Tabu: Kâbîl i Hâbîl

Tvrdnja: Kazivanje o dva Ademova sina nema veze sa prvim ubistvom ili pokopom. To je priča ljudskog društva koja se ponavlja do Sudnjeg dana.

Kao što je poznato, Kur’an spominje kazivanja prijašnjih objava iz dva razloga; ili ih potvrđuje ili ih ispravlja, u smislu da su tumačenja pouka i praktikovanje poruka tih kazivanja otišla u pogrešnom smjeru, pa im Kur’an vraća poentu. Jedno od takvih kazivanja je i ono o “dva sina Ademova”, poznata kao Kâbîl (Kain) i Hâbîl (Abel).

Prvo bih da navedem ajete i njihov prijevod, koji je zasnovan na tradicionalnom tumačenju priče. To tumačenje nema mnogo smisla, i provocira više pitanja nego što daje odgovora. Poslije objašnjenja ajeta pokušat ću doprinijeti novim prijevodom koji ima logičniju poruku.

Vodeći se pravilom, zasnovanom na Kur’anu, da je on od Boga i da nema beskorisnih besjeda, te da je na neiskrivljenom arapskom jeziku (lisan arabi mubin), gdje svaki unikatni termin ima unikatno značenje (bez sinonima u smislu apsolutno istog značenja kod fonetički različitih riječi), zaključujem da su naši preci napravili fundamentalnu grešku u tumačenju Kur’ana, koristeći prethodne objave i interpretacije istih od strane prijašnjih naroda. Kur’an dolazi kao ispravka, a mi smo koristili upravo ta iskrivljena tumačenja (israilijate i sl.) pri objašnjavanju ispravke istih. Vrtimo se u krug i time smo Kur’anu oduzeli ulogu, te se vratili na iste greške koje počiniše oni prije nas.

Ajeti koji, navodno, govore o prvom činu ubistva od strane direktnih Ademovih potomaka, sinova Kabila i Habila, nalaze se u suri El-Maide, gdje Allah dž.š. kaže:

وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ إِذْ قَرَّبَا قُرْبَانًا فَتُقُبِّلَ مِنْ أَحَدِهِمَا وَلَمْ يُتَقَبَّلْ مِنَ الْآخَرِ قَالَ لَأَقْتُلَنَّكَ ۖ قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللَّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ ‎﴿٢٧﴾‏ لَئِن بَسَطتَ إِلَيَّ يَدَكَ لِتَقْتُلَنِي مَا أَنَا بِبَاسِطٍ يَدِيَ إِلَيْكَ لِأَقْتُلَكَ ۖ إِنِّي أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ ‎﴿٢٨﴾‏ إِنِّي أُرِيدُ أَن تَبُوءَ بِإِثْمِي وَإِثْمِكَ فَتَكُونَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ ۚ وَذَٰلِكَ جَزَاءُ الظَّالِمِينَ ‎﴿٢٩﴾‏ فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ فَقَتَلَهُ فَأَصْبَحَ مِنَ الْخَاسِرِينَ ‎﴿٣٠﴾‏ فَبَعَثَ اللَّهُ غُرَابًا يَبْحَثُ فِي الْأَرْضِ لِيُرِيَهُ كَيْفَ يُوَارِي سَوْءَةَ أَخِيهِ ۚ قَالَ يَا وَيْلَتَىٰ أَعَجَزْتُ أَنْ أَكُونَ مِثْلَ هَٰذَا الْغُرَابِ فَأُوَارِيَ سَوْءَةَ أَخِي ۖ فَأَصْبَحَ مِنَ النَّادِمِينَ ‎﴿٣١﴾‏

I izrecituj im vijest dvojice sinova Ademovih s Istinom, kad su prinijeli kurban, pa je bio primljen od jednog od njih, a nije primljen od drugog. (Prvi) reče: “Sigurno ću te ubiti!” (Drugi) reče: “Allah prima samo od bogobojaznih. (27) Kad bi ispružio prema meni ruku svoju da me ubiješ, ne bih ja bio taj koji pruža ruku svoju prema tebi, da te ubijem. Uistinu, ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Uistinu! Ja želim da podneseš moj grijeh i svoj grijeh, i budeš od stanovnika vatre”, a to je plaća zalimima. (29) Pa mu dopusti duša njegova ubojstvo brata njegovog, te ga ubi i postade od gubitnika. (30) Tad posla Allah gavrana da kopa zemlju, da mu pokaže kako će sakriti leš brata svog. Reče: “O teško meni! Zar sam nesposoban biti kao ovaj gavran, pa da sakrijem leš brata svog?”, te postade od pokajanika. (31)

Napominjem da naši prijevodi ne odudaraju od tradicionalne verzije kazivanja i tefsira ovih ajeta, te tajna pogrešnog shvatanja poente ne leži u prijevodu nego u samom korijenu, a to je naš (muslimanski) odnos prema Kur’anu od početka. Mi ga čuvamo, pazimo, prepisujemo, recitujemo i pamtimo napamet… ali ga ne pokušavamo razumjeti jer je “već razumljen” i niko se ne osjeća kompetentnim da nešto doprinese na tom polju. Ljudi na visokim stolicama i sa velikim turbanima su već zastrli horizont, te je muslimanska misao ubijena, a kriticizam ugušen.

Kod ove tradicionalne verzije kazivanja mnoge stvari se ne slažu u startu, na šta sam se kratko osvrnuo u tekstu “Postanak II“, gdje dokazujem da tema priče o prvom ubistvu nema smisla, jer su braća očigledno znali šta je ubistvo i šta su njegove posljedice. Dakle, i da jeste ubistvo, sigurno nije prvo!

S druge strane, kako znamo da su kurban prinosili Bogu kad se On ne spominje, niti se uopće spominje da je to bio neki obredni čin?
Kako su znali kome je kurban primljen, a kome odbijen? Mi to zasigurno ne možemo znati, pa kakva je onda poenta priče za nas?
Kako je jedan od njih znao da je bogobojazan, a u isto vrijeme želi svom rođenom bratu da bude stanovnik džehennema?! Kakva je to bogobojaznost?
…i još mnogo drugih pitanja na koja nema odgovor.

Poslije priče o “prvom ubistvu” dolazi još čudniji dio, koji se ne pominje u Tori ili Bibliji, a to je pomen gavrana koji kopa po zemlji i tako podučava ubicu šta da radi od tijela ubijenog brata. Tefsiri o tome imaju čitav niz verzija o kojima Allah nikakva dokaza nije objavio.

Sve u svemu, priča je nejasna iz mnogo aspekata, i kao takva u Kur’anu donosi više pitanja nego odgovora. Zar Kur’an ne bi trebao da nas podučava i upućuje, a ne da nas zbunjuje?
No, istina je da nas Kur’an nije zbunio, nego smo mi sami sebe zbunili, i to upravo tako što nismo slušali i slijedili kur’anske upute kada nam kaže da se drugih knjiga klonimo i da ga shvatamo na iskonskom neiskrivljenom arapskom jeziku. Upozorava nas da ajete ne vadimo iz konteksta, da promišljamo i zapažamo, vežemo značenja i poruke.

 وَقُلْ إِنِّي أَنَا النَّذِيرُ الْمُبِينُ ‎﴿٨٩﴾ كَمَا أَنزَلْنَا عَلَى الْمُقْتَسِمِينَ ‎﴿٩٠﴾ الَّذِينَ جَعَلُوا الْقُرْآنَ عِضِينَ ‎﴿٩١﴾‏ فَوَرَبِّكَ لَنَسْأَلَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ ‎﴿٩٢﴾‏ عَمَّا كَانُوا يَعْمَلُونَ ‎﴿٩٣﴾‏

I reci: “Ja samo jasno opominjem” – (89) kao što smo objavili podjeljenima, (90) onima koji Kur’an parčaju. (91) I tako Mi Gospodara tvoga, njih ćemo sve na odgovornost pozvati (92) za ono što su radili! (93)

Ako iz svojim glava izbacimo utisnutu priču naroda drevnih, i pogledamo ajete kao da ih prvi put vidimo, kroz njihov kontekst će se pojaviti sasvim druga, logična poruka, koja ima jasnu socijalnu pouku i upustvo svim generacijama ljudi, a ne neku historijsku informaciju. Oslanjajući se na izvorno arapsko značenje termina, kazivanje postaje jasno i poučno.

Kontekst je bitan u razumijevanju svakog ajeta, stoga želim da napomenem na par interesantnih činjenica koje će vam izmasirati um;

• Ova priča se nalazi u sred dijela sure koji se obraća sinovima Israilovim.
• Govor o dva Ademova sina nije u sklopu niti kontekstu kazivanja o Ademu, gdje naizgled nema nikakve veze sa okolnim ajetima.
• Ajeti ne spominju imena tih ljudi, i mi ne znamo pouzdano kako su se zvali ovi Ademovi sinovi, što ukazuje da nije ni bitno.

Pojasnio bih ove ajete u više tačaka, kako bih prekinuo mentalne konekcije između stereotipa i pravog značenja ajeta.

Sinovi?

Primijetio sam na nekoliko mijesta u Kur’anu da se u obraćanju sinovima Israilovim koristi terminologija bliska njima; isto tako kod obraćanja kršćanima se koriste riječi njima srodne. U ovim ajetima se govori o dva sina Adamova, što je u hebrejskom i danas naziv za čovjeka (adam). Možemo reći da je kazivanje o dva čovjeka, brata po insanijetu. Vrijeme i mjesto događaja je nepoznato, kao i to da li se radi o pravom događaju ili samo o poučnom primjeru koji u sebi nosi lekcije za sve nas kojima će se historija ponavljati do kad je svijeta i vijeka.

Kurban?

Svakome od nas, kad se pomene kurban, prvo naumpadne neki ovan, no moramo biti svjesni da je to zbog viševjekovne asocijacije koja se rodila u praksi muslimana da takvu žrtvu nazivaju kurbanom. To je jezički i praktično potpuno ispravno, no uvijek se moramo vratiti na činjenicu da je Kur’an objavljen na izvornom arapskom koji nosi iskonska značenja riječi, dublja od onih koja su se kasnije uvriježila u narodni govor. Čin klanja domaće životinje je dobilo ime po riječi (qurban – قربان) koja označava “djelo koje približava cilju; posao koji ostvaruje uspjeh; projekat”. Kasnije je i sama žrtva poprimila taj naziv.

U ajetima se ne spominje koji kurban, dakle nema određenog člana u riječi (Npr. El- Qurban – القربان), nego se spominje općenito (Qurbanen – قربانا). Zatim, ne spominje se da je to neki kurban/žrtva Allahu, niti se veže za neki obred. Ajet uopće ne veže ovaj događaj za neku prigodu, niti ga stavlja u neki historijski kontekst.

Isto tako, u ajetima se ne kaže da je Allah od jednog primio, a od drugog nije, nego se fino kaže da je od jednog “primljeno”, a od drugog nije. Bog nije dio priče.
Kako su njih dvojica mogla znati kome jeste, a kome nije, osim da je bilo očigledno i jasno? Zato što termin (tukubbile – تقبل), koji se prevodi kao “primljeno” u osnovi znači “proći naprijed; uspjeti da se isturi naprijed; istaknuti se ispred ostalih“.

Shodno do sada navedenom, ovaj ajet govori o projektima dvojice ljudi (komšijama, sunarodnjacima,…) gdje je jednom posao urodio plodom i uspjehom, dok se drugom izjalovio. Oni su vidjeli rezultate svog truda i biva jasno se kome se trud isplatio, a kome nije. Za to saznanje nije bio potreban znak s nebesa.

Ubistvo?

U ovom kazivanju se spominje da je jedan od poduzetnika zaprijetio drugom da će ga, navodno, ubiti. No, kroz Kur’an nailazimo na više mjesta da značenje glagola (qatele – قتل) ovisi od konteksta, te da mu osnovno značenje nije “ubistvo na smrt“, nego “uništenje; sputavanje; onesposobljavanje“. Primjere toga imamo u slijedećim ajetima:

وَلَوْ أَنَّا كَتَبْنَا عَلَيْهِمْ أَنِ اقْتُلُوا أَنفُسَكُمْ أَوِ اخْرُجُوا مِن دِيَارِكُم مَّا فَعَلُوهُ إِلَّا قَلِيلٌ مِّنْهُمْ ۖ وَلَوْ أَنَّهُمْ فَعَلُوا مَا يُوعَظُونَ بِهِ لَكَانَ خَيْرًا لَّهُمْ وَأَشَدَّ تَثْبِيتًا ‎﴿٦٦﴾

A da smo im Mi propisali: “Ubijte se! (svoj ego)” ili “Izađite iz kuća vaših (hidžru učinite)”, ne bi to učinili, izuzev malo njih. A da oni čine ono čim se savjetuju, sigurno bi bilo bolje za njih i više učvršćujuće; (66)

Da kojim slučajem ovo naređenje znači smrtno ubistvo, obećanje da bi im nakon toga bilo bolje i da bi ih Allah učvrstio, ne bi imao smisla. Postoji nekolicina ajeta sa takvim značenjem.

Ono što dodatno ukazuje da se ne radi o fizičkom ubistvu jeste izraz uspješnog brata koji kaže: “Ako ti pružiš ruku svoju… لَئِن بَسَطتَ إِلَيَّ يَدَكَ”. Ovaj izraz nije fizička prijetnja, jer se “dizanje ruke na nekoga” drugačije kaže u arapskom jeziku. Ovaj izraz aludira na “produženu ruku, umiješane prste” i povlačenje veza i vezica u spletkarenju i sabotaži. Dakle, on bratu kaže: “Ako ti mene pokušaš sabotirati, ja tebe neću…”

Bogobojaznost?

U kazivanju se braća slažu da je jednom projekat uspio, dok drugom nije, što izaziva zavist, te rezultira prijetnjom uništenjem i sabotažom. No, uspješni brat navodi razlog svog uspjeha, pa kaže: “Allah prihvata od muttekina“. Termin (mutteqin – متق) označava osobu koja izbjegava opasnosti, koja je pažljiva u radu, igra po pravilima, ne srlja. Uspješni brat otkriva tajnu svog trijumfa i kasnije navodi razlog zakazivanja ovog drugog, a to je nepravda i nesavjestan rad, pa kaže “… jer to je plaća zalimima (nepravednicima).”

Dakle, dva brata sunarodnjaka imaju projekte. Jedan od njih je pošten, a drugi je zalim. Poštenom bratu projekat uspijeva, dok se drugom izjalovi. Zavist prokuha u srcu nepravednika, te bratu zaprijeti sabotažom i uništenjem. Pošteni brat kaže da nema namjeru da uzvrati istom mjerom, ali nek zna da je razlog njegova uspjeha upravo pravednost i poštivanje Allahovih pravila.

Kletva?

Jedan od najkontroverznijih dijelova ovog kazivanja jeste i dio u kojem dobri i pošteni brat želi svom neuspješnom bratu kaznu u vatri. Maloprije je sebe pohvalio da je “bogobojazan”, a sada želi drugome džehennem. Kakva je to bogobojaznost?!

Naime, ovaj izraz “Ja želim…” zapravo ima suprotno značenje. To je vid prijetnje i predstavljanja posljedica ako bi taj učinio zlodjelo. Kao kada neko kaže: “Hajd udari me pa ćeš u zatvor!“, gdje on zapravo ne želi taj udarac (iako jezički zahtjeva), nego želi da naglasi posljedicu toga “…pa ćeš u zatvor!“.

Breme?

Uspješni brat izjavljuje da će nasilnik nositi njegov grijeh ukoliko ga ubije. Naravno, čak i da se radi o ubistvu to nikako ne može biti tačno, jer Allah dž.š. na više mjesta u Kur’anu kaže da niko neće nosti tuđe grijehe…

وَلَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَىٰ ۚ وَإِن تَدْعُ مُثْقَلَةٌ إِلَىٰ حِمْلِهَا لَا يُحْمَلْ مِنْهُ شَيْءٌ وَلَوْ كَانَ ذَا قُرْبَىٰ ۗ إِنَّمَا تُنذِرُ الَّذِينَ يَخْشَوْنَ رَبَّهُم بِالْغَيْبِ وَأَقَامُوا الصَّلَاةَ ۚ وَمَن تَزَكَّىٰ فَإِنَّمَا يَتَزَكَّىٰ لِنَفْسِهِ ۚ وَإِلَى اللَّهِ الْمَصِيرُ ‎﴿١٨﴾‏

I neće se opterećeni teretiti teretom drugog; a ako pretovareni pozove teretu svom, neće se ponijeti od njega nimalo, makar bio rod. Samo ćeš opomenuti one koji se boje Gospodara svog u nevidljivosti i obavljaju salat; a ko se čisti, pa doista se čisti za dušu svoju. A Allahu je dolazište! (El-Fatir, 18)

Pogledamo li kroz Kur’an, termin (ism – إثم) aludira na grijeh, ali u biti znači “šteta“, jer u ajetu o alkoholu i kocki se kaže:
“قُلْ فِيهِمَا إِثْمٌ كَبِيرٌ وَمَنَافِعُ لِلنَّاسِ وَإِثْمُهُمَا أَكْبَرُ مِن نَّفْعِهِمَا – Reci: “Oni donose veliku štetu (ism), a i neku korist ljudima, samo je šteta (ism) od njih veća od koristi.”

Dakle, prvi brat upozorava drugog da ako ga sabotira, snosiće štetu za obojicu. Ovaj dio će biti jasniji kada se u nastavku sure spomene razlog cijelog ovog kazivanja, gdje Allah dž.š. kaže: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim…“.

Gubitnik?

U nastavku se spominje kako je neuspješnom bratu došla prilika i ideja na koji način da sabotira uspješnog brata, što u originalnom tekstu aludira izraz: “Pa mu duša nađe načina da uništi brata svoga… – فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ”.

Prijevodi kažu: “Pa mu dopusti duša njegova ubojstvo brata njegovog, te ga ubi i postade od gubitnika“, dajući dojam da je “gubitnik” zapravo ubica. Naprotiv, gubitnik (خاسر) je termin za nekoga ko je nešto imao, pa izgubio, te se ne koristi za nekoga ko nije imao šta izgubiti.

Jedini od njih dvojice kojem je projekat uspio i koji je imao nešto za izgubiti je onaj prvi. Ova imenica se odnosi na pravednog (prvog) brata, on je bankrotirao jer ga je ovaj zalim (drugi) brat sabotirao.

Dakle, neuspješni brat je našao načina da sabotira uspješnog brata i to je rezultiralo da uspješni bankrotira. Ovu tvrdnju podupire i činjenica da se za drugog brata kasnije kaže da “postade od pokajnika“. Jer, svaki od njih dvojice nešto postade u kazivanju… prvi postade od gubitnika (bankrot), a drugi postade od pokajnika (žaljenje).

Gavran?

Dio kazivanja koji se ne pominje ni u Tori, niti Bibliji jeste pokop. Uz predrasudu da se desilo prvo ubistvo i da su to bili Ademovi sinovi koji ništa ne znaju (iako im je otac, navodno, svemu podučen), ajet o gavranu dolazi kao logičan slijed događaja.
No, postoji problematika oko ovog dijela kazivanja, gdje se postavljaju pitanja… Zašto baš gavran? Koga je gavran zakopavao? Ako su ti sinovi Ademovi znali stočarstvo i poljoprivredu, nakon tolike uzgojene i zaklane stoke i prekopanih njiva, zar im je trebao gavran da čaprka po prašini kako bi skontao da treba ukopati tijelo?! I mnoge druge dileme koje se ne mogu uklopiti u tradicionalnu verziju.

I opet, kao i toliko mnogo puta, istinu ćemo pronaći u samom Kur’anu, u izvornim značenjima arapskih izraza. Naime, “gavran – غراب” je dobio ime po istoj riječi koja označava “nešto što mijenja mjesto; dolazi o odlazi; nepoznato; strano”. I dan danas se tim terminom naziva “špijun” ili “izviđač” u arapskom jeziku.

Gurab (za kojeg misle da je ptica gavran) je zapravo naziv za putujućeg mudraca, čovjeka koji je hodao Zemljom i tražio naselja u kojima bi se kratko zadržavo i dijelio mudrost. Takvog “guraba” je sreo i Musa, kojeg tradicionalno nazivaju Hidr. Takvi ljudi nisu bili rijetkost, te ih u historijskim predajama ima na pretek.

Početak ajeta glasi “Pa posla Allah”… – فَبَعَثَ اللَّهُ”, gdje je korišten glagol koji se na 59 mjesta ponavlja kroz kur’anski tekst, a uvijek je korišten uz ljudska bića.
S druge strane, kaže se u ajetu “يَبْحَثُ فِي الْأَرْضِ – koji istražuje po Zemlji” gdje se koristi glagol “istraživati, tražiti” a ne glagol “kopati, roviti”. Štaviše, pomenuta imenica “zemlja”, koristi se u širem smislu (planeta, kontinent, prostranstvo…),  a ne imenica koja označava zemljinu prašinu za čaprkanje kljunom.

Dakle, ajet kaže da je Allah poslao putujećeg mudraca (svjetskog putnika) koji je po Zemlji (a ne po prašini) istraživao (razmjenjivao znanje), pa je pokazao posrnulom bratu kako da prikrije gubitak brata svoga, tj. kako da ublaži posljedice svog nedjela i sabotaže, pa se on pokaja i zažali.

Novi prijevod ajeta

I izrecituj im vijest dvojice ljudi, ali na ispravan način! Kad njih dvojica uložiše trud u projekte, pa je jednom posao uspio, a drugom ne uspi. (Prvi) reče: “Sigurno ću te uništiti!” (Drugi) reče: “Allah daje da uspiju samo pošteni. (27) Ako umjesiš prste svoje da me sabotiraš, ne bih ja bio taj koji će svoje prste umješati da tebe sabotiram. Uistinu, ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Hajde snosi moju i svoju štetu, pa ćeš biti od stanovnika Vatre, a to je plaća zalimima. (29) Pa mu omogući duša njegova sabotažu brata njegovog, te ga uništi i ovaj postade od bankrotiranih. (30) Tad posla Allah putujućeg mudraca koji istražuje po Zemlji, da mu pokaže kako će prikriti bankrot brata svog. Reče: “O teško meni! Zar sam nesposoban biti kao ovaj putnik, pa da sakrijem sramotu brata svog?”, te postade od pokajnika. (31)

A nastavak sure glasi…

مِنْ أَجْلِ ذَٰلِكَ كَتَبْنَا عَلَىٰ بَنِي إِسْرَائِيلَ أَنَّهُ مَن قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الْأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا ۚ

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao.

Ovaj nastavak ima veći i širi smisao nakon što smo shvatili o čemu govori priča o dva čovjeka. Doista, ko uništi posao brata svoga, on će snositi štetu koju nanese generacijama poslije njega. Samo zamislite ko bi sve bio oštećen da je neko sabotirao rad Nikole Tesle? Ista stvar je i sa ubistvom, jer prekid života je uništenje svih pokoljenja koja bi kasnije došla od tog insana ili bi se okoristila njegovim postojanjem.

Zaključak

Tradicionalna islamska priča o Kabilu i Habilu nije utemeljena u Kur’anu. Ona je prepričana verzija biblijske priče, a koja je ironično trebala biti ispravljena Kur’anom, no mi smo taj Kur’an zapostavili i okrenuli se tefsirima koji se ne temelje ni na čemu drugom do subjektivnim mišljenjima, sumnjivim predanjima, israilijatima i nagađanjima. Nažalost, nema Poslanikovog tefsira, a zašto ga nema, tema je za sebe.

Događaj opisan u ovim ajetima je pouka za svakodnevni život, lekcija za modernog čovjeka, za svakog sina Ademova, gdje nas uči da zavist ne vodi ka dobru, te da sabotiranje brata svoga neće donijeti nikakvu korist, nego će naprotiv pridodati štetu na već postojeću štetu prvog gubitka. Onaj ko bude sabotirao rad i trud brata svoga, nepravednik je i prijeti mu Vatra.

Ajeti nas zapravo pozivaju da budemo kao onaj drugi, posrnuli brat, jer greška je u prirodi svih sinova Ademovih.
Neke od lekcija koje se mogu uzeti iz ovog kazivanja su slijedeće:

• Pošteno radi i pazi na Allahove granice, On će ti pomoći da tvoj posao uspije i da dosegneš svoj cilj.
• Ne budi nepravedan i zalim, jer će to neminovno rezultirati propašću tvog posla i projekta.
• Ne zavidi bratu koji je bolji od tebe u životu, ne poželi mu propast ili gubitak.
• Ne spletkari da bi uništio brata svoga kojem ide u životu, jer sigurno nećeš ostvariti nikakvu korist.
• Iskoristi iskustva drugih. Usvoji znanje i mudrost, pa makar i od nepoznatog stranca.
• Ukoliko te duša navede na nepravdu, pokaj se i nadoknadi štetu nanesenu bratu svome, bilo da je namjerna ili nenamjerna.
• Znaj da je sabotiranje nekog od sinova Ademovih zapravo sabotiranje svih pokoljenja koja će doći poslije njega.

A Allah najbolje zna.

17 comments