Tabu: Hidžab, pokrivanje muslimanke

Tvrdnja: Današnje shvatanje hidžaba muslimanke nije propisano Kur’anom, te u praksi nije jedino primjenjivo oličenje Božije zapovijedi.

Tema oko koje se koplja lome! Među muslimanima, hidžab je osnovni, a često i jedini, pokazatelj ženinog pripadništva islamu. Navodno, nepraktikovanje tačno ucrtanih smjernica po pitanju hidžaba ozbiljno ugrožava ulazak u Džennet.

U Kur’anu je ova tema spomenuta samo dva puta i doista mislim da smo (muslimani) prenapuhali temu, ali ipak ću napisati šta mislim.

U startu da definišem da pod pojmom “hidžab” podrazumijevam relativno moderni termin korišten danas za “pokrivanje žene odjećom koja većinski skriva njene tjelesne osobine, isključujući lice, šake i stopala.”
Ova definicija nikada nije usaglašena među ulemom i mezhebima. Tema hidžaba je kontroverzna u najvećem dijelu zbog toga što su ljudi vremenom običaje i tradiciju pomiješali sa vjerom i propisima. U principu, jedni kažu da se odnosi na pokrivanje cijelog tijela žene, dok većina kaže da se odnosi na pokrivanje sa gore pomenutim izuzecima.

U moderno doba, kod nas ili na Zapadu, prvo na šta se pomisli kod pomena hidžaba je marama na glavi. Bitno je napomenuti da pokrivanje tjemena glave nije ekskluzivno islamski propis. Taj propis nije imao neki eho ni u arapskom svijetu sve do kasnih ’70-ih prošlog stoljeća. To je zato što je prije stoljećima bio sastavni dio života mnogih naroda, te se “uzbuna” digla tek kad je počeo da lâpi.

Moram naglasiti da je tek u zadnje vrijeme marama (pokrivalo) postala, na jedan način, identitet žene muslimanke. Treba znati da od kada postoji pisana historija čovječanstva, pokrivanje tjemena glave i obimna odjeća bijaše sastavni dio života svake čestite žene u skoro svim monoteističkim tradicijama i civilizacijama. No, ova tema u zadnjih par stoljeća biva bojno polje, kako među islamskim mezhebima, tako i među narodima koji imaju različite običaje i poglede na ženu. Bezbrojne teološke studije su napisane oko hidžaba, ali ono što ja kanim ovdje iznijeti je tabu odvajkada.

Postoje knjige, članci, predavanja, videa na youtubu posvećena hidžabu sa oprečnim stavovima i tumačenjima, od onih koji zagovaraju strogo crni pokrivač od tjemena do poda, pa do onih koji zagovaraju da pokrivanje žene nema veze sa islamom.
Istini za hatur, i jedni i drugi su djelimično u pravu, ali su isto tako sužili i osiromašili izvorno kur’ansko učenje.

Ja bih se konkretno osvrnuo na propis i njegov izvor, a time će ti biti jasno koliko su aktuelna tumačenja blizu, odnosno daleko od izvora.

Hidžab u Islamu

S islamsko-pravnog gledišta, postoje propisi koji spadaju u kategoriju “nelogičnih”, u smislu da ljudi ne mogu jasno i nedvosmisleno dokučiti njihovu svrhu, ali su to ibadeti koje musliman obavlja iz pokornosti Allahu dž.š. bez obzira na njihovu tajnu svrhu…poput namaskih vremena, pokreta u namazu, broja rekata, nekih obreda hadža, i sl. Svi ti ibadeti imaju svoje mudrosti koje ljudi vijekovima dokučuju, ali nikada niko neće sa sigurnošću znati pravi razlog tom ibadetu. U ovu kategoriju uvijek spadaju obredi koje čovjek čini za Gospodara, a nikada međuljudski odnosi.
Druga je kategorija “logičnih” propisa, u smislu da te propise obavljamo sa jasnom naznakom razloga njihova propisivanja, te sa jasnim ciljem kojeg njihovim obavljanjem treba postići. Primjer ibadeta ove kategorije je zekat i sadaka (milostinja), podjela nasljedstva, selam i pozdrav, propisi kupoprodaje, brak, ratovanje, odjeća, i sl. U ovoj kategoriji najčešće se nalaze propisi koje čovjek čini u privatnom ili javnom životu.

Eh, osim ako nisi neki fanatik koji smatra da je odjeća sama sebi svrha i propis objavljen sa nebesa, vidjećeš da su kodeksi odijevanja muškaraca i žena u drugoj kategoriji propisa, dakle, propisi koji imaju jasan cilj i povod, razumljivu svrhu i prostor za idžtihad (rezonovanje i prilagođavanje uslovima i vremenu).

Propis hidžaba nije baš u potpunosti prepušten ljudima na maštu i idžtihad (definisanje po nahođenju), već je sa nekoliko kratkih, ali jasnih kur’anskih uputa uokviren i utemeljen sa jasnom vizijom rezultata njegova sprovođenja. Mnogi ajeti koji govore o propisima navode samo minimalne ili maksimalne zahtjeve, a na ljudima je da sebi nađu optimalan način provedbe propisa u okviru granica postavljenih ajetom.

Kur’anske upute su precizne u onolikoj mjeri koliko je to Allah htio i ništa nije ostavljeno fleksibilno iz zaborava, jer Allah dž.š. ne zaboravlja. U tom smislu, postoji terminologija korištena u Kur’anu koja je jako precizna i konstantna. Allah ne objavljuje riječi i izraze ”otafrlje”, daleko je On od toga. Tako u ajetima vezanim za odjeću i pokrivanje, bilo muškaraca ili žena, uvijek postoji konstantna paradigma koja nema izuzetaka.

Jezičko značenje

Riječ “hidžab” jeste pomenuta u Kur’anu u raznim oblicima i to 7 puta. Niti u jednom kontekstu nema veze sa pokrivanjem žene! Isto tako i riječ “nikab” (3x), ali nema veze sa odjećom.

Hidžab u arapskom znači perda ili prepreka (fizička ili metaforička), dok nikab znači procjep ili otvor.

Bitno je napomenuti da se u Kur’anu “hidžab” spominje uvijek u duhovnom i apstraktnom smislu, a ne u fizičkom ili materijalnom.

Figurativni hidžab u smislu “duhovno sljepilo, odstojanje, distanca…” je nedvojben u većini ajeta, no jedan ajet koji muslimani smatraju da se odnosi na tradicionalni hidžab je u suri Al-Ahzab:

ا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَدْخُلُوا بُيُوتَ النَّبِيِّ إِلَّا أَن يُؤْذَنَ لَكُمْ إِلَىٰ طَعَامٍ غَيْرَ نَاظِرِينَ إِنَاهُ وَلَـٰكِنْ إِذَا دُعِيتُمْ فَادْخُلُوا فَإِذَا طَعِمْتُمْ فَانتَشِرُوا وَلَا مُسْتَأْنِسِينَ لِحَدِيثٍ ۚ إِنَّ ذَٰلِكُمْ كَانَ يُؤْذِي النَّبِيَّ فَيَسْتَحْيِي مِنكُمْ ۖ وَاللَّـهُ لَا يَسْتَحْيِي مِنَ الْحَقِّ ۚ وَإِذَا سَأَلْتُمُوهُنَّ مَتَاعًا فَاسْأَلُوهُنَّ مِن وَرَاءِ حِجَابٍ ۚ ذَٰلِكُمْ أَطْهَرُ لِقُلُوبِكُمْ وَقُلُوبِهِنَّ ۚ وَمَا كَانَ لَكُمْ أَن تُؤْذُوا رَسُولَ اللَّـهِ وَلَا أَن تَنكِحُوا أَزْوَاجَهُ مِن بَعْدِهِ أَبَدًا ۚ إِنَّ ذَٰلِكُمْ كَانَ عِندَ اللَّـهِ عَظِيمًا ﴿٥٣﴾

O vi koji vjerujete! Ne ulazite u kuće Vjerovjesnika, izuzev kad vam se dozvoli radi jela, ne čekajući spremanje njegovo. Međutim, kad se pozovete, tad uđite, pa kad jedete tad se raziđite bez slušanja razgovora. Uistinu, to smeta Vjerovjesniku, pa vas se stidi; a Allah se ne stidi Istine. I kad od njih tražite predmet, tad ih pitajte iza hidžaba. To je čišće za srca vaša i srca njihova. I nije za vas da uznemiravate Poslanika Allahovog niti da poslije njega oženite žene njegove nikada. Uistinu, to je kod Allaha krupno. (Al-Ahzab, 53)

Allah se ovdje obraća vjernicima (muškarcima) koji imaju neku potrebu (npr. hrana) kod Poslanikovih žena, te im je naređeno da to rade iza hidžaba. Sam način na koji je ova naredba izrečena ukazuje da je muškarac taj koji treba da ima hidžab, a ne Poslanikova žena. Dakle, kao i svugdje drugo u Kur’anu, taj hidžab ne znači platno, nego formalan razlog i pristojnu distancu u komunikaciji. Ajet završava sa “…tako će vaša i njihova srca biti čišća… ” što opet ukazuje o kakvoj vrsti “hidžaba” se govori.

Taj termin se danas koristi za odjeću muslimanke jer svojom pojavom ona virtuelno štiti ili pravi apstraktnu perdu između sebe i razvrata u javnosti.

Ta perda dakako ne mora u potpunosti biti od platna, što ćemo uskoro i uvidjeti kroz tumačenje ajeta.

Dokazi iz Kur’ana

Jedini izvor svih propisa islama je Kur’an, što je vjerujem jasno svakom vjerniku. Sve mimo toga je ljudska tvorevina, što je logično. Onaj dio praktično potvrđenog sunneta koji je sačuvan praksom muslimana nije ništa drugo do praktični prikaz kur’anskih propisa, te sam po sebi nije izvor islama. U svjetlu toga, navešću tekstove na kojima se temelji cijeli propis. Istina da Kur’an govori u tom kontekstu u nekoliko ajeta, ali je samo jedan koji govori striktno o kodeksu odijevanja žene. To je ajet 31 u suri An-Nur:

وَقُل لِّلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ وَيَحْفَظْنَ فُرُوجَهُنَّ وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا ۖ وَلْيَضْرِبْنَ بِخُمُرِهِنَّ عَلَىٰ جُيُوبِهِنَّ ۖ وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا لِبُعُولَتِهِنَّ أَوْ آبَائِهِنَّ أَوْ آبَاءِ بُعُولَتِهِنَّ أَوْ أَبْنَائِهِنَّ أَوْ أَبْنَاءِ بُعُولَتِهِنَّ أَوْ إِخْوَانِهِنَّ أَوْ بَنِي إِخْوَانِهِنَّ أَوْ بَنِي أَخَوَاتِهِنَّ أَوْ نِسَائِهِنَّ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُنَّ أَوِ التَّابِعِينَ غَيْرِ أُولِي الْإِرْبَةِ مِنَ الرِّجَالِ أَوِ الطِّفْلِ الَّذِينَ لَمْ يَظْهَرُوا عَلَىٰ عَوْرَاتِ النِّسَاءِ ۖ وَلَا يَضْرِبْنَ بِأَرْجُلِهِنَّ لِيُعْلَمَ مَا يُخْفِينَ مِن زِينَتِهِنَّ ۚ وَتُوبُوا إِلَى اللَّهِ جَمِيعًا أَيُّهَ الْمُؤْمِنُونَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ ‎﴿٣١﴾

I reci vjernicama da obore poglede svoje i čuvaju furudže svoje, i neka ne pokazuju ukras svoj, izuzev šta je vanjsko od njega; i neka prekrivače svoje stave preko otvora na odjeći svojoj, i neka ne pokazuju ukras svoj, izuzev muževima* svojim ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih ili novonastalim rodbinskim vezama svojim**, ili onom šta posjeduju desnice njihove, ili slugama svojim od ljudi koji nemaju sposobnost, ili djeci koja ne spoznaju avrete žena. I neka ne rade pokrete koji aludiraju na ono što kriju od ukrasa svog. I pokajte se svi Allahu, o vjernici, da biste vi uspjeli. (31)

* prijevod kaže “muževima”, no odnosi se na širi pojam muža u arapskom jeziku, a on podrazumijeva i bivšeg muža koji i dalje izdržava tu ženu.
**  prijevod kaže “ženama njihovim”, no termin “nisaaihinne” u ovom ajetu nikako ne označava žene, već novonastale muške članove familije, poput zeta i sl. Svi u spisku su samo muškarci.

Moj prijevod ajeta je zasnovan na izvornom arapskom značenju riječi, a ne na tumačenjima ljudi šta bi to moglo značiti.

Prvi i zadnji dio ajeta govore o odijevanju, dok srednji dio govori o 12 kategorija osoba pred kojima žena može (ali ne mora) pokazati ukras (zīnet).

Ovaj dio ajeta je sam po sebi dokaz da se “ukras-zinet” ne odnosi na intimne dijelove tijela žene (avret), kako bi to mnogi muslimani protumačili. U tom slučaju žena bi smjela da pokaže avrete (npr. zadnjicu) pred svim ovim osobama nabrojanim u ajetu, među kojima su rođaci izvan uže porodice, a to je nedolično i nesprovodivo. Jasno je da se odnosi na ukras ženskog tijela, a čije razgolićavanje nije prikladno za javnost. Vijekovima je to u poznatim većim civilizacijama podrazumijevalo centralni dio tijela, od prsa do koljena vertikalno i od lakta do lakta horizontalno… no, opet kažem, to se vraća na običaje i mentalitet naroda u kojem se žena nalazi.

Drugi ajet koji djelimično spominje hidžab, a već ga je obuhvatio ajet iz sure An-Nur, je ajet 59 iz sure Al-Ahzab:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُل لِّأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاءِ الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِن جَلَابِيبِهِنَّ ۚ ذَٰلِكَ أَدْنَىٰ أَن يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ ۗ

O Vjerovjesniče, reci suprugama svojim, i suprugama vjernika, da približe (uz sebe) ogrtače svoje. To je bolje da budu prepoznate, pa neće biti uznemiravane.

Kažu da se ovaj ajet iz Al-Ahzab odnosi na specifično vrijeme poslanstva i period kada su vjernice imale potrebu da se odjećom etiketiraju kao poštene žene, te su pokrivale noge sa što dužim ogrtačima ne bi li se razlikovale od raskalašenih žena tog vremena i prostora. No, postoji termin u ovom ajetu koji je interesantan… (يُدْنِينَ – približe)! To se odnosi na preklapanje ogrtača sprijeda, da se spoje krajevi platna, a ne kako se tumači “produže”. Produživanje ogrtača nema veze sa ovim glagolom. Uobičajena odjeća tadašnjih žena je ostala ista, samo se od njih traži da pokažu krepost i da ju skopčaju naprijed. U svemu tome nije bitan taj ogrtač, niti je sada obavezno da žene nose ogrtače koji se mogu skopčati. Bitan je taj čin “skopčavanja” i sve ono što on sa sobom nosi od pokazivanja dostojanstva i kreposti, bez obzira o kakvoj odjeći se radilo. Smatram da se prvenstveno cilja na dekolte, jer su se prsa otkrivala svakim saginjanjem žene pri obavljanju svakodnevnih poslova.

U tefsirima ćemo naći definiciju “ogrtača” zavisno od vremena u kojem je taj učenjak živio. Svako tumači na osnovu onoga što vidi u svom narodu. Kur’anski “ogrtač” nije specifičan odjevni predmet i nepojmljivo je da nas Allah tereti modom iz sedmog stoljeća!

Bilo kako bilo, treba napomenuti da su i raskalašene žene, razgolićenih nogu i bedara, opet imale pokrivenu glavu maramom. Dakle, marama nije ključni momenat hidžaba. Pokrivanje glave je dio arapske i općenito istočne tradicije, pa i prije islama. Glavu su pokrivali i muškarci i žene podjednako, što zbog klime, što zbog drugih praktičnih razloga. Nemoj da te neko zbuni i kaže da je islam propisao ženama pokrivanje glave! Ne, nego je islam odobrio ženama pokrivanje glave, uz određene dodatke koje ću navesti. Nije bilo razlike između odjeće čednih predislamskih Arapkinja i hazreti Aiše ili Fatime…

Pokrivanje maramom za žene je na istom statusu kao i pokrivanje turbanom ili puštanje brade za muškarca. Potreba s jedne, a obilježje socijalnog stausa s druge strane. Ovdje se ne slažem sa većinom koji smatraju da je spominjanje pokrivača (himara) u ajetu cilj, a ne sredstvo. Smatram da je pokrivač (sa glave ili sa ramena) sredstvo kojim treba da se ostvari cilj (pokrivanje dekoltea), a ne sam sebi cilj.

Shodno tome, taj jedini ajet koji govori o kodeksu oblačenja muslimanke iz sure An-Nur donosi nekoliko interesantnih pravila, odnosno propisa…

Sam početak ajeta je različit od uobičajenih ajeta sa propisima koji počinju sa “O vjernici…“, već počinje sa “Reci vjernicama…“. Samim time, Allah dž.š. se ne obraća vjernicama direktno, nego preko treće osobe (Vjerovjesnik) i time ovaj propis ima fleksibilniju naredbu. Kao da propis dobija lokalni ili ograničeni okvir. Primjer ovakve naredbe je u ajetu “i reci vjernicima da govore samo najbolje…“, gdje se ostavlja vjernicima za pravo da sami odluče i uvide šta je najbolje da se kaže u određenom trenutku ili situaciji. Po tome, pet pravila hidžaba iz ovog ajeta su ostavljena djelimično na volju vjernica (ili sredine) da same iznađu soluciju ili način na koji će ta pravila sprovesti.

U Kur’anu naredbe dolaze u četiri jezička oblika poznata u arapskom jeziku, a to su:

1. Imperativni glagol (najčešće), npr. “وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي …i salat obavljaj da bi na Mene mislio!”
2. Glagol u sadašnjem vremenu sa prefiksom “neka”, npr. “وَلْيَطَّوَّفُوا بِالْبَيْتِ الْعَتِيقِ …i neka obilaze oko Drevne Kuće.”
3. Imenica imperativnog glagola, npr. “يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ …o vi koji vjerujete, na vama je da o sebi brinete… ” tj. brinite se o sebi.
4. Infinitiv glagola (u specifičnom kontekstu), npr. “فَإِذَا لَقِيتُمُ الَّذِينَ كَفَرُوا فَضَرْبَ الرِّقَابِ …kada se susretnete sa nevjernicima (u bici), pa uspostava nadzora…” tj. nadzirite ih ili opsjedajte ih.

U ajetu pokrivanja stoji naredba Poslaniku “Reci vjernicama…” u imperativu, ali ostatak ajeta nije imperativ za one kojima se govori i ne spada ni u jednu pomenutu kategoriju direktnih neredbi. Ajet je savjet kako bi trebali vjernici/vjernice da postupe nakon što ih Poslanik posavjetuje, shodno Božijoj naredbi.

Ajet nosi pet pravila, harmonično poredanih i prikazanih, od kojih su tri vezana za odgoj, a dva za odijevanje:

1. [Odgoj] Neka obore neke od pogleda svojih,
2. [Odgoj] i neka svoje međuprostore (furudžehunne) čuvaju,
3. [Odijevanje] i neka ne otkrivaju (jubdine) ukras svoj (zinet) osim onog što je već otkriveno (što je u narodnoj praksi poznato da se otkriva),
4. [Odijevanje] i neka platnima svojim pokriju (jadribne) izreze na odjeći svojoj (džujubihinne)
5. [Odgoj] i neka ne čine pokrete kojima će obznaniti (li ju’leme) ukras koji već kriju (odijelom).

Takozvano “obaranje pogleda i čuvanje furudža” je naređeno i muškarcima u istoj formi samo ajet prije ovoga. Dakle, svi imaju jednake moralne dužnosti, bez obzira na spol.

Jasno je da “čuvanje” ne označava držanje ruku preko toga cijeli život, nego označava kontrolu nad situacijom koja neće dovesti do nemoralne fizičke interakcije, bilo da se radi o pogledu, dodiru ili korištenju.
Tako i “obaranje nekih pogleda” ne znači gledanje u cipele cijelo vrijeme, nego održavanje nevinog i nerazvratnog pogleda, tj. formalnog i pristojnog gledanja. U suprotnom, svi muškarci i žene bi morali držati ruke na svojim procjepima i gledati u pod.

Kontekst propisa

Vjerujem da je Kur’an knjiga koju je Allah objavio sa globalnom porukom i da svaka sura ima veze sa drugim surama, te da svaki ajet ima veze sa drugim ajetima.

U svjetlu toga, gledajući na sveobuhvatni kontekst navedenih ajeta koji dolaze odmah nakon govora o posjeti i ugošćavanju, gdje nas Allah savjetuje na nazivanje selama, neulazak u tuđe kuće bez dozvole, potom čuvanja kreposti u pogledima, sve do načina oblačenja. Dakle, sve ovo ima veze sa pristojnošću.

Ajet navigira na skrušeno i pristojno oblačenje žene, na način koji ne inicira seksualne hirove ili požudu, niti može izazvati razvratno ponašanje u javnosti. Jasan cilj propisa otvara vrata vjernicama da same odluče na koji način će zadovoljiti svrhu i postići cilj praktikujući pet pravila.

Ajet jasno naređuje Poslaniku da savjetuje vjernice po pitanju odijevanja, a nikako da silom nameće svim ženama u društvu kako da se odijevaju, iako je upravo to što se kroz islam promoviše. Niko nema pravo da nameće vjernicama kako i na koji specifičan način da postignu svrhu svog odijevanja u javnosti. Muslimanka će se obući shodno kur’anskim uputama, onako kako ona lično smatra da je zadovoljila svrhu hidžaba, bez obzira što se to možda razlikuje od standarda ili nekog običaja.

Sličan primjer imamo u ajetu 31 sure El-‘Earaf:

يَا بَنِي آدَمَ خُذُوا زِينَتَكُمْ عِندَ كُلِّ مَسْجِدٍ وَكُلُوا وَاشْرَبُوا وَلَا تُسْرِفُوا ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ

O narode Ademov, uzmite ukrase svoje pri svakom činjenju sedžde, i jedite i pijte, ali ne pretjerujte. On doista ne voli rasipnike.

Šta su tačno traženi ukrasi? Koliko zalogaja se smije pojesti? Koliko gutljaja popiti?
Ono što je meni lijepo, u Indiji nije. U Japanu može biti odvratno, a u Meksiku nepoznato.
Sve se na kraju vraća na običaje, okolnosti, vrijeme i mjesto… na individualnu odluku svakog pojedinca.

Ne samo ovaj, nego bilo koji propis, vjernik bi trebao obavljati svjesno i savjesno, dobrovoljno i sa razumijevanjem, jer na kraju krajeva, tvoju vječnost neće odrediti ni šejh, ni hodža, ni roditelji, ni jarani, ni društvo, nego samo ti. Sjeti se, samo Allah i ti…nikoga više nema. On zna kako si nešto uradio, zašto si to uradio, pod kojim okolnostima i sve ostalo što niko drugi ne može znati. Stoga, jedini sud je Božiji sud… a svi ostali koji su spremni da osuđuju, igraju se bogova.

Analiza ajeta:

Kao uvod u analizu, htio bih da skrenem pažnju da u ajetu nema pomena ženskoj glavi, licu, kosi i slično. Samo kažem…

Ključne riječi u ajetu su:

1. يَغْضُضْنَ – Jagdudne: “Neka obore…”, tj. obaranje pogleda, propis koji je naređen i muškarcima na drugom mjestu u Kur’anu, ima seksualni prefiks i ne govori o bilo kakvim pogledima, nego samo o onim požudnim, za koje dolazi naredba da se umanje ili iskorijene koliko god je to vjernik-vjernica u mogućnosti. Zato u ajetu stoji “neke od pogleda svojih“.
2. يَحْفَظْنَ – Jahfezne: “Neka čuvaju…”, što podrazumijeva fizičko čuvanje od pogleda, dodira, korištenja, prljavštine i slično, ili pak figurativno čuvanje od razvrata i nevaljaštine.
3. فُرُوجَهُنَّ – Furudžehunne: “Njihove žljebove…”, što se odnosi na dio tijela koji je međuprostor nogu ili tjesnac između grudi, a možda čak i usta. Ovaj termin mnogi prevode kao “vagina”, no taj termin u Kur’anu ne označava konkretno to, već može označavati općenito “procjepe na tijelu”. Termin se upotrebljava za muškarce i žene, te nikako ne može označavati samo ženski spolni organ jer se isti termin koristi i za muškarce, a  muški spolni organ naziva drugačije. Kontekst svih ajeta u kojima se koristi termin “furudž” i koji se ne spominje samo u kontekstu tijela, dokazuje da se odnosi na razne procjepe. U kontekstu muškog tijela, vjerovatno se odnosi na dio među nogama, bilo to prednjica ili zadnjica. Kod ženskog tijela, može dodatno označavati i područje grudi. U arapskom jeziku, sva udubljenja ili međuprostor između dvije stvari nazivaju se “ferdž”. Tako da ajet, između ostalog, može da aludira na čuvanje usta od govora koji bi se okarakterisao kao razvrat ili uvreda u poštenom i savjesnom društvu.
4. يُبْدِينَ – Jubdine: “Razotkrivaju…”, što znači otkrivanje nečega što je bilo sakriveno. U ovom slučaju, Allah savjetuje da žene ostanu kakve jesu, neka ne pokazuju ono što već kriju od ukrasa.
5. زِينَتَهُنَّ – Zinetehunne: “Ukras svoj…”, u jednini, a ne “ukrase” u množini. Dakle, radi se o jednoj stvari koja je pokrivena i ne bi trebala da se otkriva, osim po kasnije navedenim uslovima. To može aludirati na prethodno spomenute intimne dijelove, ali isto tako može biti općeg karaktera, pa da podrazumijeva sve ono što se u tom narodu ili običaju smatra ukrasom žene. Opet, cijeli propis ima jasan cilj i povod, te jedan seksualni predznak i samim tim ukras nije definisan ajetom, nego je definisan vremenom, prostorom i običajem ljudi u datoj situaciji. Sve ono što se smatra ukrasom kod specifične žene u specifičnom mjestu i vremenu, a njegovo otkrivanje vodi razvratu, treba da se pokrije, osim onoga što se fizički ne može pokriti, kao što je silueta ženskog tijela i dijelovi tijela koji se otkriju pri kretanju ili nekom poslu. Lično vidim da se radi o centralnom dijelu tijela, a da glava i krajnji dijelovi udova ostaju otkriveni, kao opcija.
   Zinet je kroz cijeli Kur’anu spomenut kao nešto što je halal/dozvoljeno i što niko ne smije zabraniti. Primjer su ajeti iz sure Al-A’raf, gdje se jasno kaže da zineti nisu haram sami po sebi, nego je haram razvrat koji se preko njih čini:

   قُلْ مَنْ حَرَّمَ زِينَةَ اللَّهِ الَّتِي أَخْرَجَ لِعِبَادِهِ وَالطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّزْقِ ۚ قُلْ هِيَ لِلَّذِينَ آمَنُوا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا خَالِصَةً يَوْمَ الْقِيَامَةِ ۗ كَذَٰلِكَ نُفَصِّلُ الْآيَاتِ لِقَوْمٍ يَعْلَمُونَ ‎﴿٣٢﴾ قُلْ إِنَّمَا حَرَّمَ رَبِّيَ الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ وَالْإِثْمَ وَالْبَغْيَ بِغَيْرِ الْحَقِّ وَأَن تُشْرِكُوا بِاللَّهِ مَا لَمْ يُنَزِّلْ بِهِ سُلْطَانًا وَأَن تَقُولُوا عَلَى اللَّهِ مَا لَا تَعْلَمُونَ ‎﴿٣٣﴾

   Reci: “Ko je zabranio ukras (zinet) Allahov kojeg je iznio robovima Svojim, i dobre stvari od opskrbe?!” Reci: “One su za one koji vjeruju u životu Dunjaa, posebno na Dan kijameta.” Eto tako razlažemo znakove ljudima koji znaju. Reci: “Gospodar moj je zabranio jedino razvratnosti, ono šta je vidljivo od njih i šta je skriveno, i griješenje i tlačenje bez prava, i da pridružujete Allahu ono za što nije objavio autoritet, i da govorite o Allahu ono šta ne znate.” (Al-A’raf, 33)

6. ظَهَرَ – Zahere: “Vanjsko/Očigledno…”, to je ono što se već vidi. Ovaj glagol nema svog vršioca radnje u ajetu. To je jezički veoma čudna situacija. Na šta se tačno odnosi taj glagol i šta je to što biva izuzetkom od pravila (a pravilo je sakrivanje ukrasa u javnosti), biva tačka spoticanja kod stare uleme.
   Mislim da je vršilac radnje “situacija”, tj. “…osim ono što data situacija svakako otkriva”. To može biti spoljašnji, vidljivi dio odjeće (jer postoji donji unutrašnji i nevidljivi dio odjeće koji manje pokriva) ili dijelovi tijela koji su u javnosti otkriveni i vidljivi po običaju, a to su glava i krajevi udova. Jedino mi to ima smisla.
7. وَلْيَضْرِبْنَ – Jadribne:  Termin “jadribne – od glagola darebe ضرب” u Kur’anu ima specifično značenje, i odnosi se na rastavljanje, razdvajanje, udaljavanje, širenje. Danas se koristi za “udarac”, iako u Kur’anu nema veze s tim.
8. بِخُمُرِهِنَّ – Humurihinne: “Platna svoja…”, tj. neka iskoriste platna koja imaju na sebi od odjeće za rastavljanje tijela od pogleda, odnosno pokrivanje otvora na odjeći (džujub). “Humur” je množina od imenice “himar” koju mnogi definišu kao pokrivač za glavu, no u arapskom to označava bilo koju vrstu labavog materijala kojim se nešto pokriva, bez obzira šta. Postoje mnogi dokazi da se to ne može odnositi samo na pokrivač glave, već na razna platna od kojih se sastoji odjeća. Bitno je napomenuti da je odjeća Arapa rijetko bila šivena po kroju, već se sastojala iz nekoliko “marama” kojima se umotavalo tijelo, tako da bilo koji dio od tih “marama” može služiti svrsi iz ajeta. Marama na glavi je dio arapske odjeće kroz historiju postojanja ljudi na tim podnebljima. Maramu na glavi nose muškarci i žene podjednako, i to nije nikakav novi propis specifičan za muslimanke. Ajet odobrava takvu odjeću i proširuje njenu primjenu na pokrivanje izreza/šupljih džepova na odjeći Arapkinja.
9. جُيُوبِهِنَّ – Džujubihinne: “Džepova svojih…”, tj. proreza na odjeći koji otkrivaju “ukras/zinet” ili “žljebove/furudž”. Ne misli se na standardni zatvoreni džep, nego na otvore koji otkrivaju tijelo ispod odjeće. To je najčešće bio dio oko vrata, dio njedara ili ispod pazuha. Cilj ajeta je pokrivanje ovih pomenutih izreza na odjeći koji su se često otkrivali i budili požudu, a ne pokrivanje glave. Da budem jasan, pokrivanje glave je izbor i procjena vjernice u određenom društvu, mjestu i vremenu, a ne striktni propis iz ajeta.
10. ولا يَضْرِبْنَ بِأَرْجُلِهِنَّ – We la jadribne bi erdžulihinne: “i neka ne šire noge svoje…”, tj. neka ne čine pokrete koje će narodu oko njih nagovjestiti šta se nalazi ispod odjeće. U ajetu se zabranjuje rastavljanje ili širenje nogu na način koji bi drugima u njenoj blizini obzanilo (li jualeme) njenih ukrasa. Kod nas bi se to reklo “da ne provocira”, jer u ajetu nije spomenuto fizičko viđenje ukrasa, nego njihovo reklamiranje na način da isprovocira maštu muškaraca.
    Dakle, nedolično presavijanje ili širenje nogu koje bi (vizualno ili apstraktno) razotkrilo specifičnosti intimnih mjesta, ili pak njeno kretanje koje bi razotkrilo specifične detalje grudi, i slično.

Po definiciji ključnih termina u ajetu, značenje biva jasno; ajet počinje sa propisima kreposti slojevito, od jezgre (osnove) do spoljašnjeg sloja.

Prvi nivo, za zaštitu jezgre insana, spominje obaranje pogleda, a pogled je vrata do uma i duše. Time se štiti savjest vjernice.

Drugi nivo, za zaštitu stidnog dijela tijela, spominje čuvanje furudža (bikini zone) od pogleda, dodira ili korištenja, što je osnova za krepost i čast. U drugom ajetu se izuzimaju supružnici iz ovog “čuvanja”.

Treći nivo, za zaštitu društvenog morala, spominje pokrivanje zineta (ukrasa) od očiju naroda. To se odnosi na ostatak tijela, osim ono što je po potrebi, ionako otkriveno, poput ekstremiteta; glave i krajeva udova. Ajet aludira da je cijelo tijelo žene ukras, no jasno razdvaja između primarnog ukrasa koji se treba pokriti i sekundarnog ukrasa koji ne mora.

Potom ajet kaže da se taj primarni ukras može (a ne mora) otkriti nabrojanim kategorijama muškaraca, što ne podrazumijeva prethodni nivo – furudž. Dakle, njima se može otkriti sve do drugog nivoa.

Potom ajet savjetuje vjernicama da u javnosti ne čine djela ili pokrete kojima će provocirati maštu muškaraca o onome što su već pokrile.

Kao i mnogi drugi ajeti koji govore o propisima, i ovaj navodi minimalne ili maksimalne zahtjeve, a na ljudima je da sebi nađu optimalan način provedbe propisa u okviru granica postavljenih ajetom. To u ovom slučaju konkretno znači da vjernica nije dužna ostaviti otkrivenu glavu ili ruke u javnosti, ali nije dužna ni pokriti. Isto tako, vjernica nije dužna otkriti svoj zinet (veći dio tijela) svojim rođacima, ali nije dužna ni pokriti.

Krepost je vrlina i pokriti više od primarnog ukrasa je dobra volja i dobročinstvo za koje će Allah biti zahvalan. Isto tako, oholost je mahana i shodno tome osuđivanje vjernica koje su se zadovoljile primarnim pokrivanjem koje ne uključuje glavu i krajeve udova.

Hidžab u namazu

Ne želim otvarati ovu osjetljivu temu usred već osjetljive teme, ali pošto sam već kod navođenja dokaza za pokrivanje žene, da skrenem pažnju da NE postoji nikakav dokaz, niti kakav išaret u Kur’anu o pokrivanju muslimanke u namazu. Čak suprotno, postoji dokaz da se svi vjernici (muškarci i žene – pleme Ademovo) trebaju srediti/ukrasiti kad stupaju u molitvu ili mesdžid (vidi ajet 31, sura Al-E’araf).

Svi hadisi koji govore o pokrivanju žene u namazu su vrlo upitne vjerodostojnosti i kod samih učenjaka hadisa. Oni kojima bi se možda moglo vjerovati govore o pokrivanju robinja u džamiji (dakle u javnosti), gdje su stavljale “خرقة – komad platna” na glavu. Ja nisam naišao ni na jedan validan razlog ili dokaz da žena treba da obuče “hidžab” kada klanja u svojoj kući. Helem nejse… o tom-potom.

Hidžab robinje

Lično smatram da je Kur’an (islam) zabranio i ukinuo ropstvo, no naša (muslimanska) primjena Kur’ana je dovela do kašnjenja izvršenja te Allahove naredbe 14 vijekova. O tome sam pisao ovdje.

Pravnici su se bavili robinjama od same zore islama, gdje imamo stavove svih fikhskih mezheba oko njihova oblačenja. Skoro bez razilaženje, robinja u “islamu” ne treba nositi haman nikakvu odjeću…samo eto da nije baš gola golcata! Zašto!? Zar nije svrha hidžaba da se pokrije žena radi fitneluka, da ne bi izazivala muškarce oko sebe i slično? Zar robinja nije žena?

Stara ulema je shvatila da se ne radi samo o pokrivanju žene iz bojazni od razvrata, nego se oduvijek radilo o dva staleža u samom propisu. Nažalost, muslimani su to vremenom strpali u jedan koš.

• Odjeća žene kao obilježje socijalnog/društvenog statusa,
• Odjeća žene kao obilježje pristojnosti i kreposti.

Džilbabi i duge haljine, marame na kosi i slično, socijalno su obilježje i svojevrsna uniforma za slobodne žene, gospođe. S druge strane, odjeća koja u javnosti pokriva stidna mjesta, te je odraz pristojnosti, shodno društvu i vremenu u kojem muslimanka živi, kur’anski je imperativ.

Šta kaže tradicija?

Ko pogleda u knjige tefsira, naći će ogromna razglabanja oko značenja ovih ajeta, pogotovo na temu “gdje je vršilac radnje za glagol (ظهر – otkriti/biti vanjski/vidljiv)” u ajetu “…i da ne pokazuju ukrase svoje osim onog što je vanjsko”. Razne predaje od ashaba i tabiina koje govore o njihovim oprečnim mišljenjima po pitanju otkrivanja podlaktica, potkoljenica, ruku, lica i slično.

U hadisima je pokrivanje žene opisano u raznim formama, kroz predaje i mnoge oprečne izjave, te opise medinskih žena. I pored nekoliko vrlo jasnih i preciznih opisa za “hidžab” u hadisima, mufessiri navode razilaženja među ashabima…čudno (!!). Kako god, moj stav po pitanju uzimanja propisa iz ahad hadisa je skeptičan, pogotovo onih propisa koji su od životnog značaja ili nose stalne posljedice, poput hidžaba. Stoga, ne bih ni navodio te razne predaje, jer ne postoji nijedna tevatur ili aziz ili pak mešhur predaja po tom pitanju.

Štaviše, našao sam mnoge tradicionalne učenjake da tvrde kako niti jedan hadis o odijevanju žene nije vjerodostojan, pa čak ni hadisi o licu, šakama, podlakticama…pa čak i poznati hadis od Aiše r.a. kod Ebu Davuda o hazreti Esmi koja dolazi u prozirnoj odjeći, itd.

Hadisi koji imaju relativno veći stepen vjerodostojnosti govore o slučajevima zajedničkog uzimanja abdesta, kao što je hadis u Buhariji i sunenima:

“كان الرجال والنساء يتوضؤون في زمن النبي صلى الله عليه وسلم جميعا”

Muškarci i žene su abdestili skupa u vrijeme Poslanika s.a.v.s.

عن أم صُبية الجهنية: اختلفت يدي ويد رسول الله صلى الله عليه وسلم في الوضوء من إناء واحد.

Od Umm Subje El-Džuheni: “Ukrštavali smo ruke, ja i Poslanik, dok smo abdestili iz iste posude.”

Ovo ukazuje da u to vrijeme nije postojala tolika zategnutost između ljudi, pogotovo ne oko pokrivanja ekstremiteta poput ruku ili nogu, pa i kose. Umm Subje nije rodica Poslaniku a.s., a abdest podrazumijeva da je djelimično ili skroz otkrila te dijelove tijela.

Ono što se ne može nijekati jeste praksa svih žena od vremena Poslanika a.s. pa do vremena kad se historija počela masovno zapisivati, gdje su muslimanke doista pokrivale kosu, te su pokrivale ostatak tijela ogrtačima i slično. Njihov kodeks oblačenja je umnogome sličio današnjem hidžabu. No, to je generalno pravilo za javnost i nesigurna mjesta. Žene su u sigurnom ambijentu bile mnogo opuštenije, pa čak i kad se nije radilo o bliskoj rodbini.

Prethodno opisano je bio hidžab tog podneblja i tog vremena, tog običaja i tog mentaliteta. Čak i da Poslanik a.s. jeste odobrio ili pohvalio taj kodeks, to je zato jer je to odgovaralo tadašnjoj situaciji i običajima, jer njemu Allah naređuje da “propovijeda dobre običaje”.
Neko će reći, kako to da su se nearapske muslimanke isto oblačile nakon što je arapsko carstvo (a time i islam) stigao do njih!? Ja tvrdim da su novi muslimani oponašali osvajače, žene i muškarci. To je potpuno prirodno i poznato u historiji. Na koncu, šta su oblačili Bosanci kad su došli osmanski osvajači? Pa turban i čakšire, naravno.

Jedan od mnogih dokaza da su žene u to vrijeme imale normalnu pojavu u narodu jeste ajet:

لَّا يَحِلُّ لَكَ النِّسَاءُ مِن بَعْدُ وَلَا أَن تَبَدَّلَ بِهِنَّ مِنْ أَزْوَاجٍ وَلَوْ أَعْجَبَكَ حُسْنُهُنَّ إِلَّا مَا مَلَكَتْ يَمِينُكَ ۗ وَكَانَ اللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ رَّقِيبًا ‎﴿٥٢﴾

Nisu tebi dozvoljene žene od sada, niti da ih mijenjaš ikakvim ženama, makar te zadivila ljepota njihova, izuzev onog što posjeduje desnica tvoja. A Allah je nad svakom stvari Nadzornik. Al-Ahzab, 52

Njihova ljepota je bila vidljiva svima, tako i Poslaniku a.s. Da su bile umotane kao što to mnogi promovišu, ovaj ajet ne bi imao smisla.

No, i pored toga postoje predaje da su neke žene ashaba ili njihovi potomci u Medini smatrali da ne trebaju pokrivati glavu, jer to nisu radili ni ranije, te su neke žene bile poznate po lijepim frizurama u javnosti… poput Sekine kćerke Huseina sina Alije r.a. (potraži na Google “سكينة بنت الحسين”).

Poenta je da hidžab ima svoj cilj i svrhu. Kada bi na nekom mjestu ili u nekom vremenu kodeks oblačenja iz poslaničkog doba predstavljao razvrat ili raskalašenost, bilo bi se haram tako oblačiti.
Obavezno bi bilo da se muslimanka obuče na način koji predstavlja poštenje i krepost, pa makar taj kodeks odijevanja bio drastično drugačiji od standardnog tradicionalnog hidžaba. Sve se na kraju svodi na namjeru i nijjet.

Konkretno, u većini zapadnih zemalja, u ovom vijeku razgolićenosti i razvrata, haljina i pristojna bluza u Britaniji predstavlja hidžab muslimanke, jer takvo odijevanje ispunjava kur’ansku svrhu, pa čak možda i veću nego to ispunjava nikab u Saudiji, recimo.

Iz razloga što je jedan od glavnih ciljeva hidžaba zaštita muslimanke od uznemiravanja, nakon 11. septembra u Americi je izdata fetva da muslimanka ne treba pokrivati glavu, jer time njen hidžab uzrokuje direktnu suprotnost svoje prvobitne svrhe. Muslimanke su uznemiravane ili napastvovane baš zbog marame na glavi, što je učinilo taj dio hidžaba nepraktičnim za ispunjavanje svrhe i biti samog propisa.

Dok god forma bude važnija od svrhe, dobićemo krizu morala kakvu sada imamo u cijelom muslimanskom svijetu. S druge strane, iz istog razloga, dobićemo socijalnu i mentalnu krizu muslimanki u nemuslimanskom svijetu, što zbog provokacija koje trpe, to zbog stresa i nemogućnosti da budu efikasne jedinke u društvu.

Sretao sam žene koji vjeruju da će im Allah dž.š. brojati gaze na licu ili mjeriti odakle-dokle marama pokriva lice, a nije im ni naumpalo šta je zapravo svrha hidžaba i zašto je uopće propisan.

Olakšica za otkrivanje tijela

وَالْقَوَاعِدُ مِنَ النِّسَاءِ اللَّاتِي لَا يَرْجُونَ نِكَاحًا فَلَيْسَ عَلَيْهِنَّ جُنَاحٌ أَنْ يَضَعْنَ ثِيَابَهُنَّ غَيْرَ مُتَبَرِّجَاتٍ بِزِينَةٍ وَأَنْ يَسْتَعْفِفْنَ خَيْرٌ لَهُنَّ وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

A nepokretne žene, koje nemaju želju za povezivanjem (s muškarcem), pa nije im grijeh da skinu odjeću svoju, ne otkrivajući ukras bezrazložno. A ako ne moraju – bolje je za njih. A Allah je Onaj koji čuje, Znalac. (En-Nur, 60)

Ubjeđen sam da su svi prijevodi ovog dijela ajeta pogrešni, a to je jer niko više ne gleda šta piše u Kur’anu, nego prevodioci prepisuju iz starih tefsira, a oni su opet prepisivali od onih prije njih…tako da smo zaglavili na nečijem subjektivnom, a često pogrešnom ili površnom shvatanju Kur’ana.

Rahmetli Korkut kaže: “A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krjeposne. Allah sve čuje i zna.“, dok Mlivo veli: “A sjedilice od žena koje se ne nadaju udaji, pa nije im grijeh da ostave odjeću svoju, ne kao pokazivačice ukrasa. A suzdrže li se – bolje je za njih. A Allah je Onaj koji čuje, Znalac.”

Ovaj ajet, u istoj suri kao i ajet hidžaba, dopunjuje značenje i pojašnjava da hidžab ima cilj i logičnu svrhu.

Ključna riječ u ovom ajetu je (قواعد – kavaid) što je množina od (قاعدة – kaidetun) i označava nešto stabilno/statično/nepokretno. Koristi se u značenju “temelj” ili “osnova”. Ovaj termin nema veze sa “starim ženama” iako se one mogu nazvati prosto iz razloga što sjede i ne kreću se mnogo. Mufessiri su sebi uzeli za pravo da tumače kur’anske riječi sinonimima, iako u Kur’anu nema sinonima. Svaki termin ima svoje značenje. Smatrali su da je glagol (قعد – ustabiliti se) sinonim glagola (جلس – sjesti), pa protumačiše da se olakšica daje starim ženama, no istina je da se ova olakšica odnosi na sve nepokretne žene, ili one sa invaliditetima, ili pak trenutno onesposobljene žene, bez obzira na starosnu dob.

Zatim, haman svi mufessiri kažu da se termin (ثيابهن – odjeću njihovu) odnosi na “nešto od odjeće njihove” ili “ogrtače svoje”, što je potpuno neispravno jezički i kur’anski. Allah dž.š. u mnogim ajetima jasno kaže da se ovaj termin odnosi na odjeću općenito, npr. u suri El-Muddesir 4: “وَثِيَابَكَ فَطَهِّرْ ‎- i odjeću svoju očisti!” Tu se ne aludira samo na ogrtač ili dio odjeće, nego na svu odjeću.

Tako da ovaj ajet govori o dozvoli ženama sa otežanim kretanjem ili invaliditetom da smiju u prisutvu bilo koga (neodređeno) skinuti svu svoju odjeću po potrebi, kao što je kupanje, medicinski pregled, fizioterapija, i sl.

Ova olakšica ima uslov, ne težiti ka provokaciji (seksualnih ili ljubavnih) emocija muškarca koji je prisutan (dakle, bez nabacivanja), te da ne otkrivaju ono što ne moraju. Primjer je terapija ili liječenje grudi, što ne podrazumijeva potpuno razgolićavanje cijelog tijela.

Potom dolazi božanski savjet, da ako žena može svoje potrebe obaviti bez razgolićavanja, to joj je bolje.

هُوَ اجْتَبَاكُمْ وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ

On vas je odlikovao i nije vam propisao poteškoću u vjeri!

Stoga, čim vidiš poteškoću, znaj da nije od vjere!

Zaključak

• Kur’an ne specifira detalje ženskog odijela, veličinu, boju, model, stil oblačenja i sl… sve je to određeno običajima ljudi.
• Kur’an specifično naređuje pokrivanje prsa i svih mjesta gdje žena nosi nakit i ukrase, na način pristojnog oblačenja shodno prilikama i običajima.
• Kur’an zabranjuje strastvene provokacije u javnosti, bilo to odjećom ili pokretima.
• Ajeti ne spominju pokrivanje kose, lica, niti bilo kojeg ”neintimnog” dijela tijela. Kosu i lice neki smatraju ukrasom, no, to je individualno shvatanje, a nikako kur’anski propis.

Kur’anska naredba o pokrivanju dijelova tijela žene vjernice ima svoj cilj i svrhu, te se odnosi samo na one žene koje su potencijalni kandidati za međuspolnu vezu – odnosno, privlače pažnju muškaraca u seksualnom kontekstu.

Sve to u principu znači da je svaka vjernica slobodna da izabere način i sredstva u cilju postizanja svrhe kur’anske naredbe. Ako to, nekada ili negdje, podrazumijeva oblačenje marame i haljine – baš to treba da učini. S druge strane, ako to,  nekada i negdje, podrazumijeva oblačenje šubare, košulje, suknje ili čizama – baš to treba da učini.

Smatrati da Allah dž.š. zahtijeva od vjernice da nosi specifičnu maramu ili specifičnu odjeću je isto kao smatrati da vojska mora ima puno “povodaca za konje” da bi prepali neprijatelje, jer Kur’an jasno kaže:

وَأَعِدُّوا لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدُوَّ اللَّـهِ وَعَدُوَّكُمْ

I pripremite za njih šta možete od sile i povodaca za konje. Preplašićete time neprijatelja Allahovog i neprijatelja vašeg…

Zašto svi prihvataju da povodci za konje (metafora za konje) nisu cilj naredbe, nego metafora za bilo šta od vojne opreme i mašinerije što će ispuniti svrhu, a ta svrha je da neprijatelj ustukne i okani se napada. Može li tenk umjesto povodca za konja? Naravno da može, …štaviše, mora! Može li košulja umjesto džilbaba? Naravno da može, ali to ne prihvataju (Zašto!!?).

Vjerujem da je hidžab muslimanke zapravo svaki onaj način odijevanja koji neminovno i nedvolično služi svrsi oličenja poštene i pristojne žene, pod uslovom oblačenja odgovarajućeg odijela, kojim se pokrivaju ukrasni dijelovi tijela, te pristojno ponašanje koje ne izaziva požudu u javnosti. Sve to bez obzira na vizuelne različitosti hidžaba od mjesta do mjesta, vremena do vremena, ili čak od osobe do osobe.

33 comments