Tabu: Nemusliman je nevjernik?

Tvrdnja: Nije svaki musliman vjernik, niti je svaki nemusliman nevjernik!


Ovo je jedna od najtabusnijih tema kod muslimana danas, pogotovu što je internet globalno omogućio komunikaciju i svijet više nije tako veliko mjesto. Muslimani vide da bjelosvjetski satanizirani ćafiri i nisu baš svi na isti kalup, vide da postoje jako dobri ljudi, a nisu muslimani…šta će biti s njima?

Oko ovoga sam već djelimično pisao, ali više sa aspekta odnosa muslimana i nemuslimana na dunjaluku. Ovdje se postavlja višemilenijsko tabu pitanje: Gdje će nemuslimani na ahiretu? 

Kao prvo, nemoj misliti da je Islam jedina vjera koja o tome polemiše. Sve vjere imaju istu dilemu!
Hiljadugodišnja logika glasi: Ako je ahiret jedan, i ako je Bog jedan, a svi ljudi različiti po vjeri, onda sigurno sljedbenici moje vjere bivaju nagrađeni… a svi drugi, naravno, kažnjeni.  To se čini jednostavno i logično iz perspektive smrtnika, ali to baš i nije tako crno-bijelo, što ću sada pojasniti.

Od malih nogu svaki musliman je naučen, baška mi – baška hanamo oni. A tako su naučeni i svi sljedbenici drugih vjera, s tim da su muslimani hanamo oni. Po tradicionalnom islamskom učenju savki nemusliman može biti samo ono drugo – ćafir, i jedino što mu preostaje na ahiretu je Džehennem!

Ne treba kriviti svoje roditelje za ovakvo teološko tumačenje, i oni su isprogramirani. Kroz vijekove se provlači takva folozofija, koja ima svoje razloge, i naizgled utemeljenje u Islamu, no ona je potpuno pogrešna, što ću u nastavku dokazati.

Počinjem sa ajetom kojeg učenjaci smatraju problematičnim, da ga imamo na umu dok čitamo ostatak teksta. Kaže Allah dž.š.:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَالَّذِينَ هَادُوا وَالنَّصَارَىٰ وَالصَّابِئِينَ مَنْ آمَنَ بِاللَّـهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَعَمِلَ صَالِحًا فَلَهُمْ أَجْرُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ وَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ ﴿٦٢﴾

“Doista ovi vjernici, i jehudije (jevreji) i nazarećani (kršćani) i oni koji su drugačije vjere, a u Allaha i Sudnji dan vjeruju, te dobra djela čine, nagradu će kod svog Gospodara dobiti, ničega se oni ne trebaju bojati niti za čime tugovati. ” – (El Bekara 62)

Rame su isčašili dok su ovo nekako navukli na svoj mlin…iako jasan ko dan, ovaj ajet je protumačen da znači sve osim ono što jeste.

Kod nas muslimana ima hejbet učenja i akaidskih pravaca koji tvrde da će i mnogi muslimani vječno u Džehennem. U tim umovima kôla strašna slika Sudnjeg dana u kojem samo jedan od hiljadu muslimana ide u Džennet, svi ostali (muslimani) u paklenu vatru. Opet, s druge strane, ima tumačenja po kojima niko neće u Džehennem. Iz krajnosti u krajnost…ali najinteresantnije je što se niko ne vraća na izvor, niko ne pita Allaha, Vladara Sudnjeg dana, šta će tamo biti?

Dobijem glavobolju od strašnih fetvi i dogmi u kojima se ljudi masovno šalju u Džehennem, gdje im se kači zvono o vrat, i prišiva etiketa nevjernika. Samo zato što se neko zove npr. Jozo, spremni smo iz pika reći “ćafir!”. Da ne spominjem našu nespremnost da se bilo šta dodatno upitamo oko dotičnog insana.
Nažalost, ovo pitanje je olahko shvaćeno… ljudi jednostavno slijepo slijede šta im se servira od šejhova, hodža i alima, u svom beskrajnom neznanju, prestravljeni vrišćanjem sa minbera ili televizije o tome kako se “ummet složio” i kako “nema sumnje“. Usput da spomenem da je, takozvani idžmaa ummeta (koncenzus svih muslimana ili svih islamskih učenjaka) najgluplja tvrdnja koju su muslimanske mase prihvatile kao dokaz za nešto. Takvo nešto nikada nije postojalo, niti je moguće da postoji, niti će ikada postojati. Apsurd koncenzusa je očigledan na više nivoa logike, sociologije, psihologije, historije, teologije i svih drugih aspekata. Nejse…

Razumijem da smo mi ovo naučili uz “rabbi jesir”, ali slijepim slijeđenjem i bezumnim ponavljanjem tuđih riječi, ne samo po ovom pitanju – već općenito, mi muslimani iskazujemo nezahvalnost Allahu dž.š. za nimete uma i razuma, Kur’ana i upute, … Allahova knjiga od nas traži da ju čitamo i razumijemo, a ne da čekamo da nam neko drugi kaže šta u njoj piše.

Božija milost

Kur’an je prepun ajeta o Allahovoj milosti. “Milostivi – الرحمن” je najzastupljenije Allahovo ime u Kur’anu poslije imena “Allah – الله”. Isto tako i ime “Rahim – رحيم” koje označava samilost, oprost i smilovanje nakon greške. Kroz Ku’an se na bezbroj mjesta spominje “Gafur – غفور”, Onaj koji prašta, itd.

Na način na koji se milost spominje kroz ajete kada Allah dž.š. Sebe opisuje, vidimo da je “milost” Allahovo lično svojstvo, nerazdvojni dio Njegovog bića, kao što je znanje ili život. Srdžba je s druge strane svojstvo djelovanja, koje se ispoljava onda kada On to hoće.

قَالَ عَذَابِي أُصِيبُ بِهِ مَنْ أَشَاءُ ۖ وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ ۚ

On reče: Moja kazna, njome ću kazniti koga želim, a milost moja sve obuhvata. – (Al-A’raf 156)

U poznatoj predaji stoji da je Poslanik a.s. navodno rekao da je Allah spustion samo jedan posto svoje milosti da se njome smiluju stvorenja jedni drugima, a ostalu milost On čuva za Sudnji dan.

Oba sahiha (Buharija i Muslim) bilježe predaju gdje Poslanik a.s. i ashabi gledaju ženu nakon bitke izbezumljeno trči po bojnom polju tražeći svoje dojenče…pa kad ga nađe, usplahireno ga zagrli plačući od sreće. Poslanik upita ashabe: “Šta mislite da li bi ova žena bacila svoje dijete u vatru?” “Nikada!” odgovoriše svi. “Allah je milostiviji prema svojim robovima od ove majke prema djetetu.” reče on.

Najteže mi pada to što većina ne priznaje svrhu islamske upute, stotine ajeta o milosti, nego se slomi da bi opravdao svoje, ili još gore, tuđe shvatanje nekih ajeta koji nose prijetnju nevjernicima, ne bili potrpo’ što više Allahovih stvorenja u Džehennem.

Vjerik svima želi spas i Džennet. Tamo nema gužve pa da se boji da mu neko ne zauzme mjesto! Čemu priželjkivati nečiju patnju i kaznu na ahiretu? Umjesto da nekoga proklinjemo i etiketiramo kao džehenemliju, zar nije bolje da molimo Allaha da ga uputi i pridruži u naše safove? Imam osjećaj da ljudi žele da olakšaju Allahu, pa ne traže puno, nego…Bože, baci ga u vatru, to je lakše nego da ga vratiš na pravi put.

Insan se mora zapitati, u kakvog Boga vjerujem? Je li moj Bog srditi osvetnik? Da li moj Bog dijeli nagradu po titulama; musliman u džennet a nemusliman u vatru, …tek tako jer su se tako zvali?
Koliko god to ružno zvučalo, ali ljude je stvorio Allah, a onda oni sebi stvorili Njega. Jedan je Bog, a bezbroj Njegovih interpretacija. Neki dan gledam film, žali se lik drugom kako je molio boga ali mu ništa nije pomogao…kaže ovaj: “Molio si pogrešnog boga!”.

Tvoja predstava o Allahu je tvoj bog kojem ideš. Pazi da ne odeš pogrešnom bogu! Vazda mi naumpadne onaj hadisi-kudsij: “Ja sam onakav za kakvog me Moj rob smatra. Pripazi robe Moj šta o Meni misliš!” Bez obzira na vjerodostojnost i autentičnost predaja mimo Kur’ana, mnoge od njih imaju ispravno kur’ansko značenje, te nose mudrost koja se ne treba odbaciti.

Najveći smo filozofi kada treba napraviti psiho-socijalnu analizu za sopstvene grijehe, a atletičari smo u predrasudama i osudama drugih. Tu smo puni ubjeđenja i neoborivih dokaza da je onaj neko tamo griješnik ili ćafir. Mi smo tjesnogrude barabe kada su u pitanju drugi, sebični papci koji trpaju u Džehennem Allahova stvorenja za stvari puno manje od onih koje sebi opravdamo na najsuptilniji način. Hvala Allahu pa na Kijametu ne sudimo mi.

Upitaj sebe, koji je sklop okolnosti koji te doveo do imana…šta da je bilo drugačije? Da li bi bio kao što jesi? Da li bi smatrao za pravedno da budeš bačen u džehennem samo zato jer nisi imao adekvatnu priliku da dokučiš istinu u životu?

Ako malo pogledaš, vidjećeš da spokojan ker najglasnije laje. Onaj ko drugima dijeli ulaznice za džennet i džehennem, sebe podsvjesno smatra sigurnim dženetlijom, pa makar to riječima nijekao.

Kur’an je, od korice do korice, pun milosti i jasan je po pitanju Allahove srdžbe i džehennema… samo oni koji umru kao kafiri ili mušrici biće kažnjeni vječitom patnjom.

إِنَّ اللَّـهَ لَا يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَن يَشَاءُ ۚ وَمَن يُشْرِكْ بِاللَّـهِ فَقَدِ افْتَرَىٰ إِثْمًا عَظِيمًا ﴿٤٨﴾

Allah sigurno neće oprostiti da mu se širk čini, a mimo toga će oprostiti kome hoće. Onaj ko Allahu širk čini – iznosi veliku griješnu potvoru! – (En-Nisa 48)

وَمَن يَرْتَدِدْ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَيَمُتْ وَهُوَ كَافِرٌ فَأُولَـٰئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ۖ وَأُولَـٰئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ ۖ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ ﴿٢١٧﴾

Onaj od vas koji se odmetne od Islama, i umre kao nevjernik, djela će mu se poništiti na oba svijeta, takvi su stanovnici vatre, u njoj će vječno ostati. (El-Bekara 217)

I mnogi drugi ajeti koji jasno govore da ćafir ide u džehennem. To nije sporno, to svi muslimani vjeruju… ali se mnogi ne slažu po pitanju definicije kafira i mušrika.

Osvetoljubivi poslanici?

Svi božiji poslanici svojim narodima su priželjkivali spas, a onima koji ne prihvatiše uputu, moliše za milost. Allah dž.š. navodi odnos Svojih poslanika i njihovih naroda kao pouku i poruku nama (čitaocima Knjige) do Sudnjeg dana. Kroz Kur’an vidimo da su njihovi nevjernici imali drugačiji tretman od naših nevjernika…

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ اجْعَلْ هَـٰذَا الْبَلَدَ آمِنًا وَاجْنُبْنِي وَبَنِيَّ أَن نَّعْبُدَ الْأَصْنَامَ ﴿٣٥﴾ رَبِّ إِنَّهُنَّ أَضْلَلْنَ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ ۖ فَمَن تَبِعَنِي فَإِنَّهُ مِنِّي ۖ وَمَنْ عَصَانِي فَإِنَّكَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ﴿٣٦﴾

I kad reče Ibrahim: “Gospodaru moj! Učini ovaj grad sigurnim, i sačuvaj mene i sinove moje od obožavanja idola. (35) Gospodaru moj! Uistinu, oni su zaveli mnoge od ljudi. Pa ko mene slijedi, pa uistinu on je od mene, a ko me ne posluša – pa uistinu, Ti si Oprosnik, Milosrdni. – (Ibrahim 36)

إِن تُعَذِّبْهُمْ فَإِنَّهُمْ عِبَادُكَ ۖ وَإِن تَغْفِرْ لَهُمْ فَإِنَّكَ أَنتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ ﴿١١٨﴾

Ako ih kazniš – pa uistinu, oni su robovi Tvoji; a ako im oprostiš – pa uistinu, Ti, Ti si Moćni, Mudri.” (El Maide 118)

Ibrahim i Isa su samo primjer poslaničkog odnosa prema narodu, a u Kur’anu ih je mnogo. Naizgled drugačiji primjer Nuha a.s. gdje on moli Allaha da uništi kafire, nije Nuhova reakcija izazvana nazivima ljudi, poput Jozo i Katica, nego je rezultat viševjekovne oholosti naroda koji je odbijao poziv u spas, i bespravno ratovao protiv dobra, protiv istine, protiv Allaha i svih vjernika.

Allahova zabrana vjernicima da traže oprost za mnogobožce je pojašnjena u istom ajetu, jer kaže “…nakon što im postane jasno…”:

مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَن يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ وَلَوْ كَانُوا أُولِي قُرْبَىٰ مِن بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُمْ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ ﴿١١٣﴾

Nije za Vjerovjesnika i one koji vjeruju da traže oprost mušricima, makar bili rodbina, nakon što im bude jasno da su oni stanovnici džehima. (Et-Tevba 113)

Primjer za ovakvu reakciju vjernika, kada oni prestaju moliti za druge, jeste upravo situacija iz vremena objave kada mušrici Mekke neprestano ratuju protiv Islama, pune dvije decenije, na najprgaviji način. Meni ovaj ajet, u isto vrijeme, kao da govori; Dok god ima nade u ljudskost tih nemuslimana, budite milostivi i molite Allaha da im oprosti, sve dok ta nada potpuno ne isčezne.

Šta je Islam?

Onome ko čita Kur’an i pokušava da shvati šta mu se govori, neće biti novo kada kažem da Islam nije neka nova vjera koju je propovjedao Muhammeda a.s.!

Islam je jedina vjera u Allaha, i samo takvu vjeru traži od ljudi, te će one koji nju žive obilato nagraditi iz Svoje milosti. No, ako na umu imaš “arapski tradicionalni Islam” grdno se varaš. Islam je, po Kur’anu, prva i jedina vjera od početka čovječanstva. Svi poslanici su pozivali islamu, a sve objave nosile njegovu uputu. Islam nije ime za religiju, nego atribut za način života.

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ ۗ وَمَا اخْتَلَفَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ إِلَّا مِن بَعْدِ مَا جَاءَهُمُ الْعِلْمُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ ۗ وَمَن يَكْفُرْ بِآيَاتِ اللَّهِ فَإِنَّ اللَّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ ‎﴿١٩﴾

Uistinu! Vjera kod Allaha je islam (miroljublje). A razišli se oni kojima je data Knjiga jedino nakon što im je došlo znanje, zavišću međusobnom. A ko zaniječe ajete Allahove, pa uistinu, Allah je brz obračunom. (Alu Imran 19)

 وَمَن يَبْتَغِ غَيْرَ الْإِسْلَامِ دِينًا فَلَن يُقْبَلَ مِنْهُ وَهُوَ فِي الْآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ ‎﴿٨٥﴾‏

A ko traži drugačiji životni put/odnos (din) od miroljublja (islama), pa neće se primiti od njega, a on će na Ahiretu biti od gubitnika. (Alu Imran 85)

الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا ۚ فَمَنِ اضْطُرَّ فِي مَخْمَصَةٍ غَيْرَ مُتَجَانِفٍ لِّإِثْمٍ ۙ فَإِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ‎﴿٣﴾

Danas sam vam Din vaš (pravilnik za životne odnose) usavršio i upotpunio vam blagodat Svoju i zadovoljan sam da vam miroljublje (islam) bude životni put (din). Pa ko bude natjeran glađu, ne kao skretalac grijehu – pa uistinu, Allah je Oprosnik, Milosrdni. (Al Maida 3)

وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنِ افْتَرَىٰ عَلَى اللَّهِ الْكَذِبَ وَهُوَ يُدْعَىٰ إِلَى الْإِسْلَامِ ۚ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ ‎﴿٧﴾

A ko je nepravedniji od onog ko izmišlja protiv Allaha laž, a on se poziva miroljublju (islamu)? A Allah ne upućuje narod zalima. (As Saf 7)

Din (دين) je termin koji se kod nas prevodi “vjera”, no zapravo on označava način života, interakcije sa okolinom i stvorenjima, principe i ubjeđenja koja rezultiraju ponašanjem. Kroz Kur’an vidimo da taj din ima atribut islam, koji nije ime religije, već opisni naziv za vjerovanje i ponašanje čovjeka.

Riječ “islam” je izvedenica koja bi se nabliže mogla prevesti sa “miroljublje”. U sebi nosi i druga povezana značenja kao što je “predanost, bezbjednost, požrtvovanost”, a sva zapravo jezgrovito opisuju čovjeka koji živi po božijim pravilima… miroljubljivog, predanog i požrtvovanog insana od kojeg su bezbjedna sva stvorenja.

Mnogi kur’anski ajeti spominju prethodne poslanike i objave u kontekstu islama, a to zato što u principu postoji samo jedna vjera, oduvjek i zauvjek, a to je duhovna čistoća ubjeđenja u jednog Boga, ubjeđenja u odgovornost na Sudnjem danu, vjerovanje poslanicima i objavama, put dobrote, pravde, ljubavi i mira. Svi poslanici su pozivali tome. Nema sumnje da je svaki čovjek koji živi takav put, na ispravnom je putu (siratun mustekim – صراط مستقيم).

Današnja religija koja se naziva “Islam” je samo ljudska tvorevina sa mnogo boja i okusa. Ne postoji jedan “Islam”, već stotine njih. Svaka stranka se hvali svojim islamom. Na vrhu imamo sunite i i šijite, a oni se opet djele na pramparčad, gdje niko ne vidi da je onaj drugi u islamu. Tako je i kod drugih religija. Cirkus.
To zato jer svaki naš pokušaj da popravimo Boga rezultira katastrofom. A da smo se vratili Bogu i Njegovim objavama, vidjeli bi da je din islam jasan, smislen, lahak, racionalan, realan, praktičan, sveobuhvatan i prihvatljiv put. Potpuno isti kao što je bio u vrijeme Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa, Muhammeda…

Ko je musliman?

Termin “musliman” (ar. Muslim – مسلم) je više atribut nego naziv. U Kur’anu se spominju muslimani kroz kazivanja o vjerovjesnicima i njihovim narodima, mnogo prije Poslanika Muhammeda. To je atribut za ljude koji su predani i požrtvovani miroljubi, koji postaje naziv za sve takve ljude. U Kur’anu se navodi da je to naziv kojim Bog oslovljava svoje dobre vjernike, od kako objave silaze.

وَجَاهِدُوا فِي اللَّهِ حَقَّ جِهَادِهِ ۚ هُوَ اجْتَبَاكُمْ وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ ۚ مِّلَّةَ أَبِيكُمْ إِبْرَاهِيمَ ۚ هُوَ سَمَّاكُمُ الْمُسْلِمِينَ مِن قَبْلُ وَفِي هَٰذَا لِيَكُونَ الرَّسُولُ شَهِيدًا عَلَيْكُمْ وَتَكُونُوا شُهَدَاءَ عَلَى النَّاسِ ۚ فَأَقِيمُوا الصَّلَاةَ وَآتُوا الزَّكَاةَ وَاعْتَصِمُوا بِاللَّهِ هُوَ مَوْلَاكُمْ ۖ فَنِعْمَ الْمَوْلَىٰ وَنِعْمَ النَّصِيرُ ‎﴿٧٨﴾‏

I trudite se radi Allaha, kako Njemu dolikuje. On vas je odabrao i nije vam u životnom putu postavio nikakvu teškoću, putu (millet) oca vašeg Ibrahima. On (Allah) vas je nazvao muslimanima od ranije, i u ovom (Kur’anu), da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i (vi) bili svjedoci protiv ljudi. Zato obavljajte salat i dajite zekat. I držite se Allaha! On je Zaštitnik vaš; pa divan li je Zaštitnik i divan Pomagač! (78)

Iščitavajući cijeli Kur’an, nigdje nećeš zaključiti da je islam nova vjera, ili da su muslimani neki novi narod. Ne postoji niti jedan ajet koji izdvaja “Muhammedove” muslimane od prijašnjih muslimana. Ne postoje sljedbenici Muhammeda a.s., već samo sljedbenici vječnog dina svih poslanika i milleta (metode) Ibrahima a.s. To zato jer je islam oduvjek isti, i muslimani su oduvjek isti. Jedini i nepromjenjiv način vjerovanja i ophođenja prema Bogu, životu i svijetu uopće.

وَقَالُوا كُونُوا هُودًا أَوْ نَصَارَىٰ تَهْتَدُوا ۗ قُلْ بَلْ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا ۖ وَمَا كَانَ مِنَ الْمُشْرِكِينَ ‎﴿١٣٥﴾‏ قُولُوا آمَنَّا بِاللَّهِ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْنَا وَمَا أُنزِلَ إِلَىٰ إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ وَالْأَسْبَاطِ وَمَا أُوتِيَ مُوسَىٰ وَعِيسَىٰ وَمَا أُوتِيَ النَّبِيُّونَ مِن رَّبِّهِمْ لَا نُفَرِّقُ بَيْنَ أَحَدٍ مِّنْهُمْ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ ‎﴿١٣٦﴾

I govore: “Budite jevreji ili kršćani, bit ćete upućeni.” Reci: “Naprotiv, millet Ibrahima čistovjernog (hanife)”, a nije bio od mušrika. (135) Recite: “Vjerujemo u Allaha i ono što je objavljeno nama, i ono što je objavljeno Ibrahimu i Ismailu i Ishaku i Jakubu i plemenima i ono što je dato Musau i Isau, i što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihovog. Ne pravimo razliku između ijednog od njih, i mi smo Njemu pokorni (muslimani).” (El Bekarah 136)

Suprotnost “muslimanu” nije “kafir ili nevjernk”, nego “zlikovac”! U Kur’anu se jasno definišu suprotnosti da bi shvatili istinsko značenje riječi, pa se kaže u suri El Qalem:

أَفَنَجْعَلُ الْمُسْلِمِينَ كَالْمُجْرِمِينَ ‎﴿٣٥﴾‏ مَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ ‎﴿٣٦﴾‏ أَمْ لَكُمْ كِتَابٌ فِيهِ تَدْرُسُونَ ‎﴿٣٧﴾‏ إِنَّ لَكُمْ فِيهِ لَمَا تَخَيَّرُونَ ‎﴿٣٨﴾

Pa hoćemo li tretirati muslimane kao zlikovce? (35) Šta vam je? Kako prosuđujete? (36) Da nemate možda knjigu iz koje učite, (37) u kojoj vam se želje ostvaruju?! (38)

Ajeti prozivaju one koji imaju knjige mimo Allahove knjige, gdje im se obećavaju sve pogodnosti Ahireta na osnovu nečega što Bog ne objavi. Primjer toga je obećanje Dženneta/Raja za onoga ko bude služio crkvi pa makar bio pokvarenjak, ili onome ko posvjedoči da je Muhammed Allahov poslanik, pa makar bio prestupnik. U svakoj religiji se pika šta vjerski poglavari kažu da je spas na onom svijetu, jer tako piše u knjigama.
Ovo se kosi sa svim crkvenim ili džamijskim postulatima, ali se slaže sa svim kur’anskim ajetima.

Svi milleti imaju zajedničke tačke na kojima se temelji isniski din islam, kao što je u ajetu:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَىٰ كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّهَ وَلَا نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللَّهِ ۚ فَإِن تَوَلَّوْا فَقُولُوا اشْهَدُوا بِأَنَّا مُسْلِمُونَ ‎﴿٦٤﴾

Reci: “O sljedbenici Knjige! Dođite riječi istoj među nama i među vama: Da obožavamo samo Allaha i da Mu ne pridružujemo ništa i ne uzimamo mi jedni druge gospodarima mimo Allaha.” Pa ako se odvrate, tad recite: “Svjedočite da smo mi muslimani.” (Alu Imran 64)

Da li to znači da musliman može biti neki Krstoslav u Bugarskoj, koji vjeruje u jednog Boga i ništa mu ne pripisuje, vjeruje u Sudnji dan i odgovorno čini dobra djela? Da, taj Krstoslav je has musliman, po božijem slovu! Nigdje u Kur’anu nema da Allah sljedbenike prijašnjih poslanika i objava naziva nevjernicima, niti ih poziva da promjene vjeru.

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لَسْتُمْ عَلَىٰ شَيْءٍ حَتَّىٰ تُقِيمُوا التَّوْرَاةَ وَالْإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْكُم مِّن رَّبِّكُمْ ۗ وَلَيَزِيدَنَّ كَثِيرًا مِّنْهُم مَّا أُنزِلَ إِلَيْكَ مِن رَّبِّكَ طُغْيَانًا وَكُفْرًا ۖ فَلَا تَأْسَ عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ ‎﴿٦٨﴾

Reci: “O sljedbenici Knjige! Niste ni na čemu dok se ne budete držali Tewrata i Indžila, i onog šta vam je objavljeno od Gospodara vašeg.” A sigurno će ono šta ti je objavljeno od Gospodara tvog povećati mnogima od njih pretjerivanje i nevjerovanje. Zato ne očajavaj nad narodom nevjernika. (Al Maida 68)

Allah dž.š. ne traži od njih da odbace svoje knjige, nego naprotiv da ih se pridržavaju, ali u svjetlu pravih tumačenja od njihovih poslanika, jer će u tom slučaju doći na kur’ansku uputu. Svi pravi putevi vode pravom cilju, i ko slijedi bilo kojeg poslanika ili objavu, neminovno će doći na isto – a to je islam, u gore pojašnjenom smislu.

Nevjernici su samo oni koji su se odmetnuli i prekršili sve ono što im se u tim objavama naređuje, i oni se uvijek posebno naglašavaju. Primjer je u slijedećim ajetima:

مَّا يَوَدُّ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ وَلَا الْمُشْرِكِينَ أَن يُنَزَّلَ عَلَيْكُم مِّنْ خَيْرٍ مِّن رَّبِّكُمْ ۗ وَاللَّهُ يَخْتَصُّ بِرَحْمَتِهِ مَن يَشَاءُ ۚ وَاللَّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ ‎﴿١٠٥﴾‏

Ne vole oni koji ne vjeruju među sljedbenicima Knjige niti mušrici da vam se spusti ikakvo dobro od Gospodara vašeg. A Allah odabire milosti Svojoj koga hoće, i Allah je Posjednik dobrote veličanstvene. (Al Bakarah 105)

كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَتُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ ۗ وَلَوْ آمَنَ أَهْلُ الْكِتَابِ لَكَانَ خَيْرًا لَّهُم ۚ مِّنْهُمُ الْمُؤْمِنُونَ وَأَكْثَرُهُمُ الْفَاسِقُونَ ‎﴿١١٠﴾‏

Najbolja ste generacija koja se svijetu pojavila. Naređujete na (općepoznato) dobro a osporavate (općepoznato) nevaljalo, i vjerujete u Allaha. A kad bi vjerovali sljedbenici Knjige, sigurno bi za njih bilo bolje. Neki od njih su vjernici, a većina njih su grješnici. (Alu Imran 110)

إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ وَالْمُشْرِكِينَ فِي نَارِ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا ۚ أُولَٰئِكَ هُمْ شَرُّ الْبَرِيَّةِ ‎﴿٦﴾

Uistinu! Oni od sljedbenika Knjige i mušrici koji ne vjeruju biće u vatri Džehennema, vječno u njoj. Ti takvi su najgora stvorenja. (El Bejineh 6)

 

Pogledaj, ovi i mnogi drugi ajeti kažu da su samo neki od sljedbenika prijašnjih objava nevjernici i zlikovci, dok su drugi dobri i vjernici. Za sve njih vrijedi isto pravilo kao i za sljedbenike svih drugih poslanika, a to je da će vjernik, muslim (miroljub, dobroljub) biti nagrađen, a onaj drugi neće.

 

Ko je kafir?

Allahova knjiga je mjerilo i jedini pravi put, nek definiše sebi ko šta hoće, ali ovo sve mijenja. Shvatimo li šta znači “ćafir” po Kur’anu, shvatićemo koliko je džehennem opravdana i jedina pravedna presuda, a Allah nikome zuluma ne čini.

Da počnem s kraja…Nije svaki nemusliman ćafir!

لَيْسُوا سَوَاءً ۗ مِّنْ أَهْلِ الْكِتَابِ أُمَّةٌ قَائِمَةٌ يَتْلُونَ آيَاتِ اللَّهِ آنَاءَ اللَّيْلِ وَهُمْ يَسْجُدُونَ ‎﴿١١٣﴾‏ يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَيَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُسَارِعُونَ فِي الْخَيْرَاتِ وَأُولَٰئِكَ مِنَ الصَّالِحِينَ ‎﴿١١٤﴾‏ وَمَا يَفْعَلُوا مِنْ خَيْرٍ فَلَن يُكْفَرُوهُ ۗ وَاللَّهُ عَلِيمٌ بِالْمُتَّقِينَ ‎﴿١١٥﴾

Nisu isti. Od sljedbenika Knjige (ima) zajednica ispravna, uče ajete Allahove svu noć i oni padaju na sedždu, (113) Vjeruju u Allaha i Dan posljednji, i naređuju dobro a zabranjuju nevaljalo, i natječu se u dobrim djelima; a takvi su od dobrih. (114) A šta učine od dobrog, pa neće im se to poreći; a Allah je Znalac bogobojaznih. (Alu Imran 115)

وَإِنَّ مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ لَمَن يُؤْمِنُ بِاللَّهِ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْكُمْ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْهِمْ خَاشِعِينَ لِلَّهِ لَا يَشْتَرُونَ بِآيَاتِ اللَّهِ ثَمَنًا قَلِيلًا ۗ أُولَٰئِكَ لَهُمْ أَجْرُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ ‎﴿١٩٩﴾‏

A uistinu, između sljedbenika Knjige je ko vjeruje u Allaha i ono šta je objavljeno vama i šta je objavljeno njima, ponizni su Allahu. Ne prodaju ajete Allahove za cijenu malu. Ti takvi će imati nagradu njihovu kod Gospodara njihovog. Uistinu! Allah je brz obračunom. (Alu Imran 199)

U Arapskom jeziku, kafir (ćafir) je onaj ko nešto skriva ili pokriva. Zemljoradnik se naziva kafir jer pokriva sjeme zemljom. Od istog porjekla je i engleska riječ cover, španska cubrir ili francuska couvrir. U terminološkom značenju, “kafir” se odnosi na onoga ko namjerno i svjesno pokriva istinu ili dokaze te pokopava vjeru oholeći se nad Allahom.

Vrlo je važno shvatiti definiciju nevjernika po tradicionalnom islamskom učenju:

Zrela, trijezna i umno pribrana osoba, koja je direktno/lično pozvana u vjerovanje (onoga što se u Kur’anu naziva “iman”), uz adekvatno objašnjenje jezikom kojeg razumije, uz ubjedljive dokaze na dotičnom nivou inteligencije i svijesti, te ih ta osoba neopravdano odbije, bez donošenja kontra-argumenta, ili oholo zaniječe.

Svaki dio ove definicije ima jasan dokaz u Kur’anu.

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا ۚ فَانظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ ﴿١٤﴾

I zanijekaše ih – a bile su u njih uvjerene duše njihove – nepravedno i oholo. Pa pogledaj kakav je bio kraj pokvarenjaka. (En Neml 14)

مَّنِ اهْتَدَىٰ فَإِنَّمَا يَهْتَدِي لِنَفْسِهِ ۖ وَمَن ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا ۚ وَلَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَىٰ ۗ وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّىٰ نَبْعَثَ رَسُولًا ﴿١٥﴾

Ko se upućuje – pa samo se upućuje za dušu svoju; a ko luta, pa samo luta protiv nje. I neće opterećeni nositi teret drugog. A nismo kažnjavali, dok ne bismo poslali poslanika. (El Isra 15)

Šta znači poslanika poslati? Tek tako pojavio se neko i rekao da je poslanik i svi koji ne povjeruju idu u Džehennem!? Ne! Poslanika poslati znači lično pozivanje, objašnjavanje, ubjedljivi dokazi…
Svaki poslanik je bio među ljudima, čovjek čije se riječi ne odbijaju, čiji moral nije upitan, čiji su poštenje i sitinoljubivost poznati svima…milostiv, lijep, dobar, pošten, … Poslanik je suprotno opravdanju.

Pročitaj ove ajete i pronađi sebi u Kur’anu druge, i sam zaključi ko je kur’anski džehenemlija? Pogledaj da je svaki bio pozvan i opomenut, te da je svjesno odbio iz oholosti…

لَّمَا أُلْقِيَ فِيهَا فَوْجٌ سَأَلَهُمْ خَزَنَتُهَا أَلَمْ يَأْتِكُمْ نَذِيرٌ ﴿٨﴾ قَالُوا بَلَىٰ قَدْ جَاءَنَا نَذِيرٌ فَكَذَّبْنَا وَقُلْنَا مَا نَزَّلَ اللَّـهُ مِن شَيْءٍ إِنْ أَنتُمْ إِلَّا فِي ضَلَالٍ كَبِيرٍ ﴿٩﴾

Svaki puta kad se u vatru baci grupa njih, upitaju ih njeni čuvari: “Zar vam nije došao poslanik?” Rekoše: “Naravno da jeste, došao je, a mi ga u laž utjerasmo i govorili smo da Allah ništa nije objavio, nego ste u velikoj zabludi.”

وَسِيقَ الَّذِينَ كَفَرُوا إِلَىٰ جَهَنَّمَ زُمَرًا ۖ حَتَّىٰ إِذَا جَاءُوهَا فُتِحَتْ أَبْوَابُهَا وَقَالَ لَهُمْ خَزَنَتُهَا أَلَمْ يَأْتِكُمْ رُسُلٌ مِّنكُمْ يَتْلُونَ عَلَيْكُمْ آيَاتِ رَبِّكُمْ وَيُنذِرُونَكُمْ لِقَاءَ يَوْمِكُمْ هَٰذَا ۚ قَالُوا بَلَىٰ وَلَٰكِنْ حَقَّتْ كَلِمَةُ الْعَذَابِ عَلَى الْكَافِرِينَ

Nevjernici će biti vučeni do Džehennema u grupama. Kada do njega dođu i vrata mu se otvore, čuvari će upitati: “Zar vam nisu dolazili poslanici od vašeg naroda, učili vam Allahove ajete i opominjali na ovaj dan?” Kažu: “Jesu! Ali nevjernici dobiju kaznu koju zaslužuju.” – (El Mulk 9)

Nema ajeta koji govori o džehenemlijama a da u kontekstu nije jasno da su to oholi zlikovci koji su se borili protiv istine i Allahovih poslanika, koji spoznaše dokaze pa ih porekoše.

Kad bolje promislim…i nije lahko biti kafir! Kafir mora uložiti svijesne napore na putu ka džehennemu. Sjeti se svih ljudi koje si ikada sreo u životu…koliko ih je “nevjernik” po ovoj definiciji? Šta je sa svim nemuslimanima, koji nisu pozvani od nekog božijeg poslanika, koji nisu zli? To i jeste poenta – to nisu (ti) nevjernici!

Kada se na tren izdignem iznad ljudskih slabosti; mržnje, zavisiti, strasti, nacionalizma i fašizma, vidim horizonte ljudskih opravdanja za sve što rade ili ne rade. Tek tada vidim da nije sve crno-bijelo.

Ako uzmem u obzir razne fizičke i socijalne razloge za nečiju dobrotu ili zlo, iman ili kufr; stres, hormoni, nervni sklopovi, psihička stanja, emocije, edukaciju, zdravstveno stanje, okolinu, društvo, socijalne pritiske, propagandu, …nema šta nema utjecaja na insana i njegove odluke. Jasno mi je da svako za sve ima neko opravdanje. Nemoguće je za nekoga trvrditi da je vjernik ili nevjernik, osim objavom od Allaha, …a toga više nema.

Ljudi bi svakom sudiji zamjerili ako u svojoj prsudi ne bi uzeo u obzir sve okolnosti, pa čak i neke faktore iz ranog djetinjstva, ili iz prirodne okoline. Presuda bez uzimanja u obzir svih relevantnih faktora je nepravda! Allahov primjer je najuzvišeniji, a Allah zuluma ne voli. Njegova apsolutna pravda podrazumjeva da On uračunava sve faktore koji su nekoga doveli do nekog vjerovanja ili ponašanja (ma kakvo bilo) koje mi, nikako i nikada, ne možemo obuhvatiti ili spoznati, pa čak ni taj počinilac ne zna sve faktore i uzročnike sobstvenog djela, kao što ih Allah zna.

وَنَضَعُ الْمَوَازِينَ الْقِسْطَ لِيَوْمِ الْقِيَامَةِ فَلَا تُظْلَمُ نَفْسٌ شَيْئًا ۖ وَإِن كَانَ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ أَتَيْنَا بِهَا ۗ وَكَفَىٰ بِنَا حَاسِبِينَ ﴿٤٧﴾

I postavićemo mjerila pravde za Dan kijameta, pa se duši neće učiniti zulm nimalo. I ako bude težine zrnca gorušice, iznijet ćemo ga. I dovoljni smo Mi Obračunci. (Al-Anbiya 47)

Ebu Hamid Gazali tvrdi da će većinu nemuslimana obuhvatiti Allahova milost. On nemuslimane dijeli u tri kategorije:

  • Oni koji nikada nisu čuli za islam (monoteizam – vjeru Ibrahimovu) ili nekog poslanika. To nisu kafiri kojima se prijeti Džehennemom. Molimo Allaha da im se smiluje.
  • Oni koji su čuli za islam i Poslanika, ali kroz laži i dezinformacije. Oni imaju opravdanje za svoj stav, i isti su kao i prvi.
  • Oni koji su spoznali dokaze pa ih odbacili iz oholosti i inata. To su pravi kafiri.

Srž kufra je njekanje najveće istine, Allaha i njegovih poslanika. Nije on džaba džehenemlija, jer takav čovjek je spreman na sve za sitne koristi i niske strasti, pa makar to dovelo do propasti svijeta, smrtonosne pandemije ili nuklearnog rata.

I pored svega, pojavljuju se likovi po virtualnim mimberima ili po džamijama koji, puni sebe, bez imalo oklijevanja, tvrde da razumiju ultimativno značenje ajeta i šta je Allah htio reći – Allahovi advokati, neuzubillah.

Sve dobre ljude svijeta, samo zato jer se izjašnjavaju na vjeri svojih roditelja kršćana ili jevreja ili budista, i koji nikada nisu imali priliku spoznati pravi iman i Allaha dž.š., trpaju u Džehennem. To je potpuna suprotnost poslaničkoj misiji i nepoštovanje Allaha dž.š., jedinog Sudije na Kijametu. Nigdje u Kur’anu ne postoji poziv da kršćani ili jevreji ostave svoju vjeru.

Nije poenta KO je čuo, nego ŠTA je čuo!

Danas, i pored dostupnosti informacija o čistoj vjeri i imanu, ljudi imaju potpuno pravo da budu “nevjernici“. Ljudi vide sve grozote koje svijet radi u ime vjere, bilo Islama ili drugih. Onaj ko spozna Islam kroz muslimane, teško da će ga prihvatiti. Što veli Džemaludin Afgani: “Jedini način da ubijedimo ljude u istinitost islama jeste da ih ubjedimo da mi nismo muslimani.”

Bog, kojeg ateisti niječu, ili u kojeg pripadnici raznih religija ne vjeruju, nije Allah dž.š! Oni ne poznaju Allaha,… a ono što niječu – niječem i ja.

Većina ljudi koji su čuli za muslimanskog proroka Muhameda i njihovog boga – Allaha, zapravo nikada nije saznala ništa o pravom Poslaniku Muhammed a.s. i Milostivom Allahu dž.š. To su samo imena u njihovim glavama obavijena lažima i dezinformacijama. Oni su prevareni. Allah zna dubinu duše svačije, i On zna kako bi oni vjerovali u drugačijim uslovima.

Vjernici, nemuslimani.

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّـهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ ﴿٢﴾

Vjernici su samo oni čija se srca, kad se spomene Allah, poboje, i kad im se uče ajeti Njegovi, povećavaju njihovo vjerovanje, i (koji) se u Gospodara svog pouzdavaju, (Al Anfal 2)

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ آمَنُوا بِاللَّـهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ لَمْ يَرْتَابُوا وَجَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِي سَبِيلِ اللَّـهِ ۚ أُولَـٰئِكَ هُمُ الصَّادِقُونَ ﴿١٥﴾

Vjernici su samo oni koji vjeruju u Allaha i Poslanika Njegovog i poslije ne sumnjaju, i bore se imecima svojim i dušama svojim na putu Allahovom. Ti takvi su iskreni. (Al Hudžurat 15)

Moje vjerovanje je da u Džehennem neće ući osim onaj ko doista zaslužuje tako strašnu kaznu, i taj će prihvatiti kaznu kada vidi pravdu Allahovu. Takođe vjerujem da će Allah Milostivi uzeti u obzir sve faktore koji su ljude doveli do loših djela, pa čak i atizma. Allah zna, a mi ne znamo.

رُّسُلًا مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلَّا يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللَّـهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ ۚ وَكَانَ اللَّـهُ عَزِيزًا حَكِيمًا ﴿١٦٥﴾

Poslanicima donosiocima radosnih vijesti i opominjačima, da ne imadnu ljudi izgovor Allahu nakon poslanika. A Allah je Moćni, Mudri. (En Nisa 165)

Dakle, ljudi koji ne imaše poslanika (odnosno ličnog upučivaća i jasnog dokaza), imaju opravdanje kod Allaha. Allah će im suditi Svojom pravdom i znanjem. Iako su naizgled nevjernici, to nikako ne daje pravo vjernicima da im garantuju Džehennem.

Čak i oni koji su živjeli dovoljan period da dokuče istinu, opet ih Allah opravdava ukoliko nisu imali nekoga ko će ih navesti da tu istinu potraže.

وَهُمْ يَصْطَرِخُونَ فِيهَا رَبَّنَا أَخْرِجْنَا نَعْمَلْ صَالِحًا غَيْرَ الَّذِي كُنَّا نَعْمَلُ ۚ أَوَلَمْ نُعَمِّرْكُم مَّا يَتَذَكَّرُ فِيهِ مَن تَذَكَّرَ وَجَاءَكُمُ النَّذِيرُ ۖ فَذُوقُوا فَمَا لِلظَّالِمِينَ مِن نَّصِيرٍ ﴿٣٧﴾

Oni će u njemu jaukati: “Gospodaru naš, izbavi nas, činićemo dobra djela, drugačija od onih koja smo činili.” “A zar var vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebalo da razmisli imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje? Zato iskusite patnju, nevjernicima nema pomoći!” – (Fatir 37)

Nema nepravedne kazne!

يَوْمَ تَبْيَضُّ وُجُوهٌ وَتَسْوَدُّ وُجُوهٌ ۚ فَأَمَّا الَّذِينَ اسْوَدَّتْ وُجُوهُهُمْ أَكَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ فَذُوقُوا الْعَذَابَ بِمَا كُنتُمْ تَكْفُرُونَ ‎﴿١٠٦﴾‏

Na Dan kad pobijele lica i pocrne lica. Pa što se tiče onih čija će lica pocrniti: “Zar niste vjerovali nakon vjerovanja vašeg? Pa iskusite kaznu zato što niste vjerovali.” (Alu Imran 106)

U ovom ajetu se jasno opisuju oni kojima će lica pocrniti na Sudnjem danu. To su oni koji su zaslužili kaznu jer su bili kafiri… ali niko ne obraća pažnju na dio ajeta koji uslovljava ovu kaznu, a to je nevjerstvo (kufr, nezahvalnost) nakon imana, nakon što su već bili vjernici. Ajet nema veze sa nekim eskimima koji nikada nisu imali priliku da upoznaju pravu vjeru.

وَالَّذِينَ كَفَرُوا لَهُمْ نَارُ جَهَنَّمَ لَا يُقْضَىٰ عَلَيْهِمْ فَيَمُوتُوا وَلَا يُخَفَّفُ عَنْهُم مِّنْ عَذَابِهَا ۚ كَذَٰلِكَ نَجْزِي كُلَّ كَفُورٍ ‎﴿٣٦﴾‏ وَهُمْ يَصْطَرِخُونَ فِيهَا رَبَّنَا أَخْرِجْنَا نَعْمَلْ صَالِحًا غَيْرَ الَّذِي كُنَّا نَعْمَلُ ۚ أَوَلَمْ نُعَمِّرْكُم مَّا يَتَذَكَّرُ فِيهِ مَن تَذَكَّرَ وَجَاءَكُمُ النَّذِيرُ ۖ فَذُوقُوا فَمَا لِلظَّالِمِينَ مِن نَّصِيرٍ ‎﴿٣٧﴾

A oni koji ne vjeruju, imaće oni vatru Džehennema. Neće se s njima svršiti pa da umru, i neće im se olakšati (ništa) od kazne njegove. Tako ćemo platiti svakog nezahvalnika. (36) I oni će u njemu zvati u pomoć: “Gospodaru naš! Izbavi nas; radićemo dobro, ne ono šta smo radili.” “Zar vam nismo dali dug život, dovoljan da se opameti ko može da se opameti!? – i došao vam je opominjač. Zato kušajte!” Pa nemaju zalimi nikakva pomagača. (Fatir 37)

Još jedan u nizu ajeta koje muslimani čitaju na preskoke i od svega u njima čuju samo “kafir” i “vatra Džehennemska”… a niko ne primjećuje detalje kojima se uslovljava ova kazna. Prvo, to su bogu nezahvalnici, koji niječu Allaha i ne priznaju Mu blagodati koje uživaju. Drugo, to su zlikovci koji su radili loša djela, fizički su djelovali da naude i naštete. Treće, to su oni koji su dovoljno dugo živjeli da sazriju, koji imaše vremena da shvate poentu imana i svrhu vjere, te su bili umno sposobni da spoznaju Boga. Četvrto, to su oni kojima je, po vrh svega navedenog, došao Opominjač (Poslanik).

Ajeti automastki eliminišu djecu, nezrele ljude, umno nesposobne, one koji čine dobra djela, i sve one koji nisu imali nikoga da ih opominje. Ko je ostao? Samo najgori! Džehennemska vatra je za one koji imaju sve navedeno, od života, blagodati, pameti i opominjača, a opet umru kao zli i nezahvalni nevjernici.

Zapitaj se, da li neki bosanski fratar, svećenik u Rimu, monah na Tibetu, jevrejski dobrotvor, majka u Indiji, učitelj na Aljasci, dadilja u japasnkom obdaništu, liječnik u Brazilu,…spadaju u ovu kategoriju kafira i ispunjavaju sve navedene uslove pa da imamo pravo govoriti i djelovati kao da su žigosane džehenemlije?!

Svako mora dobro razmisliti prije nego pomisli da je neko ćafir. Da li ga je pozvao u iman? Kako ga je pozvao? Čime ga je pozvao? Da li su sve sumnje otklonjene? Da li je dobio objašnjenje na nivou intelekta i shvatanja? Da li je dao odgovore na pitanja iz historije, antropologije, kvantne fizike, mikro biologije, kao i astronomije i geo-mehanike?

Danas nemamo materijalne dokaze niti nadnaravna čuda za ljude… imam samo filozofsko objašnjenje za iman i vjeru. Na kraju krajeva, moja spoznaja je samo milost božija, gdje sam nevjerovatnim sklopom okolnosti nadošao na istinu… S kojim pravom da krivim ili osuđujem druge?!

Poslanik a.s je, nevodno, naružio Muaza r.a. jer je dugo učio Kur’an na javnim namazima dok je klanjao kao imam ljudima… “Jel’ ti to rastjeruješ ljude o Muaze!?, jel’ ti to rastjeruješ ljude!?” govorio je. Ako je Muaz bio rastjerivač jer je produžio namaz, kako se nazivaju ovi danas što mašu zaklanim glavama pred kamerama!?? Nije mi jasno, kako da se nekome omili vjera na taj način?

Niko nikada nije postao dobar jer mu je neko rekao da je loš.

Sukob zdrave pameti i nametnutog vjerovanja

Musliman koji živi sa nemuslimanima u Bosni ili po zapadnom svijetu doživljava stres. On vidi ljude na vrhuncu humanosti i dobrote, a hodža reko da će oni svi u džehennem! Dolazi do kolebanja i urušavanja mentalne slike o Allahu dž.š., te sukob ubjeđenja da je Allah Pravedan, Milostiv i Dobar, a s druge strane dogma se čini kao jedna velika nepravda. Suradnja i suživot postaju napor koji na kraju eskalira u neku glupost.

Zaključak

  • Allahova milost je veća od srđbe, i obuhvata sva stvorenja.
  • Islam je jedini priznati din, metoda življenja i interakcije, koji postoji od prve objave do danas, i nije neka nova religija koju propovjeda Muhammed.
  • Musliman je atribut za dobročudnu, miroljubljivu i Bogu predanu osobu, a ne naziv za novonastale sljedbenike tkz. islamske religije.
  • Nije svaki nemusliman kafir, niti je svaki musliman vjernik. Allah zna, mi ne znamo.
  • Bez obzira na etikete, ljudi će odgovarati za svoja dijela i nedjela po Allahovim mjerilima, a On zna svačije razloge i opravdanja.
  • U Džehennem će ući svaki nevjernik koji umre na kufru, ali niko ne može znati ljudska opravdanja pred Allahom dž.š.
  • Nevjernik je samo onaj ko spozna dokaze a onda ih odbije iz oholosti. Svi ostali su vjernici ili neznalice.

6 comments

  • Ahmed Julejbib

    Es selamu alejkum. Kopiraću ti ono što ima na mom zidu…i dodati još nešto.

    TEKFIR -proglašavanje nekog kafirom (nemuslimanom)
    Tekfir onih koji se ne pripisuju islamu je jasna stvar i tu nema rasprave. Svi koji se ne pripisuju islamu su nevjernici u Allaha, subhaneh. Izuzetak su samo oni do kojih nije došlo znanje i informacija o islamu odnosno oni koji nisu imali nikakvu mogućnost da bilo šta saznaju o islamu. Oni se zovu Ehlul fetra.
    Tekfir onih koji se pripisuju islamu je stvar uspostave argumenta od strane učenjaka. Kada 3alim, učenjak, objasni onome ko je učinio djelo kufra ili širka, šta je uradio, pa ovaj to shvati i odbije, onda dolazi fetva da je takav kafir ili mušrik. Do tada, za nas, takav nije ni musliman ni kafir, jer mu je stanje nepoznato. Pa, zbog opreznosti, ne klanjamo iza njega, ne jedemo što zakolje, ne dajemo mu sestru ni kćerku za ženu i sl. dok mu se stanje ne razjasni.
    Kada neko, ko nije učenjak, proglasi nekoga kafirom (protekfiri ga), a taj stvarno bude kafir – to nema posljedica na Dan obračuna.
    Međutim, kada protekfirimo nekoga ko ima opravdanje kod Allaha, subhaneh, i, u osnovi nije kafir – tekfir se vraća onome ko ga je izgovorio jer je islam nazvao kufrom i time izašao van okvira islama. Time je uradio djelo kufra ZA KOJE NEMA OPRAVDANJA na Dan obračuna, jer je govorio bez znanja i prava da govori o tome.
    Ovo što danas vidimo je katastrofa od strane tekfirdžija i omladine zaražene tekfirom. Svi, osim njihove grupe, su kafiri.
    Tekfire samo neznalice, budale ili mnogo hrabre osobe. Ja lično mislim da najviše tekfire neznalice i budale jer musliman koji imalo razumije islam čuva svoj jezik od nepotrebnih stvari.
    Trebamo znati da na Dan obračuna nećemo biti pitani da li smo toga i toga nazvali kafirom, a on se pripisivao islamu niti je to uslov Allahovog zadovoljstva.
    Dužni smo da znamo stanje onih za kojima klanjamo, onih koji kolju ono što jedemo, onih koji nam traže kćerku ili sestru za ženu i sl.
    Nije nas zadužio Allah, subhaneh, ni Njegov poslanik, sallAllahu alejhi we alihi we sellem, da znamo stanje svih onih koji se pripisuju islamu.
    Dužni smo da naučimo šta je širk i kufr, da bi se sačuvali toga, pa da to primijenimo kada bude potrebno odnosno kada primjetimo da to ugrožava naš islam.
    Molim Allaha, subhaneh, da nas zaposli korisnim stvarima i da nas udalji od onoga što nam samo šteti.

    Na ovo bih htio dodati još 2 stvari kako bi se bolje razumjelo šta sam htio reći.
    Allahov poslanik, sallAllahu alejhi we alihi we sellem, je pozivao u islam najveće mušrike Meke, a do koga nije došao, slao je pisma. Trudio se da obznani što je više moguće. Uvijek je imao lijepo ponašanje prema svima – kako muslimanima tako i onim drugima. Nije sjeo sa mušricima i rekao: „O mušrici, hodite da razgovaramo…ili o kafiri.“
    Mislim da je jedno ono što osjećamo u srcu, a drugo ono što moramo svima pokazati, kako bi im pomogli da „pronađu Allaha“. Musliman mora imati najljepše ponašanje i mora biti primjer dobra u svojoj okolini – kao što su bili svi poslanici, alejhimu selam. Međutim, ono što je srcu mora da bude jasno, a to je, da je nemoguće da musliman voli onoga ko nije musliman ili da mrzi onoga ko je musliman, jer time ruši jednu od osnova tewhida – ljubav i odricanje u ime Allaha, subhaneh. Ljudi ne vide naša srca nego to vidi samo Gospodar, subhaneh. Ovdje bih još naglasio da nisu isti ono koji se bore protiv islama (djelom, parama, govorom i sl.) i „obični nemuslimani“. Prema ovim drugima moramo biti u boljim odnosima nego sa prvima – a pozivamo na lijep način i prve i druge. Naravno da će doći momenti kada poziv u islam više nema smisla i kada je jasno da određeni ljudi to neće. Kao u slučaju Nuha, alejhi selam ili u slučaju Ibrahima, alejhi selam:

    قَدْ كَانَتْ لَكُمْ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ فِي إِبْرَاهِيمَ وَالَّذِينَ مَعَهُ إِذْ قَالُوا لِقَوْمِهِمْ إِنَّا بُرَآءُ مِنكُمْ وَمِمَّا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ كَفَرْنَا بِكُمْ وَبَدَا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةُ وَالْبَغْضَاءُ أَبَدًا حَتَّىٰ تُؤْمِنُوا بِاللَّهِ وَحْدَهُ إِلَّا قَوْلَ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ لَأَسْتَغْفِرَنَّ لَكَ وَمَا أَمْلِكُ لَكَ مِنَ اللَّهِ مِن شَيْءٍ ۖ رَّبَّنَا عَلَيْكَ تَوَكَّلْنَا وَإِلَيْكَ أَنَبْنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ [٦٠:٤]
    (prevod značenja)
    Doista je za vas lijep uzor u Ibrahimu i onima s njim, kad su rekli narodu svom: “Uistinu, mi smo čisti od vas i onog šta obožavate mimo Allaha: nemamo ništa s vama i nastalo je između nas i vas neprijateljstvo i mržnja vječna, dok ne budete vjerovali u Allaha, Njega Jedinog – izuzev riječi Ibrahima ocu njegovom: ‘Sigurno ću ti tražiti oprost, a ne vladam za tebe od Allaha ništa.’ Gospodaru naš! U Tebe se pouzdavamo i Tebi se obraćamo, a Tebi je dolazište!

    Mržnja u srcu, prema provjerenim kafirima i borcima protiv islama mora postojati jer bez toga neće biti islama – ali to ne znači da se pravda može izgubiti. Musliman je uvijek pravedan i uvijek je moguće da se neko pokaje i vrati Gospodaru.

    Druga stvar koju bih želio istaći je da je kazna i nagrada po znanju. Ljudi će na osnovu svoga znanja biti kažnjeni ili nagrađeni. Postoje različiti stepeni u Džennetu i Džehennemu zato što svi mi različito vjerujemo ili ne, odnosno naša uvjerenja i rad po tome je različit. Čovjek će biti kažnjen ili nagrađen po onome koliko je znao I KOLIKO JE MOGAO ALI NIJE HTIO. Nije dovoljno da čovjek kaže da ne zna – a Kur’an mu pod rukom, internet, milion informacija koje on jednostavno ignoriše. To je kao da dođem u neku stranu zemlju i uradim neki prekršaj, pa dođe policajac i kazni me, a ja mu kažem da nisam znao da je to prekršaj. To njega ne zanima jer je moja dužnost bila da se informišem, i glupo bi bilo da krivim tu državu i zakon za moju lijenost. Šta je tek sa zakonima i propisima vladara zemlje i svega što je na njoj?? Da li se mogu ponašati nonšalantno i ignoristi šta je Njemu drago a šta ne? Da li ću imati opravdanje na Sudnjem danu ako sam griješio a nisam se raspitao – a imao sam mogućnost?
    Svrha našeg stvaranja je upravo to. Stvoreni smo, u prvoj liniji, da činimo ibadet Njemu, a sve ostalo je drugorazredno.
    Naravno da nećemo hodati okolo i udarati pečate za Džennet i Džehennem. To je glupo, ali je isto tako glupo sve ljude promatrati isto. U našem srcu mora da postoji jasna linija razdvajanja između onih koji se pripisuju islamu i onih drugih, ali ćemo pokušati da na sve načine privučemo ove druge kako bi vidjeli ljepotu islama i kako bi se, ako Bog da, spasili na Dan obračuna.
    Isto tako, u našem srcu moraju da postoje imena za ljude koje vidimo oko sebe, iako ne vidimo srca tih ljudi. Obični zemaljski sudija donosi presudu na osnovu dokaza i izjave svjedoka odnosno onoga što vidi i čuje – a ne gleda u srce optuženog. Tako i mi „sudimo“ drugima odnosno stvaramo sliku u svom srcu, a ostalo prepuštamo Allahu, subhaneh, i molimo Ga da Njegova milost prekrije što više ljudi.

    • Kenan

      Hvala na komentaru.
      U globalu se slažem sa nevedenim, s tim da treba obratiti pažnju šta se podrazumjeva pod “Islam”. Pojam Islama u Kur’anu nije isti kao u tradiciji muslimana. Isti slučaj je i sa pojmom “musliman”. Muslimani su postojali i prije Muhammedovih a.s. muslimana.
      Pozivanje u “islam” je jako diskutabilno pitanje… jer, u koji Islam se poziva? “Islama” ima jako mnogo, što nije tajna. Šta će biti s onim ko dođe na Sudnji Dan i kaže “Bože, ja sam bio pozvan u Islam i prihvatio sam, bio sam dosljedan…” a taj njegov “Islam” je možda bio samo još jedno pogrešno shvatanje nekog učenog ili neukog muslimana?
      Iz tog razloga, ja razdvajam pojam “Islam i musliman” od “Predanost Allahu i vjernik”. Ovo drugo je ciljani kur’anski pojam, i to može biti svako, bez obzira na vjeroispovjest i religiju kojom se etiketira.
      Također, primjer neprijateljstva Ibrahima i njegovih sljdbenika spram njihovog naroda se odnosi striktno na mušrike koji su obožavali kipove mimo Allaha, a ne na sve ne-muslimane. U ajetu se jasno kaže da će neprijateljstvo prestati čim uzvjeruju u jednog Allaha, ne uslovljavajući išta drugo.
      Spomenuo bih i termin “ibadet” koji ne označava samo ono što se tradicionalno smatra ibadetom od formalnih obreda, nego je to u Kur’anu mnogo dublji i širi pojam, u kojem se ogleda svrha stvaranja svih ljudi, bez obzira na vjeroispovjest. U nastavku tog ajeta (Ez-Zarijat 56) je pojašnjenje “ibadeta”, a to je da nismo ništa Bogu dužni davati, niti Ga hraniti, niti Mu trebamo pomagati, nego Ga trebamo poštovati i obožavati.
      Vjerujem, po mom shvatanju Kur’ana, da vjernik nije zadužen od Allaha da sudi ljudima, niti da o njima gradi neki stav ili mišljenje, sve dok ne dođe u direktan kontakt gdje ta veza ima neke implikacije na tog vjernika.

  • Ahmed Julejbib

    Es selamu alejkum.
    Interesuje me tvoje mišljenje o ovom ajetu:
    يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَأُولِي الْأَمْرِ مِنكُمْ
    (prevod značenja)
    O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i emirima od vas. 4,59

  • Abe

    Ipak Kenane prvi ajet koji ste ovdj naveli, el Bekare 62 u našem prijevodu od Korkuta je u glagol radni prošlom vremenu tj “oni koji su vjerovali…” što je u osnovi općeprihvaćeno mišljenje tj da su prije dolaska Muhammeda as, ibadeti od Ehlul Kitab prihvaćeni, a da je dolaskom Poslanika Muhammeda as isključivo njegov vid ibadeta prihvaćen kod Boga.. Ispravite me ako grješim ali إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا znači oni koji su vjerovali a ne oni koji su drugačije vjere.

    • Kenan Hodžić

      Hvala na komentaru.
      Vid ibadeta je uvije bio isti kod svih poslanika… i to je islam kojeg Allah prima. Način prakticiranja nekih ibadeta se razlikuje, no u Kur’anu ne postoji naredba ili preporuka da se ostavi prethodna praksa i zamjeni novom, bar koliko ja znam. Allah se ne predomišlja, niti odjednom nešto bolje skonta pa zamjeni staro za novo. Način i forma prakticiranja raznih ibadeta je, po Kur’anu, izbor.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *