Tabu: Kamenovanje u Islamu?

Tvrdnja: Kamenovanje je novotarija i bespravno ubistvo vjernika. Počinilac i nalogodavac ubistva moraju odgovarati!

Nema razilaženja kod muslimana da je kazna za dokazani javni vanbračni snošaj stotinu udaraca šibom, ali kola se lome po pitanju onih preljubnika koji su u validnom braku.

Srednjovjekovni muslimanski učenjaci su skoro pa složni oko legitimnosti smrtne kazne kamenovanjem za onoga kome se dokaže preljuba a u braku je. Postoje razilaženja oko načina izvršavanja ove strašne kazne, ali skoro pa da ne postoji opozicija u smislu nijekanja propisa kamenovanja. Istina, u ranom periodu islamskog doba postojao jak otpor po ovom pitanju kod Mu’tezilla i Haridžija. Po predajama čak i neki ashabi nisu znali da se tako nešto desilo u vrijeme Poslanika a.s.

Danas je sve više modernih islamskih učenjaka i muslimanskih akademika koji pokušavaju ljudima dokazati nelegitimitet i neosnovanost ovog propisa u Islamu, pozivajući se na najveći i jedini autentični izvor Islama, Kur’an.

U ovom istraživanju bih prvo naveo dokaze na koje se pozivaju pobornici kamenovanja, a potom ću pojasniti svoje dokaze u kojima kategorički niječem postojanje takve kazne u šerijatu.

Definicija kamenovanja

Kamenovanje je javno kažnjavanje osuđenog preljubnika/preljubnice (oženjen/udata) gdje se dotični, po dokazivanju preljube ili priznanju na sudu, gađa kamenjem srednje veličine do smrti. Čin kamenovanja treba da izvši grupa vjernika ciljajući u prsa i glavu.

Po nekima se osuđenik zakopava u zemlju do pojasa, a po drugima vezuje. Postoje i malo humanija tumačenja gdje se osuđenik ne vezuje, te mu se daje prilika da pobjegne, i ne treba ga goniti (?!).

Bilo kako bilo, to je kazna od koje se ledi krv u žilama, i takav prizor ostavlja duboke traumatične posljedice na prisutne, pa čak i na one koji taj prizor umno vizualiziraju vjekovima kasnije.

Kako Kur’an spominje kamenovanje?

Kur’anski izraz “Redžm – رجم”, a koji se koristi u šerijatskoj terminologiji za pomenuto kamenovanje, u osnovi ne označava “čin bacanja kamenja na nekoga“. Osnova ovog termina je “protjerivanje u nesigurnost (van zajednice, van zidina grada), udaljavanje od blagodati (grada, socijalnog života)“, ali pošto nije bilo lahko otjerati nekoga sa ognjišta u skoro sigurnu smrt, to su rulje rješavale bacanjem kamenja. Tako se taj termin u prenesenom značenju koristi za gađanje kamenjem – no, kur’anski gledajući, nikako ne označava ubistvo istim.

U Kur’anu se spominje na 14 mijesta, 6 puta kao glagol, a 8 kao imenica. Gledajući kontekst ajeta, u glagolskom obliku se uvijek spominje kao djelo nevjernika i pagana, nešto čime su se oni služili da zastraše ili otjeraju vjernike ili Allahove poslanike. U svim ajetima gdje se spominje “redžm” kao glagol, u značenju je “protjerati, otjerati, otuđiti,…”

S druge strane, u ajetima u kojima je ovaj termin imenica, poput “radžim, redžmen, rudžumen – رجيم رجما رجوما”, nikako ne označava nikakvu fizičku interakciju, a pogotovu ne interakciju kamenjem u glavu! U svim ajetima jasno označava “verbalno ili mentalno lupetanje, iznošenje neosnovanih pretpostavki, …isl.”

Tako je opis šejtana, koji nije specifična osoba, nego osobina čovjeka ili džinna, “šejtan radžim – شيطان رجيم” , to jeste “umišljeno lupetalo”, neko ko se bahato i umišljeno ponaša ili govori, te to svoje ponašanje temelji na mašti, neutemeljenim činjicama ili lažima.

U suri El-Kehf se spominje kako neznalice lupetaju o onome što nemaju dokaza, pa nagađaju koliko je bilo “momaka u pećini”, pa nam Allah kaže “رَجۡمَۢا بِٱلۡغَیۡبِۖ – …lupetajući o nepoznatom”.

وَلَقَدۡ زَیَّنَّا ٱلسَّمَاۤءَ ٱلدُّنۡیَا بِمَصَـٰبِیحَ وَجَعَلۡنَـٰهَا رُجُومࣰا لِّلشَّیَـٰطِینِۖ

Mi smo donje nebo svjetiljkama ukrasili i učinili da budu sredstvo nagađanja šejtanima

Ajet se mahom prevodi i shvata da su zvijezde božje vatreno oružije kojim On gađa rogate demone koji se penju po nebesima, kao neka srednovjekovna odbranbena strategija – uzvišen neka je Allah od onoga što Mu pripisuju. Ajet jasno govori da su svjetiljke (zvijezde) na nebesima sredstvo astrolozima pomoću kojeg oni lupetaju i nagađaju o nepoznatom (budučnost i slično), te ih Allah zbog tog glupiranja naziva šejtanima, a definitivno se odnosi na ljude od krvi i mesa.

Ovi, i mnogi drugi ajeti, jasno ukazuju da kur’anski termin “redžm” ne označava kamenovanje, gađanje ili ubistvo kamenjem.

Bilo kako bilo, to je Allah okarakterisao kao negativno, loše i gnusno djelo koje se kroz Kur’an uvijek spominje u kontekstu nevjernika, silnika i pagana, a nikada kao djelo vjernika ili civilizovanog svijeta.

Tajni “ajet” o propisu kamenovanja

U svim verzijama poznatog mushafa ne postoji niti jedan ajet koji govori o kažnjavanju preljube kamenovanjem, ali postoji jasna drugačija kazna za preljubnike, što ćemo kasnije spomenuti.

Navodno, pripisuje se Omeru b. Hattabu r.a. da je tvrdio postojanje ajeta o kamenovanju u Kur’anu (!!), ali je navodno derogiran i pobrisan(!?) Dakle, izbačen je tekst ajeta iz mushafa, ali mu je ostao propis. Ajet je navodno glasio “الشيخ والشيخة إذا زنيا فارجموهما البتة نكالاً من الله والله عزيز حكيم – A starca i staricu(!) kada učine blud, kamenujte do kraja, kao opomena od Allaha, a Allah je Gordi i Mudri”
Ova izmišljotina je toliko očigledna podvala za osrednjeg poznavaoca Kur’ana, i to na prvi pogled.

1. Kao prvo, ovaj tkz. ajet se u hadisima prenosi u mnogo verzija, što samo po sebi izaziva sumnju.
2. Kao drugo, u sebi sadrži nearapsku riječ “šejhatun” koja je nepostojeća u arapskom jeziku i dokaz stranog utjecaja.
3. Kao treće, riječ “elbettetu” je nepoznata u Kur’anu, te odudara od kur’anskog stila izražavanja, i bila bi jedina te vrste u cijelom mushafu kad bi ovo bilo tačno.
4. Očigledno kopiranje iz ajeta o krađi, što takođe ulijeva dodatnu sumnju.

Naravno, ovaj tkz. ajet je čista podvala i potvora na Allaha dž.š. što sam objasnio u svom tekstu o derogaciji ajeta. I Kur’an i Omer su čisti od toga.
Kada bi, hipotetički, prihvatili da je taj ajet izgubljeni dio Kur’ana (neuzubillah), opet ne bi označavao “gađanje kamenjem do smrti”, jer taj termin, kao sam ranije spomenuo, nikada u Kur’anu nije označavao ubistvo kamenovanjem.

Na pitanje zašto bi taj ajet bio pobrisan iz Kur’ana, poznati šafijski pravnik Ibn Hadžer El Hejtemi (973H) kaže da je to zato jer bi učenje tako strašnog ajeta bio stresan za vjernike. Trebamol’ još štagod pobrisat’, interesuje me!?

Zaključak je da kamenovanje nema pomena u Kur’anu, te da je pozivanje na derogirane ajete očajnički i sramotni pokušaj ubacivanja neislamskih i barbarskih propisa pod krov islamskog šerijata.

Hadisi i predanja o kamenovanju

Kamenovanje preljubnika u hadisima je rijetkog pomena, pogotovu u poznatim zbirkama poput Buharije ili Muslima, no i pored toga, neki od tih hadisa su, u najmanju ruku, smiješni. Tamo se spominje hadis o međusobnom kamenovanju majmuna kao šerijatski dokaz za preljubu sinova Ademovih! Hoćemol’ i ostale propise od majmuna uzimati?

Spominju se hadisi da je Poslanik a.s. kamenjem ubio neke svoje ashabe, poput dotičnog Maiza, i slično… što je nepojmljivo. Nesigurnost koja odiše u predajama o kamenovanju smrdi na podvalu. Razilaženje među historičarima i sakupljačima hadisa, pa čak i među samim prenosiocima, te izuzetna rijetkost takvih predaja, dokaz su nagađanja ili nesigurnosti, a po meni neutemeljenosti ili neautentičnosti istih.

Hadisi u ovom poglavlju imaju dosta nedostataka, a ponajviše oko definisanja samog čina ili preduslova izvršenja kazne. Skoro da se ne može izvući detaljan proces propisa sa tolikim impaktom kao što je javna smrt vjernika u najtežim mukama.

U ovim hadisima se spominje Poslanikovo oklijevanje u izvršenju tkz. Allohovog propisa kamenovanja, pa čak i pokušaj zataškavanja istog, što je za časnog Poslanika a.s. nepojmljivo, pogotovu kada se radi o Allahovim jasnim propisima ili naredbama.

Postoji mogućnost da je Poslanik a.s. postupao po Tevratu prije objave sure En-Nur, gdje je kamenovanje zastupljeno… No, po meni, to je nezamislivo za Muhammeda a.s. pogotovu kad je u pitanju ubistvo insana. On to ne bi uradio na osnovu Tevrata za koji zna da je iskrivljen, bez Allahove objave i dozvole. Takvo ponašanje poslanika bila bi gigatska devijacija od onoga kako je opisan u Kur’anu.

Koga interesuju tekstovi predaja, i dokazi ozbiljnih hadiskih učenjaka da svi ti hadisi nemaju potreban stepen vjerodostojnosti, mogu pogledati na stranici šejh muhaddisa Muhammeda Umranija. Ja lično ne vidim vrijednost njihova pomena ovdje.

Moj Poslanik je opisan u Kur’anu Allahovbim riječima “وما أرسلناك إلا رحمة للعالمين – Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“, “وَيَضَعُ عَنهُم إِصرَهُم وَالأَغلالَ الَّتي كانَت عَلَيهِم – koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi“, i nikako se ne uklapa u općeprihvaćenog poslanika ubicu i tiranina koji i dalje praktikuje tevratske i biblijske “teškoće”.

Kur’anska kazna za preljubu

Ja često tvrdim kako je Islam otet, kidnapovan od strane srednjovjekovnih patrijarhalnih arapskih plemena, pa tako i po ovom pitanju. Arapi su po svaku cijenu htjeli zadržati paganski način rješavanja porodičnih razmjerica, te su obićaj opravdanog ubistva supruge-preljubnice uvrstili u islamski šerijat, na isti način kao i ostale neislamske stvari – kroz hadis.

Kur’an je veoma jasan po pitanju kazne za preljubu, i to je jedan od rijetkih ajeta u kojima je Kur’an veoma specifičan. Primjetićeš da ajeti u kojma je Allah specifičan imaju svoj paganski zakon ili obićaj kojeg Kur’an koriguje ili potpuno mijenja. Specifičnost u ajetima je baš iz tog razloga, da neko ne bi umutio paganske obićaje sa šerijatom. No, to se upravo desilo ovdje!

Sura En-Nur, koja nosi ovaj propis, u samom uvodu nagovještava da su njeni ajeti jasni i nedvosmisleni, te da su njeni propisi farzovi za vjernike. Odjednom, kada dolazimo do propisa kazne za preljubu imamo ulemu cijelog ummeta kojima to nije jasno i koji božije farzove ponistavaju pričama rekla-kazala. Hadis ili nečije mišljenje nikada ne može derogirati Boga!
Hajmo logikom, …Za financiski dug ili za brak trebaju najmanje 2 svedoka! Pravnom svjedočenju moraju prisustvovati najmanje 2 čovjeka! Za potvoru ili  optužbu za zinaluk trebaju najmanje 4 svjedoka! …legitimno je pravo svakog muslimana da za šerijatski propis mimo Kur’ana traži više živih svjedoka od Poslanika…ako ih nema, nema ni propisa.

Ajet o propisu u suri En-Nur 2, glasi:

الزَّانِيَةُ وَالزَّانِي فَاجْلِدُوا كُلَّ وَاحِدٍ مِّنْهُمَا مِائَةَ جَلْدَةٍ ۖ وَلَا تَأْخُذْكُم بِهِمَا رَأْفَةٌ فِي دِينِ اللَّـهِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللَّـهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ ۖ وَلْيَشْهَدْ عَذَابَهُمَا طَائِفَةٌ مِّنَ الْمُؤْمِنِينَ ﴿٢﴾

Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!

Dakle, 100 šiba za svakog bludnika i bludnicu, bili oni u braku ili ne. Bitno je da se napomene da se “bludnik i bludnica” spominju kao imenice, što u arapskom jeziku označava stalnu radnju, dakle ovo nije propis za nekoga kome se “omakne”… nego za one koji to stalno i uporno čine, javno ne krijući od svijeta. Dokaz tome je uslov 4 svjedoka, što je nemoguće i neozbiljno tražiti za tajni akt, nego se podrazumjeva da su to četvorica iz grupe mnogih koji su svjedočili javnom razvratnom bludnjićenju, iznova i iznova.

Kur’anske kazne u globalu uvijek liječe i štite društvo i zajednicu, zašto bi se ova ticala intimnog života nekog pojedica? Dakle, kazna se odnosi na sve javne, bestidne i uporne bludnike.

Allah dž.š. u ovom ajetu šibanje sa 100 udaraca naziva “kažnjavanje – عذاب”, što se nadovezuje na ajet 8 u kojem je propis za oženjene i udate

وَالَّذِينَ يَرْمُونَ أَزْوَاجَهُمْ وَلَمْ يَكُن لَّهُمْ شُهَدَاءُ إِلَّا أَنفُسُهُمْ فَشَهَادَةُ أَحَدِهِمْ أَرْبَعُ شَهَادَاتٍ بِاللَّـهِ ۙ إِنَّهُ لَمِنَ الصَّادِقِينَ ﴿٦﴾ وَالْخَامِسَةُ أَنَّ لَعْنَتَ اللَّـهِ عَلَيْهِ إِن كَانَ مِنَ الْكَاذِبِينَ ﴿٧﴾ وَيَدْرَأُ عَنْهَا الْعَذَابَ أَن تَشْهَدَ أَرْبَعَ شَهَادَاتٍ بِاللَّـهِ ۙ إِنَّهُ لَمِنَ الْكَاذِبِينَ ﴿٨﴾ وَالْخَامِسَةَ أَنَّ غَضَبَ اللَّـهِ عَلَيْهَا إِن كَانَ مِنَ الصَّادِقِينَ

A oni koji za blud okrive svoje supruge, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da zaista govore istinu, (6) a peti put da ih pogodi Allahovo prokletstvo, ako lažu! (7) A ona će kažnjavanja biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, (8) a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu!

“… A ona će kažnjavanja (العذاب) biti pošteđena”, dakle onog konkretnog ranije spomenutog azaba (u arapskom jeziku određen sa EL) par ajeta ranije, a to je 100 šiba. Nema pomena kamenovanju! Štaviše, kamenovanje do smrti nikako ne može biti nazvano “kažnjavanje”, kamenovanje je ubistvo.

Slijedeći dokaz da je kamenovanje izmišljotina stoji u ajetu 25 iste sure gdje Allah dž.š. upućuje vjernike da se žene onim djevojkama vjernicama koje su zaostale kao robinje ili sluge:

فَإِذَا أُحْصِنَّ فَإِنْ أَتَيْنَ بِفَاحِشَةٍ فَعَلَيْهِنَّ نِصْفُ مَا عَلَى الْمُحْصَنَاتِ مِنَ الْعَذَابِ

A kada one kao udate počine razvrat, neka se kazne polovinom kazne propisane za druge udate žene.

Kako će se kazniti sa pola smrtne kazne kamenovanjem!? Naravno da se i ovjde pod “kazna” misli na prethodno definisanu kaznu od 100 šiba.

Derogacija Biblije i Tevrata

Propis kamenovanja udate žene nalazi se u današnoj Bibliji, za koju vjerujemo da ima mogućih izmjena ili propusta, a nikada nećemo tačno znati šta je od nje ostalo božansko a šta je ubačeno od strane ljudi…

Bilo kako bilo, Kur’an je derogirao prethodne objave, pa čak i da kamenovanje jeste bio propis za predislamske vjernike, nakon objave Kur’ana, nije. Jedina derogacija koja se spominje u Kur’anu je derogacija prethodnih objava i njihovih propisa, te propisivanje novih, blažih i prikladnijih propisa za novog čovjeka i novo društvo.

Nestrazmjerna kazna

Ako vjerujemo da je Kur’an posljednja objava i pečat svih zakona za modernog čovjeka, kako onda da pojmimo nepravdu i nesrazmjerno kažnjavanje? Izučavajući Kur’an, vidjećemo da nema nepravde u božijim propisima, a to sam spominjao i u tekstu o sakaćenju. Ako je nešto univerzalni zakon do Sudnjeg dana, šerijat za sve generacije, kako to da Poslanik a.s. nije ostavio uputu o tome, jasne smjernice pred masama muslimana?

Mnogi hadisi koji bi uistinu mogli biti autentični, koji odišu poslanstvom, govore na primjer; “Nema pogubljenja osim sabljom.”, ili “Kada ubijate, lijepo ubijte, nož naoštrite i životinju ne patite!” Koji je poslanik izrekao ovu milostivu smjernicu za hajvane, a koji je izrekao horor kamenovanja za vjernike? Što se mene tiče, moj poslanik je onaj prvi.

Neosporna činjenica da Kur’an za ubistvo, pa čak i ono s predumišljajem, ostavlja mogućnost oprosta ili plaćanja krvarine (odštete) nasljednicima. Šta je gore, preljuba ili ubistvo? Zašto za preljubu bračnog druga ima samo jedna kazna – gnusna smrt kamenovanjem!?

Historija bilježi događaje poput poslanikovih bitaka u kojima je Muhammed a.s. zabranjivao (kur’anskom zabranom) nakaženje leševa poginulih neprijatelja, a da traži od nas da unakazimo živog brata ili sestru do smrti, gdje se njihovo lice neće moći prepoznati od stravične smrti kamenovanjem!?

Obrati pažnju na mnoge nesrazmjerne kazne u šerijatu, koje nikako ne odišu pravdom, gdje je prekršaj daleko manji od kazne, i vidjećeš da se takve kazne uvijek podupiru hadisom a ne Kur’anom, te da takve kazne imaju utemeljenje u paganskom predislamskom društvu, koje je nastojalo da baštini iste kroz Islam.

Kamenovanje je najvjerovatnije produkt predislamskog arapskog obićaja, kao i srednjovjekovnog obićaja mnogih naroda, te djelimično tevratsko-biblijskog utjecaja.

Zaključak

• Termin koji se u šerijatu koristi za kamenovanje uopće nema to značenje u Kur’anu.
• Termin “redžm” se u Kur’anu uvijek navodi u pogrdnom kontekstu kao ružna praksa pagana i nevjernika.
• Za propis kamenovanja preljubnika nema dokaza u Kur’anu.
• Hadisi po pitanju kamenovanja nemaju dovoljno detalja za utemeljenje propisa, čak ni kod onih koji ih smatraju mjerodavnim.
• Kamenovanje je nesrazmjerna i nepravedna kazna koja se zloupotrebljavala u srednjovjekovnim društvima.
• Kur’an jasno propisuje kaznu za javno i uporno bludničenje od 100 šiba, a za bivše robinje 50 šiba.
• Kamenovanje je podvala u Islamu koja najvjerovatnije vuče korjene iz paganskog arapskog obićaja ili iz jevrejskih izvora.

9 comments