zaključuju iz historisjkih činjenica da su se bliski i autoritativni ashabi pridržavali uputa o ne-pisanju i širenju Poslanikova govora čak i nakon njegove smrti. Rani historičari bilježe da su veliki ashabi poput hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera rigorozno postupali prema zapisima hadisa, paleći ih javno, dok su prenosioce fizički kažnjavali ili zatvarali. U koliko su ovi navodi tačni, nameće se pitanje “Zašto su to radili?”. Sigurno ne iz zlobe ili neprijateljstva. To je zasigurno bio odbranbeni mehanizam.

Po nekim optimističnim proračunima, u Medini je živjelo oko 11,000 stanovnika odmah nakon Hidžre, a do Poslanikove a.s. smrti broj se skoro uduplao. Historičari pretpostavljaju da je s početkom hilafeta Ebu Bekra r.a. u Medini bilo oko 20,000 stanovnika, ali su se ubrzo nakon toga mnogi iselili (najvjerovatnije zbog ratova) i Medina je skoro opustila.
Ako je u prosjeku 10 hiljada ashaba svjedočilo poslanstvu cijeli post-hidžretski period, pretpostavimo da ih je pola imalo duži kontakt sa Poslanikom, to je 5,000 ashaba! Realno pretpostavimo da je svega desetina bila privržena Poslaniku a.s., to je 500 ashaba! Gdje su njihovi hadisi!?

Činjenica je da se ~80% svih hadisa na svijetu prepričava od 3 ashaba, a ~99% ostalih hadisa od nekolicine drugih. Haman svi postojeći hadisi na svijetu potječu od desetak ashaba. To je samo 0,05% ashaba! Legitimno se nameće pitanje “Kako i zašto“?
Smatram da je to bilo duboko i ispravno shvatanje poente Islama od strane ashabã. Uvidjeli su da bi pričanje hadisa ili njihovih doživljaja uz subjektivno shvatanje dovelo u opasnost cijelu misiju Kur’ana… što se na kraju i dogodilo!

Kompetentna ulema zna da je većina ashaba, takozvanih pripovjedača hadisa, čisto od predaja koje im se pripisuju. U ranom periodu Islama, na njih se ciljano lagalo i izmišljalo.

Obrati pažnju, ne postoji nešto što se zove hadis (kao disciplina) sve do sredine drugog stoljeća po Hidžri. Odjednom eksplodira pripovjedanje hadisa gdje se viralno šire milioni predaja, za koje i najmekša ulema zna da je 99% laž. Sve hadiske predaje navodno potiču od desetak ashaba, jer su im imena bila poznata i najpogodnija za asocijaciju sa autoritetom.

Najpoznatijih šest sakupljača hadisa (الكتب الستة) je komponovano iz, navodno, milionskog broja aktualnih hadisa u narodu. Svaki od tih autora bi trebao provesti oko 115 godina baveći se hadisom 24h dnevno, 7 dana u hefti, imajući za svaki hadis ukupno 1 sahat u životu. (!)

Izmišljanje hadisa je puno starija i uhodanija vještina od samog sabiranja i kategorisanja hadisa, a koje nastaje u Iraku, Perziji, i dalekom istoku. Koliko se god mnogi trudili da izbjgnu ovo pitanje, jednom se moramo s njime suočiti, a ono glasi: “Kolika je vjerovatnoća da je Poslanikova historija, riječ i djelo, kompromitovano?”

Dakle, Islam kakvog danas poznajemo je definisan u periodu od drugog do petog stoljeća po Hidžri. On je vremenski i prostorno daleko od Poslanika Muhammeda a.s.

Zloupotreba hadisa

Što sam više istraživao, to sam više bio ubjeđen da su politički i socijalni pritisci u prvom i drugom stoljeću po Hidžri uzrokovali pojavu hadisa u razne svrhe, a po najmanje vjerske.

Naivno je vjerovati da se Poslanikov a.s. autoritet neće zloupotrijebiti nakon njegove smrti, pogotovu što nas Allah dž.š. upozorava na ljude koji su na Poslanika lagali još dok je on bio živ. Zapita li se iko šta su ti ljudi uradili kada su dobili priliku?!

وَكَذَلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نِبِيٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الإِنسِ وَالْجِنِّ يُوحِي بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ زُخْرُفَ الْقَوْلِ غُرُورًا

I tako, učinili smo svakom vjerovjesniku neprijateljem šejtane ljudi i džinna – inspirisali su jedni druge kitnjastim govorom, obmanjujućim.

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَشْتَرِي لَهْوَ الْحَدِيثِ لِيُضِلَّ عَن سَبِيلِ اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ

A među ljudima (narodom) ima onih kupuje priču bezvrijednu, da bi zavodili s puta Allahovog bez ikakva znanja s podrugivanjem. Ti takvi će imati kaznu prezrenu.

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ وَبِالْيَوْمِ الْآخِرِ وَمَا هُمْ بِمُؤْمِنِينَ

I među narodom ima koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u Dan posljednji”, a oni nisu vjernici

وَمِمَّنْ حَوْلَكُمْ مِنَ الْأَعْرَابِ مُنَافِقُونَ وَمِنْ أَهْلِ الْمَدِينَةِ مَرَدُوا عَلَى النِّفَاقِ لَا تَعْلَمُهُمْ نَحْنُ نَعْلَمُهُمْ سَنُعَذِّبُهُمْ مَرَّتَيْنِ ثُمَّ يُرَدُّونَ إِلَى عَذَابٍ عَظِيمٍ

A od prevrtljivih (e’arab) oko vas ima munafika, i od stanovnika Medine (ima) onih koji su ustrajni u munafikluku, ne znate ih; Mi ih znamo; kaznićemo ih dva puta, potom će biti vraćeni kazni užasnoj.

Svi smo upoznati sa munaficima kroz Kur’an, licemjerima koji su spletkarili Poslaniku i vjernicima na svakom koraku. Allah ih nije otkrio nikome, a znamo da su postojali. Šta misliš gdje su otišli nakon Poslanikove smrti? Tačno, nisu nigdje! Ostali su u redovima ashaba i bez sumnje nastavili svoje spletke Islamu i muslimanima. Nema boljeg načina za ostvarenje munafičkih prljavih planova od podvale hadisa. Ne zavaravaj se misleći da su hadiski učenjaci uspjeli razlučiti tačno od netačnog, jer postoji naivno pravilo koje glasi “Svi ashabi su povjerljivi”, a koje je u direktnom sukobu sa Kur’anom.

Hadis i politika

Svakom objektivnom istraživaću biva jasno da je zapisivanje i prenošenje hadisa rezultat politike Emevijske porodice koja biva na vlasti od 41 g.H. Postoje pisane predaje od rahmetli Imama Zuhrija (124 g.H.), najstarijeg sabirača hadisa, u kojima priznaje da je natjeran od strane vlasti da sabire hadise.

Kako kaže muslimanski mislilac i autor Mahmud Ebu Rije*: “Politika se uvukla u hadis i naveliko ostavila traga u njemu. Hadis je pomagao vladarima a vladari su pomagali hadis, učinili su da bude jedan od temelja opstanka njihove tiranije…”

Hadis i mezhebi

Primjetićeš da se broj hadisa povećava što vrijeme odmiče od Poslanika a.s. Kako se ljudi razilaze po novoosvojenom svijetu, kako se država uređuje i vlast stabilizuje, hadisa je sve više i više.

Pojavom šerijatsko-pravnih škola, mezheba, hadisi naviru poput bujice, uglavnom braneći i pordžavajući već izgrađene stavove mezheba ili Imama. Skoro da nema razilaženja po nekom pitanju a da za svaki od tih stavova ne postoji sepet kontradiktornih hadisa koji ih podržavaju.

U vrijeme nastanka i produbljenja muslimanskog raskola, hadisi bivaju oružje i štit, na dohvat jezika.

Zašto od vajkada postoji hajka na hadis?

Kritično je da se razjasni da “hadis” nije isto što i “sunnet”. To sam pojasnio ovdje. Ne priznavanje hadisa kao izvora vjere i propisa ne znači nijekanje sunneta. Niko iole normalan nikada nije zanijekao legitimitet Poslanikovog sunneta. Problem leži u spremnosti muslimana da kroz prihvatanje usmenih predaja (hadisa) prihvate ogroman rizik ljudskog faktora po pitanjima vjerovanja i djelovanja u Islamu.

Faktički postoje dvije vrste otpora, i obje su u službi zaštite Islama:

  1. Otpor hadisima koji nemaju utemeljenja u Kur’anu ili ustaljenoj praksi muslimana, iz osnovane sumnje da su možda zloupotrebljeni, i kao takavi ne mogu se smatrati izvorom Islama. Ova kategorija teoretski priznaje sunnet kao dodatni izvor propisa ukoliko se nedvojbeno dokaže autentičnost istog.
  2. Otpor hadisu iz istog razloga kao i prvi, uz smatranje da je sunnet Poslanikova opcija Islama, projekcija njegovog vremena i okruženja, te da postoje i druge, možda optimalnije opcije za druge ere, narode ili podneblja.

Protivljenje pripovjedanju, a samim time i pisanju hadisa, postoji još od vremena Muhammeda a.s., što nije nikakva tajna. Toga su bili svjesni i pripovjedači i sabirači hadisa, kao i sva muslimanska ulema od vajkada. Razilaženje nastaje u obrazloženju tih zabrana. Većina muslimana ignoriše suštinu iz postupaka ashaba kada oni izbjegavaju prepričavanje Poslanikovih riječi i djela, kao i zapisivanje istih. Opravdanje za to našli su u takozvanoj bojazni za Kur’an, koja po njegovom zapisivanju navodno nestaje.

Ja zapravo vjerujem da su bliski ashabi shvatali univerzalnost Islama i Kur’ana, te da su s razlogom izbjegavali nametanje svog aspekta Islama, odnosno mekansko-medinske opcije. Ono što je ekskluzivno promovisano od strane ashaba i prvih muslimana u ranom periodu Islama jeste samo Kur’an.

Rizici hadisa

Većina muslimana ne shvata nesagledive rizike u bezrezervnom prihvatanju hadisa kao ravnopravnog izvora islamskog vjerovanja i prakse. Mnogi muslimanski mislioci su se opirali jer su znali da se idejom hadisa kao druge objave otvara Pandorina kutija. Navešću nekoliko islamskih propisa sa kojima se slažu sve islamsko-pravne škole (mezhebi) a razilaze svi ajeti iz Kur’ana:

  1. Legitimitet tiranije
    1. Obaveza podrške vladaru ili dikatatorskom režimu, ma kakav bio.
    2. Obaveza neupitnog i slijepog pokoravanje vladarima bez prava na opoziciju.
    3. Legitimitet puča i nadvladavanje silom/ubistvom vladara.
  2. Društvena nepravda
    1. Legitimitet robovlasništva i trgovine ljudima.
    2. Umanjivanje vjerskog, mentalnog i društvenog statusa žene, te potpuna podređenost muškarcu.
    3. Javno kažnjavanje prestupnika sakaćenjem ili kamenovanjem do smrti.
    4. Dozvola protjerivanja građana na vjerskoj ili političkoj osnovi.
    5. Ubistvo onoga ko odluči da ne bude musliman.
    6. Dozvola torture nad pripadnicima drugih vjera, njihovo obilježavanje i javno ponižavanje.
  3. Narušavanje ljudskih prava i vjerskih sloboda
    1. Zabrana pripadnicima drugih vjera da grade svoje bogomolje i hramove
    2. Obaveza davanja poreza na vjerskoj osnovi
  4. Međunarodni odnosi
    1. Dozvola silovanja ratnih zarobljenika.
    2. Dozvola masovnih ubistava i genocida nad nemuslimanima po vjerskoj i političkoj osnovi.
    3. Obaveza nasilnog prevođenja na Islam uz prijetnju smrću.
    4. Dozvola prljavog ratovanja, uz prevare i obmane neprijatelja, kao i ubistva iz zasjede.
    5. Dozvola atentata na političke protivnike aktualnog vladara.

Da ne spominjem na stotine obvezujućih propisa kojima se otežava svakodnevni život muslimana.

Posljedice prihvatanja hadisa i svjetonazora prvih muslimana kao izvora Islama

Za one koji su manje upućeni u hadisku tematiku, dodatno bih pojasnio da “hadis” ne znači samo prepričavanje Poslanikovih riječi. Hadis podrazumjeva i prepričavanje događaja iz perioda poslanstva, kao i riječi i djela ashaba prije i poslije smrti Muhammeda a.s. Ovo drugo je zapravo najveći kamen spoticanja među muslimanima od davnina, što je razumljivo… jer, koliko je neko spreman svoju vjeru i živor, državu, porodicu, pa čak i vjećnost na Ahiretu, staviti u ruke predajama i prepričavanjima subjektivnih viđenja i doživljaja ljudi-smrtnika samo zato jer su živjeli u doba poslanstva?!

Gorke plodove ovakvog neodgovornog pristupa Imanu i Islamu ubiraše sve generacije muslimana od drugog hidžretskog stoljeća pa sve do danas.

Neke od direktnih posljedica uzimanja usmenih predaja iz Poslanikove sīre, stavova i postupaka ashaba te njihovih subjektivnih viđenja, za izvor Islama su:

  1. Klizanje muslimana u ateizam, jer određeni broj sahih predaja i njihovo tradicionalno tumačenje vrijeđa inteligenciju i ruši svaki respekt uma i emocija.
  2. Politički i vjerski raskol muslimana na Sunite i Šijite, a potom svake od tih grupacija na bezbroj sekti.
  3. Bezbrojni građanski ratovi među muslimanima, te sektaški sukobi.
  4. Bezbrojna sakaćenja, ubistva i kamenovanja vjernika zbog počinjenog vjerskog prestupa.
  5. Nastanak raskola u tumačenju islama i njegovih propisa (mezhebi).
  6. Nastanak raskola u načinu učenja Kur’ana (kiraeti).
  7. Zatvaranja i ubistva islamskih učenjaka, mislilaca i asteka, kao i prirodnih naučnika.
  8. U modernom dobu: El Kaida, Terorizam, 9. Septembar, “Islamska Država Iraka i Levanta”, …itd

Da ne spominjem širom otvorena vrata orjentalistima i ateistima, kao i zlonamjernim pripadnicima drugih vjera, da kritikuju i ismijavaju Islam kroz apsurde u muslimanskom vjerovanju, nerazvijenu svijest i misao, ili zaostalost u srednjo-vjekovnoj praksi, sve zahvaljujući našem okretanju od pravog izvora Islama – Kur’ana, i prihvatanju upitnih usmenih predanja i prepričavanja za izvor Islama.

Jedini kur’anski Poslanikov citat sa Ahireta je…

وَقَالَ الرَّسُولُ يَا رَبِّ إِنَّ قَوْمِي اتَّخَذُوا هَـٰذَا الْقُرْآنَ مَهْجُورًا

I reći će Poslanik: “O Gospodaru moj! Uistinu, moj narod je držao ovaj Kur’an napuštenim!”

Poslanikov sunnet u pre-hadisko doba

Postojanje Poslanika Muhammeda a.s. je neosporna činjenica, što neminovno znači postojanje životne prakse i njegove a.s. interakcije sa objavom. Poduka i praktični primjeri aplikacije Kur’ana su njegovani od strane muslimana u javnim i rekurentnim (ponavljajućim) segmentima vjerske prakse, te su kao takvi (s manjim varijacijama) očuvani s koljena na koljeno. To se danas naziva praktični sunnet, i on je historijski mnogo autentičniji i vjerodostojniji od verbalnog sunneta, tj. prakse i propisa zasnovanih na usmenim predajama (hadisu).

Milioni ljudi su bili muslimani prije postojanja hadiskih zbirki, poznavali su i pamtili Kur’an, te praktikovali Islam po naslijeđenom sunnetu. Od tuda je namaz, post, hadž, dženaza, ezan, džamija,… itd. Te stvari se ne mogu sakriti niti izmisliti. No, margina slobode u poimanju Islama, tumačenju Kur’ana, prakticiranju ibadeta, bila je ogromna!

Duboko vjerujem da Poslanik Islama a.s. nije zakazao u svojoj misiji, niti je smetnuo namet svog sunneta, nego je ostavio ummet baš onako kako treba, u slobodi i širini. Samo na taj način, Islam će biti u mogučnosti da prebrodi valove vremena i prevaziđe geografske granice Arabije.

Naknadno nametanje shvatanja i prakse Islama, a na bazi sakupljenih verbalnih predaja (hadisa), srušilo je prvobitni smisao Islama i na njegovom pepelu izraslo je nešto drugo.

Zaključak

  • Pokušaj kasnijih generacija muslimana da spase sunnet sakupljanjem hadisa, samo je djelimično uspio projekat. Postoji potreba za revizijom i unaprijeđenjem tradicionalne retorike.
  • Historija muslimana je, nesumljivo, izmanipulisana od strane raznih munafika, vlastodržaca, labilnih duša i ko zna koga još.
  • Sticajem raznih okolnosti i silom prilika dolazi do nametanja hadisa kao ravnopravnog ili čak superiornom izvoru Islama u drugom hidžretskom stoljeću, gdje se on eksploatiše u razne političke i ideološke svrhe.
  • Ne može se obvezati cijeli ummet do Sudnjega dana propisima iz hadisa koji su bili trivijalna stvar preko 100 godina nakon Poslanika a.s. i gdje je netačnost osnova, a tačnost izuzetak.
  • Izvorni Islam nestaje u kontaminiranoj historiji. Skrivaju ga hadiske predaje poput guste jesenje magle.
  • Kur’an ostaje kao jedini autentičan i nenatrunjeni izvor Islama, iz prostog razloga jer je od samog početka bio uredno zapisivan i činjenice da je pamćen od strane enormnog broja muslimana u svakoj generaciji.
  • Isčitavanjem i promišljanjem Kur’ana, svako u svom vremenu i okruženju, dolazimo do izvornih islamskih učenja i ultimativne svrhe Božije poruke čovječanstvu.
  • Islam u svjetlu Kur’ana je neuništiv. Ne ostavlja priliku zlikovcima za ljagu ili ismijavanje. Nažalost, taj Islam je danas uveliko napušten.

 


*محمود أبو رية في كتابه “أضواء على السنة المحمدية”

1 comment

  • H

    Ništa ni dodati ni oduzeti – bravo!
    Jedini kriterij za ispravnost hadisa jeste Kur’an, a s njim i zdrav razum u saglasnosti s intuicijom.
    Selam

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

RSS
Follow by Email
Telegram