Tabu: Urokljivo oko

Tvrdnja: Urok je praznovjerje i izgovor za luzere.

Urok je omiljena tema luzerima, jer im to daje utjehu i opravdanje za greške i propuste koje su počinili. Naravo, kao i većina “islamskih vjerovanja”, tako i ova nema uporište u knjizi Islama, časnom Kur’anu. U ovom kratkom tekstu ću pojasniti da su “nategnuta” tumačenja nekih ajeta na ovu temu vrlo pogrešna, a u isto vrijeme ću pokušati da dokažem da Kur’an zapravo propovjeda suprotno, tj. da niko ne može pogledom ili zavišću direktno utjecati na stanje drugog insana. Takvo nešto bi zaista bila nepravda, a Allah je pravedan.

Ova tema, kao i sve ostale na ovom blogu, prvenstveno imaju za cilj da te osvijeste, da uvidiš, po ko zna koji put, da je tradicionalni Islam kidnapovan od strane srednjovjekovnih arapa, te je vremenom zatrovan raznim vjerovanjima i propisima za koje Allah nikakva dokaza nije objavio.

Ibnul-Kajim definiše urok (Oko) pa kaže: “Urok su strijele koje urokljivi zavidnik ispaljuje prema zaviđenom, koje nekad pogode a nekada promaše, pa ako ga pogode, a ovaj bude nezaštićen, sigorno će mu nauditi.”
Dakle, urok je nevidljivo oružje u rukama zavidnih zlikovaca koje oni koriste nad svojim nedužnim žrtvama i time ih često fizički i psihički povrijede ili čak potpuno unište.

Koliko je to ozbiljno oružje pokazuju i hadisi, odnosno tradicionalne predaje koje se prepisuju Poslaniku a.s., gdje recimo Muslim bilježi da je Poslanik navodno rekao:  “Urok je istina!“, ili “Urokljivo oko će odvesti čovjeka u grob i devu u kotao.“, ili da je rekao: “Ako bi išta moglo preteći sudbinu, to bi bilo urokljivo oko!“, i slične predaje.

Iako se ovo vjerovanje na arapskom zove “oko (organ za vid), Ajn-عين”, tradicionalno se smatra da oči nisu isključiv izvor uroka, već je dovoljno da neko u srcu pozavidi da se zaviđenom nešto loše desi.

Prije nego pređem na tumačenje ajeta koji navodno potvrđuju postojanje uroka u tradicionalnom smislu, želim da malo razmislimo o ovoj definiciji. Sudeći po “islamskim učenjacima”, urok je nešto što može da realno naudi urečenoj osobi bez da zavidnik poduzme ikakvu akciju protiv njega osim što ga je zavidno pogledao. Samim tim, urok bi mogao biti izgovor na Sudnjem danu za sve što nisi uradio, jer realno nisi ni mogao od komšijinog uroka. Isto tako, ako ti posao ne valja, ne smiješ sebe kriviti, jer to je vjerovatno urok konkurencije. Nisi znao školu završiti – urok! Nisi se oženio – urok! Pokvarilo se auto – urok! Crkla krava- urok!… dokle brate?!

U jednom od “vjerodostojnih” hadisa stoji da je urok dio Allahove odredbe (kadera), što je uvreda prema Uzvišenom Allahu. Ovakvim vjerovanjima smo podredili Allahovu odredbu moći čovjeka.  Znači, moja sudbina je u očima mojih zavidnika!

Ne mogu da usput ne spomenem da postoje i propisi liječenja od uroka, a to su razne metode za koje ti treba hodža, a nije ni džabaluka. Helem,…

Zavist je ljudska emocija koju niko ne dovodi u pitanje, ali ja ovdje želim pokazati potrebu vjernika za novim razumjevanjem pojma uroka i zavisti, jer uvriježeno shvatanje moći uroka nad stvarima ili osobama je mitološko i praznovjerno, dodjeljujući tako očima zavidnika moć nad ljudima. Zavist, kako je ja vidim – i kako je spomenuta u Kur’anu – je samo želja da nestanu blagodati onog drugog, ali ta želja je bezazlena zaviđenom dokle god ne pređe u fazu realizacije, što znači da zavidnik počne djelovati da ostvari pokvarene želje i zle ciljeve.

Zavist je, dakle, negativan osjećaj i vatra zlobe koja gori u srcima zavidnih ljudi, ali nema stvarnu moć nad bilo kim, osim nad samim zavidnikom. Zavist je kao otrov kojeg zavidnik pije u nadi da će naštetiti zaviđenom.

Kao Kur’anske dokaze, tradicionalni vjernici u uroke navode ajete iz  sura En-Nas, Jusuf i El-Kalem. Pojasnit ću svaki od njih posebno.

Kur’anski ajeti koji govore o ovoj temi jasno ukazuju da zavist nije zlo sama po sebi sve dok se ne manifestira. Upravo je to srž ajeta iz sure En-Nas u kojem je dova da nas Gospodar sačuva od zla zavidnika:

وَمِن شَرِّ حَاسِدٍ إِذَا حَسَدَ ‎﴿٥﴾‏

…i od zla zavidnika kad zavist ispolji! (113:5)

Allah dž.š. kaže “Od zla zavidnika kada zavist ispolji“, gdje razumijemo da zavidnik nema moć dokle god ne zavidi. Inače bi Allah rekao “Od zla zavisti zavidnika”. Ovaj ajet jasno pokazuje da želja za uskraćivanjem blagodati kod zavidnika ostaje samo emocija dok ne pređe u realizaciju. Dakle, ne tražimo zaštitu od zavisti, nego od zla njenih posljedica kada ih zavidnik počne sprovoditi u djelo.

U ajetu sure El-Kalem se spominju nevjernici koji slušaju Kur’an iz Poslanikovih usta:

وَإِن يَكَادُ الَّذِينَ كَفَرُوا لَيُزْلِقُونَكَ بِأَبْصَارِهِمْ لَمَّا سَمِعُوا الذِّكْرَ وَيَقُولُونَ إِنَّهُ لَمَجْنُونٌ ‎﴿٥١﴾‏

A samo što te nisu odgurali pogledima svojim kad su čuli Opomenu, i govore: “Doista je on luđak.” (68:51)

Ajet ne samo da ne potvrđuje realno djelovanje uroka, već upravo suprotno. Jasno se koristi žargon tog vremena, a koji i danas postoji, gdje se dočarava veličina njihove mržnje prema Kur’anu, pa kaže “Samo što nisu…”, tj. da su mogli uradili bi, ali nisu mogli. Nema sumnje da se nije desilo da je Poslanik posrnuo jer su ga pogledima presjecali, jer su to opisi stanja a ne realna prezentacija događaja.

Treći ajet koji koriste kao dokaz uroka je u suri Jusuf, gdje se kroz priču spominje oporuka Jakuba a.s. svojim sinovima dok su se vraćali po Jusufa i mlađeg brata u metropolu, pa kaže:

وَقَالَ يَا بَنِيَّ لَا تَدْخُلُوا مِن بَابٍ وَاحِدٍ وَادْخُلُوا مِنْ أَبْوَابٍ مُّتَفَرِّقَةٍ ۖ وَمَا أُغْنِي عَنكُم مِّنَ اللَّهِ مِن شَيْءٍ ۖ إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ ۖ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ ۖ وَعَلَيْهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُتَوَكِّلُونَ ‎﴿٦٧﴾

I reče: “O sinovi moji! Ne ulazite na jednu kapiju, a ulazite na kapije različite; i neću vam ja koristiti protiv Allaha nimalo. Uistinu, sud je samo Allahov. U Njega se pouzdavam, i u Njega zato neka se pouzdaju oni koji se uzdaju.” (12:67)

Prema tefsirima, Jakub se bojao da mu sinove ne pogodi urok. Ja stvano ne znam kako je to značenje navučeno na ovaj ajet, jer činjenica je da su oni bili beduini iz pustinje, dolaze po hranu jer su gladni, smoreni od puta i brige za nestalom braćom, pohabani grižnjom savjesti i očevim prijekorom…. ko da im na tome zavidi u metropoli?! Uostalom, kako će im pomoći protiv uroka to što su razdvojeni?

Iz konteksta se razumije da je ovaj Jakubov savjet sinovima bio vrlo praktične prirode, kojom se izbjegavala realna opasnost od zasjede ili zamke. Sve je ukazivalo da ih neko “navlači” nazad u grad, što je Jakub osjetio i skonto, a što se na kraju i uspostavilo kao istina, jer je Jusuf doista mudro isplanirao njihov povratak. Dakle, ajet nema nikakve veze sa urokom.

Vjerovanje u moć uroka nad ljudima je velika iluzija koju su proizvela naša zaostala i tradicionalna razmišljanja. Ta uvjerenja su nas udaljila od ispravnog razumijevanja vjere i kur’anskog globalnog pogleda na svijet i ljude.

Zašto se ne zapitamo, kako to da niko ne koristi urok kao oružje protiv neprijatelja? Hajmo svi zavidit Izraelu na bogatsvu i moći, ne bi li prestali ubijat onaj jadni narod tamo? Što Messi ili Ronaldo ne slome nogu na utakmici, a milion ljudi im istovremeno zavidi, i to konstantno godinama? Kako su selebriti uopće živi s obzirom koliko im ljudi zavidi na ljepoti i bogatstvu?! Kontam, garant su nešto sebi proučili pa im ni urok ništa ne može.

U Kur’anu, Iblisova zavist Ademu nije učinila da njegove blagodati nestanu sve dok ga nije počeo pratiti i zavoditi. Zavist je tada prešla iz sfere želje u sferu djelovanja, što je upravo značenje ajeta “Od zla zavidnika kada zavist svoju ispolji”. Ako bi urok imao moć, makar i ograničenu negativnu energiju, tada bi zavist Iblisa prema Adamu bila dovoljna da ostvari Iblisove želje i ciljeve. Isto tako, kada je sin Adama zavidio svom bratu zbog prihvaćanja žrtve jednog od njih, da li je zavist imala učinka osim kada je prešla iz sfere želje u sferu ubistva.

Allah jasno kaže:

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ ‎﴿٣٠﴾‏

A šta vas pogodi od nesreće – to je šta ste zaradili rukama svojim, a mnogo toga on oprosti. (42:30)

Blagodat je dobra stvar, a njen nestanak je zlo. Ovo znači da zavist ima stepene, od kojih su neki skriveni u srcu zavidnika, dok drugi izlaze na površinu u obliku riječi ili djela. Ovdje je ključno da, čim se zavist manifestuje iz stadija osjećaja u stadij djelovanja, opasnost postaje stvarna.

Iskreno, meni je uvreda kad mi neko kaže “Sigurno te neko ureko!”, jer je to samo pristojan i bezbolan način da ti kaže “Druže, smotan si i nesposoban!”.

Zaključak

• Urok je narodna bajka i utjeha za neuspjehe.
• Zavist i zli pogledi ne predstavljaju stvarnu opasnost sve dok ne prerastu u djelo.
• U Kur’anu nema utemeljenja za tradicionalno vjerovanje u urok.

6 comments