Tabu: Šerijatsko sakaćenje?

Konstatacija: Nema sakaćenja u Islamu! Današnja prezentacija islamskog šerijata je, u mnogo čemu, ljudska tvorevina i stoljećima skîvano zastrašujuće zdanje.

Šerijat je moderna babaroga, sotoniziran do te mjere da ga se svi boje, uključujući i muslimane. Kada insan danas sagleda sveobuhvatnu sliku skrojenog šerijata, podsjeća na grčku mitologiju bijesnog boga Zeusa i sprovođenju strašnih kazni nad jadnim smrtnicima ispod Olimpa.

Prije svega moram napomenuti da nije Allahov šerijat sve što piše u mezhebskim knjigama! Jedino ono što se nalazi u Kur’anu časnom sa sigurnošću nazivamo božijim zakonom. A toga nema puno. Informacije radi, manje od 200 ajeta u Kur’anu su propisi, a više od 6000 ajeta su odgoj za srca i umove.

Ne postoji jedan univerzalni šerijat, već postoji onoliko šerijata koliko i fikhskih škola, ili čak političkih frakcija i sultana. Kako god bilo, ipak većina propisa svih tih šerijâta tretira pojedince i društvo kao i svi drugi zakoni, no… postoje tabu teme na kojima se kola lome. Po mom mišljenju, šerijat je baš u tim temama iskrivljen, i utemeljen na pogreškama, te je s toga vjekovima odbacivan od svake civilizacije.

Postoje patetični pokušaji nekih modernih učenih i priznatih muslimana, da odbrane šerijat, ovakav kakav je, od silovitih napada civilizacije….no istina je, po mom mišljenju, da se ovaj današnji šerijat ne može opravdati pred civilizacijom čovječanstva. Razlog tome je, nažalost, ljudski faktor i krojenje vjerozakona na osnovama običaja i potreba srednjeg vijeka. Sve ono u čemu ima manje Boga, ima više problema. Tamo gdje je zanemaren Kur’an ili njegovo detaljno razumjevanje, nastaje babaroga.

Istini za hatur, mnogi vrli islamski učenjaci su mnogo doprinjeli da šerijat bude što prikladniji i pravedniji, te je svaki mezheb dao sve od sebe, ali nikako nisu mogli da izađu iz mentaliteta tadašnjeg čovjeka. Pravilo je da insan vidi samo ono čega je svjestan, a ne obrnuto. Ja kažem, rezultati do kojih je ulema došla svojim studijama su tačni, samo su pogrešni! Ja ih ne krivim zbog toga, jer nije do pojedinaca što su temelji na kojima je građena šerijatska misao, po meni, od početka pogrešni!

Danas…inteligentan musliman ima traumu od sukoba sopstvene vjere i znanja. U svojoj podvojenoj svijesti vjeruje da je šerijat pravilnik od Gospodara, a sa druge strane zna da mnoge stvari ne štimaju i nije u stanju da se s njima pomiri, osim da učini intelektualno samoubistvo.

Mu’min ne sumnja da je Allah propisao najbolje, jer on je Najmudriji, Najpravdeniji i Najmilostiviji. Isto tako, mu’min ne sumnja da čovjek može dokućiti smisao i mudrost propisa, jer u suprotnom čemu sve?!

Zašto onda imamo propise koji se ne slažu s općom kur’anskom porukom i zdravom percepcijom pravde i mudrosti kod insana?

Šerijat je u početku bio princ (pravda i produktivnost) kojeg je zla vještica (muslimani) pretvorila u zvijer. I sada ta zvijer treba da pridobje poljubac ljepotice (svijeta). To više ni u Diznijevim bajkama nije tako jednostavno! Zvijer se prvo mora pretvoriti u princa, pa onda kod ljepotice na ašikovanje! Dakle, revizija cijelog šerijata u svjetlu Kur’ana, gdje svi muslimanski učenjaci moraju dobiti učešće… i to raditi svakih 100 godina.

Kad se spomene šerijat, bilo kod muslimana ili drugih, uvijek se dobija samo ista asocijacija; Žena prisilno zamotana u crni čador, neki gladni jadnik ostao bez šake jer je ukrao jabuku, a drugi bez glave na ramenima jer izusti svoje mišljenje, kamenovanje zaljubljenih, bacanje pedera sa munare, i slično… Naravno, sve su to predramatične slike koje se plasiraju, ali nisu toliko daleko od gorke stvarnosti.

Postoje mnoge nezgodne teme o Islamu, ali rijetko koja može parirati sakaćenju prestupnika. To zato što mnoge škakljive teme nemaju potporu u Kur’anu, i relativno lahko se mogu dokazati kao plod ljudske potrebe, običaja ili stranog utjecaja (poput kamenovanja), no … tema odsjecanja udova je nezgodna jer je, na prvi pogled, propisana u Kur’anu.

Postoje dvije vrste takvog sakaćenja za koje muslimani vjeruju da su božiji zakon; Odsjecanje šake lopovu i odsjecanje udova teroristima.

Odsjecanje šake lopovu

U suri El-Maide, ajet 38, Allah dž.š. kaže:

وَالسَّارِقُ وَالسَّارِقَةُ فَاقْطَعُوا أَيْدِيَهُمَا جَزَاءً بِمَا كَسَبَا نَكَالًا مِّنَ اللَّـهِ ۗ وَاللَّـهُ عَزِيزٌ حَكِيمٌ ﴿٣٨﴾ فَمَن تَابَ مِن بَعْدِ ظُلْمِهِ وَأَصْلَحَ فَإِنَّ اللَّـهَ يَتُوبُ عَلَيْهِ ۗ إِنَّ اللَّـهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ﴿٣٩﴾

A kradljivcu i kradljivici – pa odsijecite ruke njihove. Plaća za ono šta su počinili – opomena od Allaha. A Allah je Silni, Mudri. Pa ko se pokaje nakon zulma svog i popravi – pa uistinu, Allah će mu oprostiti. Uistinu! Allah je Oprosnik, Milosrdni.

Propis izgleda poprilično jasan, pogotovu kad se doslovno prevede na druge jezike, … no, krenimo ispočetka.

Šerijat služi ljudima te štiti pojedince i vjerničko društvo, a onaj ko ukrade je naš sugrađanin. Kada društvo ima potrebu da nekog pojedinca spriječi u štetnom zlodjelu, pronađe način da ga ukroti ili prevaspita. Taj čin ne bi trebao da ima štetnije posljedice od samog zločina, jer u suprotnom ne bi imao smisla.

U slučaju krađe, odsjecanje šake bi napravilo novi socijalni slučaj, plus dodatni problem porodice koju je taj prestupnik izdržavao. Tada rješenje pojedinačnog problema postje porodični problem. Uz to se dodaju nesagledive posljedice mentalnih problema prestupnika, ogroman rizik od infekcije i smrti, psihološki pritisak na porodicu i djecu. Ne samo to, nego će društo imati obilježene ljude koji hodaju ulicama i narušavaju opću sliku stanovništva. Biće tu i nesnosnih muka za nedužne radnike iz pilane, deminere ili ratne vojne invalide, koji se skrivaju od prekornih pogleda ljudi koji ih smatraju lopovima.

Ima toliko problematike oko sakaćenja da ne može stati u ovaj blog… ali evo još nekih pitanja koja se nameću:

• Ko se smatra kradljivcem? Zašto Allah nije obrazložio tako važan detalj?
• Da li je ista kazna za kradljivca jabuke sa pijace i kradljivca milijardi iz državnog budžeta? Da li se sjecka komad po komad, zavisno od veličine ukradenog plijena? Može li prst za iPhone, a do lakta za Mercedesa?!
• Zašto samo jedna šaka? Ajet jasno aludira na obje ruke do ramena, a ne samo jednu šaku.
• Kakva fajda od pokajanja kad se čovjek trajno osakati? Kakvo pokajanje slijedeći ajet spominje?
• Šta ako osakaćeni musliman umre od infekcije? Ko će odgovarati za njegovo bespravno ubistvo?

Nema sumnje da za ova (i druga) pitanja imaju odgovori nadugo i naširoko u knjigama fikha, ima hadis ovdje, reko šejh ondje, …no sve su to nagađanja i natezanja, jer jedno je svima jasno – Allah nije spomenuo detalje u Kur’anu!

Mi zapravo tražimo odgovore i detalje o problemu kojeg zapravo nema! Odgovor na problematiku po ovom pitanju leži upravo tu, u značenju riječi čije tumačenje nalazimo u samom Kur’anu.

Prvo: “Kradljivcu i kradljivici (وَالسَّارِقُ وَالسَّارِقَةُ)…” = U arapskom jeziku nikako ne može označavati osobu koja ukrade jednom ili ukrade iz potrebe. Ovaj oblik imenice striktno označava nekoga ko se bavi krađom i čiji je to životni zanat, dakle profesionalni lopov. Dakle, kazna u ovom ajetu obuhvata samo dokazane lopove, i nema veze sa sitnim sporadičnim krađama.

Drugo: “…odsijecite (فَاقْطَعُوا )…” = Glagol u ovom obliku (قطع – يقطع) je korišten na 12 mjesta u Kur’anu i niti jednom nije označavao fizičko odsjecanje u poznatom smislu. Ama baš svi ajeti označavaju “prekidanje, zatvaranje, sputavanje, sprječavanje”.
S druge strane, u Kur’anu ima glagol za amputaciju – odsjecanje djelova tjela. To je glagol (beteke, betere بتر – بتك) a koji ovdje nije korišten. Ne zaboravi da je Allah veoma precizan kada se obrača ljudima, da je htio, mogao je reći “amputirajte”.

Treće:”…ruke njihove (أَيْدِيَهُمَا)…” = Imenica “ruke” je u množini, što u arapskom nema smisla ukoliko se ajet tumači na tradicionalan način. Ovdje to nedvojbeno znači sve ruke od svih lopova. Plus, imenica ne označava šaku, nego ruku od ramena do vrha prstiju! Dakle, ako ćemo po Kur’anu, onda lopovu treba amputirati obje ruke do ramena.

Četvrto:”…opomena od Allaha (نَكَالًا مِّنَ اللَّـهِ)…” = Glagol (نكل – ينكل نكالا) znači “stroga opomena, lekcija”, koja ne bi imala smisla ako je učinjena trajna šteta na prestupniku. Tada bi to bila vječna kazna, a ne stroga lekcija koja bi ga prevaspitala.

Peto: “Pa ko se pokaje nakon zulma svog i popravi…” = Kakvo je pokajanje nakon sakaćenja? Ovo pokajanje nema nikakvog smisla, jer ruka sigurno neće narasti ponovo! Logično, popravak bi bio da osuđenik više ne krade – a to je neminovno… jer nema ruku!! Na kakav popravak se onda odnosi ajet?

Klasično mezhebsko tumačenje ovog propisa podiže mnogo legitimnih pitanja na koja niko nema zadovoljavajuće odgovore. Krnjava tumačenja i odgovori su držali vodu vjekovima iz prostog razloga što su muslimani odabrali da u njih vjeruju i da se njima zadovolje, a ne zato što su bili ubjedljivi.

Šta zapravo ajet kaže?

Ako odlučiš da se oslobodiš idola koji se smatraju Allahovim advokatima, i objektivno pročitaš ajet, uvidjećeš da je jasan ko julski dan.

Ispravan prijevod bi glasio ovako: “A svjesnom i upornom kradljivcu i kradljivici – sputajte (spriječite) ruke njihove od krađe. Plaća za ono šta su počinili – opomena od Allaha. A Allah je Silni, Mudri. Pa ko se pokaje nakon nepravde svoje i popravi (prestane krasti) – pa uistinu, Allah će mu oprostiti. Uistinu! Allah je Oprosnik, Milosrdni.”

Dakle, ne postoji konkretna kazna za lopove, nego postoji uputstvo nadležnim organima da kradljivce sputaju i zaustave na način na koji će to spriječiti krađu i dati opomenu i strogu lekciju prestupniku. To može biti zatvor, vezivanje, uslovna kazna, fizička kazna, bilo šta što će zadovoljiti Allahov propis. O tome će odlučiti kadija u mjestu i vremenu u kojem se prestup dogodio. NE postoji univerzalna kazna za taj prestup u Kur’anu!

Čak i da neko barbarsko društvo odluči da amputira šaku prestupniku, i time sebi napravi još veći problem, to nikako ne smije biti pripisano Allahovom šerijatu niti se pozivati na Kur’an za takav gnusan čin. Milostivi Samilosni Rabb (Odgajatelj i Čuvar) u Svojoj knjizi nije propisao sakaćenje Svojih robova, niti je propisao nesrazmjerne drakonske kazne za prekršaje.

Zajednica koja živi u okvirima šerijata svojim članovima osigurava pravdu, slobodu, sigurnost, mir, ljudska prava, … pa čak i onima koji počine zlodjelo ili zulum, osigurava šansu za popravak i pokajanje, te vraćanje u život, u službu zajednice i budućih naraštaja.

Sakaćenje terorista

Ovaj propis je drugi tabu koji se takođe temelji na Kur’anu, gdje Allah dž.š. u istoj suri El-Maide (33-34) kaže:

إِنَّمَا جَزَاءُ الَّذِينَ يُحَارِبُونَ اللَّـهَ وَرَسُولَهُ وَيَسْعَوْنَ فِي الْأَرْضِ فَسَادًا أَن يُقَتَّلُوا أَوْ يُصَلَّبُوا أَوْ تُقَطَّعَ أَيْدِيهِمْ وَأَرْجُلُهُم مِّنْ خِلَافٍ أَوْ يُنفَوْا مِنَ الْأَرْضِ ۚ ذَٰلِكَ لَهُمْ خِزْيٌ فِي الدُّنْيَا ۖ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ ﴿٣٣﴾ إِلَّا الَّذِينَ تَابُوا مِن قَبْلِ أَن تَقْدِرُوا عَلَيْهِمْ ۖ فَاعْلَمُوا أَنَّ اللَّـهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ﴿٣٤﴾

Plaća onih koji ratuju protiv Allaha i Poslanika Njegovog i trude se da u domovini nered čine je jedino da budu ubijeni ili raspeti ili (im) se odsijeku ruke njihove i noge njihove unakrsno ili da se prognaju iz domovine. To im je poniženje na ovom svijetu, a imaće oni na Ahiretu kaznu strahovitu, (33) Izuzev onih koji se pokaju prije nego ih uhapsite. Pa znajte da je Allah Oprosnik, Milosrdni.

Ovaj ajet u sebi nosi nekoliko propisa, a svi su vezani za neprijateljske teroriste i razbojnike, s tim da kazna objašnjava zločin.

Moj fokus će biti na dokazivanju da “odsjecanje ruku i nogu” nema veze sa Islamom niti sa kur’anskim šerijatom. Termini korišteni u ovom ajetu ne znače sakaćenje.

Analiza ajeta

Prvo: Ajet sadrži okvirne uslove za sprovođenje kazne, a to su:

1. Počinitelji su u grupi (banda). Iako ovaj uslov mnogi niječu, meni je poprilično jasan.
2. Počinitelji su neprijatelji Allaha i Poslanika, dakle oružano ratuju protiv Islama, kao ideje, i muslimana kao predstavnika te ideje. Dakle, nisu državljani dotične zemlje.
3. Zločin su počinili na teritoriji pod vlašću i nadležnošću muslimana.
4. Uhapšeni su na djelu ili sa neoborivim dokazima prije nego su izjavili svoje kajanje.

Drugo: Glagol “قطّع – يقطّع” nije u istom obliku kao u ajetu “krađe”, već ima pojačan oblik (tešdid) koji se takođe koristi na mnogo mijesta u Kur’anu, ali ne znači odsjecanje dijelova tijela, niti bilo kakvu amputaciju!

Primjer je u suri Jusuf, koristi se isti glagol u ajetu o ženam koje su došle kod Jusufove gazdarace “…pa kada ga vidješe, zadiviše mu se, pa isjekoše ruke svoje… فَلَمَّا رَأَيْنَهُ أَكْبَرْنَهُ وَقَطَّعْنَ أَيْدِيَهُنَّ”. One definitivno nisu osjekle šake i odvojile ih od tijela. Dakle, ovim terminom se ne opisuje amputacija, nego posjekotina.

U ajetu se spominje doslovno ista kazna koju je koristio Faraon nad sihirbazima nakon što su povjerovali Musau a.s. On im (u tradicionalnom smislu) kaže “Sigurno ću odsjeći ruke vaše i noge vaše unakrsno, zatim ću vas sigurno sve raspeti.”. Dokaz da to ne znači “odsjecanje” jeste u samom ajetu… Ruka je od ramena, a noga je od kuka. Kako izgleda razapinjanje bez ruku i nogu?

Pošto ajet jasno kaže “ruke” i “noge”, sve… onda kad amputiraš unakrst, odoše obe ruke i obe noge. Možda bi imalo smisla da insan ima 3 ruke i 3 noge, pa unakrst odrežeš ruku 1 i nogu 3, pa onda nogu 1 i ruku 3…to je X (unakrst). Ali na šta ga onda razapet’!? Ako pak odrežemo jednu ruku i suprotnu nogu, nismo ništa postigli, jer ajet definitivno ne kaže to. Prilično zafrkana rabota…po meni.

Ako bolje pogledamo u korištenje ovih termina kroz Kur’an, vidjećemo da se to odnosi na vezivanje ruku i nogu iza leđa a nikako o sakaćenju. Vezivanje ruku i nogu skupa, od pozada (من خلاف), ustaljena je praksa zarobljavanja i kažnjavanja zarobljenika dok čekaju presudu sa svoja zlodjela. Jer, Kur’an je izrekao kaznu za ubistvo, izrekao je kaznu da paćenje ili silovanje, ali nije konkretno izrekao za zlodjela koja su manja od toga, jer to je ostavljeno kadiji da izrekne primjerenu kaznu.

Dakle, ne postoji univerzalna kazna sakaćenjem za svako zlodjelo koje je manje od ubistva i silovanja. Rezanje jednog stopala i jedne šake unakrst nema spomena u Kur’anu. Čak i kada bi se glagol shvatio kao “amputacija”, odnosio bi se na obje ruke od ramena i obje noge od kukova. Takva kazna je strašnija od ubistva, a ipak u ajetu se spominje kao predzadnja do najlakše – protjerivanje ili deportacija. Odsjecanje udova unakrst nema nikakvog smisla u ajetu.

Treće: Svaki dio ajeta govori o drugačijem stepenu zločina:

1. Smrtna kazna za ubistvo (أَن يُقَتَّلُوا ),
2. Raspeće za fizičko paćenje ili silovanje žrtve (أَوْ يُصَلَّبُوا),
3. Vezivanje nogu i ruku iza leđa za krađu i otimačinu – to jeste zatvor (أَوْ تُقَطَّعَ أَيْدِيهِمْ وَأَرْجُلُهُم مِّنْ خِلَافٍ),
4. Protjerivanje ili deportacija za zastrašivanje žrtve (أَوْ يُنفَوْا مِنَ الْأَرْضِ).

Šta zapravo ajet kaže?

Ispravan prijevod uz tumačenje bi glasio ovako: “Kazna teroristima koji ratuju protiv Islama i muslimana i planski čine nered u muslimanskoj domovini, je jedino da budu ubijeni ili raspeti ili zatvoreni (sputani) vezanih ruku i nogu iza leđa, ili prognani (deportovani) iz domovine. To im je poniženje na ovom svijetu, a imaće oni na Ahiretu kaznu strahovitu, (33) Izuzev onih koji se pokaju prije nego ih uhapsite. Pa znajte da je Allah Oprosnik, Milosrdni.”

Ubjeđen sam da svi propisi, a pogotovu kazne, imaju za cilj određivanje intenziteta i maksimalne granice za kažnjavanje određenog zločina, a ne specifikaciju. Jer postoje mnogi zločini kojih nema u Kur’anu, ali se mogu analogijom povezati. Isto tako, postoje kazne kojih nema u Kur’anu, ali se mogu analogijom povezati. To znači da mnoge zločine vlast može kažnjavati shodno šerijatskim propisima unutar granica koje je Allah postavio.
– Smrtna kazna za ubistvo sa predumišljajem je maksimalna kazna, ali ne i obavezna.
– Raspeće za terorizam je maksimalna kazna, ali ne i obavezna.

Kadija u određenom vremenu i prostoru ima pravo da odredi ekvivalentnu zamjenu za kur’ansku kaznu ili nešto blaže od toga ukoliko okolnosti zahtjevaju.

Kur’anska pravda

Za kraj bih samo da se osvrnem na ultimativnu pravdu u Allahovim propisima. Svi ajeti ukazuju da je pravda i jednakost nešto što ljudi imaju sposobnost da pojimaju, jer u suprotnom ne bi bili u stanju da sprovode Božije propise. Allah dž.š. nas uči pravdi i naređuje pravednost, preko svih Svojih objava…

وَكَتَبْنَا عَلَيْهِمْ فِيهَا أَنَّ النَّفْسَ بِالنَّفْسِ وَالْعَيْنَ بِالْعَيْنِ وَالْأَنفَ بِالْأَنفِ وَالْأُذُنَ بِالْأُذُنِ وَالسِّنَّ بِالسِّنِّ وَالْجُرُوحَ قِصَاصٌ ۚ فَمَن تَصَدَّقَ بِهِ فَهُوَ كَفَّارَةٌ لَّهُ ۚ وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللَّـهُ فَأُولَـٰئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ ﴿٤٥﴾

I propisali smo im u njemu (Tevratu) da je duša za dušu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a za ranjavanje (povrijeđivanje) istragu. Pa dobrovoljno oprosti, onda je to za počinioca iskup. A ko ne sudi onim šta je objavio Allah: pa ti takvi su zalimi. – El Maide 45

وَإِنْ عَاقَبْتُمْ فَعَاقِبُوا بِمِثْلِ مَا عُوقِبْتُم بِهِ ۖ وَلَئِن صَبَرْتُمْ لَهُوَ خَيْرٌ لِّلصَّابِرِينَ ﴿١٢٦﴾

A ako kažnjavate, tad kažnjavajte istom mjerom kao što ste kažnjeni (povrijeđeni, oštećeni). A ako se strpite (i ne kaznite), to je sigurno bolje za strpljive. – An Nahl 126

Ako Allah traži da kazna uvijek i obavezno odgovara zločinu, zašto je krađa izuzetak?!
Pošto bi to mi trebali zacjeniti ruku brata muslimana?
Bog rekao mora jednako, ne smije više! Ako ćemo po Božijoj pravdi, šta treba da neko ukrade da vrijedi jednako kao ruka ??

Šta ako sam u krivu?

Ne bježim od istine, naprotiv…bježim ka istini. Ako bi postojali jači dokazi ili konkretnije mišljenje da se ovi ajeti doista odnose na amputaciju dijelova tijela, pogotovu kad se govori o lopovu, onda kažem; Čak i da se odnosi na to, ako se kazne ne sprovedu nad svima, ne smiju ni nad kim. Ili svi ili niko! Šerijatske kazne će biti milost i pravda narodu samo onda kada se sprovedu podjednako i potpuno, u suprotnom, ako je veliki lopov nedokućiv, vozi BMW i ima vikednicu na moru, a mali lopov ostane bez ruke – to je veća nepravda nego da je taj mali lopov pušten bez kazne.

Zaključak

• Šerijat, kakav se plasira, nije od Allaha, nego od raznih mezheba i sultana.
• Ne postoji jedan univerzalni šerijat, već ih ima onoliko koliko ima pravnih škola (mezheba) i pravaca (sekti).
• U mnogim šerijatskim propisima, muslimani nisu striktno slijedili Kur’an, već interpretaciju istog od strane mezhebske uleme ili pak političkih partija kroz historiju.
• Nema propisa o sakaćenju u Kur’anu, niti tako nešto smije biti u bilo kojem zakonu, a po najmanje u šerijatu Milostivog Samilosnog.
• Nerazumjevanje Kur’ana i prihvatanje subvencije za Allahov govor u raznim predajama, razlog je svih problema s kojima se islamski ummet susreće već 14 vjekova.

8 comments